ARGUSOV POGLED

AMERIČKA VELIKA ŠIZMA

540 pregleda

Konzervativci u SAD se danas bore u ime svih tradicionalista na svetu. Tamošnji vrednosni raskol je dublji od katoličko-protestanske šizme.

Alister Kruk

Da li smo mi „Rim”? Ovo pitanje je bilo snažno prisutno u umovima američkih konzervativaca, libertarijanaca i katolika na raznim njihovim konferencijama. Da li Amerika ide putem Rimske imperije? Birokratsko truljenje, masivni javni dug, razvučena vojska, politički sistem naizgled nesposoban za odgovor na izazove – „pozno Rimsko carstvo je patilo od ovih boljki, a isto tako, pribojavaju se neki, i savremena Amerika”, primećuje „Amerikan konzervativ”, inače časopis koji marljivo godinama zastupa ovu tezu, i to sa rastućim brojem pristalica. (Valja istaći da to nisu pristalice potpredsednika Pensa koji zagovara evangelističko, fundamentalističko, bukvalno insistiranje na neizbežnom iskupljenju, kroz svoju politiku verskog zanosa).

„Amerikan konzervativ” umesto toga upozorava na sledeće: „Ako libertarijanci sdesna brinu o strukturalnom kolapsu – kulturni i verski konzervativci toj debati dodaju moralnu i spiritualnu dimenziju. Rastući hedonizam, sve bleđa vera, tekući raspad porodice i generalni gubitak kulturne koherentnosti – za tradicionaliste su ovo simptomi mogućeg Mračnog doba koje je pred nama.”

Benedektovo iskupljenje

A ovo je njihov narativ kojim odgovaraju na te strahove: Oko 500. godine naše ere, odnosno generaciju nakon što su Franci uklonili poslednjeg rimskog cara, mladića iz Umbrije (tj. iz ruralne italijanske provincije) koga su bogati roditelji poslali u Rim da završi svoje obrazovanje. Međutim, zgrožen dekadentnošću Rima, pobegao je u šumu da bi se molio kao pustinjak. Njegovo ime bilo je Benedikt. Osnovao je tuce monaških zajednica i napisao svoja čuvena „Pravila” kojima se pripisuje zasluga za preživljavanje rane (hrišćanske) kulture i njenih vrednosti u teškim vremenima. Profesor Rasel Hitinger je sumirao Benediktovu lekciju za mračni srednji vek na sledeći način: „Kako živeti život u celosti. Ne život svetovnog uspeha, već ljudskog.”

Pitate se kako bi jedan srednjovekovni monah mogao da bude od značaja za našu sekularnu epohu? Tako što, kako to kaže filozof morala Alaster Makintajer, oni pokazuju da je moguće konstruisati „nove forme zajedništva unutar kojih je moguće očuvati moralni život” tokom mračnog doba – što možda uključuje i doba nalik na naše. Makintajer nudi „uznemirujuću pretpostavku” da je suština današnje debate o moralu (u svoj njenoj kreštavosti i beskonačnosti) direktna posledica katastrofe iz naše prošlosti: katastrofe tako velike da je gotovo zbrisala moralno pitanje iz naše kulture, a njegov vokabular proterala iz našeg rečnika.

Time aludira na evropsko prosvetiteljstvo. Ono što posedujemo danas, smatra on, nije ništa više od fragmenata starije tradicije. Rezultat je da je naš moralni diskurs, koji se koristi terminima kao što su „dobro”, „pravda” i „dužnost”, uskraćen za kontekst koji ga čini pojmljivim.

Mračna šuma

Rod Dreher, autor knjige „Benediktova opcija”, piše sledeće: „Za Makintajera i mi proživljavamo katastrofu nalik na pad Rima, samo što je zamagljuju naša sloboda i prosperitet”. On potom nastavlja: „U svojoj uticajnoj knjizi iz 1981 – ,Nakon vrline᾽ – Makintajer sugeriše da je projekat prosvetiteljstva odsekao zapadnog čoveka od njegovih korena tradicije, ali nije uspeo da istovremeno proizvede obavezujući moral baziran samo na razumu. Uz to, prosvetiteljstvo je veličalo autonomnu individuu. Posledica je da živimo u kulturi moralnog haosa i fragmentacije u kojoj je mnoga pitanja jednostavno nemoguće rešiti. Makintajer kaže da je naš savremeni svet mračna šuma, a da će ponovno pronalaženje našeg pravog puta zahtevati uspostavljanje novih formi zajedništva.”

Rod Dreher

„Benediktova opcija se stoga obraća onima u savremenoj Americi koji su prestali da identifikuju kontinuitet građanske i moralne zajednice sa održavanjem američke imperije, pa su shodno tome spremni da konstruišu lokalne oblike zajedništva kao osnove hrišćanskog otpora prema onome što Imperija predstavlja. Manje glamuroznim rečnikom objašnjeno, Benediktiova opcija – odnosno Ben Op – je krovni termin za hrišćane [i američke konzervativce] koji prihvataju Makintajerovu kritiku modernosti.”

Evolino predskazanje

„Ben Op” nije poziv na monaštvo. Ona je osmišljena kao praktičniji način za ovaj deo američkog društva da uspe u tome da obitava unutar savremene modernosti, ali da ne bude njen deo. Hm, gde li smo ono beše već čuli takvo nešto? U posleratnim sećanjima italijanskog političkog filozofa i radikalnog tradicionaliste Julijusa Evole pretočenim u delo pod naslovom „Ljudi među ruševinama”. U njima Evola zagovara stanovište odbrane i otpora neredu našeg doba.  Upravo Evolini spisi – i drugih sličnih autora – održali su ruske intelektualce kroz njihovo „mračno doba”  poznog komunizma, a potom i razgoropađenog neoliberalizma. Slični široki impulsi su pogurali koncept evroazijstva (mada njegovi koreni datiraju do Rusije iz dvadesetih prošlog veka).

Ovo reflektuje savremeni trend koji naročito demonstrira Rusija, a proteže se daleko izvan nje, ka prihvatanju pluralizma (glavnog gradivnog tkiva današnjeg „populizma”), odnosno, drugim rečima, ka „raznolikosti” koja upravo privileguje kulturu, narative, veru i veze krvi, tla i jezika koje baštini pojedinac. To se precizno uklapa u Makintajerov stav da upravo sama kulturna tradicija pruža smisao terminima kao što su „dobro”, „pravda” i „telos”. „U odsustvu tradicija, moralna debata je iščašena i postaje teatar iluzija u kojem centralno mesto zauzimaju prosto ogorčenje i puki protest”.

Umesto toga, ovde se zastupa ideja grupisanja „nacija” i „zajednica”, od kojih bi svaka dosezala do svojih primordijalnih kultura i identiteta – npr. Amerika koja bi bila „američka” na sopstveni „američki” (ili Rusija na sopstveni „ruski”) kulturni način – i ne bi sebi dopuštala da bude naterana da podlegne sili kosmopolitske imperije lišene bilo kakve raznovrsnosti.

Povratak korenima

Očigledno je da se ovo ne uklapa u američku ideju glavnog toka o servilnom, na pravilima baziranom globalističkom poretku. Ovo je takođe i jasno odbacivanje ideje da kosmopolitizam po modelu „lonca za pretapanje” (melting pot) može da stvori bilo kakav pravi identitet ili bilo kakvo moralno utemeljenje. Jer „bez ideje telosa(usmerenja i svrhovnosti ljudskog života) da posluži kao alat moralnog orijentisanja, sudovi o moralnim vrednostima su izgubili svoj činjenični karakter. A naravno, ukoliko vrednosti postanu operisane od činjenica, onda nikakvo pozivanje na činjenice ne može da reši neslaganja oko vrednosti.”

Julijus Evola

Dreher je eksplicitan povodom ovog radikalnog suprotstavljanja. On za „Ben Op” kaže: „Mogli bismo čak reći da je to priča o progresivnim mogućnostima tradicije i povratak korenima – u znak prkosa dobu bez korena”. Ali da ne bude zabune, američki konzervativci koji misle da su pronašli lakog saveznika u Makintajeru „ne uspevaju da razumeju njegovo shvatanje politike neophodne za održavanje vrlina [tj. kvaliteta neophodnog za ispunjavanje životne staze pojedinca].

Makintajer je pojasnio da je problem najvećeg broja današnjih konzervativaca to što oni odražavaju fundamentalne karakteristike liberalizma. Konzervativna posvećenost načinu života struktuisanom pomoću slobodnog tržišta rezultuje individualizmom, a naročito jednom moralnom psihologijom koja je suprotstavljena tradiciji vrlina ništa manje od samog liberalizma. Štaviše, i konzervativci i liberali pokušavaju da upotrebe moć moderne države kako bi podržali svoja stanovišta na način koji je stran Makintajerovom razumevanju društvenih praksi neophodnih za opšte dobro.”

Saoodbrana je izbor

Ono što je tako interesantno za posmatrača sa strane jeste način na koji autor „Ben Opa”, Dreher, isti smešta u američki politički kontekst: „Mnogi od nas na desnici koji su se našli šokirani ,događanjem Trampa’ (sic) i koje je snažno potresao Kavanoov debakl (kandidat za sudiju Vrhovnog suda SAD kojeg su globalistički mediji danima satanizovali na osnovu nedokazanih optužbi za prestupe koje je navodno počinio pre 40 godina), zaključili smo da, bez obzira na sve, nemamo drugog izbora nego da ovog novembra (misli se na 2018. godinu) glasamo za republikance – ako ni zbog čega drugog, onda iz samoodbrane.”

Ali dozvolite mi da citiram dva pasusa iz Benediktove opcije:

„Kulturna levica – koja se slobodno može nazvati američkim mejnstrimom – nema nameru da živi u posleratnom miru. Ona forsira grubu, nemilosrdnu okupaciju, kojoj ide naruku naivnost hrišćana koji ne razumeju šta se dešava. Ne zavaravajte se: iznenadna predsednička pobeda Donalda Trampa nam je u najboljem slučaju dala nešto više vremena da se spremimo za ono neizbežno (kurziv A. Kruk).

Oni koji veruju da će sama politika biti dovoljna – neće biti spremni za ono što će uslediti kada republikanci izgube Belu kuću i/ili Kongres, što je neizbežno. Naša politika je postala toliko otrovna da će se dogoditi ozbiljan osvetnički udar, a on će pre svega pasti na društvene i religiozne konzervativce. Kada se demokrate vrate na vlast, za konzervativne hrišćane će nastupiti vrlo teško vreme.”

Donald Tramp drži Bibliju” 2015.

„Ben Op” je, drugim rečima, još jedan važan putokaz za ono što je profesor Majk Vlahos opisao kao okupljanje, kao sledeće poglavlje nerešenog američkog „građanskog rata”: „Amerika se danas lomi na dve vizije budućeg načina života nacije: Ona „crvena” (boja Republikanske stranke) vidi kontinuitet porodice i zajednice unutar javno afirmisane nacionalne zajednice. Ona „plava” (boja Demokratske stranke) vidi personalno odabrane zajednice, posredovane kroz odnos pojedinca sa državom. Tako da, iako ove dve podeljene vizije Amerike stoje u međusobnoj suprotstavljenosti već decenijama, i iako su za sada uspevale da potisnu nagon za nasiljem, u njihovom ogorčenom nadmetanju koje se danas odigrava oseća se grupisanje snaga za konačnu odluku.”

Nepomirljiva šizma

Danas su dve „staze pravednika” ukopane u sukob… Podela na „crvene” i „plave” već predstavlja nepopravljivu versku šizmu, i to dublju – makar u doktrinarnom smislu – čak i od katoličko-protestantske šizme 16. veka. Ovaj rat se vodi oko toga koja će frakcija uspešno preuzeti zastavu (društvenih medija), kao pravi naslednik američke vrline. Obe strane sebe tretiraju kao šampione nacionalnog preporoda, kao isterivače trulih ideala i kao one koji će istinski ispuniti američko obećanje. Obe strane čvrsto veruju da samo one poseduju vrlinu.”

Mogli bismo da zaključimo da je „Ben Op” samo jedinstvena američka manifestacija, bez veće važnosti za svet u celosti. Ali to bi bilo pogrešno. Prvo, Makintajer prati tragove moralne tradicije do njenog porekla u tradicionalističkoj homerskoj literaturi (odnosno do njenih presokratovskih korena) i toga kako je to „herojsko društvo” postalo skladište moralnih priča o večnim vrednostima – narativa koji imaju neobičnu sposobnost da postanu otelotvoreni u životu zajednice koja ih slavi. U svemu tome se sama zajednica tretira kao neka vrsta „aktera” u istorijski produženom moralnom narativu.

Drugim rečima, „Ben Op” uopšte nije ekskluzivno zasnovan na hrišćanstvu. Umesto toga, Makintajer smatra da taj narativ pruža bolje objašnjenje za jedinstvo naročitog oblika ljudskog života. Sopstvo ima kontinuitet jer je imalo jedinstvenu i centralnu ulogu u određenoj priči: u narativu o životu osobe. On to ovako objašnjava: „Preuzimajući ove uloge, mi simultano postajemo podfabule u pričama o tuđim životima, isto onako kao što su i oni postali podfabule u našim životima. Na taj način su životne priče članova zajednice pomešane i isprepletane. A ta isprepletanost naših priča je osnova života zajednice… Jer priča o mom životu je uvek ugrađena u priču o onim zajednicama iz kojih crpim svoj identitet”. Ovde se direktno vraćamo na Homera.

Globalni odjek

Ali, drugo je to što bi nam promaklo nešto esencijalno što povezuje „Ben Op” impuls sa širom reakcijom protiv današnjih milenijarskih globalista koji temelje svoje „iskupljenje” na teleološkom procesu brisanja kulturnog identiteta i pretvaranja etniciteta i pola u pitanja ličnog izbora (pa tako i nečega što nikada ne može biti definitivno).

Ova kritika – koja potiče od važnog konzervativnog biračkog tela u SAD, koje glasa za Trampa i pored svesti o njegovim manama – mogla bi da odjekne i u širim dimenzijama, tj. u neameričkim biračkim telima. A kako je primetio Rod Dreher, koji je inicirao ovu kampanju još 2006, taj deo globalnog biračkog tela već razume širi smisao ovih dešavanja.

Spomenik patrijarhu Pavlu prekriven keceljom

s natpisom „Abortus je žensko pravo”(Srđan Veljović)

Evo šta tačno kaže Dreher: „Hej, pa ni ja nisam katolik. Pa šta? Mi pravoslavci ga smatramo [Benedikta] jednim od svojih, kao uostalom i sve druge svece pre Šizme. Bilo kako bilo, hrišćani moraju da se zagledaju dublje u istoriju Crkve kako bi pronašli resurse za otpor pritiscima modernosti. Sveti Benedikt je jedan od njih. Usled naših različitih eklesiologija, katolički ,Ben Op᾽ će izgledati drugačije od protestantskog, kao što će se onaj pravoslavni razlikovati od oba. To je u redu. U zavisnosti od telosa na kom je začet ,Ben Op᾽, možda ćemo moći da delujemo zajedno.”

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar