KOSMIČKO TKANJE

BESKONAČNO GRANANJE

1.782 pregleda
Paralelni univerzumi (Vikipedija)

Jedna od najpopularnijih tema u astrofizici jeste paralelni univerzum. Oduvek omiljena među piscima naučne fantastike i filmskim rediteljima, ona i te kako golica ljudsku maštu. Postoje tri osnovna matematička modela multiverzuma: univerzumi u mehurićima, membrane i ekstra dimenzije i teorija mnogih svetova.

Đorđe Janjić

Đorđe Janjić

„Pogledaj gore, prema zvezdama, a ne dole,
u stopala. Pokušaj da razumeš
u šta gledaš i zapitaj se šta
čini univerzum mogućim. Budi radoznao.”
Stiven Hoking

Često se čovek izgubi u životu na Zemlji zbog svojih obaveza, problema i želja. Retko kada zastane, zaboravi na sve, podigne glavu i divi se grandioznosti naše vidljivog dela noćnog neba. Razbijanjem umnih okova, oslobađamo se zarobljenosti na našoj planeti.

Stičemo moć da razmatramo beskonačne mogućnosti veličanstvenog univerzuma i divimo se prirodnim delima. Najlepše prizore već 27 godina dobijamo sa Hablovog svemirskog teleskopa, koji je lansiran 1990, a osposobljen tri godine kasnije. Već tada su ljudi mogli da se uvere u lepote koje nam svakodnevno pruža priroda.

Pošto smo, bar u mislima, napustili Zemlju, vreme je da pogledamo najveću planetu u Sunčevom sistemu – Jupiter. On je toliko veliki da Zemlja izgleda beznačajno u poređenju sa njegovim masivnim šarama koje oblikuju oluje. Ima čak 67 prirodnih satelita i kralj je svih planeta. Od planete Zemlje je veći oko 11 puta, a svojim masivnim telom i gravitacijom, čini i zaštitu od raznih ledenih krhotina koje lutaju unaokolo.

Posmatranje nas vodi do same ivice Solarnog sistema, bivše planete Plutona. Ovaj patuljak je udaljen od Zemlje 7,5 milijardi kilometara i, uprkos tome, letelica „Novi horizont” (New Horizon) nam je 2015. poslala jasne i oštre slike. Dalji put od ove prevalili su samo letelice iz druge polovine 20. veka –  „Vojadžer 1” (Voyager 1) i „Vojadžer 2” (Voyager 2). Prva se otisnula u međuzvezdana prostranstva.

Van toga se nalazi veliko područje
koje još ne možemo da vidimo zbog
rapidne inflacije, započete „Velikim
praskom” pre 13,8 milijardi godina.

Dalje od ovoga ništa što je čovek napravio nije stiglo i, zbog nemilosrdnih prirodnih zakona, pitanje je kada će. Ali čovek može da zamišlja i da se pita. Kada imate uvid u veličinu Sunčevog sistema, spremni ste da ga umanjujete u odnosu na Mlečni put, zatim na grupu galaksija i konačno na sam univerzum. U jednoj galaksiji ima milijardi i milijardi zvezda, a u univerzumu milijardi galaksija. U jednu ruku veličanstveno, u drugu zastrašujuće. Nameću se mnoga pitanja na koje želimo odgovor, a možda ga nikada nećemo dobiti.

Sledi jedna od najpopularnijih tema u astrofizici – paralelni univerzum. Oduvek omiljena među piscima naučne fantastike i filmskim rediteljima, ona i te kako golica ljudsku maštu. Kada se pominje svemir, misli se na vidljivi, na deo iz kojeg su fotoni imali dovoljno vremena da do nas stignu. Van toga se nalazi veliko područje koje još ne možemo da vidimo zbog rapidne inflacije, započete „Velikim praskom” (Big Bang) pre, približno, 13,8 milijardi godina.

Sam svemir se širi brže od svetlosti, iako ništa u svemiru što sadrži informacije ne može da probije tu črvsto zacementiranu konstantu, ali to je priča za drugi put. Pošto mi imamo vidljivi deo svemira iz naše perspektive, tako bi drugo živo biće na planeti u drugoj galaksiji imalo malo drugačiji deo vidljivog svemira, u zavisnosti gde se samo nalazi. Tako dolazimo do pojma – multiverzum.

Postoje tri osnovna matematička modela multiverzuma: univerzumi u mehurićima, membrane i ekstra dimenzije i teorija mnogih svetova.

1) Univerzumi u mehurićima
Mi moramo postojati u univerzumu
gde je moguće da sva neophodna
materija postoji da bismo, u krajnjem
slučaju, i mi sami postojali.

Ova pretpostavka polazi se od toga da, možda, postoje delovi univerzuma koje nikada nećemo videti ili da se nalaze u „crnim rupama”, što takođe znači da ih nikada nećemo opazit. Ovo je pokušaj da se objasni zašto naš univerzum može tako dobro da stvara tela kao što su planete, zvezde i slično.

Pitanje od kojeg se kreće jeste mogućnost da drugi univerzumi imaju nešto drugačije zakone fizike, što može biti kobno za život kakav poznajemo. Naprimer, ako je jaka nuklearna sila slabija i ne može da zadrži jezgro atoma na okupu, ništa ne bi moglo da opstane. Tako da mi moramo postojati u univerzumu gde je moguće da sva neophodna materija postoji da bismo, u krajnjem slučaju, i mi sami postojali.

2) Membrane i ekstra dimenzije
Najlakše je tako nešto zamisliti
kao stranice u novinama. Svaka za sebe,
one izgledaju dvodimenzionalno u
našem trodimenzionalnom prostoru.

Kada se pomenu ekstra dimenzije, obično je prva pomisao teorija struna. Zbog nemogućnosti dobijanja tačnih matematičkih vrednosti, naučnici koji rade na teoriji strune su predstavili ideju o ekstra dimenzijama. Ideja je da mi naš univerzum gledamo kroz tri prostorne dimenzije, ali da postoje dodatne dimenzije gde se nalaze i drugi univerzumi. Tačnije, devet prostornih i jedna vremenska. Tako bi se dobio prostor za druge univerzume.

Najlakše je tako nešto zamisliti kao stranice u novinama. Svaka za sebe, one izgledaju dvodimenzionalno u našem trodimenzionalnom prostoru. Ekstra dimenzije, u teoriji strune, uglavnom predstavljaju rušenje lineranog gledanja na vreme i izlazak iz tog jednosmernog pravca.

Zamislite da ste u mogućnosti da izađete iz naše tri prostorne i jedne vremenske dimenzije i sagledate vremensku liniju događaja u prošlosti i budućnosti, a posle i prelazite iz jednog vremenskog intervala u drugi itd. Teorija struna je trenutno najistraživanija u ovoj oblasti.

3) Teorija mnogih svetova

Teorija koja je potekla iz neumoljive kvantne mehanike i nemogućnosti da se razume kolaps talasne funkcije čestica, ima za cilj da objasni različite verovatnoće koje se sreću na kvantnom nivou. Zamisao je da se svaki mogući događaj desio i da ih ima beskonačno mnogo.

Kao kada imamo stablo koje želimo da razgraničimo pomoću grančica. Problem je što smo mi zarobljeni u jednom vremenskom intervalu i iskušavamo samo događaje koji su pred nama, odnosno doživljavamo vreme linearno.

Naravno, ove teorije za sada nemaju eksperimentalne dokaze, ali se ne može reći da ih je nemoguće testirati. Recimo, ukoliko postoje univerzumi u mehurićima i ako se naš sudario sa drugim, to bi verovatno ostavilo tragove u kosmičkom pozadinskom zračenju. Tako i za teoriju mnogih svetova, naučnici sve bolje kontrolišu i manipulišu kvantnim sistemima u laboratorijama tako da nije isključeno da dobijemo testiranje ove teorije u neko dogledno vreme.

Nove mogućnosti
Jedna od mogućnosti, predstavljena
od strane naučnika sa Daram univerzteta,
jeste da je se naš univerzum na samom
početku sudario s drugim univerzumom.

Objavljene su studije britanskih astronoma koji ispitivaju „hladno mesto” – neverovatno hladno područje univerzuma koje je posmatrano preko kosmčkog pozadinskog zračenja. Ovaj deo univerzuma je znatno hladniji nego drugi delovi i postoji veliko odstupanje. Prostiri se oko 1,8 milijardi svetlosnih godina i ne uklapa se u standardne modele. Jedno od objašnjenja, svakako i najdosadnije, bilo je da takvo mesto uopšte ne postoji, već je samo iluzija zbog ekspanzije univerzuma i da u tim delovima nastaju rupe između samih galaksija.

Međutim, studija objavljena u „Rojal astronomikal sosajetiju” (Royal Astronomical Society) govori da ovo objašnjenje nije preterano validno i da se tu nalaze zbijene grupe galaksija. Zbog toga su potrebni i drugi odgovori. Jedna od mogućnosti, predstavljena od strane naučnika sa Daram univerzteta, jeste da je se naš univerzum na samom početku sudario s drugim univerzumom. Takva energija bi stvorila „hladno mesto”.

Iako je ovo veoma veoma uzbudljiva vest, treba biti oprezan i sačekati nove informacije u vezi sa uklapanjem ovog otkrića u Standardni model. Međutim, zdravo je pustiti mašti na volju s vremena na vreme.

Za kraj, nešto što pokreće mnoge ljude da rešavaju tajne prirode: „Univerzum nema dužnost da ima smisla”. (Nil Degras Tajson)

Podignite glavu i pokušajte da razumete beskonačnu umetnost prirode, čiji smo beskonačno sićućni delić. Naša vrsta je i dalje tu, zato što je bila radoznala.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

Ostavite komentar