ARGUSOV POGLED

BRZO UČENJE (I ŽVAKANJE)

2.823 pregleda
Brzo znanje (Vikipedija)

Osnovni cilj „nevidljive ruke” je postignut jer se efikasnost značajno povećala: na nekim fakultetima je u poslednjih nekoliko godina stepen doktora nauka steklo približno onoliko kandidata koliko ukupno u prethodnih dvadeset godina! To je dominantni obrazac ponašanja društva koje uređuje nevidljiva ruka pohlepe, tržišta i konkurencije.

Prof. dr Mirko Vujošević

U svojim pogledima na stranicama „Politike” uvaženi kolega Dušan Teodorović, dopisni član SANU, i cenjeni novinar Stanko Stojiljković ukazali su svojevremno na „doktoromaniju” i niz drugih loših stvari koje karakterišu naše univerzitete. Ovde bih želeo da u vezi s tim ukratko komentarišem uticaj opšteprihvaćenog stava da se moramo ubrzano prilagođavati okolini koja se sama menja brže nego ikada. Sve brže se moraju izvršavati zadaci, zadovoljavati potrebe, učiti, profesionalno napredovati…

To je dominantni obrazac ponašanja društva koje pristaje da ga uređuje nevidljiva ruka pohlepe, tržišta i konkurencije, a ona iznad svega ostalog favorizuje vremensku efikasnost. Tipična posledica je sveprisutna praksa brze hrane. Savremeni čovek je nju prihvatio, on zahteva brzo serviranje obroka i navikao se da brzo jede. Slično, potrebu sa znanjem želi da zadovolji brzo i čini mu se da i to može postići.

Visoke ocene su se teško
zarađivale, a desetke su
bile prava retkost.

Ja sam već u nižim razredima osnovne škole imao drugove ponavljače. U međuvremenu, donesen je zakon po kome deca u osnovnoj školi ne mogu da ponavljaju razred. Taj princip će kasnije biti implicitno prenesen na srednju školu. U poslednjih nekoliko godina, pod parolom „bolonjizacije”, sličan pristup se nameće visokom školstvu.

Studiranje je danas suštinski različito od onog sedamdestih godina dvadesetog veka kada sam ja bio student. Prva godina fakulteta bila je strogi filter: mnogi studenti su napuštali fakultet jer je za njih druga godina bila nedostižna. Prosečno studiranje je trajalo i do 50 odsto duže od nominalno propisanog. Visoke ocene su se teško zarađivale, a desetke su bile prava retkost. Danas se propisuju obavezujući visoki procenat prolaznosti i raspodela ocena.

Ima na gugla (internetu)

Ogromna razlika postoji i u pogledu raspoloživosti udžbeničke literature. Moja generacija na odseku elektronike morala je da izučava tada nove poluprovodničke tehnologije o kojima u domaćim udžbenicima skoro da nije bilo ni reči. Privilegovano je bilo vrlo malo studenata koji su imali neki savremeni i skupi udžbenik na engleskom jeziku i uz to, srećom, znali engleski koji se tada retko učio u školama. Fotokopiranje nije postojalo.

Kao što čovek brzo oseti
da je sit, tako brzo stekne i
utisak da zna ono što je
video na internetu.

Sadašnji studenti su od zabavišta rasli uz kompjutere i internet, a engleski su uz crtane filmove sa TV-a i CD-a učili uporedo s prvim rečima maternjeg jezika. Obilje informacija im je uvek bilo raspoloživo na pritisak dugmeta. Nema teme ili pojma o kojima na internetu ne mogu pronaći neke informacije i znanja. Nastala je izreka: „Ako nema u vugla (glavi), ima na gugla (internetu)”. A kada je to tako, zašto išta mora da bude u glavi kad se internetu može pristupiti uvek i bilo gde?

Kao što se brzo sažvaće sendvič kupljen na šalteru restorana brze hrane, tako se brzo preleti i preko informacije sa internetskog sajta. Kao što čovek brzo oseti da je sit, tako brzo stekne i utisak da zna ono što je video na internetu.

I u oblasti poslediplomskih studija i istraživačkog rada povećava se efikasnost. Magistarske studije su meni bile ozbiljan izazov jer su statistički podaci govorili da ih završava tek desetak, pa i manje procenata od ukupnog broja onih koji su se upisali. Diplome doktora nauka bile su još ređe. Danas magistarskih studija nema.

Uglavnom su njihovi programi olakšani i prepakovani u programe doktorskih studija u kojima se, u cilju akreditacije i u skladu sa nekim standardima, precizno navodi šta sve i za koje vreme (a najviše pet godina) treba naučiti, istražiti i otkriti da bi se stekla doktorska titula.

Da se upiše i bude uporan

Osnovni cilj „nevidljive ruke” je postignut jer se efikasnost značajno povećala: na nekim fakultetima je u poslednjih nekoliko godina stepen doktora nauka steklo približno onoliko kandidata koliko ukupno u prethodnih dvadeset godina! Izgleda da su pravila iz osnovne škole doputovala na doktorske studije: student treba samo da se upiše i bude uporan, a za eventualni neuspeh kriva bi bila navodna neorganizovanost fakulteta.

Bez etičke dimenzije nema
stvarnog napretka u oblasti
visokog obrazovnja i
naučnoistraživačkog rada.

Posle završenih doktorskih studija mora se brzo napredovati. Nekad nije bilo retko da se sa univerziteta ode u penziju sa zvanjem vanrednog profesora. Sada bi se smatralo ličnom katastrofom kada neko ne bi ispunio formalni birokratski uslov za redovnog profesora još pre pedesete godine života.

Konzumenti brze hrane izloženi su visokim zdravstvenim rizicima koji su prepoznati kao ozbiljan socijalni problem. U cilju zaštite stanovništva donose se sve strožiji propisi i medijski širi svest o opasnostima brze hrane.

Kada je u pitanju brzo znanje i sticanje diploma, meni se čini da smo u fazi masovnog širenja te pojave i tek početnog prepoznavanja povezanih rizika. Naravno, i ovde birokratija pokušava da ostvari izvesnu zaštitu propisivanjem instrumenata za merenje kvaliteta istraživačkog rada pojedinca.

I dok se u oblasti hrane u svrhu određivanja kvaliteta mogu primeniti znanja iz fundamentalnih nauka, (hemije, biohemije, biologije…), u oblasti brzog napredovanja na osnovu znanja, fundamentalna naučna znanja ne postoje iako je formirana disciplina „scientometrike”. Svedoci smo da se kao najznačajniji i skoro jedini kriterijum za ocenu kvaliteta istraživača nameće broj radova objavljenih u časopisima sa famozne liste SCI.

Takav pristup presudno utiče na perverzno ponašanje istraživača: u prvi plan se umesto obogaćivanja riznice znanja stavlja objavljivanje tzv. naučnih radova. Birokratska pravila su na taj način učinila legitimnom pohlepu u okviru uspostavljene tržišne utakmice u oblasti obrazovanja, znanja i sticanja diploma. Zato ona ne onemogućavaju, već naprotiv, podstiču njeno suštinsko koruptivno dejstvo.

Bez etičke dimenzije koja je danas veoma potisnuta, iako je o njoj široko pisao i Adam Smit kao protagonista društveno korisne pohlepe i nevidljive ruke tržišta, nema stvarnog napretka u razvoju društvenih odnosa u oblasti visokog obrazovnja i naučnoistraživačkog rada.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar