SRICANJE ISTORIJE

ČOVEK, LEKAR, ISTORIČAR

3.108 pregleda
Prof. dr Snežana Veljković

Dr Aleksandar Nedok je najveći živi poznavalac srpskog vojnog saniteta još od samih njegovih početaka 1822, a posebno onog iz perioda od 1912. do 1918. godine. On zna sve: izvanredne ratne pobede koje su preplaćene brojem ranjenih i poginulih vojnika, podoficira i oficira; organizaciju vojnog saniteta, koji se raspao sa slomom države i vaskrsao sa njom; imena i sudbine lekara koji su vodili svoje, u ratu neočekivane i neplanirane, bitke i stradali u njima.

Prof. dr Snežana Veljković

Prof. dr Snežana Veljković

Šesnaestog marta 2017. godine u Vojno-medicinskoj akademiji održana je promocija knjige dr Aleksandra Nedoka Valjevo – srpski ratni hirurški centar i grad bolnica u epicentru velike epidemije 1914-1915. Promocija, koju je organizovala Sekcija za istoriju medicine Srpskoglekarskog društva, privukla je pažnju pre svega zato što je autor pomenute knjige, upravo dr Aleksandar Nedok.

Kako ga predstaviti čitaocima Nove Galaksije, naučnog časopisa, koji se pojavljuje u novom, elektronskom obliku, s misijom popularizacije nauke? Nova redakcija je okupila vrhunske stručnjake i naučnike čije su stručne preokupacije, za prosečnog čitaoca, ponekad na granici naučne fantastike. Gde je tu mesto za dr Aleksandara Nedoka, danas starog 92 godine, lekara u penziji od oktobra 1990. i rezervnog sanitetskog majora Srpske vojske od 2013?

Po mišljenju autora ovog teksta, baš tu mu je mesto, pre i više nego u bilo kojoj drugoj stručno-naučnoj publikaciji namenjenoj široj publici zbog neverovatne energije, neumornog istraživačkog duha, velikog radnog elana i objektivnog sagledavanja tragičnih činjenica vezanih za rad vojnih (i civilnih) lekara za vreme ratova koje je vodila srpska država. Ne treba zanemariti ni to što je izuzetno častan i odgovoran čovek, a ni znanje nekoliko stranih jezika, što mu je omogućilo neposredni uvid u strane izvore podataka.

Kada je penzionisan, nije počeo
da igra šah na Kalemegdanu ili
da šeta psa u obližnjem parku.
Ušao je u vojne arhive.

Ukratko, dr Aleksandar Nedok je najveći živi poznavalac srpskog vojnog saniteta još od samih njegovih početaka 1822, a posebno onog iz perioda od 1912. do 1918. godine. On zna sve: izvanredne ratne pobede koje su preplaćene brojem ranjenih i poginulih vojnika, podoficira i oficira; organizaciju vojnog saniteta, koji se raspao sa slomom države i vaskrsao sa njom; imena i sudbine lekara koji su vodili svoje, u ratu neočekivane i neplanirane, bitke i stradali u njima.

Dr Aleksandar Nedok bio je lekar, i to dobar, uspešan i poštovan lekar. Internista, kardiolog, osnivač prve srpske (i jugoslovenske) koronarne jedinice u Beogradu 1970, desetak godina direktor Zavoda za hitna interna i cerebrovaskularna oboljenja (danas bolnica Sveti Sava u Beogradu), naučni savetnik Medicinskog fakulteta, osnivač i načelnik Odeljenja urgentne kardiologije Urgentnog centra Srbije. Autor je brojnih stručnih i naučnih radova, objavljenih u domaćim (srpskim i slovenačkim) i inostranim časopisima i nosilac drugih aktivnosti, koje se hronološki navode u svim prikazima njegove stručne biografije i zbog kojih je više puta primio zaslužena priznanja.

Prašinarenje u arhivima

Pošteno i savesno odradio je svojih četrdeset godina radnog staža i stekao zasluženu penziju. Kada je penzionisan, nije počeo da igra šah na Kalemegdanu ili da šeta psa u obližnjem parku. Ušao je u vojne arhive.

Dr Aleksandar Nedok

Dr Aleksandar Nedok

Ko nije tamo bio ne može ni da zamisli kako to izgleda. Naizgled uredne police, administrativne knjige, zavedeno, usloženo, razvedeno. Arhivska građa, u stvari brda papira po fasciklama i kutijama, označenog nekim vojnim signaturama, i sigurno, ponekad, obeleženog sa strogo pov. ili nekim drugim oznakama za vojnu tajnu.

Počeo je dr Aleksandar Nedok da pregleda, sređuje i prepisuje spiskove, personalne liste, izveštaje, naredbe, zdravstvene biltene, inspekcijske beleške… Da prašinari, kako se to u žargonu kaže. Prepisivao je rukom svu silu podataka i stranica, kasnije je to prekucavano običnom (mehaničkom) pisaćom mašinom.Čitao je ratne dnevnike, ratne i privatne izveštaje i knjige lekara stranih misija, nekrologe. Dan za danom, godinu za godinom.

Tada je, kao u dečjoj slagalici, počela da se stvara slika vojnog saniteta iz tri rata koja je Srbija vodila počekom prošlog veka, utoliko značajnija što je, prema pouzdanim podacima, deo zvanične sanitetske (idruge) arhive Ministarstva vojnog spaljen u Kraljevu 1915, a pre povlačenja s Kosova i Metohije, i arhiva sanitetskih jedinica srpske vojske. Malo toga je sačuvano.

Samo detalj iz tog mukotrpnog posla. Našao je jedan jedini autentični dokumenat o radu saniteta iz 1914. To je sačuvana Hronika Drinske divizije 2. poziva, koju je napisao medicinar, kasnije lekar, Milorad Feliks. Dr Aleksandar Nedok navodi Feliksove podatke, komentariše ih i zaključuje: „To je samo dvanaestina rada divizijskih saniteta!” I pita se – kolike li su bile razmere celokupnog rada?

Za svoj rad zainteresovao je kolege, civilne i vojne lekare. Zajedničkim trudom objavili su nekoliko knjiga o srpskom vojnom sanitetu za vreme balkanskih ratova i Prvog svetskog rata. To su, hronološki poređano po godini izdanja: Srpski vojni sanitet u 1916 (2007); Srpski vojni sanitet 1917–1918 (2008); Srpski vojni sanitet 1914-1915. godine (2010); Balkanski ratovi 1912-1913 (2012); Srpski vojni sanitet u Balkanskim ratovima (2012); Povlačenje srpske vojske ka albanskom primorju i njena evakuacija na Krf 1915/1916 (2006 i 2014) i Srpski vojni sanitet u Prvom svetskom ratu (2014).

Nije mesto ovde da se govori o značaju tih knjiga, već treba se upitati šta bismo danas, u vreme obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata, znali o srpskom vojnom sanitetu da oni, predvođeni dr Aleksandrom Nedokom, to nisu uradili?

Valjevo – grad bolnica

Poslednja u nizu jeste knjiga o Valjevu. Ne o Valjevskoj bolnici (dve stalne i šest rezervnih bolnica), koja je već bila predviđena za sabiralište ranjenika sa Cera i Kolubare (Glavni vojišni sanitetski centar), već o gradu, koji je u vreme bitke na Drini ceo, baš ceo, bio pretvoren u bolnicu. Bolnicu prenatrpanu ranjenicima i bolesnicima, i srpskim i austrijskim, zarobljenicima i izbeglim narodom. Bolnicu sa 25 nekako prikupljenih lekara, od toga samo tri hirurga, bez posteljine, hrane lekova i zavoja, na koju se, nikog ne štedeći, sručila epidemija tri tifusa.

Njegovi rukopisi još su puni
biografskih podataka o lekarima,
retkim lekarkama, a posebno o
medicinarima, na koje je osetljiv.

U gradu bolnici najveću žrtvu, srazmerno svom broju, podneo je medicinski kadar. Za neverovanje je podatak da su u ratu (do oktobra 1915) poginuli samo jedan lekar i jedna bolničarka. A od tri pegavca, umrla su124 lekara (od toga 20 stranih misija), 12 zarobljenih lekara, 19 studenata medicine i tri doktoranda. Uz njih i nepoznat (veliki) broj vojnika i podoficira, bolničara srpske vojske i bolničara ratnih zarobljenika.

Kako im se odužio ili zahvalio posleratni lekarski stalež? Uz časne izuzetke – nikako. Time je vredniji i značajniji rad dr Aleksandra Nedoka, koji se trudio ne samo da utvrdi tačan broj i imena umrlih lekara, već je, gde je bilo moguće, i da osvetli njihov život i rad. Tako je obelodanio životopise poznatih i manje poznatih lekara. Njegovi rukopisi (sada i fajlovi u kompjuteru) još su puni biografskih podataka o lekarima, retkim lekarkama, a posebno o medicinarima, na koje je posebno osetljiv.

Svojim istraživačkim radom dr Aleksandar Nedok je zagrebao još jednu nezaraslu ranu srpskog naroda, koja je, nažalost, decenijama prećutkivana i dan-danas skrajnuta. To je, kako on kaže, tragedija regruta. Tragedija koja nastankom i razmerama prevazilazi, čak, mitska, biblijska stradanja.

Naime, uz povlačenje srpske vojske naređeno je povlačenje mladića koji su regrutovani u leto 1915. radi popune trupa. Da li ih je bilo 27.143 (po spiskovima, s još 6.000 iz poslednje odbrane!) ili koja stotina više ili manje­?­ Iako su se povlačili s glavninom vojske, formacijski nisu pripadali nikome. Do samima sebi. Mladi, neiskusni, neorganizovani, đaci i seljačići!

Najveći deo ih je zauvek ostao, izgladneo i smrznut, po albanskim planinama. Ili pobijen od arnautskih plemena. U glibove albanskog primorja stiglo ih je oko 7.000. Veći broj prevezen je u Bizertu, na oporavak. Najveći broj umrlih na ostrvu Vidu i sahranjenih u Plavoj grobnici, 1.128, kako navodi dr Aleksandar Nedok, bili su srpski dečaci!

Slovenci na polzu Srbiji

Kako razumeti motive ovog časnog čoveka, lekara i istoričara da se upusti u ova istraživanja? Odluka da kao pojedinac krene na arhivsko bojno polje, tamo gde se ni razne komisije ili radne grupe ne bi snašle, rezultat je, sigurna sam, uverenja da je krajnje vreme da se nešto uradi. Da se konačno prikaže rad srpskog vojnog saniteta, organizacioni deo vojske, koji je, više u ratu nego u miru, nužno zlo i noćna mora vrhovne komande. Do ovakvog zaključka može da dođe svako ko pažljivo pročita knjige dr Aleksandra Nedoka i vidi dokumente o zahtevima i potrebama trupnih lekara i vojnih hirurga, a i odgovore na te zahteve.

Geni  Štefana Nedoka nasleđuju se
kroz šest generacija i ispoljavaju
odanim bavljenjem lekarskim pozivom,
čestitošću i stvaralaštvom.

Kada govorimo o dr Aleksandru Nedoku, obavezno mora da se spomene Slovenac Štefan Nedok, koji je završio Vojnu hiruršku akademiju Jozefinum u Beču, a zatim nastavio studije medicine u Pragu. Vođen panslavističkim idejama javio se na konkurs kojim je srpska vlada tražila lekare i došao 1861. godine u Srbiju. Bio je trupni lekar u Topčideru kod artiljerije i konjice i punu deceniju lekar u beogradskoj vojnoj bolnici. Kao major dr Stefan Nedok bio je načelnik saniteta Timočke divizije i načelnik saniteta Drinskog korpusa i učestvovao u srpsko-turskim ratovima 1876. i 1877-1878. godine.

Njegov sin Josif Nedok diplomirao je medicinu u Beču, doneo je prvi rendgenski aparat u Kragujevac, a vojnu hirurgiju izučavao je kod najboljeg, kod dr Vojislava Subbotića. Sve što je naučio primenio je kao upravnik vojnih poljskih bolnica Šumadijske divizije drugog poziva, najpre u balkanskim ratovima, a potom u Prvom svetskom ratu. Na Solunskom frontu major dr Josif Nedok bio je komandir Drugog zavojišta Timočke divizije Druge armije koja je probila front.

Štefanov praunuk i Josifov unuk je naš dr Aleksandar Nedok. Njegov otac Svetozar je kao šesnaestogodišnji dobrovoljac, telegrafista Vrhovne komande, prešao preko Albanije i kasnije evakusian u Bastiju na Korzici.

Ovo je najkraća moguća priča o porodici vojnih lekara, rodoljuba i humanista koji su bili ne samo učesnici ratova, već i svedoci bezgraničnog, požrtvovanog herojstva srpskih i inostranih lekara. Porodične priče, ratne uspomene, retke fotografije, lična vojna dokumenta, okruživali su dr Aleksandra Nedoka celog života. Jasno je da je bio preodređen da se bavi onim što je veoma uspešno radio.

Njegov rad je dokaz da je pojedinac prva iskra svakog velikog istraživačkog poduhvata. Posebno u sredinama gde je, kao u vojsci, subordinacija osnova funkcionalnog delovanja. Danas se dr Aleksandar Nedok nalazi na sredokraći između svog deda-strica dr Josifa Nedoka i unuka, mladog lekara Aleksandra Nedok-Bigelova u Nemačkoj. Geni  Slovenca Štefana Nedoka (koji je srpsko podanstvo dobio pre tačno 150 godina, 1867) nasleđuju se kroz šest generacija i ispoljavaju odanim bavljenjem lekarskim pozivom, čestitošću i stvaralaštvom.

Na polzu otačestva! Tako se nekad govorilo u Srbiji, mada se danas teško razumeju ove tri reči. Članovi Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva, među kojima i autor ovog teksta, dodelili su dr Aleksandru Nedoku krajem 2016. godine, kao znak svoje zahvalnosti i dubokog poštovanja, Nagradu za životno delo Dr Vladan Đorđević. Duboko verujemo da mu je to jedno od milijih priznanja, kakkvih se on nadobijao u svom dugom i plodonosnom životu.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Velika je čast i privilegija biti deo sazvežđa istorije srpske medicine , a posebno biti u neposredoj blizini njegove najblistavije zvezde – primarijusa dr Aleksandra Nedoka, koji nas sve očarava lepotom svoga uma. Teško je naći prave reči za ovog velikog čoveka, velikog lekara, velikog istoričara, velikog patriotu i velikog gospodina, kojima bi se mogla opisati sva naša radost i naša zahvalnost Gospodu što je baš on deo naše stvarnosti, deo najbistrijeg izvora mudrosti i znanja na kome mi mlađi napajamo svoje duše . Hvala mu za svu raskošnu lepotu njegovog uma i srca, kojom nesebično ukrašava naše misli, naše duše i naše dane pri svakom novom susretu sa nama. Hvala mnogo i divnoj prof.dr Snežani Veljković što je uz pomoć najtananijih reči uspela da izatka nesvakidašnji lik dr Aleksandra Nedoka , koji ćemo svi mi iz Sekcije za istoriju medicine SLD doživotno nositi kao najdivniji ukras na reveru našeg sećanja, pokazujući ga s divljenjem i ponosom našim potomcima.

Ostavite komentar