ARGUSOV POGLED

ČOVEK, MEMETIČKO BIĆE

2.354 pregleda
Ričard Dokins (Vikipedija).

„Prirodna genetska evolucija kod čoveka je završena. Hiljadama godina već, upravo iz kulture nam dolaze zakoni. Svi činioci prirodne selekcije gena kod ljudi, od izbora partnera do celibata, broja dece ili sprečavanja začeća, pod uticajem su kôdova iz kulture”, nalazi Paskal Žistel. Izrazit primer mema donosi, recimo, pesma Happy Birthday to You. Je li memetika „teorija svega” u kulturi

Prof. dr Milan D. Tasić

„Sve su srećne porodice slične između sebe, svaka je nesrećna porodica to na svoj način” – prve su Tolstojeve reči iz „Ane Karenjine”. I kao da niko (sem Platona koji bi pesnike izagnao iz države – jer oni „goru stvar čine boljom”) i ne primećuje da dve polurečenice zadiru jedna u drugu, trve se – tâ dobro je ono što nije zlo, a zlo ono što nije dobro, oni menjaju mesta – i nije prvo jedno i samo jedno, a drugo beskrajno različito.

Paskal Žistel (Vikipedija)

No kad bi sreća i nesreća, dobro i zlo imali svoja minima pars (najsitnije delove), ili „atome”  koji ih čine, a mi znali kako da ih „merimo” i ostvarujemo sastave – kao što znamo da se organizam sastoji od ćelija i tkiva – bilo to i dragoceno i najdragocenije za čovekovo opstajanje među ljudima.

Izvorna zamisao je, dakle, ta da ideje
koje se začinju i pronose u kulturnoj
sferi i tu ustaljuju čine to na način
virusa, obitavajući (tek) u ljudskom
duhu i prelazeći iz jednog od njih u
drugi – kao što i virusi postoje
samo na placenti žive ćelije i
dovoljno nezavisno od nje.

Dalo bi to za pravo, upravo, nauci memetike, koja se latila da u idejama koje nam se javljaju, ponašanju koje sledimo, vrednostima koje stičemo i ne samo to, iznađe ona čvrsta i delotvorna jezgra – ili meme njihove – koja se, upravo, na način virusa prenose iz jednog u drugi ljudski duh, da se tu ustale, variraju, ili iščeznu, po načelima darvinističke teorije.

Skandiranje s genom

Hotimice, odabrana je pritom kovanica „mem”, da bi se skandirala s rečju „gen”, a jer je u korenu grčke reči mimesis, eos (oponašanje), ili francuske reči „l mem” (isto), kao što se i na engleskom izgovara ona kao „mim”. Tako se i ustalio naziv „memetika”, a ne „mimetika”, još od 1976. godine i dela „Sebičan gen” Ričarda Dokinsa, biologičara, koji je i domislio samu ideju. Ova se, pak, pokazala pouzdanom, zadobivši naučnu verodostojnost 1996. s pojavom dve knjige: „Virusi uma”, Ričarda Broudija, ranijeg direktora kompanije „Majkrosoft”, i „Zaraza mišljenja”, Arona Linča, matematičara i filozofa.

Izvorna zamisao je, dakle, ta da ideje koje se začinju i pronose u kulturnoj sferi i tu ustaljuju čine to na način virusa, obitavajući (tek) u ljudskom duhu i prelazeći iz jednog od njih u drugi – kao što i virusi postoje samo na placenti žive ćelije i dovoljno nezavisno od nje.

Memi, kao geni, mogu da unekoliko i
izmene strukturu i mutiraju, ali
im primarna svojstva istrajavaju,
da bi, jednako kao geni, imali moć
da se prenose: vertikalno, u porodici,
ali i horizontalno, između
jedinki u društvenoj grupi.

Radije nejasno određeni kao „paradigme”, „obrasci”, „kulturni kôdovi” i slično, memi, ti „unutrašnji vidovi”  (eidosi), ili „kvanti” pojava i procesa, po dužini svake od nauka: istorije, sociologije, psihologije… sve do biologije ili robotike, nastoje da se u mentalnom prostoru izbore za svoje mesto, ostvare prevlast nad drugim entitetima ovoga vida i održe se.

Ali i da se ponove, repliciraju, ili kopiraju na način, upravo, oponašanja, ili putem učenja, da tako odnesu prevagu u našem mišljenju, postupanju, izboru… delujući nezavisno, iako smo mi uvereni da činimo nešto u slobodi. Ovde je i pitanje istinitosti po sebi onoga što odnosi prevagu irelevatno – jer je istinito ono što se nađe u rezultatu prirodne selekcije, a lažno ono što bude potisnuto itd.

Inače, na tom putu memi, kao geni, mogu da unekoliko i izmene strukturu i mutiraju, ali im primarna svojstva istrajavaju, da bi, jednako kao geni, imali moć da se prenose: vertikalno, u porodici, kroz tradiciju, vaspitanjem iz generacije u generaciju, ali i horizontalno, „infekcijski”, između jedinki u društvenoj grupi. I kao što se ribonukleinska kiselina (RNK) javlja posrednikom u prenošenju informacija u ćeliji, čiji je, pak, nosilac dezoksiribonukleinska kiselina (DNK), tako se i ovde prenosiocima (medijatorima) za meme javljaju, uz ljudska bića: internet, štampa, knjige, diskovi, telefoni.

Zakučasta pesmica

Od autora, Suzana Blekmor će naći da je uloga mema i suštinska i najdublja po čoveka, tokom njegove istorije i evolucije, od onda kada su neuroni zadobili moć da podražavaju, što se našlo u osnovi i razvoja primitivnih društava, i same moždane mase njegove, i govornog jezika. Čovek je ovde memetičko biće, par excellence.

Suzan Blekmor (Vikipedija)

Dok će same te postavke pomoći osnivaču učenja da iz njihovog rakursa protumači ionako složenu pojavu religije. Jer priklanjanje ovim ili onim dogmama vere, ili prelaz iz jedne od njih u drugu (prozelitizam) sledio bi, po Dokinsu, naše čisto ateističke pobude, recimo, za očišćenjem od nakupljene krivice (greha) ili ustrajnu želju (poriv) za pravednošću, večnim životom i slično. Tako će, na putu unazad, trajektorija virusa religije dovršiti u zoroastrizmu, kao pramodelu i judaizma, i hrišćanstva, i islama i ne samo njih, a svi se oni, pak, javljaju varijacijom, modifikacijom i rekombinacijom njegovom – u duhu memetičke zamisli.

Izrazit primer mema donosi, recimo, pesma Happy Birthday to You, koja se, na svim meridijanima, nekom zakučastom moći svojom, izborila u (prirodnoj) selekciji, a da mi ne možemo znati kako do toga dolazi.

Daljih primera mema je za pristalice učenja i posvuda i previše, jer se na ovaj način tumači to što narodi vekovima neguju usmena kazivanja, čuvajući od zaborava vlastitu istoriju, ili čineći to na način epskih pesama – kao, upravo, mema. Imamo potom da se i brojne izreke, poslovice, zagonetke „ustaljuju” u nekoj sredini i (lako) prenose tokom vremena, a tu dolaze i bajke, pesme za decu, uspavanke. A pogotovo muzički folklor obiluje takvim jedinicama reči i zvuka, kadrim da se probiju i „samoproizvedu” u našem duhu, (čak) i onda kad bismo ih, razumski, radije odbacili kao takve.

Sindromi memetike će „prožeti”
svaku od pojava u politici, ekonomiji,
kulturi da se u njenim terminima
mogu da iznesu brojni pojmovi:
demokratije, tradicije, običaja, jezika,
mode, reklame, ponašanja, kuhinje, brenda.

Slučaj je to i s tzv. tektonikom, složenim fenomenom koji je ujedinio elemente zvuka, pokreta i odevanja, a koji se, sredinom prošle decenije, iz noćnih klubova s periferije Pariza, „probio” do dominantnog oblika zabave među mladima – sledeći, upravo, memetičke zakonitosti: reprodukcije, ekspanzije i evolucije, koje se ovde i prepoznaju. Jer biva taj oblik kasnije „unapređen” doprinosima (moćnih) industrija zabave, odevanja, telefonije, u čemu je i evolutivno obeležje njegovo itd.

Zbirno kazavši, sindromi memetike će „prožeti” svaku od pojava u politici, ekonomiji, kulturi da se u njenim terminima mogu da iznesu brojni pojmovi: demokratije, tradicije, običaja, jezika, mode, reklame, ponašanja, kuhinje, brenda. Na jedan dovoljno pouzdan način, onako kao što je pojam gena pomogao biologiji da se konstituiše kao nauka o živim organizmima, jedna evolucionistička nauka o kulturi bila bi zasnovana ovoga puta na pojmu mema.

Heurističkim (naučnim) metodama bilo bi u ovoj oblasti tragano za (potencijalno) optimalnim ishodima–rešenjima, sledeći memetički proces evolucije, na način ukrštanja i mutacije, počev od mogućih polaznih rešenja. Služili bi tome naročiti „memetički algoritmi”, po ugledu na već postojeće „genetske algoritme” i tako dalje., što nije slučajno, već zakonito, a jer dve sfere, prirode i kulture, vladaju istom (izomorfnom) strukturom.

Štaviše, nalazi Paskal Žistel, osnivač „Frankofonskog društva za memetiku”, oba područja se prožimaju, u smislu da memetičke promene mogu da vrše uticaj na genetske, jer nalazi ovaj naučnik: „Prirodna genetska evolucija kod čoveka je završena. Hiljadama godina već, upravo iz kulture nam dolaze zakoni. Svi činioci prirodne selekcije gena kod ljudi, od izbora partnera do celibata, broja dece ili sprečavanja začeća, pod uticajem su kôdova iz kulture.”

Sokratovski zavet

Tome daje za pravo i Luka Kavali-Sforca, genetičar i lingvista, s Univerziteta Stanford, nalazeći da u iskustvu zaista dolazi do povoljnijih genetskih spojeva kod osoba koje govore istim jezikom, nego kod onih koji govore različite jezike. Po tome bi kultura i uverljivo odnela prevlast nad biologijom, memi nad genima.

Luka Kavali-Sforca (Vikipedija)

Ipak, desilo se da je mem (barem) različito određivan, pa se i potvrdio daleki sokratovski zavet da nauke mogu da ostvare znanje koje je nužno, budu li valjano definisale pojmove u osnovi. Jer nisu usledili upravo brojni i suštinski uvidi u fenomene, kao što se očekivalo, to da u pregrštu darvinističkih pojmova bude ostvarena ona reljefna slika evolucije ljudskih odnosa u kulturi – sazdana (nova) teorija kulture – pa je 2005. godine prestao da izlazi časopis Journal of Memetics, posle članka Brusa Edmonda, objavljenog u njemu.

Tu je on gen–mem analogiji prebacio, uz oskudnost u interpretacijama, i nepouzdanost u izvodima, ili u predvidljivosti fenomena, pa su „razgrnuta” raznoglasja (već) oko polaznih pojmova, poput: mem kao informacija, artefakt ili lični izbor i slično? Jedan optimistički ishod na tom putu bio bi – i onda kada memi nisu opažljivi, niti merljivi (zasad) kao mentalne suštine – da bi moćni hardveri i softveri danas poslužili razrešenju dileme, imajući u vidu, recimo, da se i Darvinova teorija evolucije istinski potvrdila tek sto godina kasnije (posle otkrića DNK).

Nema sumnje, pak, da bi zamisao memetike, sve i da ne prispe do celovitijeg ostvarenja, iznutra osvetlila, barem, svekolike klišee, kôdove (kulturne, socijalne, ideološke…), njih kao (radije) kontaminatora pojedinačnih svesti, ne bi li izvela jedinku na put (istinske) slobodne odluke.

A pogotovo, suštinski doprinoseći razumevanju samog tog pojma slobode: „podiže” li se ona iz ničeg, ili je samo loše odabran naziv za pregolemu složenost memetičkih učinaka – u jednom momentu, na jednom mestu, u jednom biću?

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar