SRICANJE ISTORIJE

„CRNA RUKA” I CRVENA OMČA

3.377 pregleda

Uloga obaveštajnih službi, stranih i domaćih, iako u prvom redu domaćih, u prelomnim događajima koji su predodredili učešće u svetskim ratovima, kao i na ishodištu hladnog rata, neuporedivo je veća i značajnija nego što je moguće naslutiti iz rezultata službene i akademske istoriografije. Ako je istorija zbilja magistra vita, onda bi lekcije trebalo mnogo bolje naučiti da se njene zablude i greške ne bi unedogled ponavljale.

Prof. dr Boška Bojovića

Prof. dr Boško Bojović

Berlinski kongres 1878. pod komandom nemačkog „gvozdenog kancelara” Bizmarka nametnuo je kolonijalnu podelu interesnih zona u Jugoistočnoj Evropi. Balkanskim narodima učinjena je nepravda u skladu sa interesima evropskih velikih sila, koje su po svaku cenu štitile opstanak evropske Turske, na štetu većinskih i autohtonih hrišćanskih naroda Balkana.

Najveća šteta i još veća nepravda naneta je Srbima u Bosni i Hercegovini, kao i u Staroj Srbiji, gde su imali relativnu većinu u odnosu na muslimansko i šiptarsko stanovništvo. Na taj način su Srbi kažnjavani zbog hercegovačkog ustanka kao kulminacije Istočne krize, kojom počinje decenijski rasplet Istočnog pitanja. Presudno pitanje evropske stabilnosti i najveća evropska kriza još od napoleonovih ratova, zlehudo otomansko nasleđe na Balkanu dovešće do balkanskih ratova kao predigre i uvoda u Prvi svetski rat, kako to uviđa sve veći broj istoričara.

Odluke Berlinskog kongresa najmanje su
vodile računa o interesima balkanskih
naroda, a najviše o interesima velikih
sila. Tada kao i danas one su se rukovodile
načelima univerzalnih vrednosti i
sopstvenih interesa.

Sve ono što pokazuje kolikogod da je Evropa bila nesreća za druge delove sveta, kao i za Balkan, toliko je ona još više počinilac sopstvene zle kobi i sveopšte tragike.

Berlinski kongres (Anton fin Brener)

Odluke Berlinskog kongresa najmanje su vodile računa o interesima balkanskih naroda, a najviše o interesima velikih sila. Tada kao i danas one su se rukovodile načelima univerzalnih vrednosti i sopstvenih interesa. Pri čemu su vrednosti bile obavezujuće za male zemlje i narode, dok su interesi bili prioritetni za velike sile koje se danas prozvaše međunarodnom zajednicom. Jedan od dugovečnijih primera licemerja i dvostrukih standarda je austrougarska propagandna krilatica o Velikoj Srbiji, nastala u tada još avangardnim metodama specijalnog rata, koji su austrijske vojne i druge obaveštajne službe uporno forsirale krajem 19. i početkom 20. veka. Prećutkivano je da bi u toj zamišljenoj i izmišljenoj Velikoj Srbiji, Srbi imali oko 90% srpskog stanovništva, dok su Austrijanci u austrijskom, kao i Mađari u ugarskom delu dvojne monarhije bili manjinsko stanovništvo, a slovenski narodi imali najmanje relativnu većinu.

Velike sile su po svaku cenu nastojale da veštački održe u životu takozvanu evropsku Tursku, makar i u njenim ostatcima, što znači da su veliki delovi balkanskih naroda bili protivu njihove volje prepušteni turskom bezakonju i rastućem nasilju, najviše u Staroj Srbiji, posebno na Kosovu i Metohiji. Druga najveća frustracija srpskog naroda bila je austougarski protektorat i kasnije aneksija Bosne i Hercegovine u kojoj su pravoslavni Srbi tada bili većinsko stanovništvo. Brojne patriotske organizacije i revolucionarni pokreti bile su manje-više spontani odgovor na to neodrživo stanje, „Narodna odbrana”, „Mlada Bosna”, listovi kao što je „Glas naroda”, glasilo otomanskih Srba, list za politiku, književnost i privredu, koji je dvaput sedmično izlazio u Skoplju pod uredništvom Gliše Elezovića.

Među tim javnim i tajnim organizacijama istaknuto mesto je zauzimala takozvana „Crna ruka” ili tačnije „Ujedinjenje ili smrt”, jedna od u svetu najglasovitijih okultnih i prevratničkih organizacija kakva je u to vreme bila još IRA – Irska republikanska armija. Načela te vrste organizacija bila su po samoj konspirativnoj prirodi nedovoljno poznata, ali su njihovi postupci zato često imali značajne političke posledice. Tako je bilo sa majskim prevratom 1903. godine kojim je na brutalan i krvav način obeležen kraj dinastije Obrenović, kao i dolazak na čelo Srbije kralja Petra prvog Karađorđevića, čime je došlo do naglog zaokreta u spoljnjoj ali i u unutrašnjoj politici Kraljevine Srbije. „Crna ruka” je sticala sve veći uticaj, dotle da je njen predvodnik Dragutin Dimitrijević Apis postao načelnik vojne obaveštajne službe Srpske vojske, u kojoj su on i njegova organizacija jačali svoj uticaj, sve više u suprotnoti sa zvaničnim političkim stavom i bez stvarne kontrole šefa države i predsednika vlade.

Voja Tankosić (Vikipedija)

Apis, „Crna ruka”, Sarajevski atentat

Udeo Apisa i „Crne ruke” u Sarajevskom atentatu 28 juna 1914 nije dovoljno poznat, iako izgleda izvesno da je postojao njihov udeo u naoružavanju atentatora preko Voje Tankosića, komitskog vojvode i saradnika Apisovog.

Pravi razlog za atentat bila je svakako
provokacija bez presedana kada je Austrija
priredila posetu prestolonaslednika
Ferdinanda upravo na dan srpskog
nacionalnog praznika Vidovdana, kao i
vojne manevre zakazane za taj dan.

Pozadina atentata znatno je opskurnija nego samo izvršenje i njegova logistika. Ona nije bila bez udela nekih od velikih sila podeljenih u dva bloka koji su bili sve bliži otvorenom sukobu. Srbija je imala podršku alijanse Engleska-Rusija-Francuska, a ruski ministar spoljnih poslova Sazonov je u većoj meri davao podršku Srbiji. Apis je posebno bio ohrabren tom podrškom, naročito od kada je Sazonov obećao Srbiji zaštitu Rusije koja je bila spremna da uđe u rat protiv Austrija ako bi ona započela vojnu agresiju na Srbiju.

Pravi razlog za atentat bila je svakako provokacija bez presedana kada je Austrija priredila posetu prestolonaslednika Ferdinanda upravo na dan srpskog nacionalnog praznika Vidovdana, kao i vojne manevre koji su bili zakazani za taj dan. Apis je bio informisan kako je nadvojvoda Ferdinand bio čelnik struje u Austriji koja se zalagala za vojnu intervenciju protiv Srbije. Ferdinand jeste bio jastreb u austrijskom taboru, ali njegove agresivne namere su bile usmerene u prvom redu protiv Ugarske, za koju je smatrao da ima previše slobodne inicijative u dualnoj monarhiji. On je bio za stvaranje trostrane monarhije u kojoj bi slovenski narodi imali slična prava kao Mađari i Ugarska.

Austrougarski podanik i izgleda dvostruki agent Malobabić, koji je Apisu preneo pomenutu poluinformaciju ili dezinformaciju, mogao je biti instrumentalizovan od strane brojnih protivnika nadvojvode sa austrijske, kao i sa ugarske strane. Malobabić je uostalom bio među prvima uhapšen posle atentata od strane srpskih vlasti, da bi kasnije bio osuđen na smrt i streljan. Kao što je i Gaćinović, ideolog „Mlade Bosne” i idejni tvorac atentata, ubijen po svoj prilici od strane srpske tajne policije u Lozani 1917. godine. Lav Trocki sa kojim se družio u Francuskoj, pisao mu je uostalom nekrolog, što ukazuje na sudbinu „Crne ruke” posle Solunskog procesa i Boljševičke revolucije, takođe 1917. godine.

Godinu dana posle dva teška i veoma krvava pobedonosna balkanska rata (1912-1913), Srbija koja je imala na desetine hiljada žrtava, bila je veoma iscrpljena i nespremna za novi i daleko veći ratni napor. Samo jedanaest godina nakon spektakularno krvavog atentata u kome su ubijeni i masakrirani srpski kraljevski par, Aleksandar i Draga, čije ubistvo je ostavilo užasavajući utisak u tada još uvek uveliko monarhijskoj Evropi, novo kraljeubistvo prestolonaslednika Ferdinanda i Sofije ostavlja težak utisak ne samo u Austrougarskoj i njenim saveznicama, nego i u ostalim evropskim zemljama, naročito u Engleskoj, kao i u svetu.

Solunski proces (Vikipedija)

Solunski proces je Slobodan Jovanović nazvao „sudskim ubistvom”, za šta je imao sve razloge jer je to bio montirani proces na kome je na osnovu iskaza samo jednog svedoka, nekog Vasiljevića, Apis osuđen na smrt i pogubljen zbog izmišljenog pokušaja atentata na prestolonaslednika Aleksandra. Strah od „Crne ruke” i njene osvete je proganjao kralja, čak je osnovana takođe oficirska organizacija „Bela ruka”, koja je trebalo da bude neka vrsta pandana ili protivsredstvo i odbrana od sablasti „Crne ruke”. Ova poslednja bila je pred rat pod uticajem svemoćne ruske carske tajne službe OHRANE, koja je posle Boljševičke revolucije prešla u nadleštvo još moćnijih sovjetskih specijalnih službi, kao što je bila GPRU.

Za vreme Španskog građanskog rata u Parizu je Josip Broz bio zadužen za likviddaciju trockista. Njemu se pripisivala važna uloga u organizaciji i odašiljanju dobrovoljaca protiv Franka u Španiju. Jedan od organizatora republikanskih dobrovoljaca bio je i Vlasta Stojanović, koji nije bio komunista, nego demokrata, i čiji otac je bio jedan od osnivača Demokratske stranke u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je politički emigrant koji je pobegao od diktature kralja Aleksandra u Francusku, gde je i doktorirao na pravnom fakultetu na Sorboni.

Posle Drugog svetskog rata, bio je tokom tridesetak godina na čelu Jugoslovenskog programa francuskog državnog radija (RFI). U jednom intervuu, na pitanje: „Da li je Broz bio broj 1 za odašiljanje dobrovoljaca u Parizu?”, odgovorio je: „Ne, bio je to Bastajić”, ko je bio Bastajić ? – „član Crne ruke”. Vlasta je dobro poznavao Broza u vreme tih pariskih dana kada je u Parizu bilo sedište KPJ sa Gorkićem na čelu, čiji je sekretar Žika Pavlović, takođe pravnik sa Sorbone, držao knjižaru „Horizont”, na Bulevaru Sen Žermen, na stotinak metara od hotela u kome je odsedao Broz i kafane gde je provodio deo vremena, takođe na Bulevaru Sen Žerman, ugao sa Bulevarom Sen Mišel.

Dragutin Dimitrijević Apis rehabilitovan je odlukom suda FNRJ 1953. godine, takođe iskazom istog ekskluzivnog svedoka Vasiljevića, koji je povukao svoje svedočenje iz 1917. godine. Ostaje nejasno da li je poništenjem montiranog suđenja iz 1917. trebalo pridobiti preostale članove „Crne ruke” ili je to, možda, bilo u cilju demonstracije da nije samo komunističko sudstvo organizovalo montirane procese, kako i masovna sudska i besudna ubistva, kakvih je posle rata bilo na desetine hiljada u Srbiji i Jugoslaviji.

Pučisti u službi strane agenture

Po svojim istorijskim i vojnim posledicama, kao neposredni povod za ulazak Jugoslavije u Drugi svetski rat, vojni puč 27. marta 1941, još jedno je presudno poglavlje u kome je uloga obaveštajnih, domaćih i naročito stranih službi imala prvorazredni značaj.

Patrijarh je odmah po objavljivanju puča
sazvao vanredni Arhijerejski sabor, a
pučistima je prvi čestitao na uspehu.
Time se SPC požurila da podeli
odgovornost za prevrat koji je bio
neposredni povod za napad bez objave rata
Hitlerove i Musolinijeve nadmoćne
vojne mašinerije na Jugoslaviju.

Na prijemu u Dvoru uoči 27. marta 1941, u prisustvu patrijarha Gavrila, Vlatka Mačeka i maršala Dvora Antića, general Simović je rekao da bi povodom potpisivanja Pakta od 25. marta mogao izbiti vojni puč, na šta je Maček rekao da nikada još nije čuo za puč koji je najavljen i potom uspešno izveden. Sutradan se upravo to i dogodilo, uz masovnu podršku gotovo isključivo srpskog stanovništva, kao i hijerarhije Srpske pravoslavne crkve. Patrijarh je odmah po objavljivanju puča sazvao vanredni Arhijerejski sabor, a pučistima je prvi čestitao na uspehu. Time se SPC požurila da podeli odgovornost za prevrat koji je bio neposredni povod za napad bez objave rata Hitlerove i Musolinijeve nadmoćne vojne mašinerije na Jugoslaviju, koja nije bila u stanju da pruži oružani otpor duže od nedelju dana.

Patrijarh Gavrilo (Vikipedija)

Londonski „Tajms” je s trijumfalnim ushićenjem propratio ovaj uspeh Britanske obaveštajne službe, uz dvosmisleni komentar da su se arhijereji SPC poneli kao da su u Srbiji srednjeg veka. Kada je pučistička vlada u očekivanju napada sila Osovine zatražila od Velike Britanije hitnu vojnu pomoć, dobila je ciničan odgovor da je najbolje da otme naoružanje od italijanske vojske u Albaniji. Engleska jeste tada bila u zaista nezavidnom položaju očekivanja nacističke invazije, što nije opravdanje da se podsticaj puča u Jugoslaviji tretira kao lokalna diverzija koja nema druge svrhe do makar i najmanjeg usporavanja daljeg Hitlerovog porobljavanja Evrope.

Neposredna posledica puča od 27. marta
bio je proporcionalno najveći broj
jugoslovenskih žrtava, posle poljskih
žrtava u Drugom svetskom ratu. S tim
što je u Poljskoj bio nesrazmerno najveći
na strani Jevreja, a u Jugoslaviji na
strani srpskog stanovništva.

Pučistička vlada je najkraćim putem bez oklevanja prepustila poraženu zemlju i vojsku strahotama naci-fašističke okupacije, vojni vrh nije ostavio gotovo nijednog generala u zemlji da učestvuje u organizaciji pokreta otpora, dok su generali pučisti nastavili u emigraciji da pružaju usluge svojim britanskim nalogodavcima, sabotirajući rad vlade u izbeglištvu. General Mirković stupivši u Britansku armiju, dok je general Simović lavirao između britanske službe i lojalnosti jugoslovenskoj vojsci i izbegličkoj vladi.

Neposredna posledica puča od 27. marta bio je proporcionalno najveći broj jugoslovenskih žrtava, posle poljskih žrtava u Drugom svetskom ratu. S tim što je broj žrtava u Poljskoj bio nesrazmerno najveći na strani Jevreja, a u Jugoslaviji na strani srpskog stanovništva. Ne ulazeći u kontroverze o ulozi 27. marta i njegove posledice, odgovornost za milionske žrtve kao da nije do sada u odgovarajućoj meri stavljena na dnevni red srpske istoriografije i publicistike, koje kao da su još čuvari mita pod sloganom „Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob”, od kojih nijedan „boljitak” nije mimoišao srpski narod, sve do trajnog gubitka njegovog dotadašnjeg značaja i uticaja u međunarodnim i lokalnim odnosima snaga.

Umesto da se ozbiljnije pozabavi ulogom stranih agentura, u prvom redu britanske, domaća istoriografija se više uljujkuje službenom retorikom, negoli analitičkim o kritičkim pristupom jednom od najosetljivijih pitanja istorije prve Jugoslavije.

Doprinos Avnojskog provizorijuma

Avnojska Jugoslavija nije bez kontroverzi koje prate istoriju specijalnih službi i njihov udeo u (dis)kontinuitetu državnosti. U ovom slučaju je savezna služba bezbednosti bila žrtva avnojske parcelizacije čije je ishodište raspad savezne države. U prvom redu se to odnosi na Brionski plenum na kome je Ranković i sa njim savezna UDBA osuđen na politički odstrel u korist Kardeljove decentralizacije i konfederalizma, kojima je utrt put separatizmu i konačnom razdruživanju.

Posle nestanka Istočnog lagera, Jugoslavija
nije više bila potrebna Zapadu, koji je bez
ustezanja podržavao raspad svog bivšeg
saveznika protiv nestalog SSSR-a.

Republičke UDBE su postale utočište novih centara moći, kao što se pokazalo već prilikom Maspoka u Hrvatskoj. Sama JNA i njene bezbedonosne službe nisu bile u stanju da nadomeste postojanje savezne UDBE, redukovane na minimum koji se svodio na prečišćavanje računa sa političkom emigracijom u zapadnim zemljama i slične subverzivne delatnosti obavljane preko krimogenih struktura i pojedinaca snabdevenih diplomatskim imunitetom, što nije moglo obezbediti podršku za opstanak savezne države, zbog čega se ona nebrojeno puta teško kompromitovala na takav način. Posle nestanka Istočnog lagera, Jugoslavija nije više bila potrebna Zapadu, koji je bez ustezanja podržavao raspad svog bivšeg saveznika protiv nestalog SSSR-a. Sve pogrešne procene onih koji su želeli opstanak savezne države nastaju od autističkog zabijanja glave u pesak pred činjenicom da su zapadne službe dobro poznavale nalogodavce subverzivnih radnji vršenih na njihovim teritorijama.

Rasparčavanje zemlje koja je pod okriljem hladnog rata mogla sebi dopustiti ono što drugima nije tolerisano, dobija lako zapadni koncenzus nakon nestanka komunističke opasnosti. Uz geostrateške opcije nazovi novog svetskog (bes)poretka, ne treba zanemariti subverzivni doprinos savezne UDBE, kao što je davanje logističke podrške jednom od najopasnijih terorista, Karlosu, u nagloj promeni zapadnog saveza u odnosu na suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije. Uljuljkani navikom na predugi status najprivilegovanije nacije, njeni politički i bezbedonosni činioci delovali su kao da hladni rat nije završen, držeći se anahroničnog autizma i zaštićenog statusa, čije vreme je uveliko bilo potrošeno.

Uloga obaveštajnih službi, stranih i domaćih, iako u prvom redu domaćih, u prelomnim događajima koji su predodredili učešće u svetskim ratovima, kao i na ishodištu hladnog rata, neuporedivo je veća i značajnija nego što je moguće naslutiti iz rezultata službene i akademske istoriografije. Ako je istorija zbilja magistra vita, onda bi njene lekcije trebalo mnogo bolje naučiti, da se njene zablude i greške ne bi unedogled ponavljale. Bez obzira na sve prepreke koje se postavljaju pred istraživače koji se bave ovom nezahvalnom materijom, ona zaslužuje neuporedivo veća istraživačka ulaganja – ko se na uči na sopstvenim greškama, osuđen je na njihovu samoreprodukciju.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar