RASPINJANJE MUDROSTI

DIJA-MAT U LEBDENJU

1.029 pregleda

Početkom marta 1982. na uglednom Narodnom univerzitetu u Beogradu organizovana je tribina „Aktuelnost Marksovih matematičkih rukopisa”. Sav napor predavača bio je u tome da se ti rukopisi, procentni račun i tablični slučajevi. I diže se pokrupniji čovek iz devetog, desetog reda: Njemu ipak nije jasno, svaka čast inače, ali nešto je i on čitao, pa zna da je u celoj Marksovoj teoriji osnovni pojam vrednost, tj. višak vrednosti. Iz njega se izvlači profit, eksploatacija itd. Pa mu nije jasno, taj višak vrednosti kako se računa. Pitanje: – Da li ga je Marks baš izračunao, može li se to uopšte?

Milan D. Nešić

Milan D. Nešić

Dijalektički materijalizam i kako dalje?

Danas malo ko zna da je u srednjem veku postojao filozofski pravac realizma, koji bi nesumnjivo već po imenu zasluživao pažnju današnjih ljudi. A nasuprot njemu bio je nominalizam. Međutim, realizam je zastupao kao svoju glavnu tezu da se Platonove ideje imaju smatrati realnim. Ideje postoje realno i večno, objektivno pre ikoje stvari, pa i pre ikojeg čoveka koji postoji ili koji će postojati. Dok je nominalizam tumačio Platonovu filozofiju ideja tako da su te ideje samo imena stvari i uopšte svega što postoji ili bi moglo da postoji.

Ukratko, realizam je bio nerealan, a nominalizam, naprotiv, realna slika obejektivnog stanja stvari, prirode i čoveka naspram prirode. A nazivi realizam i nominalizam su samo posledica istorijskih okolnosti u vremenu kada su ta tumačenja Platonovih ideja nastala. Istorijske okolnosti odnele su prevagu nad onim šta reči realno i nominalno znače.

Dijalektički materijalizam je, dakle, zaista
bio realna dijalektička filozofija. Ako je već
ta podela na Duh i Materiju istorijski zatečena,
ako je čovek jakako čovek zemljanin i čovek svoje
pre svega kuće i okućnice, onoga od čega živi i
kako živi u materijalnom i objektivno
nadmoćnom svetu, a kamoli ne beskrajnoj vasioni,
onda je trebalo jasno reći: Hegelovu filozofiju
valja postaviti s glave na noge.

U posthegelovsko vreme, pak, kad je dijalektički materijalizam nastajao, istorijska promišljanja o socijalizmu i političkoj ekonomiji, odgovarala su tom nazivu. Dijalektika: sve se menja i iz sebe samog razvija neprestano se krećući iz sopstvenih suprotnosti prelaskom kvantiteta u kvalitet. Filozofija koju je razvio Hegel pripisuje opisano dijalektičko svojstvo apsolutnoj Ideji, ne platonovskoj o ovoj ili onoj stvari nego Ideji kao LOGICI i Bića i Nebića, na osnovu koje postoji sav svet. Ukratko, apsolutna ideja je Bog, ako je ko baš zahtevao da se na jezik religije prevede. A, naravno, zahtevala je Crkva, i ne smo zahtevala nego i kritikovala Hegela zbog te njegove dijalektike. U tom kontekstu materijalizam je imao smisla. Trebalo je jasno reći: ne Bog, pa ma kako ga zvali, ne išta slično ljudskoj misli koja bi bez čoveka postojala i u ime Boga se preko službenika Božjeg carstva na zemlji nametala.

Dijalektički materijalizam je, dakle, zaista bio realna dijalektička filozofija. Ako je već ta podela na Duh i Materiju istorijski zatečena, ako je čovek jakako čovek zemljanin i čovek svoje pre svega kuće i okućnice, onoga od čega živi i kako živi u materijalnom i objektivno nadmoćnom svetu, a kamoli ne beskrajnoj vasioni, onda je trebalo jasno reći: Hegelovu filozofiju valja postaviti s glave na noge. Po zemlji mi koračamo, to je naš svet. Filozofija treba ne samo da tumači svet nego i da ga promeni, učini boljim za čoveka. Naravno, to je svet zemljana na Zemlji, dakle svet ekonomije i rada. Koji ne mogu bez objektivne nauke. Ne mogu bez te objektivne realnosti eto Zemlje, eto sredstava za rad, počev od pluga, ili simbolički od srpa pa do čekića.

Fridrih Engels

Kad ko danas čita Engelsovu DIJALEKTIKU PRIRODE, ne može se oteti utisku koliko je realno i znalački detaljno protumačena sva ondašnja nauka o prirodi, to je zbilja i dijalektika i filozofija. Takav osnovni utisak ostavlja i čitanje ANTI DIRINGA (na primer drugo izdanje, 1885) iako sa izvesnom nedoumicom: zar je čitavoj knjizi, posvećenoj prirodnim naukama i tek zajedno s njima filozofiji i sociologiji, trebalo dati taj toliko lični naslov? Ali svejedno, zajedno s Marksovom ekonomskom analizom u KAPITALU (kapitalizma ondašnjeg vremena, 1867), ozbiljna nauka i, iznad svega, prosvetiteljstvo, na Hegelovom dijalektičkom tragu prikazivanje sveg razvoja čovečanstva. Taj utisak prosvetiteljstva primenjenom dijalektikom nesumnjiv je i danas, pogotovo kad je čita obrazovan čovek s početka 21. veka koji zna, na primer, za Ajnštajnovo E = mc2. Ali!

Sima Marković

Ako poznavalac filozofije i Hegelove dijalektike danas, posle ekonomskog sloma jednopartijskog socijalizma komunističke diktature (u ime – M. N.) proletarijata, uzme da pročita, na primer, knjigu iz godine 1935. PRINCIP KAUZALITETA I MODERNA FIZIKA našeg nesrećnog doktora matematike Sime Markovića,1 mada će uživati u tekstu – pošteno napisana knjiga talentovanog i istinskog znalca uvek izaziva uživanje makar se i ne složili sa svim interpretacijama konkretno fizike onoga doba – ipak će naići na jednu nedoumicu. U poslednjoj glavi (VIII) „Kriza moderne nauke” naići će, naime, na tekst: „Kod Hegela ideja, otuđujući se od sebe, prelazi u prirodu, tako da je priroda neka vrsta realizacije logike”…

Pa šta tu nije tačno, kao da priroda nije zaista neka vrsta realizacije logike, dobro, sopstvene logike pa zvali je inače kako god! Zašto tako o Hegelu kao da tu ima nečeg što ne bi bilo tačno? Jer neposredni nastavak rečenice glasi ovako: „a neki zakasneli imitatori Hegelovi i mistifikatori nove fizike smatraju da je priroda neka vrsta realizacije matematike” – što očigledno nije tačno. Matematika je ljudska tvorevina, dovoljne su drukčije algebarske oznake, a tek, kako ne, druge početne aksiome, sad ove ili one, pa da nam bude nerazumljiva iako iz iste logike prirode – na primer neke druge civilizacije u vasioni.

Justin Popović

Kad sam nedavno imao priliku da pročitam navedene redove Sime Markovića, ostao sam pod jasnim utiskom: to pitanje, doduše povodom jednog posve drukčijeg pisca, već sam sebi postavljao, zašto tako o Hegelu? Bilo je to još pre nego što sam mogao da objavim svoj četvorotom KROZ SOCIJALIZAM DO BOGA kad sam u Republičkoj biblioteci čitao prvi tom hrišćanske trilogije Justina Popovića.2 Zašto on tako o Hegelu? Niko sažetije i na svoj način i tačno i dosledno nije interpretirao Hegela, a ipak zašto tako? Evo te interpretcije:

„Hegel razmatra Božanstvo kao čistu Ideju, kao čistu mislenu delatnost i znanje. Ali pošto saznanje pretpostavlja i predmet saznanja, to Bog od večnosti Samog Sebe razlikuje i saznanje ili rađa Sebe kao Sina, i u isto vreme saznaje Sebe jednim ili ravnim Sebi, tj. Duhom. U sistemu Hegelovom se ni Sin ni Duh ne smatraju kao večne posebne ličnosti Božanstva. U njega je Bog – večna ideja. Ta ideja, u apstraktnom obliku, neostvarena, jeste – Otac; kada se odvoji u pojavu, u spoljašnost prirode, jeste – Sin; a kada se iz pojave vraća u konačni duh i u samosaznanje jeste – Sveti Duh.”

Da, Hegel je svoju apsolutnu Ideju nazivao čistom Mišlju, ne ljudskom nego čistom, dakle, Bogom.3 Ali ona je apsolutna i čista zato što je dijalektičko jedinstvo Bića i Nebića, unutrašnja logika sve prirode, otuda i naslov NAUKA LOGIKE, kod Hegela je logika zapravo ontologija. E, ali za Boga je nadležna Crkva, i to strogo nadležna, kao jedan od stubova države: Bogu božje a Caru carevo. Zbog Boga se spaljivalo isto kao što će se zbog Materije streljati. Nije slučajno što je kod Justina ovo o Hegelu u odeljku „Antitrinitarne jeresi”.

Eto zašto Sima Marković nije drukčije nego onako o Hegelu – uprkos tome a) što je pisao da je teorija relativnosti nadišla dualizam između kinematike i dinamike (specijalna teorija) kao i između geometrije i prostora, tj. inercijalne i gravitacione mase (opšta teorija relativnosti). I uprkos tome b) što je sjajno interpretirao dijalektički zakon negacije negacije na primeru svetlosti. Najpre je Njutn mislio da je korpuskularna: plave čestice svetlosti, na primer, pri prelasku u optički gušću sredinu više se prelamaju od žutih ili crvenih jer imaju veću masu, crvene su s najmanjom masom.

A zanimljivo, baš te 1935, kad je Sima
Marković objavio svoju knjigu o kauzalitetu,
pojavio se u nauci rad iz kojeg će proklijati
malo po malo čitava realna mogućnost da se
najzad nadiđe i dualizam između Materije i
Duha, tj. zapravo između kauzalnosti i slučaja
– time i između nužnosti i ljudske slobode.

Onda je Maksvel potvrdio Hajgensovu talasnu teoriju i negirao Njutnovo objašnjenje, a potom je kvantna fizika dijalektički negirala tu negaciju, s rezultatom, dakle, sad na višem nivou: u korpuskularno talasnoj sintezi. I najzad, uprkos čak i tome c) što je direktno napisao da je specijalna teorija relativiteta likvidirala dualizam između materije i energije – jer iako je Ajnštajn negirao etar, „u duhu opšte teorije relativiteta može se dopustiti egzistencija etra (makar, eto, zbog dijamasenog pomeraja vakuuma, analogno dielektričnom – M. N.), ali mu se samo ne sme pripisati nikakvo određeno stanje kretanja”.4

A zanimljivo, baš te 1935, kad je Sima Marković objavio svoju knjigu o kauzalitetu, pojavio se u nauci rad iz kojeg će proklijati malo po malo čitava realna mogućnost da se najzad nadiđe i dualizam između Materije i Duha, tj. zapravo između kauzalnosti i slučaja – time i između nužnosti i ljudske slobode, o kojima su, o nužnosti i slobodi, ideolozi dijalektičkog materijalizma onoliko raspravljali pretvarajući ga sve više u dogmu: nužnost poslušnosti Partiji i Vođi, pa ma kako njegova volja hirovita bila. (Jer – uvek je to prava interpretacija nauke marksizma-lenjinizma).

Te godine, naime, pojavio se članak koji je imao pretenziju da pokaže kako kvantna mehanika nije potpuna teorija ne samo zbog svoje talasne prirode koja dozvoljava slučajnost nego i zbog talasne superpozicije po kojoj je moguće „avetinjsko delovanje na daljinu” brže od svetlosti – s potpisom upravo Ajnštajna, još jedna zanimljivost, članak danas poznat kao EPR paradoks, s početnim slovima imena sve trojice koautora.5

Godine 1964, pak, Bel (Bell. John Bell) je objavio svoju čuvenu nejednačinu kojom je pružio eksperimentalnim fizičarima teorijsku mogućnost da statistički provere prirodu te kvantno mehaničke verovatnoće: ako je u kombinaciji tri slučajna događaja manja od 1, skrivene varijable zaista postoje te se njihovim otkrićem može izbeći naučna slučajnost, čemu se nadao ne samo svojevremeno Ajnštajn nego potom i sam Bel.

Ali malo po malo eksperimenti najzad nesumnjivo pokazaše 1999. da se kvantno mehanička slučaj-nost ne može eliminisati, ona je ontološke prirode, do pola slučaj, od pola kauzalnost. Dakle, ne paradoks, nego dijalektika nužnosti i slučaja same Prirode zaista nadilazi ljudski dualizam između kauzaliteta i slučajnosti, pa je to realan prostor za volju i Duh i prilika da čovek najzad nadiđe i tzv. idealizam i tzv. materijalizam. A time i tu statičnu, nedijalektičku suprotnost između religijskog verovanja i racionalnog mišljenja, koja bi u dijalektičkoj sintezi izgubila na oštrini: time što racionalizam uviđa svoje granice a religijsko verovanje svoje bespotrebne mistifikacije i čuda – oba u slutnji UNUTRAŠNJE LOGIKE same Prirode. Da, OBJEKTIVNE logike ne onoga što čovek tek tako misli nego onoga što sluteći postepeno sve više iz Prirode otkriva. Otkriva ne pasivno kao njen odraz u svom subjektu nego s uvidom i sopstvenog slobodnog učešća u tom objektu. Baš kao što savremena kvantna teorija polja ne govori više njutnovski klasično o akciji i reakciji nego o – interakciji.

Ali prilika nije iskorišćena, dijalerktički mateijalizam je tu priliku propustio.

Zašto je dijalektički materijalizam postao dija-mat?

Odgovor bi se mogao ukratko sažeti na ovaj način: zato što je kao deo tzv. naučnog socijalizma guran da bude suprotstavljen tzv. klasnoj buržoaskoj filozofiji i njenom Bogu – iako naučni socijalizam zapravo ne postoji.

Ekonomska analiza kapitala i potonje raspodele viška vrednosti u KAPITALU jeste i te kako nauka, ali prosto joj pridodati proglase zatečenog utopijskog socijalizma, koji su inače i Marks i Englels osporavali jer nije predlagao revoluciju, to nikako ne može da bude naučni socijalizam, već i dalje samo naučni kapitalizam, dobro, plus lepe želje i parole. Naravno, u lepe želje se može verovati, one mogu da budu još kakav podstrek, pa i za oružanu revoluciju. Ali – tu upravo i počinju nedorečenosti…

Prva nedorečenost se sastoji u pretpostavci da je suprotnost između profita, odnosno lične svojine nad sredstvima za rad, i radne snage poslednja protivrečnost u društvu. A poslednje protivrečnosti tu zapravo i nema jer je to protivrečnost samog čoveka: kao subjekta, s jedne strane, i kao objekta, s druge. Drugim rečima, već na osnovu te dvostruke uloge čoveka u društvu stvaraju se razni odnosi, pa i organizovano grupno svojinski, pa i eksploatatorski – dakle, klasni.

Taj tzv. naučni socijalizam s diktaturom
(u ime – M. N.) proletarijata nije mogao da
bude išta drugo nego opet utopija. Kao što
ni ma kako detaljna nauka o automobilu, na
primer – trenje tla, diferencijal s tačnim
proračunom različitih brzina točkova u
krivini itd. – ne može da bude nauka o
avionu pa makar i tačno zaključivali:
ne leti jer nema krila.

Konkretno, kada je reč o tzv. naučnom socijalizmu čiji rezultat treba da je diktatura proletarijata, tj. jedne jedine političke Partije, na putu ka besklasnom društvu – standardni izraz upravo marksizma-lenjinizma – ja sam u svojoj knjizi POLITIKA, HLEB I KNJIGA ovako zaključio: „Ako je osnovni društveno ekonomski odnos robovlasništva, pa docnije i njegova osnovna protivrečnost, dakle: lična svojina čoveka nad čovekom – i ako je to isto za feudalizam: lična svojina nad obradivom zemljom i zemljom koja ikakav prihod donosi ili može da donese – a u kapitalizmu: lična ili grupna svojina nad sredstvima za rad uopšte – onda je osnovni društveno-ekonosmki odnos i osnovna protivrečnost socijalizma: lična ili grupna svojina nad pravom političkog odlučivanja.”6

Dakle, taj tzv. naučni socijalizam s diktaturom (u ime – M. N.) proletarijata nije mogao da bude išta drugo nego opet utopija. Kao što ni ma kako detaljna nauka o automobilu, na primer – trenje tla, diferencijal s tačnim proračunom različitih brzina točkova u krivini, itd. – ne može da bude nauka o avionu pa makar i tačno zaključivali: ne leti jer nema krila.

I druga nedorečenost, ta je pak zbog pretpostavke da je cena radne snage egzaktna veličina. A nije, ni ona ni višak vrednosti, razlika tržišne cene i troškova proizvodnje. Cena radne snage u robovlasničkom društvu bila je tako mala da je vlasnik ne samo imao pravo da ubije roba ako mu prigovorom ili ne daj bože prkosom više šteti no koristi nego ga je onemoćalog i ubijao. U srednjem veku pak feudalac nije imao pravo da ubije kmeta, cena kmetovske radne snage bila je veća, ali neodređena: kmet je bio vezan za zemlju pa je išla zajedno sa zemljom, čitavi feudalni posedi su se osvajali ratom ili pak davali i uzimali kraljevskim venčanjima. Tek sa slobodnim čovekom novog doba i slobodnim tržištem, zaista tek kod Marksa cena radne snege je dobila svoj poseban značaj. Međutim, i dalje je ostala prilično neodređena, zavisno od ovakve ili onakve statistike u ovom ili onom društvu, od ovakvog ili onakvog očekivanja tržišta. Zavisno od okolnosti. U slučaju rata, na primer, nije li cena radne snage samo krov nad glavom neke daščare za zarobljenike i činija čorbe s parčetom hleba dnevno?

Ukratko, zarad povećanja cene radne snage, ma čije, ma kakve – ne pregovorima, argumentima, znanjem pa i cenkanjem i šrajkom, nego – oružanom revolucijom ukinuti ličnu svojinu nad sredstvima za rad, dakle nad industrijskom proizvodnjom, dakle nad industrijskim proizvodima za tržište, ukinuti na osnovu nauke koja koristeći upravo slobodno tržište računa i cenu radne snage i višak vrednosti i profit, znači ukinuti i samu tu nauku7 – i ostati samo s diktaturom i proizvoljnošću. Dobro, u ime proletarijata. Kao sećanje na negdašnju nauku, to moram da dodam. Kao sećanje na negda filozofiju.

Karl Marks

Početkom marta 1982. na uglednom Narodnom univerzitetu u Beogradu organizovana je tribina „Aktuelnost Marksovih matematičkih rukopisa”. Sav napor predavača bio je u tome da se ti rukopisi, procentni račun i tablični slučajevi diferencijalnog računa prikažu ne kao istorijski kuriozitet – onako kako bi bilo zanimljivo zaviriti i u matematičke rukopise jednog Tolstoja, na primer, ili Napoleona – nego kao aktuelnost. Velika sala, red nad redom stolica, bila je na katedri i kod katedre svečano opremljena mikrofonima. Za tu priliku pridodati niz stolova bio je zastrt čojom. Na njima vaza sa cvećem. Iza njih crvena somotska zavesa povučena ustranu. Tabla sveže obrisana presijava. Kreda nova. I uvaženi istraživači, sve sami ekonomisti sa fakulteta i iz instituta tog i tog, pričali su sa zanosom o Marksovom doprinosu matematici.

Marks je u tom i tom pismu Engelsu pomenuo i matematiku, te je tom prilikom ukazao na određene teškoće, tj. mogućnosti. Marks je sabirao i delio, kritikujući Hegelovu dijalektiku i granični prelaz matematičara na diferencijal, te je, u nameri da što tačnije izračuna, u jednom pismu Engelsu pomenuo da bi se morao uzeti što veći broj uzoraka. A danas svi znamo da je integral beskonačni zbir beskonačno malih, te je Marks bio na dobrome putu itd. Jer danas su matematička statistika i linearno programiranje i te kako sastavni delovi nauke o ekonomiji itd. Pa je l’ ima ko šta da pita?

I diže se jedan pokrupniji čovek tamo negde iz devetog, desetog reda, s mukom se diže i s mukom poče: Njemu ipak nije jasno, svaka čast inače, ali nešto je i on čitao, pa zna da je u celoj Marksovoj teoriji osnovni pojam vrednost, tj. višak vrednosti. Iz njega se izvlači profit, eksploatacija itd. Pa mu nije jasno, taj višak vrednosti kako se računa. Pitanje: – Da li ga je Marks baš izračunao, može li se to uopšte?

I na to kratko i jasno pitanje, ni odgovor nije mogao da bude drukčiji. I on je bio kratak: – Da, – počeo je doktor Taj i Taj, svečana kravata, svečano odelo, pa i držanje sigurno i svečano – Marks je to tačno dao, ve plus delta ve8 – rekao je doslovce. – Višak vrednosti je, dakle, delta ve – zaključio je i nije ni trepnuo. Nije se ni krede mašio, ta čarobna formula ostala je da svečano lebdi negde u vazduhu.

I svi ćute. A u dupke punoj sali bilo je i univerzitetskih profesora matematike, bliže od devetog, desetog reda. Ćute. Svi znaju šta se već od malih nogu po školama na sva zvona udara i kako se potom, eto, svečano sprovodi, pa šta i reći, ma ni cele reči, nego prosto dija-mat?!

Dijalektički materijalizam postao je dijamat zato što nastavljače marksizma i nije interesovala filozofija, nego ta NJIHOVA dijalektika: sve teče, sve se menja, samo smo mi, pssst, da se neko ne doseti, večno na vlasti. Ni same osnivače tog hipotetičkog socijalizma nije interesovala filozofija kao ontologija, nego kao sredstvo u borbi protiv buržoaske idealističke filozofije, koja je poput religije – tog opijuma za narod, kako su govorili – takođe u službi buržoaske eksploatacije, otuda i onaj naslov kod Engelsa koji, ne zna li se taj kontekst, izaziva nedoumicu, Anti-Diring.

A pitanje: kako to da svet postoji? – to prevashodno ontološko pitanje – Engels je smatrao rešenim. U DIJALEKTICI PRIRODE to izričito i kaže, u fragmentu povodom Negelija (Nägeli, Karl): „Čim kažemo da materija (istakao M. N.) i kretanje nisu stvoreni i da su neuništivi, mi kažemo da svet postoji kao beskonačni proces… Time smo o ovom procesu shvatili sve što treba shvatiti.”

Engelsa su zanimale prirodne nauke ne da bi zasnovao posebnu filozofiju nego da bi prosvetiteljstvom razbio misticizam tog buržoaskog idealizma: ne Bog, materija je ta koja je oduvek, zauvek i beskonačna. Beleške uz materijal koji je izučavao brižljivo skupljajući ga nije uspeo da sredi i rediguje za izdavanje. To su uradili pa objavili nastavljači marksizma – prvi put u Moskvi 1925. –očito iz potrebe da i ontološki zasnuju svoju vlast. A ne više, na nebu Bog, na zemlji Car u ime Boga. Nego mi na osnovu nauke marksizma lenjinizma i revolucije.”

(Pogovor iz 13. knjige Milana D. Nešića „Da li je Đordano Bruno uzalud spaljen”)

Da li je uzalud spaljen, to zavisi od toga kako se interpretira hipoteza „Velikog praska”. Ako se interpretira do kraja naučno, pa najzad na način jedne nove filozofije kosmologije, onda njegova žrtva nije bila uzaludna, onda njegovo viđenje vasione – opisano već naslovom traktata zbog kojeg je spaljen, O BESKONAČNOM, O UNIVERZUMU I SVETOVIMA – može da bude samo upotpunjeno. Na koji način, to da pokaže upravo je cilj ove knjige.

Njena glavna ideja – najzad pravo tumačenje Ajnštajnovog postulata cmax konstantno, na čemu se, između ostalog, i zasniva ta nova filozofija kosmologije – data je člankom koji umesto SAŽETKA neposredno sledi na engleskom. Potom je ista ideja prikazana i na srpskom, opštirnijim člankom, u stvari UVODOM jer razmatra i posledice, na primer predloženi Maksvel-Njutnov postulat koji širenjem prostor vremene metrike objašnjava i zašto je naš kosmos bez antimatrije.

Pravo objašnjenje za c = const koje Ajnštajn nije mogao da nađe vidi se i na zadnjoj korici:

Knjiga izlazi iz štampe do kraja oktobra: format 21 x 12,5 sm, plastificirane bindakot korice s klapnama, hartija ofsetna 80 grama, tiraž 400. Od toga 25 poklon bibliotekama Beograda, 125 bibliotekama Srbije, 25 Republičkoj biblioteci za razmenu sa inostranim bibliotekama i 25 univerzitetskim i bibliotekama instituta. Sa preostalih 200 primeraka valja namiriti troškove štampe – i tu je problem. Političke cenzure više nema ali je ostao monopol nad javnom sferom, ozbiljne knjige nezavisnih pisaca nemaju medijsku podršku.

ZATO SE KNJIGA MOŽE REZERVISATI SAMO KOD PISCA NA: univerzumkaorelativnanula@gmail.com slanjem imena, prezimena i fiksnog telefona naručioca. Po izlasku knjige iz štampe pisac mu se javi i po dogovoru isporuči knjigu na području Beograda, cena 5 evra. Isporuke u unutrašnjost poštom i pouzećem uz naplatu poštarine, opet nakon telefonskog dogovora, ne mobilnim telefonom nego fiksnim.

Sadržaj knjige: Nakon članka na engleskom sledi uvod: U KOSMOLOGIJI JE C2 MERA INERCIJE, NE MASA. To je manje više isti članak koji je u GALAKSIJI.novoj već objavljen, link http://galaksijanova.rs/ni-pocetka-ni-kraja/  Posle prologa koji upućuje na neophodnost ovakve knjige sledi pet glava: 1. ČOVEK I NJEGOV BOG, 2. HOMOCENTRIZAM I NAUKA, 3. KAKO NADIĆI HOMOCENTRIZAM što je neophodno ako se želi na naučnoj osnovi naslutiti Kako to da svet postoji? 4. PROLAZAK KROZ SINGULARITET i 5. FILOZOFIJA KOSMOLOGIJE I TAMNA ENERGIJA.

Knjiga ima i dva priloga na kraju. Prvi POVODOM SEMINARA NA MATEMATIČKOM INSTITUTU u Beogradu, to su četiri članka, jedan i u GALAKSIJI objavljen, http://galaksijanova.rs/poreklo-mase-kod-ajnstajna/ Drugi prilog je članak na engleskom, poduži siže prethodne knjige UNIVERZUM KAO RELATIVNA NULA.

1 Rođen u Kragujevcu 1888. Optužen za desni trockizam i špijunažu i streljan 1939. u Moskvi gde je kao jedan od osnivača KPJ i član izvršnog komiteta Kominterne prebegao iz Srbije zbog Zakona o zaštiti države. Rehabilitovan 1958.

2 Rođen u Vranju 1894. Umro u manastiru Ćelije 1979. Godine 1932. objavio tu svoju trilogiju pod naslovom HRIŠĆANSKA DOGMATIKA.

3 Kako drukčije u ono vreme kad se nije znalo ni to da su magnetizam i elektricitet povezane pojave. Pozitron je otkriven 1932, tek te godine videlo se da u sudaru s elektronom obe čestice gube masu i postaju fotoni. Lako je danas reći simetrija itd, ništa od toga nije bilo Hegelu na raspolaganju, kako se ipak izraziti?

U jednoj popularnoj TV emisiji 2008. godine govorio sam: — Dobro, ljudi se otimaju za položaj, za moć i tako dalje, ali u podsvesti uvek stoji misao o smrti, kako nju nadići ili kako je bar prihvatiti, kako je relativizovati pa osetiti da to nekako i nije strašno, uostalom to je pitanje možda i filozofsko. Tako sam zalutao u filozofiju, napisao prvo ESEJ O BOGU, pa kad je pod onom jednopartijskom vlašću to ocenjeno da je u stvari religija i bilo prećutano, da ne kažem zabranjeno, onda sam napisao i čistu filozofiju, FILOZOFIJU I VEROVANJE sa namerom da rešim pitanje: kako to da Svet postoji? Znamo dijalektički materijalizam, materija je večna, u beskonačnom kretanju, ali za divno čudo ništa ne objašnjava. To isto je i Toma Akvinski govorio kroz srednjovekovnu skolastiku: Bog je večan, u večnom preoblikovanju, On je svuda. Ovi su samo promenili reč… Ja sam zašao u to i našao neke svoje odgovore kojima sam za sad zadovoljan.

– Znači, ima odgovora? – upitala je voditeljka.

– Po meni, evo vidite ovako. Kažu, Bog je pravedan, apsolutno pravedan. U redu. Ja to prevodim na inerciju i relativnost, apsolutnu relativnost. Ako izuzmemo Boga, sve drugo je relativno, prolazno. Ako već nešto jeste, što bi bilo drukčije, znači inercija. Ili simetrija: ako je ovako, što ne bi onako? I sad vidite, da ste Vi Bog, apsolutno pravedni, uzmite koordinatni sistem, gde ćete početi Svet? Ovde koordinatni sistem, ili onde, ili tamo, gde biste, apsolutno pravedni? I to su oni koordinatni sistemi Ajnštajnovi, koji kaže relativno. A kad se dva fotona sudare a svaki ima svoj koordinatni sistem u kome nema masu, ali kad se sudare, rodi se elektron i pozitron. Eto kako je postao svet. Drugim rečima, Bog je od te svoje silne pravednosti rekao: ma nek’ ide dođavola, dižem ruke! I gle čuda, Svet ipak postoji… U toj konstalaciji da li nam treba pretpostavka Boga ili ne treba? Kako ko hoće!

4 S. Marković: AJNŠTAJNOVA TEORIJA RELATIVITETA, Beograd 1929. (Strana 28, odnosno 26).

5 Einstein, Podolsky, Rosen: Can Quantum‑Mechanical Description Of Physical Reality Be Considered Complete?

6 Dabome da ovako nešto godine 1986. još nije moglo da bude objavljeno, pa je na preporuku Dobrice Ćosića rukopis knjige smešten u arvih SANU na čuvanje.

7 Što je u zemljama tzv. realnog socijalizma dovodilo do različitih apsurda, naravno kad realizam nije realan, nego je realan nominalizam. Najeklatantniji primer je verovatno tzv. stanarsko pravo, koje nije roba, a ipak ima cenu: ako već nije džabe onda je po kvadratnom metru upola od cene stana u izgradnji. U pričama TAJANSTVENI MILO i UGOVOR zbirke PEDESET GODINA DO RATA opisao sam i taj paradoks.

8 Delta je grčko slovo Δ kojim se u matematici obeležava priraštaj ma koje promenljive veličine, a ve je za ovu priliku prvo slovo od srpske reči vrednost.

U pogovru knjige FILOZOFIJA I VEROVANJE, izdanje 2002, opis ove epizode je detaljan. Tu sam u fusnoti neposredno pre pogovora zabeležio šta sam prilikom jedne svoje posete, letnji kurs jezika, čuo u onda Zapadnoj Nemačkoj: da kod njih nije kapitalizam kakav je Marks u KAPITALU opisao, nego samoupravno regulisano tržište – s jedne strane moćne sindikalne organizacije, s druge udruženja poslodavaca, a s treće državni aparat i političke partije uvek iznova na slobodnim i opštim izborima.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar