PO GLAVI ČITAOCA

DJETELINA S ČETIRI LISTA

826 pregleda

Prof. dr Predrag Slijepčević*

Knjiga visprenih kratkih  eseja o nauci koju držite u rukama, zagonetno naslovljena „Sizif trećeg smera”, jeste hronika događaja u nauci i naučnoj zajednici Srbije u posljednjih dvadesetak godina, ali i izlet u naučnu budućnost i etiku nauke. Ovakve hronike i izlete obično pišu naučnici. Po prirodi posla interesuju ih budući trendovi, procjene kvaliteta nacionalnih zajednica kojima pripadaju, njihovih uspona i padova, krivudanja i ispravljanja, idiosinkrazija i flegmatičnosti.

Njegova kritika je precizna, nemilosrdna,
potkrijepljena jasnim podacima i, najvažnije,
ona je dobronamjerna. Cilj kritike je da se
„odvoji žito od kukolja” da bi novi rod srpske
nauke bio plemenitiji. Autorov kritički stil
neodoljivo podsjeća na „nemilosrdnog Vuka”
(Stefanovića Karadžića). Nemilosrdnog,
prema Milovanu Đilasu, jer saopštava samo
istine, uključujući i one koje
ne želimo da čujemo.

Stanko Stojiljković nije naučnik nego novinar,  prisutan u srpskoj nauci četiri decenije, i to ne samo kao hroničar. Čitajući saznajemo da se on, prije više od 30 godina, u svojstvu urednika časopisa „Svet kompjutera” javno obratio drugarici Milki Planinc, tadašnjoj predsjednici vlade SFRJ, da država ukine carine na uvoz „spektruma” i „komodora”, preteča personalnih računara bez kojih je današnjica nezamisliva, i da svakoj školi pokloni po jedan.

Dežurni skeptici, međutim, mogu postaviti sljedeće pitanje. Koliko jedan novinar može istinski doprinijeti poboljšanju nauke i tehnologije? Svjetska iskustva govore da je to i te kako moguće. Dobar primjer je Endru Džaspan, britanski novinar koji je prije nekoliko godina pokrenuo portal The Conversation, s motom „akademska rigoroznost, novinarski njuh”. Prema posljednjim podacima portal ima 10 miliona čitalaca mjesečno (jedna i po Srbija), a osnivač je postao profesor medija na univerzitetu u Melburnu.

Ako novinari poput njega mogu aktivno uticati na tok naučno-tehnološkog procesa u državama engleskog govornog područja pa i šire, nema razloga zašto Stanko Stojiljković svoje dragocjeno novinarsko iskustvo u praćenju nauke ne bi mogao staviti u službu naučno-tehnološkog progresa Srbije.

Kao hroničar, čak ima prednost u odnosu na srpske naučnike, jer nije direktno uključen u naučni proces. Čitalac tako može da ima puno povjerenje u objektivnost takvih sudova, jer dotični nije opterećen pripadnošću nekoj od naučnih grupacija u Srbiji nego ih posmatra sa pristojne distance i trudi se da otkrije i vrline i mane naučno-tehnološkog procesa. Uz to, on je odličan poznavalac svjetskih trendova u nauci, pa su njegovi sudovi i te kako autoritativni. Ovo se vidi, na primjer, iz pasioniranog praćenja i vrhunske obavještenosti o međunarodnim normama naučnog kvaliteta u člancima o Šangajskoj listi i položaju srpskih univerziteta na njoj.

Pisac ove knjige je ne samo vrsni hroničar srpske nauke nego i istinski poštovalac koji priželjkuje njenu renesansu, pa samim time i renesansu Srbije kao države. Ključnu poruku otkrivamo u prvom eseju naslovljenom „Srpski Panteon”. Srbija posjeduje prirodni naučni potencijal. Taj potencijal ima svjetsku reputaciju. Zbog toga Srbija treba da obznani samoj sebi ovu činjenicu, koju uglavnom ignoriše na vlastitu štetu. U tom smislu autor predlaže podizanje spomenika četvorici velikana svjetske nauke srpskog porijekla u Studentskom parku u Beogradu. Ovaj duboko simbolični gest najavio bi nadu u bolju budućnost sa četverolistom srećne djeteline, koga čine Ruđer Bošković, Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković.

I sam se pridružujem prijedlogu, jer bi ovaj gest simbolizovao nadu u bolju budućnost sa četverolistom srećne djeteline. Ali, nema garancije da ćemo tračak sunca koji ovaj četverolist sa sobom nosi ikada osjetiti bez dodatnog napora. Zato Stanko Stojiljković suptilno sugeriše, u nekim drugim esejima, da prije svega treba počistiti vlastito dvorište (pokradeni doktorati, poplave akademija itd.) kako bismo bili u stanju da otkrijemo kvalitet koji posjedujemo, a ignorišemo ga – buduće četverolistove naučnika koji će jednoga dana raditi za dobrobit Srbije, a ne kao do sada, za dobrobit njihovih emigrantskih domovina. Novi četverolistovi mogu nam pomoći da sklonimo oblake nagomilane nad našim horizontima i tako dobijemo dragocjeni pristup prosvijetljenosti. Ne zato što ga prosimo kao milostinju od ranoraznih međunarodnih mešetara, nego zato što smo sami sposobni da se za taj pristup izborimo.

U eseju „Srbija prva u svetu”, autor pronalazi još jedan dokaz da je nauka srpski prirodni resurs. Posljednja rejting lista organizacije Univerzitas 21, koju objavljuje Univerzitet u Melburnu, Srbiji donosi zlatnu medalju u disciplini iskoristivosti sredstava uloženih u naučna istraživanja. Ovo je veliki kompliment srpskoj nauci. Tačnije, grupi srpskih naučnica i naučnika koja tiho i predano obavlja svoj posao na način ekonomski toliko efikasan da u svijetu nema premca. U eseju saznajemo i to da je Srbija, prema „Tajmsovoj” listi za visoko obrazovanje, uvrštena u listu „sedam novih nada nauke”. Zašto nauka ne bi imala isti značaj kao košarka, vaterpolo, fudbal ili tenis, u percepciji prosječnog građanina, političara, pa i naučnika? Iz eseja prosijava jedno sudbinsko pitanje za političare, ali i za naučnu elitu Srbije. Svijet priznaje naš naučni potencijal. Zašto je on manje cijenjen u Srbiji nego u svijetu?

Esej „Beogradski biseri” je omaž još jednom dragulju čiji se sjaj više cijeni van Srbije, nego u samoj Srbiji. Radi se o čuvenoj beogradskoj Matematičkoj gimnaziji. Da kojim slučajem postoji UNESKOVA lista za ljudske spomenike, onda bi Srbija imala puno pravo da ovaj zaštiti. U nadahnutoj metafori kroz koju spaja poznatu Bajaginu pjesmu o „biserima rasutim po svetu”, sa mladim migrantima iz Azije koji sreću traže na pragu Evrope, autor slika sudbinu srpskog naučnog podmlatka za koji matica nema sluha. Autoru je jasno da najpre treba počistiti vlastito dvorište kako bismo bili u stanju da otkrijemo kvalitet koji posjedujemo, a ignorišemo ga – buduće četverolistove koji će jednoga dana raditi za dobrobit Srbije, a ne kao do sada, za dobrobit njihovih usvojenih domovina.

Njegova kritika je precizna, nemilosrdna, potkrijepljena jasnim podacima i, najvažnije, ona je dobronamjerna. Cilj kritike je da se „odvoji žito od kukolja” da bi novi rod srpske nauke bio plemenitiji. Autorov kritički stil neodoljivo podsjeća na „nemilosrdnog Vuka” (Stefanovića Karadžića). Nemilosrdnog, prema Milovanu Đilasu, jer saopštava samo istine, uključujući i one koje ne želimo da čujemo. U Vukovom maniru autor „nemilosrdno” saopštava istine o srpskoj nauci i visokom obrazovanju koje bismo najradije sakrili, da ih niko ne vidi.

Knjiga „Sizif trećeg smera” je vanredno hrabra,
konstruktivna i dobronamjerna. Ako se
pravilno pročita može da bude od koristi
državi Srbiji na njenom putu u bolju budućnost.
Taj put nije moguć bez novih naučnih
četverolistova. Samo oni mogu otkloniti
oblake nagomilane nad geopolitičkim
horizontima Srbije i tako joj omogućiti
dragocjeni pristup prosvjetljenju.

Esej „Ahil i srpski naučnici”, identifikuje deset slabih tačaka srpske nauke. Ako se ne otklone prijete da prerastu u smrtnu prijetnju, veliku Ahilovu petu od koje se ni srpska nauka pa ni njena matica možda nikada neće oporaviti. Ovo nije pretjerivanje jer posljednji izvještaj UNESKA nauku vidi kao motor svjetske ekonomije. Autor kritikuje gledanje države kroz prste na kvazivrijednosti privatnih univerziteta, pogubne za naučni podmladak. Talentovani podmladak Srbije je materijal za univerzitetske profesore „u belom svetu, ne u Srbiji”.

Esej „Seckanje luka bez suza” proziva Beogradski univerzitet i SANU, kada ćutanjem uzvraćaju na poplavu sumnjivih doktorata. „Da li je Beogradski univerzitet … ikada proučio ovu doktoromaniju”? Kada je Srpska akademija nauka i umetnosti to imala na dnevnom redu?” U eseju „Pokradi me nežno” kritikuje se besramna praksa intelektualnog lopovluka. Ono što brine je „… da se naši zvaničnici retko (ili nikako) izjašnjavaju, uprkos sve češćem pominjanju plagijata u medijima”. Srpski političari na dokazanu praksu u svojim redovima sramotno ćute, nesumnjivo podržani ćutanjem srpske naučne elite. „Umesto da iz sveg glasa zagrme, univerzitetski profesori su gromoglasno otćutali”.

No nisu svi eseji posvećeni pohvalama i kritikama srpske naučne današnjice. Neki se bave budućnošću nauke i naučne etike. Esej „Nepriznati genije” otkriva da istorija nauke nije uvijek čista. Na primjer, da li je doprinos Mileve Marić teoriji relativiteta adekvatno vrednovan? Nove rasprave o ovoj temi Milevi Marić pripisuju daleko veće zasluge. Ni veće nacije od Srbije, kao što je Francuska na primjer, ne slažu se u potpunosti sa stavom da je Albert Ajnštajn jedini genije zaslužan za teoriju relativnosti. Slično Milevi Marić, oštećen je i čuveni francuski matematičar Anri Poenkare, kako piše Nasim Taleb u bestseleru „Crni labud”.

Esej „Milosrdni anđeo još ubija u Srbiji” (poziva se na knjigu Slobodana Petkovića) postavlja još jedno etičko pitanje. Zašto su bombe sa osiromašenim uranijumom korištene najintenzivnije poslije potpisivanja Kumanovskog sporazuma? Indirektno, pitanje je upućeno Americi. Da li je moralno gaziti po velikodušnosti srpskog sina, Nikole Tesle, koga je Amerika proglasila ocem druge industrijske revolucije, nemilosrdnim bombardovanjem njegove otadžbine? Lekcija za Srbiju: rasipanje vlastite pameti je opasno.

Knjiga „Sizif trećeg smera” vanredno je hrabra, konstruktivna i dobronamjerna. Ako se pravilno pročita može da bude od koristi državi Srbiji na njenom putu u bolju budućnost. Taj put nije moguć bez novih naučnih četverolistova. Samo oni mogu otkloniti oblake nagomilane nad geopolitičkim horizontima Srbije i tako joj omogućiti dragocjeni pristup prosvjetljenju. Ako, pak, „prozvani” u knjizi nemaju senzibiliteta za čitanje ili za akciju u liniji sa njenom konstruktivnom kritikom, onda snose odgovornost pred četverolistom iz neobično značajnog prvog eseja.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar