VRTOVI ARKADIJE

DUGA SENKA SERENGETIJA

1.444 pregleda
Pogled na savanu (panter, Vikipedija)

Na šta bi ličio svet bez ljudi? Pogledajte Beskrajne ravnice u kojima se svake godine milioni životinja zapute u veliku seobu, nalik preseljenju naroda sa istoka na zapad, iz Azije u Evropu, koje je potrajalo od četvrte četvrtine četvrtog do druge polovine petog stoleća. A ko je najveći grabljivac na planeti?

„Ko je uljudan preko mere, postaje dosadan.
Ko je oprezan preko mere, izgleda plašljiv.
Ko je odvažan preko mere, uzrokuje nered.
Ko je iskren preko mere, deluje okrutno.” (Konfucije)

Možete li nakratko zamisliti svet bez ljudi? Nemojte se mučiti, ako vam ne ide. Ličio bi na Serengeti ili, u prevodu s jezika afričkog plemena Masaji, na Beskrajne ravnice, čija se duga senka mogućeg opstanka raznovrsnog života proteže u budućnost. Do kada?

Da se pradavni majmun nije uspravio
na dve noge i zaputio s kraja na kraj
zemaljskog šara, današnji svet najviše
bi podsećao na Beskrajne ravnice.

Prostrane savane u severnoj Tanzaniji i jugozapadnoj Keniji, na oko 30.000 kvadratnih kilometara, u kojima se svake godine pred očima radoznalih posetilaca ponavlja „Deseto svetsko čudo prirode”. Najveća seoba sisara na svetu u potrazi za hranom. Nalik velikom preseljavanju naroda sa istoka na zapad, iz Azije u Evropu, koje je potrajalo od četvrte četvrtine četvrtog do druge polovine petog stoleća.

Serengeti (Vikipedija)

Serengeti (Vikipedija)

U produžecima, nikako sportskim, naši preci Sloveni pristigli su na Balkan, tako još podučava zvanična istoriografija. Šta povezuje obe bežanije (nije beogradsko naselje)? Upravo čovek, i to još razumni čovek (Homo sapiens). Tamo gde se on nije previše upetljao, opstale su brojne divlje vrste. Drugim rečima, da se pradavni majmun nije uspravio na dve noge i zaputio s kraja na kraj zemaljskog šara, današnji svet najviše bi podsećao na Beskrajne ravnice. Kako se to zna?

Evropski slonovi

Na temelju proučavanja istraživača sa Univerziteta Arhus (Danska). Većinom predela severne Evrope i dalje bi u velikom broju lutali vukovi, losovi, medvedi, čak slonovi i nosorozi u potrazi za hranom! Ali pojavio se razumni dvonožac na izmaku poslednjeg ledenog doba i u potonjim milenijumima uveliko pospešio iščeznuće krupnih sisara (teži od 45 kilograma). Svuda gde je on svojom lovačkom nogom kročio, divlje životinje jedva da su pretekle. Hoće li zbog toga biti izveden pred prirodni sud istorije?

U nastavku je dočarano carstvo sisara bez prisustva ljudi, procenjeno na temelju zbira jedinki svake vrste i ekoloških uslova u kojima su obitavali. Eh, kada bi divljač umela da čita novu kartu sveta koliko li bi se sobom ponosila!

Prati seobu

Prati seobu

Ali četvoronožni stanovnici nisu desetkovani samo na evropskom severu, i u ostalim područjima naše planete sustigla ih je manje-više ista zlehuda sudbina. Pojedine vrste su, čak, zauvek nestale. Afrika je jedini kontinent na kojem su najvećma opstali u svojoj raznolikosti i brojnosti. Uprkos učestalim savremenim lovačkim pohodima (safari) znatiželjnika sa drugih kontinenata.

I što je važnije: nisu pretekle zato što su zaštićene naročitim klimatskim ili ekološkim pogodnostima. Nikako. Ključni razlog: bile su manje izložene istrebljenju jer su ovde ređe svraćali dvonožni istrebljivači sa ubojitim oružjem! Otuda su se krupni izdanci sisara bolje uklopili u životnu sredinu jedva nastanjenih oblasti, a Serengeti je jedna od takvih.

Setite se ponekad Beskrajnih
ravnica, u kojima je svačija senka
– i čovekova i životinjska – maltene
nevidljiva tačno u podne.

U Beskrajnim ravnicama klima je vruća i suva, glavno kišna sezona potraje od marta do maja, s kraćim razdobljima i u oktobru i novembru. Na nadmorskim visinama od 920 do 1.850 metara temperatura iznosi od 15 do 22 Celzijusova stepena, pa je najhladnije od juna do oktobra. Područje obuhvata zaštićeni rezervat Ngorongoro, u kojem živi oko 40.000 pripadnika plemena Masaji, rezervat Masva i park prirode Masaji Mara, površine 320 kilometara, u kojem je lov dozvoljen. U ovim savanama prebrojano je 70 vrsta krupnih sisara i oko 500 vrsta ptica.

Istoimeni nacionalni park, koji se proteže na površini od oko 15.000 kvadratnih kilometara – između jezera Viktorija na zapadu, jezera Ejasi na jugu i Velike rasedne doline na jugu, ustanovljen je 1951. godine kao prirodno stanište za oko dva miliona gnuova, pola miliona tomsonovih gazela, 250.000 zebri, bivola, lavova i druge divljači. Kada se biljojedi zapute ka novim izvorištima vode i u potragu za bogatijom ispašom, u stopu ih prate grabljivci (lavovi, leopardi, gepardi, hijene, šakali…). Najveća seoba životinja našeg doba. A šta čine ljudi koje već za sve okrivismo?

Uništenje mesojeda

Samoljubljivo uživaju u ulozi supergrabljivca na Zemlji. Ne trljajte uzalud oči, ispravno ste pročitali. Ko to kaže?

Naučnici sa Univerziteta Novi Meksiko u skoro objavljenom istraživanju. Toliko je neprikosnoven na samom vrhu jer uništava ostale vrste do konačnog nestanka! Otkako su prvi ljudi pre 14.000 godina kročili u Severnu Ameriku, iskorenili su mamute. I to nije toliko nepoznato, ali su u međuvremenu neobuzdanim ribolovom doveli 90 vrsta riba do ruba opstanka, što potkrepljuju nalazi sa Univerziteta Viktorija u Kanadi nakon višegodišnjeg proučavanja priobalnih voda Tihog okeana.

Ne, to nije najgore: posle decenija izučavanja i pisanja gotovo 300 naučnih studija, zaključeno je da su lavovi, vukovi, medvedi (grizli) i ljudi potamanili gotovo podjednak postotak biljojeda, ali su potonji čak devet puta nadmašili svoje četvoronožne takmace u ubijanju mesojeda! Nikada zbog mesa, uvek da bi se domogli krzna ili nečeg drugog za sećanje na uspešan lov!

Dobrodošle kiše

Dobrodošle kiše

Čekajte, niste valjda odustali od čitanja? Čovekov istrebljivački učinak kudikamo je veći u vodi: isti istraživači su napisali u uglednom časopisu „Sajens” da su ribolovci 14 puta nadmašili ostale grabljivce! Zahvaljujući usavršenim spravama, godišnje u morima upecaju više od 100 miliona tona, uglavnom odraslih jedinki!

To je jedna strana novčića, na suprotnoj isto tako naučničkim rukopisom piše da je toliki ulov taman dovoljan da se prehrani sve više usta na našoj planeti. I da dve trećine od ukupno pojedene ribe svake godine godine ne završi u čovekovom stomaku.

Setite se ponekad Beskrajnih ravnica, u kojima je svačija senka – i čovekova i životinjska – maltene nevidljiva tačno u podne.

Stanko Stojiljković

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar