RASPINJANJE MUDROSTI

DVA CUNAMIJA DNEVNO!

1.383 pregleda

Kada bi na Zemlji postojale „vodene izbočine”, ponašale bi se kao vodeni zid u koji bi određeno mesto na palnezi udaralo dva puta za 24 sata. I to brzinom koja je oko 29 puta veća od brzine kretanja „vodenih izbočina”. To je analogno sudaru dva vozila na autoputu, gde je sporo vozilo sustignuto i otpozadi udareno drugim vozilom, koje se kreće 29 puta većom brzinom!

Radovan Đukić

Vekovima (od 1687) već poznata, teorija zasnovana na konceptu „vodenih izbočina” objašnjava nastajanje plime i oseke na obalama svetskih mora. Na planeti Zemlji je ova prirodna pojava veoma uočljiva, i veoma bitna za pomorski saobraćaj, život morske flore i faune, ljude… i ostale privredne i građevinske aktivnosti u priobalju.

Oko 70% površine Zemlje pokriveno je svetskim morima-okeanima. Ogromne mase vode izložene gravitacionom uticaju Meseca i Sunca, podižu se u „vodene izbočine”. Takođe, rotacija Zemlje oko baricentra, izaziva pojavu centrifugalne inercijalne sile, koja podiže vodu u izbočinu suprotno od izbočine koju izaziva Mesec. Tačka-mesto na Zemlji, usled Zemljine rotacije, u toku jednog dana dva puta prođe kroz vodene izbočine, i tako se ima poludnevna plima, to jest dolazi do smene plime i oseke na približno 12 sati… (sl. 1)!

Svi ovi efekti su očigledni na obalama mora! Da li je baš tako, kako je konceptom „vodenih izbočina” objašnjeno?

Sl.1. Koncept „vodenih izbočina”

Ni kap vode se ne diže
Gravitaciona sila na površini Meseca je oko šest puta manja od od gravitacione sile na površini Zemlje! Uz to, Mesec je u proseku oko 384.000 kilometara daleko od Zemlje. Gravitaciona sila opada sa kvadratom rastojanja, tek da se podsetimo! Ali razmotrimo situaciju, prikazanu na sl. 2.

Sl. 2. Misaoni eksperimentao gravitacionoj interakciji Zemlje i Meseca

Zamislimo da je Mesec samo jedan metar udaljen od Zemlje. Uočimo elementarnu masu vode na Zemljinim okeanima. Na nju deluje (gravitaciono) Zemljino ubrzanje i Mesečevo ubrzanje. Zemljino ubrzanje saopštava masi vode silu šest puta veću od Mesečevog ubrzanja. Rezultanta ovih sila je, prema pravilu slaganja sila, usmerena ka centru Zemlje i ima intenzitet od 5/6 težine vode. Analogno razmatranju ovog misaonog eksperimenta jeste posmatranje vage, na čijem je prvom tasu teg od šest kilograma, a na drugom tasu teg od jednog kilograma.

Ponoćne plime uvek nižeg nivoa od nivoa podnevnih plima, čak i u vreme punog meseca-uštapa, kada je on na suprotnoj strani
od Sunca u odnosu na Zemlju.

Ova analiza pokazuje da gravitacioni uticaj Meseca ne može biti uzrok podizanju nijedne kapi vode, pa ni delova svetskih mora na Zemlji! U prilog ovoj tvrdnji jeste činjenica da su ponoćne plime uvek nižeg nivoa od nivoa podnevnih plima, čak i u vreme punog meseca-uštapa, kada je on na suprotnoj strani od Sunca u odnosu na Zemlju (sizigij). Mesečev gravitacioni uticaj na Zemlju je više od dva puta veći od gravitacionog uticaja Sunca!

Brzina 29 puta veća!
Prema konceptu „vodenih izbočina” ima se sledeće. Jedna „vodena izbočina” stoji podignuta u pravcu Meseca, a druga „vodena izbočina”, nastala centrifugalnom silom zbog rotacije Zemlje oko baricentra, podignuta je na suprotnoj strani Zemlje. Tokom dana (24 sata) određena tačka (mesto) na Zemlji prođe tokom rotacije dva puta kroz „vodene izbočine”, pa se imaju dve plime i dve oseke na tom mestu! Pogledom na sl. 3 može se utvrditi sledeće.

Sl.3. Poređenje jednodnevnog kretanja, rotacije Zemlje i revolucije Meseca. Kada bi „vodene izbočine” postojale, mesto-tačka „A” trpelo bi dva cunamija dnevno!

Zemlja za jedan dan izvrši rotaciju od 360 stepeni, dok Mesec na putanji revolucije oko Zemlje pređe oko 12 stepeni. „Vodene izbočine” bi se u ovom slučaju ponašale kao vodeni zid, u kojeg bi određeno mesto na Zemlji udaralo dva puta dnevno. I to brzinom koja je oko 29 puta veća od brzine kretanja „vodenih izbočina”. Tako bi to (a i svako drugo) mesto na planeti, trpelo po dva stravična cunamija dnevno, jer plime mogu imati nivo viši od 16 metara! To je analogno efektu sudara dva vozila na autoputu, gde je neko sporo vozilo sustignuto i otpozadi udareno nekim drugim vozilom, koje se kreće 29 puta većom brzinom!

Srećom, to se ne događa, jer „vodene izbočine” ne postoje!

Posebno pitanje jeste pojava dnevnih plima, koje za 24 sata imaju samo po jednu plimu i oseku. I plimski miksevi poludnevnih i dnevnih plima se nevešto objašnjavaju postojećim konceptom „vodenih izbočina”. Simptomatično je da se plime najvišeg nivoa vode javljaju mnogo dalje (severnije i južnije) od mesta na kome bi trebalo da su „vodene izbočine” najistaknutije. To su mesta zapadnih obala britanskog ostrva i Nove Škotske na severnoameričkom kontinentu. Čak i usamljena ostrva u okeanima imaju jako male oscilacije nivoa plime i oseke, suprotno očekivanju!

I pored činjenice da je Mesec svojim
uticajem veoma značajan faktor na pojavu
plime i oseke na obalama svetskih mora,
što je i evidentno, njegova uloga treba
se objasniti na drugačiji način!

Kada je Mesec u fazama prve ili poslednje četvrtine, trebalo bi prema važećem konceptu „vodenih izbočina” da poludnevne plime budu najviših voda u terminima od 6 sati ujutru i 18 sati popodne, a oseke u podne i u ponoć! To se očigledno ne događa!

I pored činjenice da je Mesec svojim uticajem veoma značajan faktor na pojavu plime i oseke na obalama svetskih mora, što je i evidentno, njegova uloga treba se objasniti na drugačiji način! U ovom članku je navedeno tek nekoliko primera, čijom se analizom dovodi u sumnju postojanje „vodenih izbočina”! Postavlja se, takođe, pitanje održanja koncepta koji objašnjava pojavu plimskih sila, neobično važnu za razumevanje pojava u astrofizici!

Ko će da vikne: „Car je go!”
Kroz istoriju civilizacije, i nauke, bilo je veoma dugih perioda u kojima su pogrešna tumačenja prirodnih pojava bila ustanovljena kao neprikosnovena naučna istina. Tako je nekada to bila Zemlja-ploča, pa da je ona centar svemira i da se sva ostala nebeska tela okreću oko nje… Sve to se teškom mukom vremenom menjalo i dosta se toga uz brojne nedužne žrtve promenilo. I nije mnogo ni bitna pojedinačna greška u tumačenju neke prirodne pojave, koliko njen uticaj na objašnjenje nekih drugih prirodnih pojava, koje su s njom povezane!

Naša priča o plimi i oseki neodoljivo podseća na onu staru „Carevo novo odelo”. Da li se (ili ne) čeka da neko uzvikne: „Car je go?”

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar