ARGUSOV POGLED

EPIDEMIJE RAKA NEMA

2.655 pregleda

Kada se uzme u obzir uzrast, Srbija se po obolevanju od raka ne razlikuje od evropskog proseka, ali je pri samom vrhu odgovarajuće evropske liste po umiranju. Nesrazmera između neupadljivog obolevanja i skoro rekorderskog umiranja ima dva tumačenja: a) kasno javljanje lekaru i b) ni dijagnostika, ni lečenje nisu na potrebnoj visini!

Prof. dr Zoran Radovanović

Prof. dr Zoran Radovanović

Ogromna većina naših građana, uključujući mnoge lekare, čvrsto veruje da Srbija doživljava epidemiju raka velikih razmera. Štaviše, „jasan” im je i uzrok – navodna izloženost osiromašenom uranijumu (OU). Obe zablude nametnula je grupica ljudi sklonih senzacionalizmu, samoreklamerstvu i/ili promicanju politikantskih poruka. Na svako argumentovano suprostavljanje ovoj lažnoj stvarnosti oni reaguju agresivnim uvredama, tako da se stručnjaci, pre svega epidemiolozi, čiji je to posao, ustežu da se javno suprotstave.

Čak i ako se ostavi po strani izlaganje neprijatnostima, objašnjavanje stvarnog stanja nije lako jer zahteva poznavanje demografskih kretanja i metodoloških tehnika neophodnih za poređenje. To se pre svega odnosi na činjenicu da je populacija Srbije sve starija i da je rak bolest starih (samo jedan odsto svih obolelih čine deca), te da zapostavljanje tih okolnosti daje lažnu sliku. Pokušajmo, ipak, da sagledamo istinu.

Prema zvaničnim podacima Instituta za javno zdravlje Srbije, stopa smrtnosti od svih uzroka vremenom se povećava, pa danas dostiže 14,2 umrlih na 1.000 stanovnika, što Srbiju svrstava uz sam svetski vrh. Poređenja radi, odgovarajuća stopa za Evropu iznosi 10,2, a za ceo svet 7,8; dakle skoro je dvostruko niža od naše.

Standardizovane stope
smrtnosti su iste 2004. i
2014. godine, a od 2010. se
čak zapaža njihov laki pad.

Razlog tim razlikama je što Srbija ima jednu od najstarijih populacija u svetu, pa stalno produžavanje očekivanog trajanja života (zaustavljeno, doduše, tokom poslednje dve godine) biva nadmašeno brzinom starenja stanovništva usled niske stope rađanja i iseljavanja mladih.

Na dnu preživljavanja
Kako je jasno da nismo područje u kojem je baš najveći planetarni rizik umiranja, za smisleno sagledavanje stvarnog stanja i, posebno, poređenja u vremenu i prostoru, postoje samo dve mogućnosti: a) izdvojeno posmatranje po uzrasnim grupama ili, što je uobičajenije, b) standardizacija, tj. postupak kojim se nivelišu uzrasne razlike između upoređivanih populacija.

Tako posmatrano takozvana uzrsna specifična stopa smrtnosti u Srbiji je samo 5,5 na 1.000, tj. skoro trostruko je niža od „sirove” stope. Ovaj problem se nekada ignoriše iz neznanja ili loše namere, pa se tvrdi kako građane Srbije 2,8 puta češće pogađa rak nego što je svetski prosek, uz dramatičnu poruku o „srpskoj katastrofi”.

Međutim, kada se pošteno prikazuju podaci, tj. kada se uzme u obzir uzrast, Srbija se po obolevanju od raka ne razlikuje od evropskog proseka, ali je pri samom vrhu odgovarajuće evropske liste po umiranju. Nesrazmera između neupadljivog obolevanja i skoro rekorderskog umiranja ima dva tumačenja: a) kasno javljanje lekaru i b) ni dijagnostika, ni lečenje nisu na potrebnoj visini. Rezultat je da smo bili na samom evropskom dnu po preživljavanju od raka, a ni danas se nismo primetnije odmakli od tog nivoa.

Kada se ostavi po strani starenje populacije, nema uporno najavljivanog skoka učestalosti obolevanja i umiranja od raka, kao navodne posledice NATO bombardovanja. Standardizovane stope smrtnosti su iste 2004. i 2014. godine, a od 2010. se čak zapaža njihov laki pad (tabela 1).

Tabela 1. Opšta i standardizovana stopa smrtnosti od malignih tumora na 100.000 stanovnika, Srbija, 2004–2014.

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014
Opšta 259,4 265,3 272,8 276,6 279,9 287,3 289,9 289,4 295,4 294,4 299,0
Standard. 136,0 137,9 140,0 139,8 140,3 141,9 142,6 141,0 137,6 135,2 136,0

(Izvor: Institut za javno zdravlje Srbije, 2010, 2015.)

Ovu lako dokazivu istinu direktno osporava samo jedan radiolog, dok se ostali pozivaju na njegova „otkrića”. Po toj teoriji zavere, udružili su se svi epidemiolozi i onkolozi Srbije, krijući svake godine podatke o više hiljada izmišljenih žrtava raka. Koncepcija zvuči nastrano, ali je, nažalost, široko prihvaćena.

Radiologovo „proročanstvo”
Radiolog je „predvideo” da će 2004, pet godina posle bombardovanja, doći do epidemije raka, a kada se to nije desilo, falsifikovao je podatke Registra za rak Srbije. „Eksploziju” obolevanja od raka pomerio je zatim za 2014, pa onda za 2019. Njegovu zapaljivu retoriku, posebno „proročanstvo” da će se 2019, tačno na 20. godišnjicu bombardovanja, udvostručiti učestalost raka u Srbiji, spremno prenose bulevarska glasila i „patriotski” mediji.

Uranijum uglavnom emituje
alfa zrake koji ne mogu da
probiju list papira, pa
sledstveno ni kožni pokrov.

I studentima medicine jasno je da, nakon tako duge inkubacije, epidemijska kriva ne može da ima oblik gejzira, već poprečnog preseka Fruške gore. Drugim rečima, kada bi epidemijski vrh obolevanja sledio 2019, već sada bi učestlost raka bila znatno povišena.

Uranijum je jedan od 20 najrasprostranjenijih elemenata u prirodi. Sastavni je deo preko 100 minerala i nalazi se u stenama, zemljištu i vodi. U toni zemljišta može da ga bude i do 10 grama. Postoje čak i dvadesetostruke razlike u njegovoj koncentraciji između pojedinih područja u svetu. Samo Amerikanci godišnje đubrivom razbacaju po njivama 180 tona uranijuma. Toksičan je kao i svi teški metali, ali manje od olova ili žive. Slabo je radioaktivan, a uglavnom emituje alfa zrake koji ne mogu da probiju list papira, pa sledstveno ni kožni pokrov.

Čovek unosi vodom i hranom više od 1 mikrograma (µg) uranijuma dnevno, odnosno oko 500 godišnje. U organizmu ga ima oko 90 mikrograma, najviše u plućima, kostima i bubrezima. Nerastvorljiv se izlučuje stolicom (do 99 odsto), a iz krvi 98 kroz bubreg i 2 sa stolicom. Poluživot u kostima mu je 11 dana.

OU je skoro upola manje radioaktivan od prirodnog uranijuma. Široko se koristi u medicini (recimo za dodavanje porcelanskoj smesi radi povećanje sjaja veštačkih zuba), u sportskom (povećanje stabilnosti jedrilica) i civilnom vazduholovstvu (svaki „boing 747-100” sadrži između 500 i 1.500 kilograma OU), u vojnoj industriji za povećanje otpornosti tenkovskih oklopa itd.

Rizik od OU prvenstveno je vezan za dve situacije: a) izloženost česticama OU u trenutku eksplozije i b) zadržavanje gelera u telu. Efekat je prevashodno toksičan. Udisan u velikoj dozi, OU može da vodi „nadutosti” (emfizemu) i fibrozi pluća, a geleri obično povratnom oštećenju bubrežnih kanalića. Udaljenost preko 100 metara od pogođenog cilja i naknadni boravak na mestu eksplozije ne nose realan rizik izlaganja većim dozama od dozvoljenih.

Nepovišena radiokativnost
Na našu zemlju izvršeno je 112 napada na 96 ciljeva sa po 50-1.300 (prosečno 240) metaka, a svaki je sadržavao po 300 grama OU. To je, bar, tridesetostruko manje nego što je 1991. palo na Kuvajt, gde nije mogla da se pokaže povezanost OU sa oštećenjem zdravlja. U centralnoj Srbiji gađano je 10 (NATO podaci), odnosno 7-8 ciljeva (domaći podaci) uz samu administrativnu liniju sa KiM, a tačnost pogađanja je bila 10 posto. Neeksplodirani meci su prikupljani i deponovani u Vinči.

Italijanski vojnici s Balkana
su, čak, manje su obolevali od
raka u odnosu na svoje parnjake
iz drugih garnizona.

Merenjima obavljenim 2002. naše vlasti su konstatovale da u Srbiji nema povišene radioaktivnosti, što se podudara s ranijim podacima za KiM. Isto važi i za hranu i vodu sa ugroženih lokaliteta u Pčinjskom okrugu. Nisu nađeni znaci zagađenja osiromašenim uranijumom ni drugim fisionim produktima u životinjama ni njihovoj hrani iz tog područja.

Čak i na Kosmetu 2001. prisustvo OU otkriveno je samo na strogo ograničenim područjima eksplozije. U najvećem broju uzoraka koncentracija uranijuma bila je slična kao i drugde u Evropi. Pre toga, februara 2000, timovi međunarodnih stručnjaka zaključili su da: a) sukob na Kosovu nije izazvao ekološku katastrofu, b) u pogledu sadržaja OU postoje samo nebitne promene, v) detektovano (hemijsko, a ne radiološko) zagađenje je na nekim odredištima ozbiljno i moglo bi da ugrozi ljudsko zdravlje i g) deo zagađenja (Pančevo, Kragujevac, Novi Sad, Bor) nastao je pre bombardovanja zbog dugoročnih propusta u skladištenju opasnog otpada.

Početkom 2001. veliko uzbuđenje izazvala je vest da je šestoro od, do tada preko 60.000 italijanskih vojnika poslatih na KiM, dobilo rak krvi i krvotvornih organa. Počelo je da se govori o „balkanskom sindromu”, a donete su, u prvom stepenu, i neke prvostepene presude, uz zapostavljanje elementarnih epidemioloških činjenica (učestalost raka krvi kod vojnika van KiM, alfa zraci ne prodiru do koštane srži, latentni period nije toliko kratak, odsustvo tog raka kod američkih vojnika ranije izlaganih OU).

Ozbiljna analiza pokazala je da su italijanski vojnici s Balkana, čak, manje obolevali od raka u odnosu na svoje parnjake iz drugih garnizona. Taj nalaz se podudara sa rezultatima ispitivanja vojnika iz drugih zemalja poslatih u ovaj deo sveta i posledica je tzv. efekta zdravog rad/tnika. Naime, niko ne bira za misije sipljive i oboljenjima sklone, već svoje najzdravije vojnike.

Evropski parlament je 2001. usvojio izveštaj svog Generalnog direktorata za istraživanja u kojem se konstatuje da „korišćenje municije sa OU u Iraku i na Balkanu nije dovelo ni do ozbiljnog rasprostranjenog zagađenja životne sredine, niti predstavlja bilo akutni, bilo znatniji dugoročni rizik za ljudsko zdravlje”. Uprkos tome, predložene su izvesne mere zaštite i praćenja.

Neklasifikovani uranijum
Međunarodna agencija za istraživanje raka sastavlja najautoritativnije liste sigurnih (119), verovatnih (81) i mogućih (292) kancerogena za ljude. U tom pregledu OU je razmatran samo ukoliko se nalazi u organizmu kao strano telo i svrstan je, kao jedna od 505 kategorija, u grupu „neklasifikovano u odnosu na kancerogenost za ljude”. Pominju se kao kancerogeni, doduše radionuklidi koji emituju alfa čestice i to jedino ako su „interno deponovani” (znači, zadržani u telu), ali uz napomenu da je reč o specifičnim radionuklidima za koje postoji dovoljno dokaza da izazivaju rak kod ljudi. Jasno je da OU tu ne spada.

Ni na KiM, gde je koncentrisano
90 odsto napada OU, nema razloga
za paniku (mada ima za odgovoran
postupak sa neeksplodiranim mecima).

U dokumentima Svetske zdravstvene organizacije (SZO) navodi se eventualna mogućnost pojave raka pluća ukoliko bi se vrlo velike doze uranijuma udisale tokom dugog perioda. To je teoretska spekulacija, jer bi se doza merila u gramima i bila bi nekoliko desetina hiljada puta veća od uobičajene izloženosti udisanjem 0,6 mikrogramaprirodnog uranijuma tokom godine dana.

Srušen studio RTS-a (Vikipedija)

Srušen studio RTS-a (Vikipedija)

Norma unosa uranijuma pijaćom vodom bila je ograničena na 2 mikrograma po litru, da bi se potom petnaestostruko povećala na 30. Izrazito veliki unos uranijuma hranom i vodom mogao bi, posle više godina, da dovede do oštećenja bubrega.

Agencija za toksične supstancije i registar bolesti SAD, njihovo Ministarstvo zdravlja i još nekoliko institucija ne klasifikuju uranijum kao kancerogen za ljude. Agencija za zaštitu životne sredine te zemlje imala je izvesne rezerve prema OU i uranijumu, ali ih je povukla. Postoje u SAD i organizacije koje pominju uranijum kao potencijalni ili čak nesumnjiv profesionalni kancerogen, ali se prevashodno radi o dugogodišnjoj izloženosti u rudnicima uranijuma. Baš u tim uslovima SZO krivca vidi u gasu radonu, a ne u uranijumu.

Imajući u vidu da OU može da ugrozi samo osobe ranjene šrapnelima i zatečene u pogođenom vozilu ili u njegovoj blizini, SZO odbacuje kao nepotrebne sistematske preglede stanovnika bombardovanih područja. U izvesnim slučajevima, međutim, potrebna su terenska praćenja uzoraka zemlje i vode.

Ostaci putničkog voza kod Grdelice (Vikipedija)

Ostaci putničkog voza kod Grdelice (Vikipedija)

U centralnoj Srbiji su rezultati takvih merenja, shodno očekivanju, bili negativni. Čak ni na KiM, gde je koncentrisano 90 odsto napada OU, nema razloga za paniku (mada ima za odgovoran postupak sa neeksplodiranim mecima). Dokaz je i što su Amerikanci napravili svoju najveću bazu, Bondstil, kraj Uroševca, u delu KiM izloženom žestokom bombardovanju.

NATO agresija bila zločin
NATO agresija bila je zločin, i to pre svega zato što su pobijeni mnogi nevini ljudi. Pored toga, uništena je industrija, oštećena je silna infrastruktura i došlo je do zagađenja životne sredine zbog bombardovanja petrohemijske industrije. Naturanjem nepostojećeg osiromašenog uranijuma i navodne epidemije raka kao ključne teme, oglušujemo se o stvarno počinjene štete i, uz to, ispadamo sitni prevaranti u očima svetske javnosti.

Stručno gledano, ako se dva lekara ne slažu o tako lako rešivoj dilemi kao što je epidemija raka, jedino objašnjenje je da je jedan od njih ili svesni manipulant ili potpuni ignorant. Uz ovu drugu mogućnost valja napomenuti da je i nekritičko nametanje svog neznanja kao kriterijuma istine moralno sporno.

Zato su Etički komitet i Epidemiološka sekcija Srpskog lekarskog društva 29. novembra 2016. organizovali javnu tribinu „Rak u Srbiji”. Tom prilikom je zaključeno: a) ne postoji epidemija raka u Srbiji, b) nema dokaza da je OU povezan s rakom, v) koncentracija uranijuma u Srbiji je kao i drugde, a OU praktično nema i g) moralno je neprihvatljivo da lekari izmišljaju epidemiju raka i njene uzroke.

(Autor je redovni profesor epidmeiologije u penziji i predsednik Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva. Naučnu literaturu na kojoj zasniva svoje tvrdnje rado će ustupiti zainteresovanima).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar