ARGUSOV POGLED

FAŠIZAM ANTE PORTAS

1.531 pregleda

U „Državi” Platon se obraća sagovorniku: „Vidiš li prijatelju ona tri čobana. Sve dok oni mogu da nadglasaju mene i Sokrata i usled toga da donose odluke, ja u demokratiju ne verujem”.

Akademik Dragan Radenović

Početkom juna, za vreme boravka u Beču, iznenadio me je telefonski poziv za promociju knjige Madlen Olbrajt „Fašizam” (fašizam-upozorenje), čiji je vrišteći naslov napisan velikim reljefnim slovima na crnim koricama, jarkom fluoriscentnom crvenom bojom. Predstavljanje je upriličeno u knjižari „Talija”, u Landštrase u samom središtu austrijske prestonice, uz prisustvo tridesetak pozvanih.

Par dana pre ovog događaja moj prijatelj iz emigrantskih dana, koji je ostao da živi u Americi, ispričao mi je da je nedavno u Centru za kulturu jevrejske zajednice u Bruklinu autorka bila izviždana i napustila je prostorije pre nego što je promocija počela. Glasnim povicima i transparentima „Ubico” i sličnim, prisutni su oterali bivšeg državnog sekretara Klintonove administracije.

Madlen Olbrajt je u svom štivu iznela
personalnu hronologiju rodonačelnika
fašizma: Musolini (koga su određeni
vatikanski autoriteti i krugovi
smatrali „inkarnacijom boga”, a Tomas
Edison „genijem moderne ere”), Hitler
(čijem se „ličnom magnetizmu” Vinston
Čerčil divio), Franko, ser Osvald Mozli,
Portugalac Salazar, Staljin, Makarti,
Milošević, Sadem Husein, Čavez, Gadafi,
Erdogan, Putin, Orban, Jaroslav Kačinski,
Kim Džon Un i Donald Tramp (koji je po
njenom mišljenju oličenje „kameleona zla”).

Interesovanje za fenomen fašizma i sadržaj knjige zadržali su me na ovom događaju.

Osim teze da svako doba rađa svoj fašizam, koju je podržao prisutni francuski filozof Anri Levi, poznat kao nekritični zastupnik liberalizma, Madlen Olbrajt je u svom štivu iznela personalnu hronologiju rodonačelnika fašizma: Musolini (koga su određeni vatikanski autoriteti i krugovi smatrali „inkarnacijom boga”, a Tomas Edison „genijem moderne ere”), Hitler (čijem se „ličnom magnetizmu” Vinston Čerčil divio), Franko, ser Osvald Mozli, Portugalac Salazar, Staljin, Makarti, Milošević, Sadem Husein, Čavez, Gadafi, Erdogan, Putin, Orban, Jaroslav Kačinski, Kim Džon Un i Donald Tramp (koji je po njenom mišljenju oličenje „kameleona zla”).

Madlen Olbrajt (Vikipedija)

Dotična autorka, takođe, smatra da svaki od navedenih pristalica ideje i prakse rečenog društvenog sistema vlasti poseduje izvesne specifične karakteristike, ali da su osnove fašizma svima zajedničke: autoritarizam, diktatura, tiranija, despotizam, populizam. Na pitanje šta misli o današnjim liderima država nastalih raspadom SSSR-a, Jugoslavije, Iraka, Libije…, a koje su nastale uz kapitalno destruktivno zalaganje i učešće SAD-a, odgovorila je da bi njih trebalo da prepoznaju neki drugi autori.

Američki pisac Džon Goldberg je obelodanio
unutrašnju suštinu fenomena „Zapad”, koju
karakterišu isključivost, egoizam i utilitaranost u odnosima prema svim
članicama međunarodne zajednice.

Iskustvo savremenog sveta obeleženo je  neprestanom mimikrijom jedinstvenog neprijatelja ljudskog roda i civilizacije čiji je opšti naziv Zapad. U tom sintetizovanom, prvenstveno geografskom nazivu, sadržana su sva obeležja ideje i ideologije, istine i licemerja i brutalne sile finansijske moći, kao svekolikog ekvivalenta materijalnih i duhovnih vrednosti. Američki pisac Džon Goldberg je obelodanio unutrašnju suštinu fenomena „Zapad”, koju karakterišu isključivost, egoizam i utilitaranost u odnosima prema svim članicama međunarodne zajednice.

Preciznijim istorijskim merilima gledano,
Velika Britanija je ipak prava otadžbina
nacizma, jer je ideja o vlasti jedne rase,
tačnije izabrane „nordijske rase”, koja bi
trebalo da vlada celim svetom, nastala u
engleskom kolektivnom umu.

Džon Goldberg (Vikipedija)

Liberalni fašizam je mehanizam vlasti nastao u SAD krajem 19. i počekom 20. veka, a prihvaćen je na Zapadu kao  važan deo praktične politike, koji se „preko noći” transformiše od aktivnog partnera u nemilosrdnog

neprijatelja, spremnog da satre dojučerašnje prijatelje. U delu „Liberalni fašizam”, ovaj autor utvrđuje da je Zapad svoj sistem sam nazvao „liberalnim fašizmom”. Termin je preuzet od profesora Herberta Velsa, koji je 1932. godine prilikom susreta mladih liberala na Oksfordskom univerzitetu, na ovaj način želeo da bliže odredi sinonim „prosvećenog nacizma”, oslanjajući se na Musolinijev režim i komunističku Rusiju.

Rezultat ovog trenda bilo je stvaranje
Saveza fašista u Velikoj Britaniji na
čelu sa Osvaldom Mozlijem, čiju su teoriju prihvatili i klasici marksizma Fridrih
Engels i Karl Marks koristeći to „naučno
dostignuće” u svojim teorijskim radovima
i javnim nastupima.

Preciznijim istorijskim merilima gledano, Velika Britanija je ipak prava otadžbina nacizma, jer je ideja o vlasti jedne rase, tačnije izabrane „nordijske rase”, koja bi trebalo da vlada celim svetom, nastala u engleskom kolektivnom umu. Tvorci su Tomas istoričar i filozof Karlajl, pisac Hjuston Čembrlen, filozof Džejms Hant koji je 1862. tvrdio da su crnci prelazni oblik između majmuna i čoveka, i Frensis Galton, osnivač eugenike – nauke o ljudskoj selekciji s ciljem odgajanja idealne rase, i biolog Karl Pirson, osnivač biometrije – rasističkog usmerenja socijaldarvinizma, čija je poznata teza da ljudi imaju pravo na život, ali da to ne znači i pravo svakoga da produži svoj rod.

Na Trećem kongresu Komunističke
internacionale govorili su da Slaveni,
kao i neki drugi neistorijski narodi, ne
mogu biti civilizovani zbog varvarske
suštine koju je nemoguće izmeniti.
Istovremeno, za njih su svi balkanski
narodi bili neljudi, nedolična bića, a
Srbi jednostavno „životinje”.

Rezultat ovog trenda bilo je stvaranje Saveza fašista u Velikoj Britaniji na čelu sa Osvaldom Mozlijem, čiju su teoriju prihvatili i klasici marksizma Fridrih Engels i Karl Marks koristeći to „naučno dostignuće” u svojim teorijskim radovima i javnin nastupima. Na Trećem kongresu Komunističke internacionale govorili su da Slaveni, kao i neki drugi neistorijski narodi, ne mogu biti civilizovani zbog varvarske suštine koju je nemoguće izmeniti. Istovremeno, za njih su svi balkanski narodi bili neljudi, nedolična bića, a Srbi jednostavno „životinje”.

Benito Musolini i Oslvald Mozli (Vikipedija)

 

Iz razloga ovih činjenica, ustaljeno mišljenje da su Staljin i Hitler preteče fašizma u velikoj je meri naivno, s obzirom da je ova intelektualna tradicija sadržana i povezana trojstvom liberalizma, fašizma (nacizma) i komunizma. Komunistička praksa jeste doprinela kultu ličnosti kao jedne od značajnih odlika fašizma. Džon Goldberg kaže da genealogija italijanskog i Hitlerovog fašizma proističe neposredno iz koncepcije „opšte volje” Žan-Žak Rusoa. Nije jednostavno u potpunosti prihvatiti za izvorište fašizma francusku političku tradiciju, mada je činjenica da Lenjin nikada sebe nije određivao kao nastavljača francuske revolucije, dok fašizam jeste jedan od plodova francuske revolucije i progresa liberalne istorije.

Vudro Vilson (Vikipedija)

 

Razvoj liberalizma na razmeđu vekova navodi na zaključak da je politika Vudroa Vilsona, predsednika SAD koji je sebe nazivao „desnom rukom boga”, prvi realizovani fašizam u svetu. On je nekoliko godina pre pobede Musolinija oživotvorio njegove fašističke ideje: strahopoštovanje prema državi, kolektivizam kao novu slobodu, kult lidera; mase naroda su za njega glina koju je moguće modelovati prema potrebi, a prihvatio je i ideje socijalne eugenike. Posebno je karakteristično da je osnovao ministarstvo propagande želeći da ostvori „stoprocentnu amerikanizaciju” građana Amerike, u cilju „borbe za kontrolu nad umom ljudi”.

Genealogija ovakve politike liberalnog fašizma je preteča politike Frenklina Ruzvelta, Džona Kenedija, Lindona Džonsona, pa sve do „politike smisla” Hilari Klinton. Američki liberalni fašizam u kontinuitetu traje i u našem vremenu, za razliku od italijanskog, nemačkog ili analognog sovjetskog sistema.

Kapitalni paradoks licemerja zagovornika ovog sistema očigledan je u stavu senatora Hjua Longa, savremenika predsednika Ruzvelta, ključnog čoveka za razvoj „liberalnog fašizma”. On je zastupao mišljenje da će Amerika pobediti fašizam antifašizmom. Ovaj zagovornik fašizma, u semantičkoj igri nasuprot zdravom razumu, dve antagone i dijametralno različite kategorije, određuje da paralelno traju i postavlja ih u uređeni i harmonični sklad u međusobnoj borbi za utilitarnu prevlast u određenim periodima.

Takva logika razvili je i ustanovila neprincipijelne precedente, jer se od tada moć američkih predsednika zasniva na nepoštovanju pravila institucije predsednika SAD, a i nepoštovanju ustavnih odredbi i drugih ograničenja. Dok je demokratski „liberalni fašizam” zauzimao dominantnu poziciju u SAD, društveni sistemi u fašističkoj Italiji, nacističkoj Nemačkoj i Sovjetskom Savezu evoluirali su u „voždizme”, tj. u antidemokratske sisteme za čiju su devijaciju odgovorne vođe, pojedinci. U savremenim uslovima svedoci smo da Evropi preti već definisani „evropski totalitarizam”, predstavljen administracijom Zajednice evropskih naroda kao kolektivnog upravljačkog tela, koje karakteriše nesaglediva nekompetentnost.

Zemlje Zapada, tj. svetionici „liberalnog
fašizma”, određuju ko je neprijatelj i
kakvim sredstvima se treba boriti protiv
njega, dok zemlje označene kao neprijatelji,
u tom smislu i Ruska Federacija, prema
istima se i dalje odnose kao prema
partnerima i tako ih i nazivaju.

Svi lideri fašističkih društvenih sistema kroz istoriju pozivali su se na spasonosnu ulogu države u rešavanju materijalnih problema građana i ništa se nije promenilo ni u savremenom dobu liberalnog fašizma. Pored toga, danas se evropski i svetski državnici zaklinju u zajedničku, gotovo mitsku, vrhunsku vrednost koja je osnovna karakteristika i mantra liberalnog fašizma – potrošnju. Potrošački mentalitet i nekontrolisana potreba za potrošnjom, prvenstveno materijalnih dobara, postala je sirovina iz koje se formiraju mase naroda. To je neophodan, a i dovoljan uslov za vladavinu modernog „liberalnog fašizma”.

Svojevremeno su i Hitler, i Musolini, i Franklin Ruzvelt i lideri Sovjetskog Saveza govorili o povećanju nivoa materijalnih potreba svoga naroda, stavljajući u prvi plan običnog čoveka, što je osnovni uslov i sposobnost manipulisanja strašću posedovanja. Svedoci smo činjenice da su današnje vrhovne vrednosti i potrebe svih ljudi na planeti jednake – potrošačke, u skladu sa perfidnom propagandom, a po potrebi i silom nametnutim zahtevima kulture Zapada.

Način života čoveka na Zapadu nekritički je prihvaćen kao nešto čemu se teži, a nametnuti kriterijumi opštih vrednosti postali su zakonomernost u realnim odnosima. Zbunjujuća je činjenica da narodi i nominalno suverene države, mirno prihvataju ruganje, unižavanje, teror i sankcije svojih demokratski izabranih vlasti od strane država međunarodne zajednice, koje su pod neposrednim uticajem Zapada. Skorašnji primer je odnos prema Ruskoj Federaciji zbog prisajedinjenja Krima Rusiji i javno isticanje ponižavajućeg odnosa prema Rusiji zbog Amerikancima isprovociranog i organizovanog demokratskog meteža i sukoba, na rubu građanskog rata u Ukrajini.

Zemlje Zapada, tj. svetionici „liberalnog fašizma”, određuju ko je neprijatelj i kakvim sredstvima se treba boriti protiv njega, dok zemlje označene kao neprijatelji, u tom smislu i Ruska Federacija, prema istima se i dalje odnose kao prema partnerima i tako ih i nazivaju. Za sada se Zapad zadovoljava „ograničenim”, „mirnim” ekonomskim sankcijama prema neposlušnima, jer računa da će izgrađeni potrošački mentalitet i nekontrolisane potrošačke potrebe građana u „neprijateljskim” zemljama svojom unutrašnjom logikom izazvati pobune i prevrate. Ova naizgled ekonomska dejstva ka suverenim nacionalnim državama predstavljaju poseban i sve češće delotvoran oblik savremene agresije.

Zapadni establišment sa pozicije svoje histerične patološke mržnje bezobzirno se odnosi prema pojedincima koji se kao legitimni predstavnici država, u ime interesa svog naroda i nacije odriču zapadnih vrednosti. Izričiti su primeri Slobodana Miloševića, Moamera Gadafija, sada Viktora Orbana i posebno Vladimira Putina. Jedni su doživeli, a drugi doživljavaju satanizaciju posredstvom zapadnih sredstava masovnih komunikacija, jer su se usprotivili da budu deo mašinerije „liberalnog fašizma”. Sudbina Miloševića i Gadafija je upozorenje da se ne može očekivati ma kakav civilizovani odnos silnika sa Zapada, koji ne biraju sredstva niti metode da pokore svet i uguše svaku slobodnu inicijativu čoveka. Primer skorašnje eksplozije rusofobije, koja ima otvoreni politički karakter, uslovljena je prvenstveno jasnim isticanjem suverenosti Ruske Federacije (suverene demokratije kako se izrazio predsednik Putin) i zauzimanjem beskompromisnog odbrambenog stava ka zaštiti svojih interesa u aktuelnoj istorijskoj epohi.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Putin vodi Imperiju, to što on radi su odlike imeperije. Rusija je bila imperije i biće. Razume se možda u nekom novom obliku koji vreme nameće. Velike države uvek nađu rešenje samim tim što su velike, imaji vekovno imperijalno iskustvo i naravno silu. A ta sila je možda i najvažnija komponeta vršenja vlasti. Što ne može lepo, može silom.
    Musolini je dolaskom na vlast preko noći rešio i južnom delu Italije problem mafije. Narebom vojski da ode na Siciliji, razoriža, pohapsi mafijaše i problem rešen. Većina vođa emigriralo ka Americi. Misolini na severnom delu Italije daje radnicima fabrike i prvi put u istoriji uvodi samoupravljanje koje beleži dobre rezultate. Sve je to posle njegovog uklanjanja dobilo drugačije tokove. Gde je danas Italija i u kakvom je stanju?
    Staljin od propale Carske Rusuje pravi najveći savez u istoriji civilizacije. Pravi atomsku bombu kojim je držao mir u drugoj polovini 20-og veka.
    Mao Ze Tun i sledbenici reformisti, od gladne Kine preko kulturne revolicije i trga Tijan Men, ge rukovodstvo Kine krvavo guši studentsku pobunu, na žalost napredak je plaćen mladim životima, ali posle nekoliko decenija Komunistička Partija Kine stvara ekonomskog džina sa neviđenom perspektivom u budućnosti.
    Tram i krupni kapital uviđaju da je sazrelo za promene i da Amerika mora naći model da opstane kao svetski lider. Stavr je jasna samo putem privrednog jačanja na uštrb globalne politike, kjoja im stvara probleme u ovakvim svetskim odnosima.
    Britanija izlazi iz EU ne bez razloga. Britanska Kruna čita znake vremena i na vreme traži rešenje, normalna stvar, sa imperijalnim naznakama.
    Eto znakova vremena koje mali narodi moraju tačno protumačiti inače loše nam se piše.
    Suviše neobičnog da bi bilo slučajno.

Ostavite komentar