SRICANJE ISTORIJE

GOROSTASI VELIKOG RATA

829 pregleda

„Srpski lekari ostaju redak primer među vojnim piscima posle Velikog rata koji su imali smelosti da kažu istinu i o svojim neuspesima i porazima, kritički osvetljavajući rad građanskog i vojnog saniteta”, tvrdi prof. dr Branislav Dimitrijević u svojoj knjizi „Kazivanje lekara o Velikom ratu”.

Prof. dr Snežana Veljković

Poštovani čitaoci „Galaksije”,

Sa zadovoljstvom sam prihvatila ponudu Stanka Stojiljkovića da napišem prikaz knjige „Kazivanje lekara o Velikom ratu”. Sa strepnjom sam je pisala, smatrajući da prvo treba da objasnim ko je autor rukopisa, kako je i zašto knjiga nastala, a tek kasnije da objasnim ono čuveno – šta je pisac hteo da kaže. I to da napišem tako, da vas zainteresujem, da u časopisu u kome se upoznajete sa najdragocenijim proizvodima ljudskog uma odlučite da čitate o masovnim stradanjima i patnjama naroda srpskog od pre stotinu godina.

Ali, ako ste imali dedu (pradedu) koji je mobilisan 1914, možda prešao Albaniju peške, nestao u Plavoj grobnici…  ili jednostavno dedu Solunca, ponos porodice, verujem da vam ova knjiga može postati zanimljiva.

Dr Branislav Dimitrijević (1939-2015) bio je profesor Stomatološkog fakulteta, maksilofacijalni hirug i protetičar. Važnije za ovaj prikaz je to da je bio književnik, spisatelj, istoričar, istraživač, polemičar i kritičar. Znao je snagu reči i umeo je da je iskoristi. Sigurna sam da je morao da piše.

Branislav Dimitrijević

Pod književnim imenom Brana Dimitrijević objavio je niz proznih dela, priča, romana, eseja, putopisa, među kojima su i sledeća: „Balada o košavi” (Beograd, 1990), „Ševa u vrtu predskazanja” (Beograd, 1993), „Umreti u Jermeniji” (Beograd, 1995), „Jerevansko proročanstvo” (Beograd, 2001), „Beogradski košmar Mihajla Bulgakova – Pseće srce drugi deo” (Beograd, 2004), „U ravnicama privida” (Beograd, 2008), „Moja gerila” (Beograd, 2010).

U istoriji srpske medicine pojavio se ujesen 2001. feljtonom u listu „Politika” pod naslovom „Zaboravljeni gorostas”, a zatim knjižicom „U kontejneru – zapisi srpskog vojnog hirurga 1916-1918”. (Beograd, 2001. i 2004). Oba dela su zasnovana na podacima iz rukopisa ratnog dnevnika nepoznatog hirurga iz Velikog rata. Rukopis je ležao skrajnut i neprepoznat u Arhivi SANU, dok nije stigao u ruke istoričara Milorada Radevića i profesora maksilofacijalne hirurgije, Brane Dimitrijevića, koji su utvrdili da je nepoznati autor niko drugi do čuveni vojni hirurg dr Mihailo Mika Petrović.

Mihailo Petrović

„Onog trena kad sam rastumačio Petrovićev ratni dnevnik 1916-1918, i kad sam se spram Petrovića, njegove hrabrosti, odlučnosti, visokog ne samo profesionalnog nego i ličnog morala… lično osetio kao najobičnije zrnce peska, počela je možda moja gerila, moj unutrašnji preporod… Ako je Petrović mogao ono… zar ja ne mogu da bar obnovim sećanje na njegovo delo.”

I obnovio ga je. Pomenutom knjižicom, kao i dokumentarnim filmom o bolnici u Dragomancima. („Legenda o Dragomancima”, Radio-Televizija Srbije, 2003).

Dve godine kasnije napravio je dokumentarni film „Podrum svetih žrtava” (Radio-Televizija Srbije, 2005). Svete žrtve su srpski vojnici poginuli na Solunskom frontu, arhiva koju je napravio pukovnik Srpske kraljevske vojske Jovan Sretenović, a koja je nađena u memljivom podrumu jedne beogradske kuće. Ogorčen, Brana Dimitrijević, u ovom filmu govori o razlozima srpskog nepamćenja sopstvene istorije. O namernom zaboravu: „To je glava te nemani, – kaže, – nalazi se u našem nepamćenju, skrštenim rukama, i nepriznavanju naše, ne male, snage…”

Tada je Brana Dimitrijević pokrenuo sopstveni rat za obnovu nacionalnog pamćenja. Pokušavao je da probije nametnut zaborav. Rečima, i samo rečima. Britkim rečenicama i zajedljivim opaskama. Pronađenim, autentičnim podacima iz prošlosti. To je bila njegova gerila! Njegove omiljene reči postale su: nametnut zaborav, nepoznavanje sopstvenog nacionalnog bića, nedostatak istorijskog pamćenja, navika nesećanja, namerno nevaspitanje i necivilizovani odnos prema prošlosti.

Pristupnu besedu za Akademiju medicinskih nauka Srpskog lekarskog društva (11. maj 2009.) naslovio je „Vreme moralnosti”. Tada je izložio svoj stav o etičkim zahtevima lekarskog poziva:

Kult moralnosti cvetao je u medicini krajem pretprošlog stoleća. Biti lekar značilo je tada pripadati najkulturnijoj i najsavesnojoj profesiji… nije ih motivisala puka materijalna korist, već spas duše; još manje domaća ili svetska slava, već prosvećenost naroda. Bili su naoružani mačem znanja i štitom najviših moralnih vrednosti. Znali su da se bore do poslednjeg daha. Stoga je vreme moralnosti i vreme gorostasa u Srbiji… Vreme moralnosti… gasi se s Prvim svetskim ratom koji je u istoriji, sam po sebi težak moralni sunovrat.”

Zagnjuren u prošlost nije propustio da sagleda domete novih tehnologija. Početkom 2008. uspostavio je saradnju s „Rastkom”, najvećom elektronskom bibliotekom na Balkanu, koja je, po njegovim rečima, „do sada učinila više za srpsku civilizaciju i kulturu od istoimenog ministarstva i Narodne biblioteke”.

Godine 2009. pozvao ga je akademik Radoje Čolović, predsednik Srpskog lekarskog društva, i sam istoričar srpske medicine, i ponudio da obnovi rad Sekcije za istoriju medicine koja se dvadeset godina bezglasna nalazila na spisku sekcija SLD.  Brana je prihvatio izazov, osmislio program rada i bio predsednik Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva u dva mandata, od 2009. do 2015.

To je bilo vreme (osvit obeležavanja stogodišnjice Velikog rata) kada je grupa civilnih i vojnih lekara, okupljenih oko primarijusa dr Aleksandra Nedoka, počela da piše i izdaje knjige o vojnom sanitetu iz vremena Prvog svetskog rata, na osnovu podataka iz Vojnog arhiva (izdavač Medija centar „Odbrana”, Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Pridružio im se Brana Dimitrijević. Lepo su sarađivali. Uskoro se pokazalo da je imao svoje sopstveno viđenje o srpskom vojnom sanitetu, kao i o svemu, uostalom.  Koristio je svaku priliku da istakne reči istoričara Andreja Mitrovića: „Sve što se Velikog rata tiče, do danas je skoro istraženo… Sve, gotovo sve, osim zbivanja sanitetskih”.

Baš ta „zbivanja sanitetska” želeo je Brana da razotkrije. Na svoj način. Da ih pronađe, obelodani i objasni. Da pokaže kakve su bitke ti lekari, malobrojni i goloruki vodili. Da dokaže da je sanitetski kadar u Srbiji, za vreme onog rata, podneo najveća razaranja i imao najviše žrtava, srazmerno svojoj brojnosti i opremljenosti. Njihova stradanja postala su njegova mora!

Brana Dimitirjević je za dokaze tražio živu reč, tačnije napisanu reč učesnika i savremenika rata, pre svega lekara. Počev od vojnog lekara Vlade Stanojevića koji je 1925. objavio „Naše ratno sanitetsko iskustvo”, do dnevničkih zapisa hirurga dr Mihaila-Mike Petrovića i medicinara Svetislava Barjaktarovića i Milutina Velimirovića. Koristio je malo znane i neznane pisane zaostavštine političara i oficira, novinara i pesnika, zapise pismenih srpskih seljaka i običnih vojnika. Najmanje, zvanična dokumenta i protokolarne izveštaje.

Kao osnov poslužile su mu tri knjige, monografije o radu Srpskog vojnog saniteta u Prvom svetskom ratu (1914-1918) štampane od 2007. do 2010. Oberučke je dočekao podatke koje je mukotrpnim radom Luka Nikolić („Srbijo, majko i maćeho”, Biblioteka u Čajetini, 2010)

Počeo je Brana da piše svoje viđenje rata, ne znam kada, rečenicom – „Više se nije moglo čekati, ni odlagati!” Bujica podataka provalila je kroz njegove reči i komentare i izlivala se danonoćno na ekran kompjutera.

Nekako u to vreme, 2011, i ja sam se priključila istraživanjima vojnog saniteta, na Branin poziv i predlog, u okviru rada Sekcije za istoriju medicine. Postavila sam pitanje: „Šta je bilo sa Vojnom bolnicom u Beogradu 1914. i 1915?” Kako nisam dobila odgovor, potražila sam ga sama. Otišla sam u biblioteke i arhive, tražila odgovore na još neka pitanja.

Otkrila sam digitalizovanu dokumentaciju, izveštaje i knjige koje su pisali pripadnici savezničkih medicinskih misija u Srbiji. Otvorio mi se novi svet, zaboravljen, autentičan i uzbudljiv. Čitala sam svedočenja stranih lekara i bolničarki i saznavala događaje o kojima pojma nisam imala. Pridružila sam se Brani, uz nekoliko kolega, istraživanju vojnog saniteta (civilni nije ni postojao), za vreme četiri predugačke godine rata.

Izmenjivali smo uglavnom podatke preko elektronske pošte i svako je pisao rezultate svog istraživnja. Ja, istoričar-amater-početnik, naspram Brane znalca srpske istorije i književnosti, poznavaoca filozofskih rasprava, nemilosrdnog kritičara, zajedljivog komentatora i iskrenog nepoštovaoca lažnih autoriteta. Branino nemušto priznanje mog istorijsko-medicinskog-istraživačkog rada dogodilo se kad me je pozvao da učestvujem u serijalu „Srpski vojni sanitet u Velikom ratu” (Radio-Televizija Srbije, 2014/2015), u kojem je bio scenarista i voditelj.

Devetog aprila 2015. napisao mi je: „Moj rukopis ima za sada 370 kompjuterskih stranica. Bilo bi humano da mi ga neko uzme, jer dopisivanjima nema kraja…”

Dopisivanje je prestalo u noći između 29. i 30. jula.

Prethodni dan proveo je u prostorijama Srpskog lekarskog društva u razgovorima o postavljanju spomen-ploče svim pripadnicima sanitetskih misija koji su pritekli u pomoć srpskom sanitetu i srpskom narodu u Prvom svetskom ratu. Brana Dimitrijević je otišao. Ostao je rukopis pod radnim naslovom „Srpski vojni sanitet 1914-1918”, sa dirljivom, kratkom posvetom Otečestvu! Ostale su njegove reči, njegove opore rečenice, iznenađujući zaključci, lucidni komentari, zajedljiv humor. Ostavio je nove istine o lekarima i sanitetskoj službi iz doba velikog stradanja Srbije.

„Srpski lekari ostaju redak primer među vojnim piscima posle Velikog rata koji su imali smelosti da kažu istinu i o svojim neuspesima i porazima, kritički osvetljavajući rad građanskog i vojnog saniteta”, tvrdi Brana Dimitrijević.

Ja sam se zapitala – kakva će biti sudbina njegovog rukopisa o srpskom vojnom sanitetu! Zatražila sam ispisane stranice od porodice i podršku od članova Sekcije za istoriju medicine. I prionula na posao. Priredila sam knjigu pod naslovom „Kazivanja lekara o Velikom ratu” (naslov koji, verovala sam, odgovarao osnovnoj Braninoj ideji). Knjigu je objavila Izdavačka kuća  Laguna”, početkom marta ove, 2019, godine. Na prvoj strani je posveta – Otečestvu. Knjiga predstavlja analizu ratnih zbivanja, napravljenu na osnovu izveštaja lekara i medicinara, učesnika i svedoka rata. Uglavnom domaćih, ali i stranih (iz savezničkih misija).

To je prikaz nevidljive strane rata, do sada često prekrivene statističkim tabelama sa brojem ranjenih, poginulih i nestalih! To je bitka za ranjenike i posle ratnih pobeda i poraza, autentičana i životna. Tu su izvranredni uspesi srpske ratne hirurgije, neverovatni operativni poduhvati, ali i tragična nemoć pri suzbijanju ratnih zaraza. To je stradanje srpskog naroda sakriveno iza izraza – civilne žrtve.

Hronološki se prate sva ratna zbivanja od objave rata 1914. do oslobođenja Srbije 1918. Knjiga se sastoji se od 51 poglavlja, ilustrovanih sa 136 malo poznatih, čak i nepoznatih fotografija. Brana je napisao 34 poglavlja (to je onih 370 kompjuterskih stranica), četiri sa koautorima, koji su samostalno napisali ostala.

U „Uvodnoj reči” on kaže: „ …jedna ovakva posebna knjiga vapila je da bude napisana, budući da je već po svršetku Velikog rata od strane inostranih pisaca primećena težnja ka umanjivanju srpskih žrtava i srpskog ratnog doprinosa, da bi se u poslednjim decenijama prošlog veka sve to, naposletku, pretvorilo u veliku optužbu protiv srpskog naroda, koji je oglašen kao izazivač jedne od najvećih katastrofa u istoriji čovečanstva a potom okrivljen i za sav potonji moralni sunovrat Evrope” (str. 10).

Zatim optužuje: „Vidimo da ima naših istoričara i analitičara koji hitaju da taj skoro jednoglasni sud stranih istoričara zdušno podrže; a on će glasiti (i već glasi) da je ondašnja Kraljevina Srbija, podstaknuta svojim megalomanskim, velikodržavnim apetitima, izazvala Veliki rat, ali je odmah potom i nestala, pa stoga ništa od tadašnje srpske istorije ni pomenuto neće biti kako treba (ili ako i bude, biće to u najmanjoj mogućoj meri): ni velike njene bitke i pobede, ni pokolji i stradanja njenog stanovništva, ni država u izgnanstvu, a ni munjeviti proboj Solunskog fronta, koji je ubrzao kraj tog istog iscrpljujućeg, krvavog rata… ” (str. 11).

Ova knjiga je mešavina ratne hronike,  lekarskih dnevnika i beležaka, vojnih i medicinskih izveštaja o ljudskom stradanju i čovečijoj patnji. Iza (ili ispred?) toga stoje političke odluke, naređenja Vrhovne komande, nedosledne i ponekad zakasnele odluke saveznika, lične ambicije nadređenih starešina i ko znakakvi drugi uticaji.

Brana je prihvatio stav ruskog hirurga Pirogova da je rat traumatska epidemija. Ogorčeno je komentarisao stav Vrhovne komande prema vojnom sanitetu, objašnjavajući da je taj „vojni sanitet ušao u novi rat u potpunosti onakav, kakav je izašao iz prethodnog, sa starim ratnim rasporedom, starom i pohabanom opremom, bez ikakvih prinova” (str. 62).

Premalo lekara, još manje izučenih hirurga, nedovoljno medicinske opreme i lekova, previše ranjenika. Pobedonosne bitke na Ceru i Kolubari donele su 92.000 ranjenika, o poginulim (oko 60.000) da se ne govori. A to je bio tek početak stradanja.

Rat je za Branu (i ne samo njega) pre svega moralno rasulo. U poglavlju „Vojska ubica” tvrdi da je Austrougarska „pripremala kaznenu ekspediciju kojoj je bio cilj ne samo kažnjavanje već istrebljenje srpskog naroda” (str. 88). To dokumentuje nepoštovanjem Haške konvencije od strane Austotrougara i istovremeno pokušava da objasni zversko ponašanje vojske jedne moćne evropske carevine.

Ratne zaraze prate sve ratove, jednostavano konstatuje Brana. Na to se računalo i u Velikom ratu, ali se nije obraćalo mnogo pažnje, ne samo u srpskoj vojsci. A kad je počela epidemija tri tifusa (kao da jedan nije bio dovoljan) Vrhovna komanda nije bila mnogo uznemirena, pa postojala su iskustva sa kolerom i srdoboljom iz balkanskih ratova.

„Plamen zaraze je buknuo, goreo, širio se… pretvarajući se u lomaču koja je pomračila sve druge nesreće u Srbiji… Lečilo se, kako se znalo i umelo, kako se moglo – dok se o merama sprečavanja nije mislilo” (str.203).

„Zna se i to da je srpski sanitet, objašnjava Brana dalje, davši sve od sebe, pao kao jedna od prvih žrtava. A država? Ona je, najblaže rečeno – oklevala” (str. 214)

Za to vreme od zaraza, pre svega pegavca umrlo je 122 lekara i 30 medicinara, naspram dvojice (!) poginulih u ratnim okršajima.

„A kad je đavo došao po svoje”, doslovno kaže Brana, te su pozvane saveznička sanitarna pomoć, „i kada se država latila svojih dužnosti, kojoj joj u takvim prilikama po prirodi stvari pripadaju, velika lomača je bila ugašena”. (str. 222).

Za povlačenje preko Albanije Brana kaže „da je to bila katastrofa koja se nije mogla predvideti ni u najcrnjim pretpostavkama”. Navodi reči načelnika Saniteta izgovorene u Raškoj: „Nema više nikakve organizacije, svaki neka radi po sopstvenoj inicijativi” (str. 309). Tad je instikt samoodržanja nadvladao sve druge instikte i osećanje dužnosti i osećanje dostojanstva.

„To je bilo moralno propadanje koje je prethodilo katastrofi”, kaže Brana i navodi izveštaje lekara, iz etape u etapu, sa sva tri pravca povlačenja. „Tu se lomila, palila i pretvarala u pepeo sva srpska snaga, i vojnička, i državna, i narodna. Preostajali su goli životi. Promrzli i gladni. A moralo se dalje…” (str.315) do obale Jadranskog mora u Albaniji gde ih saveznici neće sačekati.

„Zvaničan izveštaj je da prilikom povlačenja stradalo 243.877 vojnika. O civilnim žrtvama nema ni pomena.” (str. 317). Ovim rečima Brana završava ovo poglavlje i nastavlja sledeće, pod naslovom „U glibu divljeg Albanskog primorja pa na Ostrvo spasa”. I dalje redom, kroz poznata ratna zbivanja, zapisi lekara i medicinara osvetljavaju tragediju do tragedije.

Mora se reći da su Branine najomiljenije teme bile „Sanitet Prve srpske dobrovoljačke divizije u Dobrudži” i „Prva hirurška poljska bolnica Vrhovne komande u Dragomancima”. U napisanom tekstu istoimenih poglavlja može se nazreti naklonost i poštovanje koju je osećao prema pripadnicima tih sanitetskih formacija, bilo lekara i medicinara, bilo ranjenika i boraca.

Vojislav Subbotić

Cenio je Brana pre svega, i iznad svega, dr Mihaila Miku-Petrovića, oca srpske ratne hirurgije i, rame uz rame, dr Vojislava Subbotića, već tada hirurga svetskog glasa. „Bili su to gorostasni pojedinci, smatrao je, oličenje moralnosti, izuzetni hirurzi za koje je srpski borac, srpski težak, bio – mučenik, za koga je trebalo činiti i učiniti sve što se dalo i moglo, pa i preko toga” (str. 458).

U „Završnoj reči” Brana Dimitrijević se pita šta je sve pokretalo tadašnjeg srpskog vojnika, tog srpskog težaka, da preturi preko glave sve što je u knjizi ispričano. Kao odgovor citira reči rano preminulog pesnika Milovana Bojića: „Srbija je sve izvojevala svojom snagom, uvek je bila na visini časti i dostojanstva i zato ceo srpski narod, kao obuzet nekom metafizičkom idejom o imanentnoj pravdi, neće da razume poraz”.

„Možda su”, nastavlja Brana, „baš za nju, za tu ideju o imanentnoj metafizičkoj pravdi, tada ratovali? Jer, ako ona ne postoji, šta preostaje?”

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar