VREMENSKA MAŠINA

GOSPODAR KOSMOSA

526 pregleda
U bestežinskom stanju (Vikipedija)

Na jednom skupu u Kraljevskom naučnom društvu dobacio je naglas Fredu Hojlu, u to vreme najčuvenijem britanskom astrofizičaru, da je načinio grešku u sredini veoma dugačkog proračuna. „Kako to znaš?”, uputao ga je iznervirani predavač. „Tako što sam to izračunao u svojoj glavi”, uzvratio je Hoking pred bratstvom vrhunskim naučnika.

Stiven Hoking (62) priznao je nedavno, pred stotinama kosmologa, astrofizičara i fizičara, da je bio gotovo tri decenije u zabludi verujući da iz „crne rupe” ne može ništa da se izmigolji, pa ni tračak svetla.

Dvojici suparnika, Džonu Preskilu i Kipu Tornu, koji su tvrdili suprotno, javno je namirio opkladu. Iz nepojamno zgusnutih prostornovremenskih tačaka, mrvica po mrvica, ističu podaci. Informacija je neuništiva, ništa je ne može zauvek izbrisati, čak ni najsnažnija „svemirska drobilica”.

Nekad „nestašni dečko”, danas vremešni vladar na tronu kosmologije sam sebe je, u istom trenu, i svrgao i uzdigao.

Pustoš u životu
Ko je, dakle, Stiven Hoking, čije izjave odjekuju u udarnim TV vestima i na prvim novinskim stranicama? U glavi vascela vaseljena, u životu – pustoš, ukratko su ga opisali pesničkim izletima skloni novinari.

Rođen je 8. januara 1942. godine, tačno tri veka posle smrti Galileo Galileja. Još u najranijem detinjstvu nije prihvatio da bude kao ostali, što će ga – i u spoljašnjem izgledu i u misaonom pogledu – vidljivo izdvajati. Prvog dana u obdaništu dvoipogodišnji mališan neprestano je plakao, pa su roditelji morali da ga ispišu.

Sedamdesetih, iako prikovan za kolica,
stigao je do najkrupnijeg otkrića, Hokingovog zračenja,
kojim „crne rupe”, u stvari, isparavaju i iščezavaju.
Godine 1979. zaseo je u stolicu Isaka Njutna, jer su ga izabrali
za profesora matematike na Kembridžu.

Vršnjaci u školi nazivali su ga bubalicom, iako se po uspehu u odeljenju nalazio u sredini. „Moji školski zadaci bili su neuredni, a rukopis je nastavnike bacao u očaj. Ali, drugovi su me prozvali Ajnštajnom, videći u meni, verovatno, i nagoveštaje nečeg boljeg”, zapisao je docnije.

Otac je mnogo držao da toga da se sin upiše na Oksford ili Kembridž, što je ovaj ispunio u sedamnaestoj, našavši se na prvoj godini među studentima od kojih je većina odslužila vojsku. Poslednje godine studija zapazio je da mu pokreti postaju nespretni, a ubrzo je ustanovljeno da boluje od motoričke nervne bolesti ili Lu Gerigove bolesti. Lekari su predskazali da će živeti samo dve godine!

„Saznanje da bolujem od neizlečive boljke koja će me usmrtiti za nekoliko godina, zaprepastilo me je”, priseća se Hoking. „Kako je tako nešto moglo da mi se dogodi?” Zapao je u očaj, iz kojeg ga je izvukla davnašnja prijateljica Džejn Vajld, s kojom je stupio u brak. Sve teže je ispisivao složene matematičke jednačine, stoga se usredsredio na dočaravanje kosmosa u svojoj glavi.

Fred Hojl (Geti imidžis)

Na jednom skupu u Kraljevskom naučnom društvu dobacio je naglas Fredu Hojlu, u to vreme najčuvenijem britanskom astrofizičaru, da je načinio grešku u sredini veoma dugačkog proračuna. „Kako to znaš?”, uputao ga je iznervirani predavač. „Tako što sam to izračunao u svojoj glavi”, uzvratio je Hoking pred bratstvom vrhunskim naučnika.

Izgubio i glas
Sedamdesetih, iako prikovan za kolica, stigao je do najkrupnijeg otkrića, Hokingovog zračenja, kojim „crne rupe”, u stvari, isparavaju i iščezavaju. Godine 1979. zaseo je u stolicu Isaka Njutna, jer su ga izabrali za profesora matematike na Kembridžu. To postavljenje izbacilo ga je žižu javnosti, svaka njegova izjava, kao i nedavna, dočekivana je s velikom pažljom.

Oduvek je gajio neobičan smisao za humor.
Jednom prilikom američki turisti su
razgledali Kembridž, kada je jedan od njih upro
prstom i uzviknuo: „To je Stiven Hoking!” Kembrički profesor smestaje uključio
govornu mašinu koja je izrecitovala:
„Uvek me brkaju s tim čovekom”.

Nekoliko godina kasnije napisao „Kratku istoriju vremenu”, knjigu koja je prodata u 25 miliona primeraka. Posle toga se razveo, ostavivši suprugu i troje dece (dva sina i kćerku), zbog druge medicinske sestre i životne negovateljice, Ilejn Mejson.

Oduvek je gajio neobičan smisao za humor. Jednom prilikom američki turisti su razgledali Kembridž, kada je jedan od njih upro vrstom i uzviknuo: „To je Stiven Hoking!” Kembrički profesor smesta je uključio govornu mašinu koja je izrecitovala: „Uvek me brkaju s tim čovekom”.

Sa Homerom Simsonom (Vikipedija)

Sintisajzer koji mu je odmenio zauvek izgubljene glasne žice izradio je bivši Ilejnin muž. Uprkos mnoštvu hvalospeva kojima ga zasipaju na svakom koraku, najviše se ponosi pojavljivanjem u jednoj epizodi „Simsonovih”, u kojoj kaže: „Tvoja teorija o kosmosu koji nalikuje na krofnu veoma je zanimljiva, Homere. Možda ću ti je ukrasti”.

U međuvremenu je napisao novo štivo, „Kosmos u orahovnoj ljusci”, koje je među najtraženijima na svim meridijanima. Mnogi ga porede sa Albertom Ajnštajnom. Ni bespomoćnijeg čoveka, ni blistavijeg mislioca.

Stanko Stojiljković
(Izvor Politika, 2004)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar