SRICANJE ISTORIJE

GRAŽDANSKA ŠKOLA ZA GITAR

1.299 pregleda
Devojka s gitarom (ilustracija autora)

Po rečima Georgija Milanovića  osmišljena je kao „temeljni pokazatelj samoukom, koji je s njom u stanju, bez ikakvog nastavnika, gitaru od najprostijeg elementarnog početka do najvišeg nivoa savladati”, a pisana je predvukovskim srpskim diajalektom. Sam pisac Geogije Milanović potpisan je 1842. godine kao „otomansko-bosanski kapelmajstor”.

Prof. dr Uroš Dojčinović

Prva i najnovija „Škola za gitar” (1842), po rečima samog autora Georgija Milanovića, osmišljena je kao „temeljni pokazatelj samoukom, koji je s njom u stanju, bez ikakvog nastavnika, gitaru od najprostijeg elementarnog početka do najvišeg nivoa savladati”, pisana je predvukovskim srpskim diajalektom, a njen tvorac Geogije Milanović potpisan je 1842. godine kao „otomansko-bosanski kapelmajstor”. Ovo jedinstveno instruktivno muzičko delo, nesumnjivo je od momenta njegovog nastanka, već punih 175 godina, zaista prvi uspešni i jedini poznati pokušaj sastavljanja instrumentalne metode na tlu Srbije, pa kao takav, Milanovićev doprinos svakako predstavlja posebnu paradigmu naše nacionalne muzičke istorije.

Manuskript sačinjavaju 86 stranica
teksta sa notama, formata 14 x 21sm,
i pet produženih stranica formata
14 x 40sm, od kojih su tri sa grafikonima
i dve sa muzičkim primerima.

U vremenu kada je sastaljana srpski arhaični književni jezik, uglavnom u službi sveštenstva i viših slojeva, bio je slavenoserbski. Teže razumljiv običnom narodu i osiromašen za pojedina slova, kojima bi se beležili izgovarani glasovi, zapisivan je po uzoru na rusku građansku azbuku. Podsetićemo, početkom 19. veka Vuk Stefanović Karadžić, u cilju ustoličenja svima razumljivog narodnog jezika, preduzima reformu srpskog govornog jezika i pisma. Iz građanske ćirilice, koju su Srbi u to vreme upotrebljavali, eliminisana su nepotrebna slova poput: ю, й, ъ, ь, щ, я i druga, a uneta u reformisanu azbuku nova: ć, đ, lj, nj, j i dž, čime je omogućeno da govorni jezik istovremeno postane i književni.

Faksimil prve strane iz 1842, godine

Imajući u vidu činjenicu da je tvorac ove tzv. građansko-ćirilične instruktivne muzičke metode svoje delo pisao na srpskom tlu, jedva nešto više od decenije, uopšte od početka uvođenja muzičke pismenosti u Srbiji,[1] smatrao sam da je od opravdanog značaja omogućiti korišćenje, pre svega, ovako važnog istorijskog dokumenta, kako za našu nacionalnu muzičku kulturu, tako i za srpsku kulturnu tradiciju u celini. Realizacijom projekta istovremeno ukazujem da je i u Srbiji, još pod jakim otomanskim uticajima, ipak nastao jedan intruktivni-muzički udžbenik.

Groznica u Evropi

Napisan je, upravo, za  instrument koji je u svojoj popularnosti prednjačio Evropom u prvoj polovini 19. veka, po rečima jednog ondašnjeg kritičara kada je „Evropom vladala prava gitaristička groznica”. Duga i iscrpna istraživanja su, takođe, ukazala da je  pravoslavac Đorđe Milanović svoju „Školu za gitaru” sačinio nekoliko godina pre nego što je svoj slični gitarski metod objavio u Nemačkoj, tada  jedini poznati profesionalni hrvatski gitarista i kompozitor Ivan Padovec (1800-1873), a da do tada ništa slično nije napisano ni na širem prostoru Balkana.

S rukopisnim izadanjem Georgija Milanovića domaća javnost se prvi i jedini put mogla na kratko upoznati na tematskoj izložbi „Srpska muzika kroz vekove”, 1973. godine u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Njen priređivač, istaknuti muzikolog Stana Đurić-Klajn (1908-1986), bila je posebno zaslužna za prikupljanje arhivskog materijala i muzičke građe vezane za srpsku muziku 19. veka. Međutim, kada je i kako ovaj neobičan i za naše prostore jedinstven instruktivni rukopisni rad došao u njene ruke, nije poznato.

Treba istaći da je Georgije Milanović
u svojoj „Školi za gitar”, osim srpske
građanske ćirilice, koristio i
latiničnu muzičku terminologiju na
nemačkom i italijanskom jeziku.

Prvi učitelj muzike na našem prostor, čije su samo dve kompozicije za glas i gitaru sačuvane iz 1830. godine (obe su obelodanjene i prezentirane javnosti u prethodnim radovima autora ovog teksta), bio je upravo pomenuti Josif Šlezinger. Višegodišnje istraživanje,  obavljeno na širem prostoru bivše Jugoslavije, ali i u zemljama koje su ulazile u sastav tadašnje Austrougarske monarhije, indicira da je vrlo izvesno autor „Škole za gitar” bio niko drugi do Adolf Šlezinger (1821-1850), najstariji sin Josifa Šlezingera,

Po struci vojni praktikant-činovnik, on je muziku učio uz svog oca, a desetak godina pred kraj svoga inače kratkog života prešao je u pravoslavlje i prekrstio svoje ime u Đorđe Milanović. Uz njegovu objavljenu zbirku „Srbske narodne igre, prvi od naroda sabrao, u muziku uveo i uredio za fortepiano”, objavljenu krajem četrdesetih godina 19. veka, u izdanju Kraljevske srbske kamenoreznice u Beogradu (nažalost, danas skoro potpuno zaboravljeno i zagubljeno izdanje), „Škola za gitar” nikada nije bila publikovana, iako su detaljne komparativne analize u velikoj meri potvrdile i učešće samog Josifa Šlezingera u radu na ovoj metodi.

Smatrao sam interesantnim s naučnog-filološkog, a možda još više muzikološkog stanovišta, da se nakratko zadržim na samom procesu rada na rukopisu „Škole za gitar”, koja je upravo priređena i zvanično objavljena 2017. u izdanju „Prometeja” iz Novog Sada. Iako delo nesumnjivog značaja, ona bi takva kakva je, u svom osnovnom, originalnom obliku, današnjim korisnicima bila praktično neupotrebljiva. Mogućnost korišćenja u savremenom nastavno-obrazovnom procesu iziskivala je posebno priređivanje. Navedeno je da je ceo tekst pisan predvukovskom slavenoserbskom ćirilicom, koju je koristio potpisani autor Georgije Milanović.

Naslovna strana knjige iz 2017. godine

U cilju što autentičnije prezentacije, u savremeno odštampanom izdanju nastojalo se na očuvanju generalnog vokabulara i stručnije terminologije, koji su prisutni u rukopisu, bez prevođenja na savremeni srpski jezik. Naveli smo da je pismo koje se upotrebljavalo pre Vukovog reformisanja azbuke i njenog zvaničnog uvođenja u službenu i svakodnevnu upotrebu u Kneževini Srbiji, pa i kod Srba izvan nje, imalo je određen broj slovnih oznaka identičnih ruskom ćiriličnom pismu: й koje bi u Vukovoj azbuci bilo ekvivalentno slovu j; tvrdi ҍ i meki znak ь; zatim oznake koje su označavale dvoglase:  я = ja; є = je; ю = ju; щ = šč (št) i sl. U kontekstu navedenog, prepis originalnog rukopisa urađen je savremenim ćiriličnim slovima, znak po znak, isključujući određena latinična slova poput t i m, koje je autor u svom raspisanom maniru često koristio.

Takođe, sva pomenuta arhaična slova predvukovske ćirilice (tzv. graždanske azbuke), zamenjena su u fonetskoj transkripciji aktuelnim oznakama Vukove ćirilice. Na taj način postignuto je ujednačavanje pisanih reči sa njihovim izgovorom. Pomenućemo najčešći primer brisanog tvrdog znaka Ъ (debelo jer), koji se u tekstu javlja samo na kraju reči 1.288 puta, ali ne predstavljajući određeni fonem ne izgovara se. Tvrdi znak Ы („tvrdo” I), upotrebljen 259 puta, zamenjen je običnim slovom I. Ostali slovni znaci: Ъ, Ы, Ь, Щ, Ю, Я, Є i Й takođe su zamenjeni. Znak Ҍ (tanko jer), ukoliko stoji iza slova L zamenjen je slogom LJE, a iza slova N slogom NJE (u zavisnosti od jotovanja); iza drugih suglasnika, u zavisnosti od slučaja, predstavljen je ili samo kao jedno slovo E, ili kao slog JE, odnosno IE. Znak і svuda je zamenjivan slovom I, osim u slučajevima koji su izrazito zahtevali upotrebu slova J.[2]

Jedan od problema u dešifrovanju i tumačenju rukopisa stvarala je Milanovićeva jezička i pravopisna nekonzistentnost. Primetno je da je različito pisao neke iste reči, nesiguran u korišćenju ortografije, posebno slovnih oznaka: i, i, ы, й.[3] Intervenisali smo samo na onim mestima gde su uočene očigledne greške. Primera radi, tamo gde je više puta za reč istog tipa, umesto slova i koristio oznaku й (=j); izostanak korekcije potpuno bi izmenio značenje teksta: na primer umesto ispravne reči naimenovanija, ostala bi reč najmenovanija. Videti i ispravljen primer „Budući da u muzйki […]”, treba: Budući da u muziki […]. Po ugledu na tadašnji običaj izgovora, Milanović je pišući određene reči izostavljao i prvo slovo, najčešće h (videti reči istog korena poput: [h]italica, [h]itanje, [h]itati).

Vuk Karadžić ga je, takođe, sa zakašnjenjem uočio u tadašnjem srpskom govoru. Dalje, neretko krajnje nečitak rukopis, kod koga varira veličina slova, krećući se i do neprepoznatljivo sitnih redova, ponekad neujednačenog nanosa mastila ili čak nejasno korigovanih reči od strane samog autora, umnogome je otežavalo prepoznavanje njegovog malog pisanog slova ы („tvrdo” i), koje smo transkripcijom svuda zamenili običnim slovom i.[4]

Inače, oba znaka, meki (ь) i tvrdi (ҍ), često su upotrebljavani u funkciji samoglasnika e, u sredini reči između dva suglasnika. Ni dvoglasi (я = ja; є = je; ю = ju) nisu uvek čitljivi. Već je pomenuto da se u rukopisu uporedo sa ćiriličnim javljaju i pojedina latinična slova za iste glasove, naročito latinično t uz ćirilično t, a na mestima gde bi se očekivao grafem є, oznaka za dvoglas koji se obično čitao kao je, znak je često neprecizno beležen pa istovremeno liči i na slovo e i na slovo s.

Arhaične oznake

U pripremanju rukopisa za štampanje, uz primarno insistiranje na što doslednijoj supstituciji arhaičnih slovnih oznaka njihovim savremenim ćiriličnim ekvivalentima, ipak smo nastojali da priredimo prihvatljiviju verziju teksta, koju je moguće razumeti čak i sa stanovišta aktuelnog pravopisa. U nekoliko slučajeva pribeglo se slobodnijem tumačenju nečitkih grafema, prema subjektivnom osećanju i shodno stručnom poznavanju materije. Bez sumnje to je više približilo pojedine reči današnjem ekavskom narečju, nego kako su tada zvučale.

Istovremeno, ispravljali smo njihovu pogrešnu promenu kroz padeže (deklinacija), netačno navođenje njihovih rodova i nedoumice o jednini i množini pojedinih reči, na svim krucijalnim mestima na kojima su ovakve gramatičke i pravipisne greške otežavale razumljivost teksta.[5]

Mnoštvo izostavljenih nepromenljivih vrsta reči: veznika, predloga i rečci, koje omogućavaju bolje razumevanje i logično praćenje teksta, naročito kod dužih ili složenih rečenica, dodato je u uglastim zagradama. Slične korekcije učinjene su i po pitanju interpunkcijskih znakova, uglavnom zapeta, čijim je unošenjem instruktivni sadržaj postao lakši, jasniji i pregledniji za čitaoca.[6]

Na par mesta moralo se pribeći neophodnoj inverziji reči, kako bi se rečenice učinile smislenijim, uz nastojanje maksimalnog poštovanja topike autora. Zbog osobenosti originalnog manuskripta nije intervenisano, ili je to učinjeno vrlo obazrivo, kod učestalih zamena prefiksa pre, s prefiksom pri (npr. prepisano – pripisano), zatim jednačenja suglasnika po mestu tvorbe i zvučnosti, jotovanja i sl.

Johana Volgang Gete (Vkipedija)

Treba istaći da je Georgije Milanović u svojoj „Školi za gitar”, osim srpske građanske ćirilice, koristio i latiničnu muzičku terminologiju na nemačkom i italijanskom jeziku. Nekoliko karakterističnih reči je i ruskog porekla: črezvičaйno prepisano fonetski črezvičajno (rus. čerezvičaйno = neobično, čudesno); zatim okromя = okromja; i sirѣčъ = sirječ (to jest). Od preko 8.200 upotrebljenih reči, koliko ih se javlja u rukopisu, više od 1.700 se odnose na stručni vokabular. Po ugledu na mnoštvo sličnih dela tog vremena, i ovo počinje jezgrovitim motom, koji navodno citira misao nemačkog književnika i filozofa Johana Volfganga von Getea (1749-1832).

Imajući u vidu intenzivne zapadne kulturne uticaje koji su na domaći prostor prodirali sa severa i germanskog govornog područja, na kome je gitara dominirala u prvoj polovini 19. veka, razumljivo je nešto češće prisustvo nemačkog jezika u ovom radu. Međutim, i ovde se kod Milanovića katkad javljuju čudne arhaične forme određenih termina i izraza, kod čijeg su beleženja očigledno bile prisutne slične pravopisne dileme. Smatrali smo da je neophodno izdvojiti takve stručne reči, naročito strane, koje je autor unosio na sebi svojstven način, uporedo sa osvrtom na njihove savremene nazive ili dodatnim obrazloženjima.

U sadržaju Milanović svoje obrazlaganje intervala naznačava kao „O glasorazličnosti” (Interfalle), verovatno po uzoru na nemačku reč Intervall ili francusku Intervalle. Objašnjavajući notni linijski sistem četiri praznine naziva „četiri međusošaka”, sa prevodom Zwischenräumen,[7] prema savremenoj nemačkoj reči Zwischenraum. I strani oblik te imenice, napisan očigledno prema srpskom pluralu, kod njega sadrži sufiks en, a upotrebljen je i umlaut vokal ä koga u savremenoj formi iste reči nema. Violinski ključ autor naziva „muzikalni ključ” ili nemački G- Schlüssel. Ritmičke dužine trajanja nota i pauza označene su kao njihove „važnosti ili cene”. Uz objašnjenja oznaka za povišene i snižene tonove (povisilice i snizilice), povisitelni znak „krst” i usnizitelni „be”, razrešilicu ili razrešnicu autor naziva rešitelni znak, na nemačkom Auflösungszeichen. Dok muzičku lestivicu ili skalu zove škala.

Obrnute strune

Treba upozoriti da Milanović strune na gitari broji i obeležava obrnutim redom od standardno ustanovljenog: od donjih basovskih žica, prema gornjim „diškantima ili tankoglasi[m]” tj. melodijskim; najdublja žica mu je prva, a najviša šesta. Utisnuti metalni pragovi (prečnice) su „glasopokazatelji ili taste”, prema italijanskom terminu tasti, dok je cela hvataljka na vratu gitare „grifbret ili tastatura”, prema reči griffbrett na nemačkom. Obeležavajući osnovne delove gitare autor za zvučni ili rezonantni otvor piše: „Ovo se zove rezona[n]cna rupa (rezonanc [otvor])”; u prvoj reči rezonancna očigledno je ispušteno slovo n, dok je druga reč u maloj zagradi, zbog sitnog i zbijenog rukopisa, praktično nečitljiva.

Po svemu sudeći i ona se odnosi na rezonantni korpus ili rezonantnu ploču gitare, pa smo se kao i u slučaju reči šteg (kobilica) pozvali na nemački izvor Steg.[8] U tom slučaju reč u zagradi bi mogla da bude i rezonanckerper (nem. Resonanzkörper = rezonantna kutija), gde je slovo k nekompletno, bez svog prvog dela (uporediti sa drugim primerima istog slova k u rukopisu), ili su to ipak dve odvojene reči, kod kojih je druga možda čak i otvor napisan latinicom.

Klasična gitara 19, vek

Još jedan interesantan slučaj tiče se reči prstopostavljenost (Fingersetzung), koja se u koristi za iste pojmove: prstomet, prstored, aplikatura (na nemačkom Fingersatz, Applikatur). U sadržaju Milanović nemački termin predstavlja sa određenim članom Die za ženski rod: Die Fingersetzung, dok je savremeni nemački izraz Fingersatz muškog roda i trebalo bi da ispred imenice ima član Der. Pomenimo da je drugi znak u članu Die, koji Milanović beleži, pouzdano slovo i, ali poslednje e, u latiničnoj verziji ove reči, napisano je izuzetno nejasno i uopšte ne liči na to slovo, uostalom kao i kod ostalih pribeleženih nemačkih termina. Kasnije u tekstu Milanović više ne stavlja nijedan određeni član za rod ispred ove imenice.
Zanimljiva je i njegova terminologija vezana za objašnjenja različitih ukrasa (ornamenata): jednostruki predudar naziva „pomoćitelna nota” i za nju daje ispravan strani naziv nemečki se zove Vorschlag. Međutim, dvostruki ili trostruki predudar, koji se kreće naviše ili naniže u odnosu na osnovnu notu zove „skakač” (Springer). Ova ispravno napisana nemačka reč (tzv. skakač, stubić ili stupčić), u muzičkoj se terminologiji koristi kao naziv za drveni deo mehanike čembala, izduženog pravougaonog oblika, koji na jednom svom kraju nosi mali plektrum. Pokrenuti pomoću pritiska na dirke, ovi tanki stubići s jezičcima tj. percima proizvode tonove čupkanjem žica. Možemo pretpostaviti da je princip njihovih pokreta i funkcionisanja inspirisao Milanovića da upotrebi taj naziv.

Za dvostruki predudar nalazimo i termin „duploudar” (Doppelschlag) pravilno nemački bi trebalo da glasi Doppelvorschlag. Dok je za praltriler „[h]italica” (Schneller) jasno da je srpski naziv proistekao iz osnovnog značenja nemačke reči schnell = brzo, tj. hitro [sviranje].

Možda se Adolf Šlezinger, alias
Georgije (Đorđe) Milanović, kao autor
tako titulisao po uzoru na svog slavnog
oca Josifa Šlezingera, stvarnog
„otomansko srpskog kapelmajstora”.

U nameri da proučimo i izdvojimo sve one reči koje Milanović na različite načine piše, nedosledno koristeći ortografiju kako srpskog, tako često i drugih jezika toga vremena, naišli smo na još jedno ključno mesto. Ono možda ukazuje da je autor, čak i vrlo kratko, neposredno pre pisanja svoje knjige 1842. godine, boravio u sredini u kojoj se govorilo ijekavskim narečjem, pa mu je ono još uvek ostalo u svežem sećanju. Kod višestruko ponavljanih reči „leve ruke”, autoru se omaklo „lijeve ruke”.[9] Na svim ostalim mestima figurišu prilozi na ekavskom i oni se u 36 puta u različitim oblicima: leve (26 puta); levu (6 puta); leva (1 put); levoй (1 put) i levomъ (2 puta). Samo to jedno „lієve [=lijeve]” u mnoštvu leve može da poljulja našu pretpostavku da je mogući pisac ovog dela samo fiktivno naveo svoju titulu „otomansko bosanskog kapelmajstora”.

Možda se Adolf Šlezinger, alias Georgije (Đorđe) Milanović, kao autor tako titulisao po uzoru na svog slavnog oca Josifa Šlezingera, stvarnog „otomansko srpskog kapelmajstora”, ili je neko poput samog Josifa, sa svojom dugom i plodnom delatnošću, napravio omašku s ijekavskim narečjem (kojim se služe u Bosni), jer je zaista i na tom području za života boravio i radio.

Manuskript „Škole za gitar” sačinjavaju 86 stranica teksta sa notama, formata 14 x 21sm, i pet produženih stranica formata 14 x 40sm, od kojih su tri sa grafikonima i dve sa muzičkim primerima. Originalna rukopisna muzikalija rađena perom i crnim tušem na debljim, požutelim listovima hartije, ukoričena je u crveni platneni povez, sa naslovom u zlatotisku u stilizovanoj vinjeti i okviru, na prednjoj strani.

[1] Josif Šlezinger (1794-1870), somborski Jevrejin, na poziv Jevrema Obrenovića prvi put prelazi Savu i Dunav 1829. godine, kako bi u Srbiji počeo sa muzičkim podučavanjem i delovanjem, a od 1830. ga zvanično nalazimo na dvoru Kneza Miloša u ulozi prvog srpsokog kapelmajstora knjaževske muzičke bande.
[2] Nažalost, u nekoliko slučajeva zbog izuzetno nečitkih reči, ali i očigledno njihove nedosledne upotrebe, nije mogla da se potpuno (automatski) finalizuje zamena arhaičnih slovnih oznaka kao što su ѣ i і.
[3]  Posebnu zbrku u tumačenje i razumevanje teksta unosi upravo to Milanovićevo različito pisanje identičnih reči, kao i reči istog korena, za koje upotrebljava različite grafeme:  і (= i), i (= i), ы (= „tvrdom i“ u ruskom jeziku) ili й (= j). Ponegde piše slovo i umesto й ili obrnuto, što rezultira potpuno drugim smislom fonetski transkribovanog teksta prilikom zamena tih znakova (й = j) u određenim rečima.

[4] Ipak, kod pojedinih reči, u kojima je varirala upotreba grafema za glas I, a kod kojih nije bila moguća sigurna automatska unifikacija, morala se komparativnim analizama odrediti adekvatna supstitucija glasova I i J, npr. kod reči іošt =  jošt (koja se u tekstu Škole javlja 17 puta), kako bi se takvi dualiteti ispisivanja iste reči različitim grafemima ujednačile.

[5] Autor Škole upotrebljava određene reči suprotnog roda od onog koji mi danas koristimo; (jedna od najčešćih je imenica: gitar), pa ih menja po padežima u skladu sa rodom koji on koristi. U cilju očuvanja autentičnosti rukopisa zadržavali smo ovake arhaične slučajeve. U originalnom tekstu nije vođeno računa ni o jednačenju suglasnika po zvučnosti, pa se ista reč često javlja dvojako napisana, čak na istoj stranici: npr. ispočetka i izpočetka. – 56 str.

[6] Na nekoliko mesta uočavaju se određeni izostavljeni slovni znaci, ili greškom autora rukopisa unete duplirane kraće reči, te je i to u štampanoj verziji ispravljeno.
[7] Kao i u slučaju nekih drugih napisanih reči i ovde se teže uočavaju i razaznaju poslednja slova, te je čitanje iziskivalo posebnu analizu.
[8] Kako se na nemačkom jeziku slog st uvek čita, tj. izgovara kao št, jasno je da je Milanović izraz štegъ (šteg) preuzeo iz nemačkog naziva za kobilicu (tj. konjić ili mostić kod trzalačkih i gudačkih instrumenata).

[9] Videti: „§28. Predstoєća nota, što є dva putъ vezana zove se ‘A’ bezъ ikakove pomoći lієve [lijeve] ruke, proizvodi se sviranҍmъ palca desne ruke vtoru žicu praznu“. – str. 15

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar