RAZGOVORNIK

HEGEMONIJALNI UM

5.646 pregleda
Prof. dr Jovan Babić (Lična arhiva)

„Reč ,mir` je postala jedna od najopasnijih reči. U principu mir predstavlja artikulaciju tekuće distribucije moći izraženu kroz zakone kojima se određuje šta je dopušteno želeti i učiniti a šta nije, dakle mir podrazumeva neku etabliranu nejednakost. U tom smislu mir predstavlja neko stanje zamrznute kolektivne volje za neko vreme. Ali da li će neki etablirani mir, izražen u vidu važećih zakona, biti i pravedan mir sasvim je neizvesno. U svakom slučaju moć ljudske slobode će proizvesti promene koje će proizvesti razlike koje će se vremenom akumulisati do tačke da bilo koji uspostavljeni mir izgubi svoju uverljivost i, na kraju, održivost”, smatra prof. dr Jovan Babić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Dr Aleksandar Lukić

Ponekad se čini da je globalizacija jedan od najvažnijih procesa koji karakterišu naše vreme. Svet se radikalno menja pred našim očima i međunarodni odnosi dobijaju sasvim novu artikulaciju.
Međunarodne organizacije, pre svega OUN (slično kao što je bilo i sa Ligom naroda, prethodnom opštom međunarodnom organizacijom), ali i mnoge druge koje se bave pitanjima na svetskom nivou (Svetska zdravstvena organizacija i druge) ne odaju utisak da uspevaju da ovaj proces globalizacije izvedu do kraja, pa se postavlja pitanje da li je poželjno da se napravi neka svetska uprava koja bi neka pitanja kao što su sigurnost sveta ili ekološka pitanja, regulisala jedinstveno u celom svetu.

U političkoj filozofiji ova
oblast u poslednje vreme dobija
sve veću pažnju. Tako je kod nas,
u biblioteci „Svetska pravna
baština”, u izdanju Pravnog
fakulteta u Beogradu i izdavačke
kuće „Dosije Studio”, 2012 objavljena
knjiga „Globalno upravljanje svetom”.

Međunarodni odnosi postaju sve više oblast koja se ne svodi na međunarodno pravo i diplomatiju, već postaje teren na kome se pojavljuju nove političke prakse za koje može izgledati da dugoročno, ili možda i u nekom kraćem roku, mogu iznedriti neku jedinstvenu svetsku vlast koja bi pitanja zajedničkog života regulisala na, po pretpostavci, jedinstven način.

U političkoj filozofiji ova oblast u poslednje vreme dobija sve veću pažnju. Tako je kod nas, u biblioteci „Svetska pravna baština”, u izdanju Pravnog fakulteta u Beogradu i izdavačke kuće „Dosije Studio”, 2012 objavljena knjiga „Globalno upravljanje svetom”, prevod knjige World Governance, koja je u izdanju engleske izdavačke kuće Cambridge Scholars Publishing izašla 2010. godine (paperback izdanje 2013).

Tu knjigu su priredili Jovan Babić i Petar Bojanić. Ona je nastala kao rezultat desete po redu u nizu konferencija ILECS (International Law and Ethics Conference Series), koja je održana 2008. godine. Projekat ILECS su 1997. pokrenuli Jovan Babić i Aleksandar Jokić. Radi se o onome što se ukratko može nazvati međunarodna etika.

To je verovatno jedan od najduže trajućih naučih projekata kod nas, posebno u oblasti društvenih nauka. Na konferencijama koje su organizovane u okviru ovog projekta obrađene su mnoge teme (o ratu, kolektivnom identitetu i kolektivnoj odgovornosti, tranzicionoj pravdi, vojnim intervencijama, globalizaciji, suverenitetu i manjinskim pravima, terorizmu, svetskoj vlasti, asimetričnom ratovanju, pacifizmu, pobedi u ratu, moralnom statusu teritorija i migracija).

Mnogi ugledni filozofi učestvovali su u ovom projektu – Alfred Rubin, Ričard Falk, Berli Vilkins, Svetozar Stojanović, Georg Megle, Ingeborg Maus, Tomas Poge, Lari Mej, Pol Gajer, Margaret Gilbert, Anđelo Korlet, Alen Bjukanan, Jan Narveson, Majkl Volzer, Nensi Šerman, Dejvid Rodin, Boris Kašnikov, Asa Kašer, Rudolf Šisler, Brenda Almond i drugi.

ILECS konferencija 2008. je proizvela nekoliko značajnih rezultata. Prvo je „Filozofski godišnjak” objavio suplement u celini posvećen rezultatima te konferencije, zatim je u „Službenom glasniku” izašla knjiga „Svetska vlast” (2009), obogaćena dodatnim tekstovima na tu temu, da bismo 2010. imali potpuno novo, i različito, englesko izdanje. Knjiga World Governance je zatim promptno bila prevedena na srpski, najviše zaslugom profesora Dragana Mitrovića, a uskoro su je i neki događaji koji su pokazivali zainteresovanost za tu temu.

Prvo je Miša Đurković, u jesen 2011, organizovao razgovor o njenom engleskom izdanju, a zatim je u Institutu za uporedno pravo 26. februara 2014. upriličen okrugli sto povodom prevoda knjige na srpski jezik. Te iste godine Jovan Babić u Zaječaru izlaže na temu „Jedan svet i mi u njemu, isti i različiti”. Tekst je u celini objavljen prvo u časopisu „Strani pravni život”, br. 3 za 2014, a onda ponovo, u donekle proširenom obliku, u „Zborniku zaječarske filozofske škole Feliks Romulijana”, Zaječar 2016. To je povod za ovaj razgovor.

U vreme globalizacije, koja karakteriše naše doba, pojavljuje se pitanje svetske uprave i svetske vlasti. Šta mislite da li je svetska vlast moguća, da li nam treba i šta sve to može da znači?

Jovan Babić: Tu ima više pitanja. Pođimo od drugog, da li nam svetska uprava treba. Mnogi procesi u sadašnjem svetu ukazuju na to da bi neke stvari trebalo da se rešavaju na jedinstven način u celom svetu. Jednom je to međuzavisnost, kao što je u epidemijama ili u poremećajima životne sredine, fenomenima koji ne poznaju granice. Tu je međuzavisnost sasvim sigurno velika pa je i saradnja poželjna i potrebna. Ta saradnja podrazumeva donošenje zajedničkih odluka i proces njihove realizacije na način da to ne zavisi od nacionalnih volja. Sasvim sigurno postoje takve potrebe ali je pitanje da li one istovremeno opravdavaju i stvaranje zajedničke države, zajedničke nadnacionalne zakonodavne političke strukture za ceo svet.

Po nekima svetska vlast je ne
samo neminovna već će i doneti
mnogo dobra svetu, po pretpostavci
nakon što se završi proces njenog,
možda bolnog, uspostavljanja.

Treće pitanje je složeno, i na njega ćemo se stalno vraćati u toku ovog razgovora. To pitanje je dvoznačno. Po nekima svetska vlast je ne samo neminovna već će i doneti mnogo dobra svetu, po pretpostavci nakon što se završi proces njenog, možda bolnog, uspostavljanja. Ovu shemu razmišljanja smo već imali prilike da vidimo kod opravdavanja komunizma, na primer.

Ali po mnogima svetska vlast bi, verovatnije, donela mnogo zla, ukoliko bi se uopšte do kraja istrajalo na njenom stvaranju. Jer, moguće je da se proces stvaranja svetske vlasti, kao što je već bivalo u istoriji, npr. u procesu kolonijalizacije sveta, prekine i od njega odustane nakon duga vremena i mnogih troškova, ljudskih, moralnih i istorijskih troškova koji ne znače ništa drugo do mnogo boli, patnje i smrti u postupku ostvarenja nečega što zapravo nije moguće.

I tu dolazimo do Vašeg prvog pitanja o tome da li je svetska vlast moguća. Moja intuicija je da svetska vlast nije moguća, i to iz konceptualnih (i možda metafizičkih) razloga koji su sadržani u konceptima slobode i pravnog univerzalizma. Vlast koja bi pokrivala ceo svet i gde bi pojam pravde bio jedinstven za sve nije ostvariva, jer takav svet više ne bi bio svet zato što u njemu više ne bi bilo slobode. Sloboda je uslov postojanja sveta, i taj uslov je jači od svih maštanja o sreći, sreći svih ili sreći samo nekih.

Da li proces globalizacije koji je trenutno nesporan, vodi ostvarenju svetske vlasti, odnosno, da li je cilj globalizacije upravo svetska vlast?

Jovan Babić: Mnogi misle da vodi. Aleksandar Vent, veliki zagovornik svetske vlasti, na primer, misli da je to pitanje vremena, i to doglednog, tako da bi, ako je on u pravu, neki od nas možda mogli to i doživeti. Autori koji zastupaju ovu tezu smatraju da je formiranje svetske vlade koja će biti u stanju da efektivno kontroliše ceo svet neophodno da bi se obezbedio svetski mir. Mnoge stvari danas u svetu mogu da se objasne kao pokušaj stvaranja takve vrste kontrole.

Moj utisak je, međutim, da se radi o lažnom spasavanju sveta od propasti, a da su zapravo u pitanju stare imperijalne želje da se svet podvede pod jedinstvenu kontrolu. Ovo je složeno pitanje sa jakim metafizičkim i teološkim konotacijama. Oduvek je postojala želja da se jedinstvo sveta realizuje na političkom planu.

Ideja o jednoj vlasti je sadržana u ideji o jednosti sveta: ako je svet jedan onda i vlast, kao i pravda, mora da bude jedna. Kao u prirodi, gde je sve podređeno jedinstvenom kauzalnom nizu u kome sve što se dešava nužno proizlazi iz svog uzroka. Ovo manihejstvo se jasno vidi u sada uveliko preovlađujućoj crno-beloj slici sveta. Ljudi su oduvek imali problema sa svojim idejama o pravdi, podrazumevajući da je pravda jedna ili je nema (a mora je biti, pa ćemo se, ako je nema, potruditi da je „proizvedemo”, upravo kao takvu, tj. kao jednu!).

Ali Bog poslednjih vekova nije
više vrhovni politički suveren,
tako da nije jasno na kom osnovu
bi se nekakvo pravo na svetsku
suprematiju, od strane jedne države,
ili jedne civilizacije, moglo zasnovati.

Ovo je jedan od glavnih izvora političke i verske netolerancije i nasilja u svetu danas. (Drugi izvor je sebičnost, posebno kolektivna, izražena u intuiciji moćnih država da im pripada svo bogatstvo sveta koje mogu da uzmu – kombinovani, ova dva faktora postaju izvor ogromne sile koja po prirodi stvari vodi u ideju suprematije i političke hegemonije, karakteristične za veći deo ljudske istorije).

Ono što je ovde posebno zanimljivo je da se u svrhu opravdanja uspostavljanja hegemonije oživljava stara srednjevekovna „teorija pravednog rata” po kojoj države imaju pravo da jedna drugu kažnjavaju (ili da neke države imaju pravo da kažnjavaju neke druge), negirajući tako ravnopravnost koja je uslov postojanja suverenosti i slobode da se o svojim stvarima odlučuje bez prethodnog legitimisanja kod vlasnika političke pravovernosti. U srednjem veku je to bilo prirodno zato što je tada postojao vrhovni suveren u ime koga je svaka država mogla da nastupi, bilo pravovaljano bilo kao uzurpator – taj suveren je bio Bog.

Ali Bog poslednjih vekova nije više vrhovni politički suveren, tako da nije jasno na kom osnovu bi se nekakvo pravo na svetsku suprematiju, od strane jedne države, ili jedne civilizacije, moglo zasnovati. Svakako ne na demokratiji, jer ovi procesi (ako bi se čovečanstvo uzelo kao jedno političko telo, što ono zapravo nije) ostavljaju izvan uticaja, i teže da podvedu pod kontrolu, više od pola sveta, tako da oni nemaju većinsku podršku.

Izgledi za toleranciju i normalnost predvidivog zakonitog života time se značajno umanjuju, i umesto toga nastupa jedan neobičan oblik anomije: nije jasno šta je zakon danas jer se može desiti da to, retroaktivno, sutra bude protumačeno kao bezakonje (ako se ne uklopi u sutrašnju pravovernost). Za sreću ne znam, sreća je doživljajna kategorija, pa nije uvek moguće razlikovati sreću od iluzije ili surogata sreće.

Da li bi se mogla napraviti razlika između svetske vlasti i svetske države, tako da se izbegnu ove teškoće za koje možda neki misle da su sholastičke? Na kakvim načelima bi takva vlast, ili uprava, mogla da bude zasnovana?

Jovan Babić: Ne vidi se kako bi svetska vlast mogla biti efikasna i pravnosnažna bez svetske države, jer sve dok postoji međunarodni sistem država, međunarodno pravo koje je zasnovano na saglasnosti suverenih zakonodavnih volja, nećemo imati tu vrstu jedinstva. U srednjem veku to nije bilo tako, zato što je postojala ideja o vrhovnoj suprematiji Boga.

Onaj ko bi zamislio da nastupa u ime Boga imao bi pretenziju na potkrepljenje u onom što jeste ta vrhovna vlast, i onda bi, po toj logici, zaista bio izuzetan. Monoteističke religije, posebice hrišćanstvo ili islam, po pravilu su imale za svoj viši cilj da ceo svet spasu podvođenjem pod pravu veru, koristeći slične mehanizme koji se i danas koriste u imperijalnim procesima.

U tom smislu, onaj kralj koji nije bio dovoljno dobar hrišćanin, postajao je izvor političke „zabrinutosti” i bio percipiran kao nedovoljno legitiman, kao što je danas onaj predsednik koji nije percipiran kao dovoljno demokratski, takođe u tom smislu sumnjiv i postaje predmet raznih vrsta obrada.

Ali Vaše je mišljenje da u bliskoj budućnosti nije realno da se ostvari svetska država. Da li to znači da je to nemoguće i u nekoj daljoj mogućnosti?

Jovan Babić: Mislim da nije moguće uopšte, ni pre ni kasnije. Postoje civilizacijski principi koji to onemogućavaju, a nije jasno ni iz koje zakonodavne volje bi zakoni takve vlasti proizlazili. Šta bi bilo sa principom predstavljanja i, još više, slobodnog pristanka? Ako bi se privremeno takva politička konstrukcija i reaizovala ona bi nužno propala nakon nekog vremena. Jer, kako bi se sprečile promene, one koje bi akumulacijom malih razlika postepeno delegitimisale postojeću artikulaciju distribucije moći?

Neki u Kantu vide zastupnika ideje svetske vlade. Da li je takvo stanovište opravdano?

Jovan Babić: Imanuela Kanta mnogi su pogrešno razumeli misleći da se on zalaže za svetsku vlasti, i ja na Vaše pitanje imam dva odgovora. Prvi, načelni, koji pokazuje koliko je velika zloupotreba kada se Kant koristi za opravdavanje, na primer, „humanitarnih” vojnih intervencija. Drugi, konkretni, zašto je Kant ne samo protiv jedinstvene svetske države nego i protiv nasilnog pravljenja međunarodnog prava.

Kant je izneo veoma dobar
argument u vezi sa postupkom
uspostavljanja međunarodnog
prava. On se zalagao za neku
vrstu konfederacije labavo
povezanih nacionalnih država.

Prvo, iako univerzalista u moralu Kant nije univerzalista u pitanjima sreće i blagostanja: Ono što konstituše ljudsku sreću ne može da se odredi unapred, pre nego što ljudi slobodno postave svoje ciljeve i strukturišu ih u neki životni plan. Odavde logično slede politička raznolikost i pluralizam. Takođe i tolerancija, kao spoljašnji uslov mogućnosti univerzalnog poštovanja, koje je uslov za važenje morala (koji je, kao univerzalan, normativno aprioran i nužan).

Moral je zapravo samo demarkaciona linija u polju mogućeg postupanja koju ne treba preći. Ali dok se dotle ne stigne imamo veliki prostor slobode za najrazličitije ciljeve koji se mogu, lično i kolektivno, postavljati, i, na kolektivnom planu, na osnovu njih artikulisati svoje prioritete i, takođe, zakone.

Moralna obaveza poštovanja svačije ličnosti od mene zahteva da drugima dopustim da imaju različite ciljeve od mene. Mi imamo moralnu dužnost da pomažemo drugima u nevolji, što povlači da tuđu sreću prihvatimo kao jedan od svojih ciljeva koliko je to u našoj moći. Ali, ova dužnost je ograničena, pored ostalog, našom primarnom dužnošću da poštujemo autonomiju drugih, tj. njihovo pravo da sami koncipiraju svoju sreću i da je ostvaruju u okviru jednake slobode za sve. Dok god su u tom okviru, drugi svoju sreću određuju slobodno, onako kako oni to hoće (zato što tako hoće), bez obaveze da nas pitaju šta o tome mislimo.

Drugo, Kant je izneo veoma dobar argument u vezi sa postupkom uspostavljanja međunarodnog prava. On se zalagao za neku vrstu konfederacije labavo povezanih nacionalnih država (u kojima je moguće formirati takvu političku manjinu u kojoj će ta manjina biti deo istoga čega je i većina deo, kao u pravoj demokratiji).

Ono što je bio izvor zablude o njegovom navodnom pravnom univerzalizmu (koje bi odvelo na nerazlikovanje prava i morala) jeste teza o moralnoj dužnosti da se napusti prirodno, nezakonito, stanje u kome svako ima „pravo” da radi šta hoće i u kojem nijedna želja ne može da se označi kao nelegitimna (jer proizlazi iz slobode izbora, kao kauzalne moći da se postupa u skladu sa predstavama zakona a ne po mehaničkoj prirodnoj nužnosti).

Iz toga se zaključivalo da isto tako i države, koje poput pojedinaca u prirodnom stanju rata svih protiv svih, pošto nemaju iznad sebe nikakav viši zakonski autoritet, imaju obavezu da to stanje napuste i uđu u „zakonito”, tj. univerzalno ili svetsko, stanje u kome će zakon biti samo jedan.

Međutim to je konceptualno nezamislivo zato što bi podrazumevalo da se svi postojeći ustavnopravni sistemi prvo razore, što bi svet uvelo (kao što povremeno i uvodi) u stanje akutne anomije sa neizvesnim izgledima na uspostavljanje nekog novog, nasilno uteranog, zakona. Kant naime smatra da je svaki zakon, pa i kad je loš, bolji od prirodnog stanja u kome vlada bezakonje (i u kome za ljude nema izgleda da realno postupaju u skladu sa moralnim zakonom).

Nešto od toga vidimo ovih dana, tamo gde se „ukidaju” sekularne „diktature” i uvodi verska „demokratija” (što, po prirodi stvari, najveću religiju na datom prostoru uvodi u poziciju koja je više od monopola – poziciju jedino dopuštene i svelegitimišuće sile, normativne i faktičke).

Da bi se ostvarila svetska vlast potrebni su neki uslovi. Jedan od tih uslova, možda najvažniji je volja ljudi da se to ostvari. Može li da dođe do slobodnog pristanka većine?

Jovan Babić: To je jedan od glavnih problema, koji se sastoji iz dva dela. Jedan deo, manji, jeste teškoća predstavljanja: kako jedna vlast, ako treba da je demokratska i slobodno izabrana, može da predstavlja tako veliki broj ljudi. To je manji problem, i sada imamo veoma velike države koje efikasno funkcionišu. Pristanak je veći problem: kako bi neka svetska vlast mogla da predstavlja sve ljude na svetu, kako obezbediti takav konsenzus?

Sada je čovečanstvo suma
svih zakonodavnih volja u
svetu, međunarodno društvo
a ne jedna nacija, i to se jasno
vidi, na primer, na tome kako
funkcionišu Ujedinjene nacije.

To je neophodno da bi se formirala zakonodavna volja koja stoji iza tog zakona. Zakonodavna volja pretpostavlja postojanje kolektiva koji je u stanju da odlučuje kao jedan entitet, a pitanje je da li čovečanstvo može imati takvu vrstu identiteta.

Sada je čovečanstvo suma svih zakonodavnih volja u svetu, međunarodno društvo, a ne jedna nacija, i to se jasno vidi, na primer, na tome kako funkcionišu Ujedinjene nacije. Predstavljanje je deo pristanka: pristankom se slobodna autonomna volja ljudi kao političkih subjekata delegira na vlast koja onda nastupa u ime onih koje predstavlja.

To je opšti uslov za valjanost svakog zakona – da je zakon zasnovan na slobodi a ne da je nasilno nametnut. Zato je za zakon važnije da je naš nego da je „dobar” (tj. u skladu sa nekom unapred zacrtanom shemom (npr. da je hrišćanski, ili da je demokratski). „Naši zakoni” su validni i kada su loši, okupacijski zakoni, npr. opet nisu validni nezavisno od toga koliko dobri oni mogli biti: ropstvo ne može da zameni slobodu, srećan rob nije političko biće.

Kolektivni identitet, u kome se bazira značajan deo smisla pojedinačnog identiteta koji se u njega uklapa i ugrađuje, je otuda ključna stvar za postojanje zakonodavne volje koja podrazumeva moć da se odlučuje kao jedan, a ne kao masa.
Kakva je uloga teritorije i prostora u artikulaciji vlasti i države, odnosno kakva je razlika između nacionalne države i imperije?

Jovan Babić: Zakoni su važni za život jer obezbeđuju predvidivost, nešto bez čega ne bi moglo biti budućnosti i normalnosti života u vremenu. Oni imaju mnoga važna svojstva: da pretpostavljaju identitet donosioca zakona (zakonodavnu volju), pristanak onih na koje se primenjuju (da je to „naš zakon” inače je nasilje), da mogu biti drugačiji i da mogu da se menjaju. Sva ova svojstva su ubedljivo sačuvana u principu teritorijalnosti, pa se može reći da teritorijalnost ima konstitutivnu ulogu za činjenicu važenja zakona kao pravnih normi.

Doduše mogu postojati i neki razblaženi oblici normiranja za koje teritorijalnost nije uslov – eksteritorijalnost, prekogranične norme, norme hospitaliteta, moguća je i jevrejska nacija koja je raspršena po celom svetu, moguće je i međunarodno pravo, ali bez teritorije teško da može biti pravog ustava i države.

Iako imperije mogu ne samo
da budu veoma velike nego i
da dugo traju, one se, pošto
se ne zasnivaju na narodnoj volji,
kada jednom propadnu više ne obnavljaju.

Ipak, izgleda da ima dva sasvim različita oblika artikulacije teritorije u pojmu države. Jedan je teritorija neke privatne svojine jednog naroda koji na njoj obitava, mesto života tog naroda, i granice te teritorije predstavljaju granice do kojih se protežu naši zakoni, dok su iza tih granica susedi, koji na svoj način artikulišu svoj život. Teritorija pripada onima koji na njoj žive, i oni onda sebi donose zakone po kojima će živeti. Kao što kaže patrijarh Pavle: „Koga ovce toga i planina”. Ovo je pojam nacionalne države.

Takva država nema potrebu za beskonačnim širenjem, ali ima potrebu da brani svoju teritoriju jer tako brani sebe i svoj način života. Ona može da se kreće i kroz prostor, kao što znamo iz istorije, a da pritom ostane država istog naroda. Može i da se obnovi nakon propasti i dugotrajnog nepostojanja.

Ova koncepcija države povezuje demokratiju i život u jednu vrednosnu celinu u kojoj je suverenitet sopstvene države okvir koji daje sigurnost onoj normalnosti života koja je definisana izborom sopstvenog ustava i zakona. Da bi bilo istinske slobode mora postojati prostor u kome si svoj na svome.

Strast sa kojom nacije bez svoje države teže da je steknu predstavlja jasnu ilustraciju ove teze. Sasvim je druga stvar sa imperijama, gde teritorija ima sasvim različit status. Funkcija teritorije u imperijama je mnogo važnija, ona je konstitutivna i tu teritorija definiše državu: država nije naš narod i njegov zakon već je to teritorija na kojoj smo u stanju da sprovodimo državnu kontrolu, kroz primenu, ili uterivanje, zakona te države.

Osvajanje i proširenje državne teritorije u ovoj koncepciji nije osvajanje tuđe teritorije, ili oslobađanje svoje, već prosto proširenje države na novu teritoriju.
Granica ovde označava samo tačku do koje zakon može da se sprovodi, a pošto je svet jedan pitanje jurisdikcije je stvar slučajnosti, pa je moguće da neka imperija obuhvati i ceo svet, samo ako može da ga osvoji i kontroliše. Imperija ne podrazumeva postojanje nekog određenog naroda kao nosioca zakonodavne volje, već se legitimnost zakona izvodi iz direktnog pozivanja na agregatnu volju pojedinaca koji svojim pretpostavljenim pristankom (u kontekstu demokratije) legitimišu vlast.

Iako imperije mogu ne samo da budu veoma velike nego i da dugo traju, one se, pošto se ne zasnivaju na narodnoj volji, kada jednom propadnu više ne obnavljaju. U nekom smislu one nisu zasebna forma života, kao nacionalne države.
Oduvek je u svetu bila pristuna podela na dva dela, jedan za koji se uzimalo da je civilizovan i drugi za koji je uzimano da je varvarski. Danas ideja o političkoj izuzetnosti ponovo oživljava ovu temu. Da li je opravdano deliti ljude na civilizovane, sa jedne strane, i varvare, sa druge, i čemu bi vodila takva podela?

Jovan Babić: To je problem sa kojim se suočavaju i imperije i nacionalne države. Nacionalne države to mogu sa lakoćom da reše pomoću principa univerzalnog hospitaliteta. To omogućava da se naša izuzetnost – za nas, kao i, na primer, izuzetnost naše dece – za nas, ne uzima u jakom normativnom smislu po kome bi se podrazumevalo da mi nismo izuzetni samo za sebe već da smo izuzetni i za druge i da moramo da ih nateramo da nas prihvate kao bolje od sebe (čak i kada ih sprečavamo da postanu deo nas).

Imperije, pak, polaze od ideje
univerzalizma i imaju teškoću
da prihvate ravnopravnost razlika
i ovu distinkciju između svog i tuđeg,
pa svoju izuzetnost po pravilu
agresivno nameću celom svetu.

Odatle se lako dolazi do recipročnosti i međusobnosti u kojima se u potpunosti može sačuvati ravnopravnost razlike između svog i tuđeg. U nacionalnim državama to se lako rešava tako da je svako sebi najvažniji i „najizuzetniji”, bez podrazumevanja da (svi) drugi moraju moju izuzetnost da prihvate kao svoju i da mene, ili nas, cene i vole više od sebe samih.

Imperije, pak, polaze od ideje univerzalizma i imaju teškoću da prihvate ravnopravnost razlika i ovu distinkciju između svog i tuđeg, pa svoju izuzetnost po pravilu agresivno nameću celom svetu, prezirući druge kao varvare čija se volja i interesi ne broje, ili bar ne broje kao jednakovredni.

Ali sama artikulacija osnovnih zakona i ustava tera imperije u ovom pravcu: pošto ne polaze od naroda kao kolektiva koji ima živi identitet i moć samoopredeljenja, već od pojedinca kao takvog, oni „svoje” pojedince moraju tretirati kao nešto što se broji a „tuđe” pojedince uzimati samo kao apstraktne veličine ili kao strance, u oba slučaja kao nekoga ko se ne broji tamo gde živi nego se broji samo ako dođe da živi na teritoriji carstva, bilo kao gost ili kao potencijalni budući državljanin.

Tu se srećemo sa paradoksom da imperije tuđu teritoriju ne uzimaju kao istinski tuđu, tj. jednakovrednu sa svojom (da je tuđa teritorija za druge ono isto što je naša teritorija za nas). To objašnjava da pripadnici imperija sebe nigde ne doživljavaju kao goste već kao potpuno ravnopravne sa domaćinima, ili još češće kao superiorne u odnosu na njih (ali zato druge na svojoj teritoriji tretiraju kao neravnopravne i u najboljem slučaju kao kandidate za „jednog od nas”). U imperijama se jedinstvo sveta uzima ozbiljno, i kao potencijalno realan projekt.
Kakav je odnos između zavičajnosti i kosmopolitizma?

Jovan Babić: Morao bi svet da postane zavičaj da bi čovečanstvo postalo nacija. To je možda i moguće ako zamislimo neki svet u kojem imamo druge svetove na drugim galaksijama, na primer. Tada bismo našu planetu tretirali kao zavičaj. Ali to nije ono što se misli kada se kaže da smo svi mi „ljudska bića”, da je čovečanstvo jedan živi kolektiv.

Naravno da smo svi „mi” ljudska bića, ali iz toga ne sledi jedinstvo zakonodavne volje već samo obaveza gostoljubivosti: da, svi, imamo dužnost da sve one koji dolaze sa dobrom namerom (pa makar bili vanzemaljci), kao gosti, turisti ili trgovci, tretiramo kao načelno jednake sebi. Ali ako dolaze nenajavljeno, u oklopu i naoružani, i napadaju nas u našem zavičaju koji nije i njihov zavičaj, onda oni postaju neprijatelji, pa bili ili ne bili vanzemaljci.

Kosmpolitanizam se može
shvatiti i formalno, kao oblik
poštovanja svog i tuđeg u formi
univerzalne tolerancije.

Pojam zavičaja se, međutim, u političkoj teoriji sada prosto amputira i zamenjuje idejom kosmopolitizma kojom se uvodi nova politika ljudskih prava, gde se gube razlike između mog i tvog a pojam tuđeg se zabranjuje. Jednako me se tiče i imam jednaka prava i kod svog i kod tuđeg, i nema ničega našeg, jer je sve „naše”.

U političkoj teoriji, ali i praksi, danas su rasprostanjene bizarne sheme, kao što je teorija o odgovornosti za zaštitu (responsibility to protect: ne za pomoć ili spasavanje već za zaštitu, što jasno pokazuje paternalistički karakter ove „teorije”).

Slično je sa političkim teorijama o „promeni režima” itd. Ako bi se to univerzalizovalo onda bi trebalo očekivati da neko drugi odlučuje da li ćeš nastaviti da živiš sa svojom ženom ili moraš da je promeniš zato što se ne uklapa u shemu političke pravovernosti.

Međutim, i dalje postoje pojmovi svojine i pripadanja, kao jedan od konstitutivnih principa savremene civilizacije, tako da zabrana pominjanja zavičaja ipak ostaje samo na planu deklarativne ideološke zabrane (zavičaj je jedan od najdragocenijih oblika pripadanja i verovatno jedan od konstitutivnih elemenata smisla ljudskog života).

Naravno, kosmopolitanizam ne mora da se shvati onako kako se sada često shvata, kao univerzalistička ideologija u kojoj se brišu razlike i nameće opšta nivelacija vrednosti za svakoga. Kosmpolitanizam se može shvatiti i formalno, kao oblik poštovanja svog i tuđeg u formi univerzalne tolerancije.

Da li je moguć pravedan mir koji bi istovremeno bio i svetski mir?
Jovan Babić: Reč „mir” je postala jedna od najopasnijih reči. U principu mir predstavlja artikulaciju tekuće distribucije moći izraženu kroz zakone kojima se određuje šta je dopušteno želeti i učiniti a šta nije, dakle mir podrazumeva neku etabliranu nejednakost. U tom smislu mir predstavlja neko stanje zamrznute kolektivne volje za neko vreme. Mir, takođe, daje okvir normalnosti životu kroz funkcionisanje zakona koji omogućavaju predvidivost (da bi važili zakoni pretpostavljaju stanje mira).

Ali da li će neki etablirani mir, izražen u vidu važećih zakona, biti i pravedan mir sasvim je neizvesno. U svakom slučaju moć ljudske slobode će proizvesti promene koje će proizvesti razlike koje će se vremenom akumulisati do tačke da bilo koji uspostavljeni mir izgubi svoju uverljivost i, na kraju, održivost.
Večni mir, kao što kaže i Kant na početku dela koje se tako zove („Večni mir”) je nešto što nalazimo na groblju, ili na kraju istorije, kada bi kolektivna volja mogla zaista da se zauvek zamrzne u nekom stanju savršenog društvenog stanja koje bi bilo istovremeno ostvarenje savršene pravde i potpune sreće. Ali takvo stanje stvari ne bi sadržavalo i slobodu, jer više ništa ne bi moglo da se menja.

Kako gledate na Heraklitov stav da je rat otac svemu?

Jovan Babić: To je zanimljivo pitanje, mada je ono kod Heraklita zapravo metafizičko a ne političko (rat je politička kategorija). Ali ako prihvatimo ovaj metafizički nivo govora onda možda možemo reći da je rat ontološki primaran a mir sekundaran, iako je normativno obrnuto. Rat je stanje koje je po definiciji privremeno, koje treba da prođe, dok je mir stanje koje treba da je trajno, koje je normativno „večno” (sub specie aeternitatis).

Tokom vremena, nastankom raznih promena i razlika i njihovom akumulacijom, svaki mir će pre ili kasnije postati neuverljiv i zahtevaće neku doradu i poboljšanje. Ali može se desiti da se to poboljšanje ne može izvesti na razložan i nenasilan način, i onda će se kao moguće pravilo odlučivanja pojaviti rat, mogućnost koja je latentno uvek prisutna, kao što je zlo latentno uvek prisutno kao mogućnost izbora sadržana u slobodi.

To bi moglo biti ono što je
Heraklit mislio: da je sukob,
sa sobom i drugima, suština
slobode, da je to ono što gura napred.

Ovde treba imati u vidu centralni deo definicije rata – da je to pravilo odlučivanja u sukobu koji nije moguće rešiti na drugi način a za koji istovremeno postoji obostrana odluka da taj sukob ne može ostati nerešen (svaki rat se može efikasno rešiti odustajanjem od ovog uslova da se sukob mora razrešiti, bilo da se odustane od napada ili od odbrane; ujedno to je jedini način da se rat zaista izbegne).
Pošto je ova mogućnost latentno uvek u pozadini rešavanja društvenih problema, čak i kada se to ne vidi na prvi pogled, onda se Heraklitov stav može možda tumačiti i tako da rat proizvodi svoje posledice i onda kada uspemo da ga, kao veliko zlo (najviše zbog privremene suspenzije važećih zakona, što predstavlja još jednu važnu odrednicu u njegovoj definiciji) izbegnemo. Možda se može reći da je ova mogućnost, ili opasnost, rata izvor dveju važnih vrednosti u životu, društvenom i individualnom: tolerancije i ambicije da se pronađe do tada skriveni način da se sukob reši bez rata.
Kada se to desi rat zaista postaje otac, a ne ono što je inače, njegova suprotnost. To bi moglo biti ono što je Heraklit mislio: da je sukob, sa sobom i drugima, suština slobode, da je to ono što gura napred.

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

  • Inspirativan tekst. I ako ne mogu ovaj tekst, ponuđeno znanje, da u potpunosti „uključim“ u svoju spoznaju, mogu razmišljati o njemu i iz njega spoznati neka svoja novonastala poimanja. Nije dovoljno reći da mi se sviđa. Imam potrebu da svoju zahvalnost za ponuđeni tekst iskažem izražavanjem svojih misli.

    Mir (ni) je postojao. Ali ne u istoriji naše sadašnjosti a posebno ne u našoj sadašnjosti. Postojao je u tadašnjosti, kada nije postojao rat. Mir nastaje sa ratom, kao različitost od njega. Kad nije postojalo ubijanje čoveka od strane čoveka, kad nije postojao rat, nije postojao ni mir. Kao što ne postoji svakodnevno nastajanje da sunce sija, jer ono sija i kad neobasjava naše stanište. To zavisi od toga kako se zemlja okreće a ne od toga dali sunce sija. Jer sunce stalno sija. Tako ne može da postoji ni svakodnevno nastajanje mira. Kad nastane rat, nestaje mir. Kad bude prestalo da postoji sunce prestaće da postoji i obasjavanje. Ma kako se zemlja okretala. Ako bi je bilo.

    Rat je, kao recimo i demokratija, prinudno potavljanje ljudi u odnose. Ako se oni nad kojima se „sprovodi rat“, sprovodi nasilna represija, ne postave u zahtevane odnose, biće ubijani. Nije poželjno da se brane. Ako to ipak budu činili, sprovodiće se još nasilnija represija. Još više ubijanja. U ratu se, protivno želji, izboru ljudi, ovi postavljaju u zahtevane odnose.

    U demokratiji, ljudi imaju pravo da izaberu, između onih koji se nude, ko će ih prinudno postavljati u odnose. Ljudi biraju ko će nad njima, ako se ne budu postavljali u zahtevane odnose, sprovoditi zakonsku represiju. Demokratija predpostavlja da su zahtevani odnosi i željeni odnosi. Oni, koji se nude na demokratskim izborima, govore da znaju željene odnose većine. I da su sposobni da uoče i nove željene odnose, da stvore uslove za njihov nastanak, da ih sprovedu i održe. To će činiti donošenjem zakona i zaprećenom represijom uspostaviti njihovo sprovođenje. Međutim, svaki zakon ima svoju ciljnu grupu. Nekad je to brojčana većina, kao n.pr. kod zakona koji reguliše da se ne sme proći na crveno svetlo na semaforu. I poštovanje tog zakona se ne doživljava kao represija pošto je željeni odnos. Postoje i ciljne grupe koje nisu brojčana većina. Kao n.pr. poslodavci, kao pravna lica, kojima se povećava ili smanjuje porez. I ako to utiče i na brojčanu većinu, povećanjem ili smanjenjem buđeta, koji na ovaj ili onaj način utiče i na brojčanu većinu. Svi su prinudno postavljeni u određene odnose. Poslodavci, ako ne plate zahtevani porez, potpašće pod zakonsku represiju. Brojčana većina, koja je prisilno postavljen u neke odnose, a koji mogu biti i da nisu željeni odnosi, ima mogućnost samo da izrazi svoje negodovanje. Ali i to negodovanje može podpasti pod zakonsku represiju.
    Svetska vlast? Ko bi je birao. Dali bi bila birana ili nametnuta. Od koga?
    Zakonima se ljudi prinudno postavljaju u određene odnose ali u okviru jedne teritorijalne celine. Takva teritorijalna celina, i ako nikad nije u potpunosti uravnotežena, ona je ujednačena po mnogim pitanjima u odnosu na neku drugu teritorijalnu celinu, koja može biti slična ali i u velikoj meri različita.

    Očigledno je da je nemoguće doneti svetske zakone koji bi jednakovažili za celo čovečanstvo. Čak samo i briga o očuvanju eko-sistema. Da se,recimo, zakonom reguliše razvrstavanje otpada, od čega bi se posebno morali odlagati ostatci (otpadci )od dnevnih obroka. Konstatovano je da se bacaju hiljade tona hrane. Ona bi se mogla usmeriti na uređen način reciklaže. Radi očuvanja čovekove životne sredine i smanjenje troškova kroz njenu preradu, n.pr. kao đubriva. Besstidno ( ne želim ni da se trudim da nađem odgovarajuće reči ) bi bilo, ljude koji žive u okvir neke teritorijalne celine, a koji svakog sledećeg minuta mogu umreti od gladi, prisilno postavljati u takve odnose. Ljude koji će , ako imaju, jesti i korenje samo da prežive još jedan sat. To čak nije ni njihov voljni izbor. Na to ih „prisiljava“ prirodni zakon samoodržanja.
    A ako bi svetska vlast za svaku teritorijalnu različitost donosila posebne zakone, čemu onda svetska vlast. To će mnogo bolje uraditi sami ljudi koji žive na nekoj teritorijalnoj određenosti. Oni će sami, brže, uspostavljti druge odnose ( ekonomske, socijalne, ekološke , itd.) i prevazići svoje probleme nego što bi to mogla da učini neka svetska vlast umesto njih. Čovečanstvo, kao skup različitosti, tražeći zajedničke imenitelje svog međusobnog i međuuslovljenog razvoja, pomogla bi bolje gladnim ljudima nego što to danas čine UN. Svetska vlast bi nužno posmatrala globalno i rešavala globalno. „Demokratski“. Prema potrebi većine. Koje većine? Čime je određena većina? Svakako, ne bi bila u pitanju demokratija već demokratizam.

    Uz to, svetska vlast bi morala sagledavati stvari unapred. Prema predviđenom ( projektovanom) razvoju. Ovde bih pozvao u pomoć Džemsa Vata, Imanuela Kanta i Karla Marksa. Kao savremenike rađanja jednog doba, industrijalizace. Ali ne njihova dela kao kao celovitosti, već samo kao arije iz operskih dela. Ne kao kompletanan sklad zvukova, već ono najpoznatije.

    Džems Vat. Parna mašina. Zašto parna mašina a ne elektromotor? Ne postoje znanja za elektromotor. Ni u predviđenom razvoju parne mašine se ne nazire elektromotor. Projektovan (predviđen) razvoj parne mašine mogao je da predpostavi nastanak i parnih aviona. Na ugalj. Ali prirodne zakonitosti to ne dozvoljavaju. Društveni odnosi su mnogo osetljiviji , teže uskladljiviji i teže predvidivi od naučnog razvoja. A (parna) mašina može da funkcioniše samo ako su usklađene prirodne zakonitosti kojima je uslovljena. A društveni odnosi mogu da postoje i bez usklađenosti.

    Imanuel Kant. Veliki mislilac. Živi u vreme kada se kapitalizam razvija unutar država. Postoji kolonijalizam ali se suštinske promene događaju unutar država.Njegova humaistička razmišljanja su uslovljena takvim razvojem društvenih odnosa. Unutar država. Uslovljen takvim poimanjem odnosa on projektuje takav razvoj kao široku predvidivu budućnost. Ugrađuje velike, značajne misli u predvidivost razvoja odnosa. Ali kao i odnos parna mašina – elektromotor, budućnost se mora prvo dogoditi.

    Karm Marks. Vrlo prihvatljivo obuhvaćena proizvodnja. Ali već saobraćaj nije ispravno obuhvaćen. Veliki ideološki naboj. Kao da je kapitalizam izmislio eksploataciju. Ona postoji od početka istorije naše sadašnjosti. Kapitalizam je „izmislio“ industrijsku proizvodnju. Koja posledično, kao i predhodeći mu sistemi, počiva na eksploataciji. I socijalizam je eklsploatatorsko društvo. Ma koliko ideološki obojeno da se sakrije partijski feudalizam industrijskog tipa. On nije funkcionisao na ideološki proklamovanim osnovama.

    Hvala još jednom autorima i na postavljanim pitanjima i na odgovorima.

Ostavite komentar