ALHEMIJA DUHA

HEROJSKI MIT JOVANA VLADIMIRA

1.609 pregleda
Jovan Vladimir (crtež Dragana Radenovića)

Sakupljajući suze kao bisere vekovne patnje naroda, naš nobelovac Ivo Andrić je hrabrost i odlučnost kralja Vladimira uporedio sa biblijskom žrtvom samog bogočoveka: „… na onom praznom prostoru ostade sam, izdignut za čitava dva aršina, uspravan, ispršen i go do pojasa, čovek”.

dragana radenovica

Akademik Dragan Radenović

religiozna adolescencija počinje prvim korakom u nepoznato,
u kosmičku prašinu, odvajanjem od Boga, a punoletstvo
povratkom Bogu, sabiranjem uznemirenih čestica i
zatvaranjem kosmičkog kruga

Heroji, kojih je uvek ograničeno mali broj, hvataju se za krajeve otvora nad bezdanom i držeći čvrsto kapiju Ada bdiju nad spasenjem smrtnika. Svaka nova generacija nepokolebljivih zaštitnika dolazi sa produbljenim osećanjem moralne obaveze i svesti o svojoj ulozi i zadatku.

Zadojeni kosmičkom vatrom, oni svetlošću sopstvenog unutrašnjeg bića poražavaju tamu pod nogama. Filozofija heroja je herojska, međutim nije logična: heroji teže jedinstvu savršenog odnosa vidljive i nevidljive svetlosti i koriste tu neizmernu energiju kojom vrše svoje podvige…

Mit o Prometeju da je ljudima poklonio božja znanja, pored ostalih i sposobnost da stvaraju umetnička dela, nadživeo je Zevsovu osvetu. Okovan na steni Kavkaza, junak je svojim podvigom i danas aktuelna tema za mnoge umetnike u različitim svetskim kulturama.

U moru današnje tuge, kada se ne
vidi obala, primer vlastelina i
dobrotvora i potonjeg svetog kralja
Jovana Vladimira, budi veru da će
sadržaj one druge posude, gde je
zatvorena nada, taj uzvišeni san
budnih, naći put do ljudi.

Na lukavi nagovor silnika Zevsa, posudu majstora grnčara, koju je Prometej zatvorio, otvorila je iz ženske radoznalosti Pandora, supruga Prometejevog brata Epimeteja. Sva ljudska zla: starost, bolest, strasti… rasula su se po svetu. Od tog vremena, rat – praznik smrti, uzdigao se do najviših visina. Za njim je ostala večita bol, koja ne dozvoljava čoveku da ćuti. Zato je bol u porazima i pobedama porodila velika ostvarenja, jer i kada je najtragičnija, prava umetnost je u suštini optimistička.

Nenadmašni poznavalac ljudske psihe, Fjodor Mihalovič Dostojevski, izrekao je mnogo puta potvrđenu istinu da što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba. U moru današnje tuge, kada se ne vidi obala, primer vlastelina i dobrotvora i potonjeg svetog kralja Jovana Vladimira, budi veru da će sadržaj one druge posude, gde je zatvorena nada, taj uzvišeni san budnih, naći put do ljudi. Do tada ostaje da se podvizi heroja i mudrost iskustva o večitoj tajni života obistinjuju u umetnosti.

„Izgubljene godine” su fenomen poznat u umetnosti, što podrazumeva specifičan i neophodan protok vremena u kojem se sabiraju sadržaji unutrašnjeg sveta i doživljaja kako bi se u eruptivnom razmahu rodila i ovaplotila nova stvarnost. Hiljadu godina je trebalo da prođe od smrti Svetog Kralja Vladimira da se koncentrisana energija dobra i pokornosti ogu, ostvari u velelepnom hramu posvećenom ovom svetitelju, u podnožju planine Rumije u Baru.

Sveti Jovan Vladimir bio je poslednji hrišćanski kralj-podvižnik na bedemu Moni Arhi principa božanske monarhije. Bilo je to vreme kada su se prvi protestanti spremali da odbiju da slede načela izvornog hrišćanstva, vaspostavljenog na apostolskim poslanicama. Tumačenjem da Duh sveti ne proizilazi samo od Oca već i od sina ukinuli su monarhiju i uspostavili dijarhiju.

Kralj Vladimir, stradalnik za veru Hristovu, uselio se u dušu naroda kroz ep koji teče sa vremenom, u slikarskim delima, vajarstvu, muzici, dramskim predstavama, filmu…Svi ti oblici umetničkog izražavanja ulivaju se u moćnu maticu sveobuhvatne umetnosti, slaveći moralni primer i etiku života jednog svetog čoveka.

Sakupljajući suze kao bisere vekovne patnje naroda, naš nobelovac Ivo Andrić je hrabrost i odlučnost kralja Vladimira uporedio sa biblijskom žrtvom samog bogočoveka: „… na onom praznom prostoru ostade sam, izdignut za čitava dva aršina, uspravan, ispršen i go do pojasa, čovek”.

Naslednici velikih ljudi, čitav srpski rod, verno se držao zakletve veri hrišćanskoj sve do ovog doba teških iskušenja koja su, nažalost, omogućila da se do neslućenih granica razvije parazitska vlast mediokriteta, u demokratskom, besciljnom postmodernističkom društvenom sistemu. Međutim, umetnost se kao Feniks uspravlja i cveta novim sadržajima, kao odgovor na poražavavajuću stvarnost.

Knez dioklijski Jovan Vladimir živeo je na razmeđi desetog i jedanaestog veka. Odrastao je na dvoru arhonta Petra u Martinićima kod Danolovgrada. Nedaleko od tog mesta utemeljila se likovna radionica gde danas umetnici izrađuju bele vertikale – kamene obeliske i klešu savremene skulptorske forme, metaforično povezani sa lepotom stvaralaštva dukljanske prošlosti. Dela nastala modernim jezikom vizuelnih komunikacija u okviru nadaleko čuvene Danilovgradske vajarske kolonije svedoče o trenutku sabranih vekova, koje nesavladiva sila umetnosti objedinjuje.

Život Svetog Vladimira obilovao je
čudesnim događajima i u celosti je bio
pravo čudo. Njegov odnos prema stvarnosti
svog vremena, njegovo stvaralačko
odvižnoštvo satkani su od prefinjenih
fenomena umetničkih disciplina.

Vreme Vizantije na ovom području isturilo je u prvi plan posebnost srpske srednjovekovne umetnosti, koja pleni harmonijom utilitarnih arhitektonskih objekata,  elegancijom  i virtuoznošću izvedenih vajarskih elemenata, zastrašujućom lepotom kovanog oružja i mirnom plitkom plastikom dela primenjene umetnosti. Još kao dete Vladimir se zapitao „šta je to život, a šta umetnost”. Tragajući za odgovorima otkrio je da se umetnost hrani životom. Saznao je da je veza između ova dva pojma snažna i neraskidiva, jer su život i umetnost zajedno rođeni, paralelno traju i istovremeno će nestati…

Život Svetog Vladimira obilovao je čudesnim događajima i u celosti je bio pravo čudo. Njegov odnos prema stvarnosti svog vremena, njegovo stvaralačko podvižnoštvo satkani su od prefinjenih fenomena umetničkih disciplina. Na arhitekturi vizantijskih oblika prepoznaju se uticaji primorskih sakralnih objekata u kojima se slušala muzika irmosa sa jutarnjih službi, bodri taktovi himni u slavu Hrista i drugih svetitelja, praznični tropari svecima ili harmonične note stihira, nežnih i emotivnih pesama posle gromkog psalma u slavu Boga.

Reljefi i aplikacije ukrašavali su objekte velikog zajedničkog doma crkve. Vladimir se jednako divio slobodnim skulpturama, koje su se počele isticati baš u njegovo vreme. Posebnu radost očima činila je veština nadahnutih žena u ostvarenju prekrasnih tapiserija, koje su i danas bez premca. Slikarstvo izraženo u duhovnosti fresaka već tada je nagoveštavalo veliku katastrofu raskola, jer predstava lika Majke Božje iz ranog hrišćanstva morala je da se bori sa počecima prikazivanja njene ženstvenosti, u zamenu za apsolutnu skromnost. Ikonostas postaje posebna forma primenjene umetnosti, od tog vremena primer kako se formira prostor, koji određuje svešteničku ekskluzivnost u prostoru hrama.

Umetnost je ovog svetitelja učinila besmrtnim. Svojim mogućnostima izražavanja u raskošnoj lepezi sredstava opisala je njegove podvige za života, kao vladara i smernog slugu Božjeg. Trag koji je za sobom ostavio pruža se daleko u večnost i predstavlja nasleđe verujućem narodu, istovremeno to je putokaz i opomena na tragične posledice nesloge. Zlo raskola, kao posledice ljudskih slabosti, unapred se dalo videti, iako nije uspelo da potamni istinu čednosti detinjstva hrišćanstva. Odvajanje dela živog organizma crkve nije bio egzistencijalni kraj autentičnih svedočenja apostola o primeru Boga i čoveka, Isusa Hrista.

Moja razmišljanja su poziv stvaraocima iz oblasti umetnosti: umetnicima i teoretičarima, da svojim talentom i znanjem prizovu u budućnosti dela herojskog čina Svetog Jovana Vladimira.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar