EKOSOFIJA

HIBERNACIJA NA NOGAMA

685 pregleda

Gdegod da žive, medvedi uspešno nalaze najkvalitetniju hranu a ta veština se zasniva na tri ključna faktora: izuzetna anatomija, fantastična inteligencija i neverovatna fiziologija.

Džungle su mesta s najraznovrsnijim biljnim i životinjskim svetom, bogati ekosistemi u kojima sve vri od života. Usnati medvedi vešto pronalaze hranu na tlu.

Usnati

U gustim andskim šumama u oblacima, teško se stiže do najbolje hrane, ali to ne predstavlja problem jedinoj južnoameričkoj vrsti medveda ‒ medvedu naočaru. Na drveće ih mame bromelije, koje se nalaze na visini od petnaest metara. Visoko drveće sa bogatim krošnjama ima više bromelija, pa je bolje da se što više popnu.

Avgust označava početak najbogatije gozbe
na najneobičnijem mestu – na vrhovima
Stenovitih planina i visini većoj
odtri hiljade metara.

Specifična građa im omogućava i takve poduhvate. Prednje šape imaju uvećanu zglobnu kost koja služi kao zakržljali palac i pomaže penjaču da se drži za grane. U odnosu na svoju veličinu, medvedi naočari imaju veće vilične mišiće od svih medveda, a zubi su učvršćeni sa tri korena umesto sa dva.

Naočar

Tropski medvedi imaju karakterističnu anatomiju koja im omogućava da se dočepaju najkvalitetnije hrane na najnepristupačnijim mestima. U klimi sa smenom godišnjih doba, količina hrane je uslovljena dobom godine. Da bi preživeli periode obilja i pustoši, medvedima je potrebno nešto više od fizičke prilagođenosti. Potrebna im je inteligencija.

Grizliji imaju neverovatnu sposobnost da predvide smenu godišnjih doba. Od sveže trave u proleće ‒ do školjki i bobica leti ‒ medvedi tačno znaju kada i gde da nađu najbolju hranu. Avgust označava početak najbogatije gozbe na najneobičnijem mestu – na vrhovima Stenovitih planina i visini većoj od tri hiljade metara.

Kada dođe zima, metabolizam medveda se prilagođava kako bi životinja preživela bez hrane pa zato pada u zimski san. Sredinom januara, temperatura se spusti i na minus dvadeset stepeni, ali ispod zaleđene površine, u svom brlogu, temperatura grizlijevog tela je oko 35 stepeni. Znatne rezerve masnoće koje je nagomilao tokom leta služe za stvaranje toplote. Tokom sna, medved ne jede, ne mokri i nema stolicu. Umesto toga, reciklira azot, koji bi inače izbacio, i koristi ga za obnovu oslabljenih mišića.

Zahvaljujući ovom višemesečnom neprekidnom procesu, medved iz brloga izlazi u kondiciji, zdrav i spreman da se ponovo hrani u proleće.
Neobično je i to što će neke ženke tokom zimskog sna na svet doneti mladunce.Arktik je velika ledena divljina koja se prostire na petnaest miliona kvadratnih kilometara. Temperatura se spušta i do minus pedeset stepeni a sunce ne izlazi pet dugih meseci. Tek malobrojni sisari mogu podneti takvu zimsku pustoš.

Prelazeći velike razdaljine i ne obazirući
se mnogo na okolinu, on ima neverovatnu
sposobnost da nađe hranu. Ove životinje
imaju najmoćnije čulo njuha u životinjskom
carstvu i mogu da nanjuše plen udaljen
trideset kilometara.

Ipak, zahvaljujući čulima, fiziologiji i anatomiji, jedna vrsta medveda je njen suvereni vladar.Težak sedam stotina kilograma, polarni medved je najveći predstavnik medveđe vrste s najvećim energetskim potrebama.

Prelazeći velike razdaljine i ne obazirući se mnogo na okolinu, on ima neverovatnu sposobnost da nađe hranu. Ove životinje imaju najmoćnije čulo njuha u životinjskom carstvu i mogu da nanjuše plen udaljen trideset kilometara. Čak prepoznaju i ono što se krije ispod leda.

Polarni medvedi su najkrvoločniji od svih medveda, ali oni ne proždiru meso. Varenje mesa bi dovelo do nagomilavanja azota, a da bi ga se oslobodili, morali bi da piju vodu. Jedini dostupni oblik slatke vode je sneg, a kad bi ga unosili, snizila bi im se temperatura tela. Zato se usredsređuju na energijom bogato salo, koje iskoriste i do 97%. Razvili su se tako da budu gojazni i da im to uopšte ne smeta.

Bez sunčeve toplote, teško je održati telesnu temperaturu od 37 stepeni. Gusto medveđe krzno svakako u tome igra ključnu ulogu. Sa hiljadu šeststo dlaka po kvadratnom centimetru, ono pruža sjajnu izolaciju. Nedavna istraživanja su otkrila da boja krzna, zapravo nedostatak boje, čuva toplotu tela.

Svaka bela dlaka je šuplja i providna. Pošto nema pigmenta koji bi upio boju, dlake reflektuju čitav spektar svetlosti, pa i nevidljive talasne dužine poput infracrvenog zračenja, odnosno toplote. Toplo telo belog medveda ispušta infracrvene talase koji se isijavaju sa površine kože. Ta dragocena toplota bi se mogla izgubiti zbog vremenskih prilika, ali kad talasi padnu na dlaku, odbijaju se pravo na tamnu medveđu kožu kako bi se ponovo apsorbovali.

Pošto hrane nema dovoljno, medvedi recikliraju azot kako bi sačuvali mišiće, kao što čine grizliji. Razlika je u tome što tokom hibernacije polarni medvedi ostaju budni. Ako se desi da nalete na plen, kako god mali bio, prekidaju hibernacijski proces recikliranja da bi uneli nove hranljive materije i novu energiju. Izgleda da je ova hibernacija na nogama jedinstvena za bele medvede, ali njen mehanizam još nije potpuno objašnjen.

(Tanja Čanić Mlađenović, RTS) 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar