MENTALNA LOZINKA

HRISTIFOROVA KANDILA

1.127 pregleda

Ubrzo smo došli do pravoslavnog groblja i bili prijatno iznenađeni zelenilom, ugodnom tišinom i čistoćom. Neka prezimena, karakteristična za Popovo, nalazila su se na brojnim starim spomenicima, i govorila nam da smo došli na pravo mesto. Krenuli smo u obilazak i posle desetak minuta shvatili da bi bilo dobro da se razdvojimo, i da svako krene na svoju stranu.

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Bio je vreli avgust. Jario se kukuruz na Vjenčaricama, jednoj od naših najvećih njiva. Motikom, i samo motikom. Pucala su leđa, i starom i mladom, a sunce upeklo. Nije bilo puno priče, još jedan red, još jedan red… Nestalo je vode, valjalo bi da neko mlađi ode do Pokrivenika. Ma, nema prekida, idemo još jedan red! Još samo jedan red! I tada se Risto naglo uspravio. „Ako je ovo život, ne treba mi ni ovakav!”, viknuo je, desnom rukom podigao motiku visoko iznad glave, i bacio daleko od sebe. Prelazio je pogledom preko svih prisutnih, pa im kratko mahnuo.

Dugim koracima zagrabio je prečicom prema selu. Utrčao je u kuću noseći usput pokupljenu zobnicu, pa natrpao u nju sve što je zatekao na niskoj siniji: nekoliko priganica, narezane listove pršuta, malo sira torotana, par glavica crnog luka… Nasuo je vodu u veliku tikvu, te otišao do sobe – da se pozdravi s majkom. Sve joj je bilo jasno. Poljubio je u čelo i izašao suznih očiju…

Prešao je preko polja po najgorem zvizdanu, a od Zavale do Slanog imao je još trinaest kilometara prašnjavog makadamskog puta. U luci se te večeri ukrcao na prvi brod, na kojem je bilo posla za jake momke, i otplovio u nepoznatom pravcu… Jednog dana ga je Bog „pogledao” i Risto je počeo da radi kod nekog turskog konzula. Punih dvanaest godina nije se čulo za njega.

Pojavio se iznenada, kao ugledan trgovac s velikim bogatstvom – nekako se podobro opario. I nije više bio Risto, već je postao gospar Hristifor. Nastavio je da živi u Dubrovniku, a tu se i oženio Bokeljkom Anom. Bio je to skladan brak, ali poroda nisu imali. Ostavio je dubrovačkoj pravoslavnoj crkvi par kuća na Stradunu, i kažu da mu i dan-danas na grobu gori kandilo, gore na Boninovu.

Ovo bi bila ukratko ispričana naša porodična legenda o Risti, koju sam prvi put čuo s nepunih deset godina.

Otišao sam kolima do Sarajeva da iskoristim nekoliko slobodnih dana, preostalih od godišnjeg odmora. Nije mi trebalo mnogo vremena da nagovorim oca da malo skoknemo do Veličana. Uvek smo, tokom vožnji, pričali o svemu i svačemu, pa smo se nekako prisetili i našeg Hristifora. Tada sam prvi put čuo i priču o tome kako je njegova sestra otišla u Dubrovnik – da prodaje jaja…

„U Dubrovnik, da prodaje jaja?”, upitao sam u neverici.

„Da, na gradsku pijacu. Znaš gdje je – oduvijek je tu bila”.

„Zašto u Dubrovnik, pobogu? Zašto nije otišla u Trebinje?”

„U Trebinju su tada svi imali jaja – ne bi mogla prodati nijedno. A i Dubrovnik je mnogo bliži Veličanima od Trebinja.”

„Možda, ali vazdušnom linijom”, rekao sam, pokušavajući da pronađem bilo kakav smisao toj trgovini jajima na duge staze.

Pričao mi je o njenom prelasku preko polja, o pentranju uz Drmu, brdu iznad Grmljana, o silasku na Rijeku dubrovačku, pa o putu preko Brgata, a sve to s punom korpom jaja – pazeći da se neko ne razbije. I kako je ona prodavala jaja na dubrovačkoj pijaci, odmah tu pored spomenika furioznom Orlandu, kada joj se obratio jedan naočiti gospar: „A čija si ti lijepa đevojko?”

„Ja sam od Ivaniševića”, odgovorila je obarajući pogled.

„Iz Poljica?”

„Ne, gosparu, iz Veličana sam. Preko polja…”

„Onda si ti od onih Mačuga, je li tako?”

„Tako je gosparu”, promrsila je tiho.

„Što si mi to nešto utanjila, nisi se valjda posramila? Nemaš nikakvog razloga. I ja sam ti od Mačuga!”

„Vi gosparu?”, zinula je u čudu. „Nije moguće, ja vas ne znam!”

„Ja sam tvoj brat Risto, zar sam se toliko promijenio?”

Otac je ubrzano završavao priču: „Tada joj je Risto rekao da je postao imućan trgovac, i iz čisto poslovnih razloga, promijenio svoje ime u Hristifor. Dao joj je puno para i rekao da prenese ćaći da će mu poslati još – i da odmah počne da kupuje zemlju.”

„A, kako mu se zvala ta sestra?”, upitao sam oca, očekujući da mora znati i to, ali je on samo odmahnuo rukom.

„E moj Migiš, davno je to bilo, i ja sam mnogo toga zaboravio. Nešto još ko i pamtim, ali već ima dosta rupa. Nekih imena se više niko ni ne sjeća. Nekada su se samo pasovi pisali i pamtili, a žene su ti bile više kao neka radna snaga za polje, za kuću i oko kuće, i za podizanje đece. Sve u svoje vrijeme…”

„A znaš li, a znaš li, ko je ozidao naše guvno, i kada?”, upitao sam.

„E, to već znam – to su radili Dostići, otac i sinovi. Baš pred onaj rat. Mi smo im za to dali jednu finu parcelu… Sjetiću se nekad i koju.”

I tako, priča po priča, kilometar po kilometar, kafa, jagnjetina, kafa, pivo, još jedno pivo, i stigli smo do naših Veličana.

„Dobro vi nama došli!”, uzviknuo je stric Milovan, šireći ruke.

„Bolje vas našli!”, odgovorio mu je stariji brat, grleći ga.

Jutarnju kafu pijem samo sa Strinom, a inače je uopšte i ne pijem – ne samo jutarnju. Ona je jedina osoba s kojom kafenišem, otkako mi je rečeno da ubuduće moram izbegavati neke stvari… Prosto, ne usuđujem se da joj kažem da sam iz zdravstvenih razloga prestao piti kafu, pa mi je najjednostavnije da ništa ne pominjem i popijem nasuto – da se ne bi zabrinula. Jedna k’o nijedna, neće mi ništa biti od te jedne. Valjda neće?

„Stavila si šećer?” To nije ni bilo pitanje, već više zaključak.

„Jesam, jesam. Ukuhala sam. Bojse ti nije slavo?”, upitala je brižna Strina i brzinom munje mi nešto ubacila u šolju. Bila je to prava pravcata šećerna stena, a ne kocka. Šta sam mogao? Valja mi popiti kafu – kad je već iznesena. I zašećerena.

„Pa ovo je opisao Glišić u Glavi šećera”, rekao sam gledajući u posudu s nepravilno lomljenim komadima šećera.

„Koji Glišić?”, upitala je Strina.

„Milovan!”

„Ja, molim!”, oglasio se moj stric Milovan, koji je do tada, naizgled, bio samo fizički prisutan za stolom. Ma, sve je on čuo.

„Ništa, Milovane, ništa… Miodrag vamo nešto priča. Sve je u redu”, rekla je Strina blago i očas ga smirila. Ponovo mi se obratila:

„A zna li se oklen je bio taj tvoj? Taj…”

„Proveo je život u Beogradu, tamo je radio…”

„A rodom?”

„Iz okoline Valjeva, ako sam dobro upamtio.”

„Ja, ja, a čime se bavio?”

„Pisao je Strina, bio je baš poznat pisac, plodan…”

„Plodan veliš, a koliko je djece imo?” Htela je baš sve da zna.

„Nijedno, mislim. Ne znam, nisam siguran. Ma nije nešto imao sreće u životu. Oženio se s nekom puno mlađom, on previše radio, a ona željna svega, pa se razveo od nje, pa mu našli tuberkulozu, pa otišao u Dubrovnik…”

„Ih, grehoto, otišo u Dubrovnik da se smiri…”

„Strina, umro je u Dubrovniku”.

„To ti ja i zborim!”

„Hoće li Mijo danas ustajat?”, upitao me stric zabrinuto.

„Hoće Milovane, jašta će. Uvijek je ustajo”, odgovorila mu je Strina pre nego što sam ja otvorio usta. „A šta mi ti radiš moj Miodrag – kažu mi da sad pišeš nešto o našem Hristiforu?”, upitala me, onako usput, brišući kafu, koju je onom, samo nazovi kockom, prosula po plastičnom stolnjaku.

„Pišem Strina, pišem. Onako, pomalo – tek da nisam besposlen, a i da neke stvari sačuvam od zaborava.”

„Ih, ti da si besposlen? E, vala svašta. Ko te ne zna… Bože moj, mi se zapričali, a ti ništa ne jedeš. Uzmi malo keksa!”, rekla je Strina gurajući pred mene prepun tanjirić.

U neko doba se pojavio i moj otac, dobro raspoložen, doteran kao za paradu, začešljan i temeljito izbrijan. Po običaju, izbacio je, kao iz rukava, neku njemu duhovitu pošalicu, i seo da s mirom popije prvu kafu i ispuši prvu jutarnju. Valjda prvu?

„I moj Migiš, šta ćeš danas da majstorišeš? Koji ti je plan?”, upitao me u jednom trenutku – dok je omekšavao cigaretu.

„Imam svašta da uradim. Prvo moram popraviti vrata na maloj avliji, pa betonirati postolje za plastičnu cisternu za vodu, i izbrusiti metalne šarke…”

Strini nije bilo po volji ono što čuje, pa me prekinula, mašući rukama: „Moj Miodrag, šta mi to zboriš? Crveno je slovo – danas niko ništa ne radi! Nemoj sine danas, ako Boga znaš, nemoj sela radi! Ostavi to za sutra, kumim te. Mijo, ti mu reci! Tebe će poslušat. Samo vi odmorite malo, uradiće se. Nije preša…”

„Onda nam nema druge nego da nas dvojica, dok još nije upeklo, obiđemo one naše parcele u polju, i poselju. Da te malo ispitam, da vidim koliko si upamtio.” Tu mi se kao malo nasmešio.

„Vala, ako to nisam dosad upamtio – neću nikada ni upamtiti. Nego, imam ti ja bolju ideju. Mogli bismo mi skoknuti do Dubrovnika, da vidimo da li našem Hristiforu zaista gori kandilo, ili je to samo nečija izmišljotina.

„To nije ničija izmišljotina, tako svi naši oduvijek pričaju!”

„Pa ode li ikad iko do tog groblja da to izvidi?”, upitao sam znatiželjno. „Hajdemo sad nas dvojica da iz prve ruke vidimo da li naša stara porodična legenda ima osnova, ili je to šuplja priča.”

„Bogami ti to nije ni loše. Da mi prvo nešto malo stavimo u kljun, pa idemo! Možda nije pametno, ali kad si već navalio…”

Ostavili smo automobil na trebinjskom parkingu, pa na autobuskoj stanici kupili dve povratne karte. Autobus je bio prepun putnika, i potrajalo je dok su pogranični policajci priveli kraju svoj deo posla. Bilo je tu i manjih nepotrebnih problema s pasošima i ličnim kartama, kao i prtljagom koji nije bio blagovremeno prijavljen relativno korektnim policajcima. Ušli smo u Dubrovnik i shvatili da se na autobuskom kolodvoru malo toga promenilo. Opet su nam prilazile babe u crnom, nudeći sobe na nemačkom, engleskom, italijanskom i na našem – odnosno njihovom. Mislim, za sada su sobe još uvek sobe.

Poslednji put sam dolazio 1991. godine, a kao da je juče bilo. Pošto smo u prvoj menjačnici promenili marke u kune, krenuli smo polako uzbrdo, jer su nam rekli da je groblje Boninovo odmah tu iznad stanice. Posle desetominutnog penjanja zastali smo na velikom raskršću, svesni da pojma nemamo gde se nalazimo, niti kuda bismo krenuli. Dok smo čekali da se upali zeleno svetlo na semaforu, obratio sam se jednoj sredovečnoj dami:

„Dobar dan, gospođo.”

„Khh, gospodična“, nakašljala se i pogledala me prekorno.

„Pardon, gospodična. Molim vas, možete li mi pokazati put do Boninova, put do groblja?”

„Do našeg groblja, ili njihovog?”

„Pokažite mi bilo koje pa ćemo se mi snaći”.

„To vaše vam je pravo naprijed, tako nekih pedesetak metara. Samo prijeđete cestu i imate gvozdenu kapiju u kamenitoj zidini.”

„Hvala vam, gospodična.”

„Ništa, ništa… I drugi put.”

Otac me pogledao krajem oka, kimnuo glavom i bez reči krenuo preko zebre. Sačekao me uz već uobičajeni komentar: „Bogami se vas dvoje siti napričaste. Poznaješ li je odranije?”

Bio je to naš interni štos koji je nastao pre mnogo godina, u jednoj maloj trebinjskoj prodavnici mešovite robe.

Ubrzo smo došli do pravoslavnog groblja i bili prijatno iznenađeni zelenilom, ugodnom tišinom i čistoćom. Neka prezimena, karakteristična za Popovo, nalazila su se na brojnim starim spomenicima, i govorila nam da smo došli na pravo mesto. Krenuli smo u obilazak i posle desetak minuta shvatili da bi bilo dobro da se razdvojimo, i da svako krene na svoju stranu. Vreme je prolazilo, i već sam počeo svaki čas pogledavati na sat. Obećao sam ocu da ćemo sići do Straduna, na po jedno pivo, ali bližio nam se termin povratka – autobus nikoga ne čeka! Pomislio sam da neću stići da ispunim dato obećanje.

U jednom trenutku, tu skoro apsolutnu tišinu groblja, poremetio je preglasan uzvik, skoro krik: „Migiš, dolazi! Našao sam!”

Zatečen spoznajom da sam svedok pobijanja, ili potvrđivanja stogodišnje legende, doviknuo sam mu, onako bezobrazno: „Gori li kandilo, haa?” Bio sam ubeđen da ne samo da na Hristiforovom grobu ne gori kandilo, već da nikakvog kandila nema ni u blizini.

„Dođi pa vidi!”, odgovorio je otac glasom koji nije ostavljao mesta sumnji. Pružio sam korak i imao šta da vidim. Na Hristiforovom grobu nije gorelo jedno kandilo, već dva! Dva od tri! Vau!

„A da li je moguće da ta kandila uopšte ne gore njemu?”, upitao sam, još uvek ne verujući u ono što gledam svojim očima.

„Nego kome gore?”, otac me pogledao, krajnje iznenađeno.

„Ma otud znam. Velika je grobnica, ko zna ko je sve sahranjen unutra. Prošlo je više od sto godina otkad je…”

„Samo ti mene podsjeti – zašto smo mi dolazili u Dubrovnik?”

„Da vidimo da li na Hristiforovom grobu gori kandilo, kao što kazuje prastara priča”, rekao sam, naslućujući finalni udarac.

„Pa gori li kandilo?”, upitao me podignutog nosa.

„Hm, gori. A šta je to bilo s krstom?”, brzo sam prebacio temu.

„Evo ga, tu je – leži pored. Mora da je sam pao.”

„Sigurno, hoće krst sam da padne. Naročito kameni…”

Našli smo Hristiforov grob, i na njemu dva upaljena kandila, otišli do Straduna na friško ožujsko, i stigli na autobus, koji je krenuo tačno na vreme. Bio je to jedan od onih izleta koji se pamte.

U Trebinju nas je naš audi sačekao tamo gde smo ga i ostavili, u skoro pa redovnom stanju. Lokalne svrake su na svoj način pokazale koliko nas vole, ali ništa nam nije moglo pokvariti taj dan.

Pri povratku primetio sam, krajem oka, da u bašti jedine veličanske kafane sedi Zdravko Šarić, meštanin koji mi je sinoć, bez reči, ustupio svoju potpuno novu mešalicu za beton. Shvatio sam da mi je, posle neplaniranog puta u Dubrovnik, potrebna bar još jedan dan. Parkirao sam auto, i istrčao na „samo dva minuta”.

„A moj Mačuga, kad se prije vratiste? Ima li išta novo u tom Dubrovniku?”, upitao me dobro raspoloženi Zdravko.

„Nema baš ništa – sve je po starom”, odgovorio sam mu. Kako je znao gde smo išli. Ko mu je to rekao? Verovatno Strina – nema ko drugi. Šta li mu je još ispričala? I kad je stigla?

„De, sjedi malo sa mnom! I nađoste li Hristifora? Ma, car je bio naš Hristifor. Znaš li ti priču o njemu?”

„Naravno da znam, kako ne bih znao. Ono kako je bacio motiku na Vjenčaricama i otišao preko polja…”

„Ne tu priču – nju baš svi znaju. Mada, znaju i ovu drugu.”

„Čekaj malo, a otkud tebi ta druga priča o našem Hristiforu?”

„Pa nije on bio samo vaš! Znaš li ti da je jedna naša strina bila iz vaše kuće? Zvali smo je Strina Mačuguša. E ona ti je bila njegova sestra.”

„Stani malo Zdravko! Ne mogu te pratiti, čija sestra?”

„Rođena sestra tog vašeg đeda sa Boninova!

„Hristiforova?”, upitao sam u neverici.

„Jok, moja. Njegova, nego čija će biti?” Zdravka je baš dobro zabavljao moj izbezumljeni izraz lica.

„A kako se zvala?”, upitao sam ga, prosto ne verujući u toliku slučajnost. Da li je ovo uopšte moguće? Da li se ovo zaista dešava?

„Ne mogu se ovog časa sjetiti imena, ali sahranjena je ovdje, na našem groblju. Vidjeću to čim prije… Ah, da, ti još čekaš onu moju priču o Hristiforu. Šta piješ?”

„Ama, ništa ne pijem. Stari mi je u autu, samo sam svratio da ti se javim. Idem da me ne čeka.”

„Ništa njemu neće biti u autu! Mala, daj nam dva piva!”

I Zdravko je počeo priču koju je znalo svo Popovo, a ja nisam:

„Sjedili ti jednom, na dubrovačkoj rivi, njihov knez* i trgovac Hristifor. Pili bevandu, pušili i ćakulali. Gledali u more pa će ti reći knez: „Golemo je sinje more… Nema mu kraja.”

„Jah, veliko…”, rekao je Hristifor, otresajući pepeo.

„Koliko li je vode u njemu?”

„Mnogo, samo Bog dragi zna.”

„A kako da to i mi saznamo?”

„Pa da mjerimo.”

„Kako ćemo, Hristifore?”, upitao ga je knez začuđeno.

„Lako kneže. Ti ljude, ja ću sude!”, odgovorio mu je trgovac.

Hm, zanimljiva priča. Ovo mi liči na predlog o potencijalnoj saradnji društveno-političke vlasti i kapitala, ili o organizovanju radne akcije, možda i javnih radova, uz svesrdnu podršku vlasnika materijalnih sredstava. Iako sam upravo saznao još jednu legendu o našem Risti, osećao sam se malo iznevereno, baš kao onda kada sam, tada već u zrelim godinama, upitao oca kako mu se zvao deda, odnosno moj pradeda. O tome se nije razgovaralo, pa smo, i brat i ja, dugo bili uskraćeni za tu važnu informaciju.

Upitao sam ga jednom zašto nam to nikada nije ispričao, a njegov odgovor mi nije delovao ubedljivo: „Jednostavno, nisam znao da vas to interesuje!” Zašto ja nisam znao ovu priču? Ima li još tih porodičnih legendi, do kojih ću dolaziti samo pukim slučajem?

Našli smo se Zdravko i ja, na prostranom seoskom groblju, i otišli do starog kamenog spomenika, na kojem je pisalo da tu počivaju Miho Šarić, i supruga mu Stana, odnosno ona Strina Mačuguša! Devojka s jajima, Hristiforova sestra, zvala se Stana!

Nepuna dva meseca posle onog našeg odlaska u Dubrovnik, opet smo moj otac i ja svratili do Veličana, na par dana. I samo što smo zauzeli strateške pozicije oko stola, uzeli čašice i nazdravili redom, kako to već ide, Strina mi se obratila, ozarena lica: „Imam ti ja ispričat jednu Hristiforovu zgodu, ako je nijesi prije čuo. Ti mi odmah reci, ako je znaš! Sjetila sam se, evo neki dan, baš kad sam ono išla do Knežine, ili je to bilo…”

„Hajde, pričaj!“, prekinuo sam nestrpljivo njen uvod, nameštajući se na neudobnoj stolici. Očekivao sam dugu priču.

„Sjedili ti na rivi Hristifor i dubrovački trgovci. Ćakulali…”

„A, znam tu priču. Ispričao mi je Zdravko Šarić, kad smo bili prošli put – ono kako se ne zna koliko je vode u moru?”

„Nije to ta. Ne leti! Nego, paček, ovako je to bilo… Naduravali se dubrovački trgovci ko je od njih najbogatiji. Dumali, dumali, i na kraju se dogovore kako da to saznaju. I moj Miodrag, šta će ti činjet? Uzeli i bacali u more vreće s parama – koliko ko više može. Ko biva, da se vidi da im nije stalo do para. Imaju oni toga iha-ha.

Svijet ih gledo i krstio se… Oni bacali vreće s nakvim metalnim parama, a Hristifor baco u more pune vreće onih velikih papirnatih. Po sto hiljada svaki od njih – sto hiljada i on. Pa opet, po sto hiljada oni – sto hiljada i on. A fino ih najprvo upito može li to tako, a oni mu rekli da može. Ha, šta ti veliš na toliku mudrost?” Tu je Strina napravila dramsku pauzu, lukavo me pogledavši ispod oka, očekujući, valjda, da odmah shvatim poentu.

„I, šta je dalje bilo?”, upitao sam detinje radoznalo.

„A šta je bilo… Bože i tebe, šta je to s tobom? Ja mislila da ćeš sam skontat. Dukate im more povaljalo, a naš će ti Hristifor polako pokupit to svoje što je plivalo po vodi. I eto ti sad… Na kraju ih je naš Hristifor opet sve nadmudrio.”

„Kako opet, Strina? Pa koliko je to on puta nadmudrio dubrovačke trgovce?”

„Ma, ne mislim ja samo na njih, na te njihove trgovce, nego baš ima puno priča o našem Hristiforu, i u svakoj je on ispo najpametniji. E, jes bio alčak da ga nema… Nije što je naš, nego mu je takva rođa bila, a bio lijep ko slika. Pitaj ti koga hoćeš – slobodno…”

Bila je to još jedna legenda o Hristiforu, koju do tada nisam čuo. Koliko postoji takvih priča i kada će biti ispričane? A možda je moj otac znao i ovu priču, ali nije pretpostavio da me interesuje? Pitaću ga to sutra, pri povratku za Sarajevo.

Dogovorio sam susret sa Vojislavom Vujanovićem, poznatim sarajevskim kritičarem, pa smo u polupraznoj „Galeriji” razgovarali o mojim planovima vezanim za knjigu „Kako sam tražio Hristifora”. Na samom početku razgovora ispričao sam mu nekoliko legendi o Hristiforu, a potom mu pokazao više fotografija – među njima i one najnovije sa Boninova. Polako ih je razgledao.

„Zanimljivo, dubrovačko groblje, a sve sama ćirilica”, rekao je držeći jednu, i počeo čitati tekst:

OVU VJEČNU KUĆU PODIGNU

ZA SEBE I SVOJU PORODICU

HRISTIFOR IVANIŠEVIĆ

TRGOVAC U DUBROVNIKU

GODINE 1901

Dugo je gledao tu fotografiju, čudeći se kako na spomeniku nema i godine rođenja, pa me onda upitao da li hoću da mi sa crkvenoslovenskog prevede tekst, ispisan pri dnu spomenika. Kimnuo sam glavom, a on je u jednom dahu tiho izgovorio: „Uzdiže se duša moja ka Bogu snažnom, živom, kad dođoh i javih se licu Božijem.”

Otac je bio presrećan dobijenim prevodom, mada je, kako mi tad reče, i on jednom došao do jako sličnog, ali ga je vremenom smetnuo s uma. Da, da, i ja ponekad tako uzmem neki tekst pa ga prevodim po svom nahođenju – to sam očito od njega nasledio.

A tada je krenula prava bujica pitanja, i morao sam mu detaljno ispričati kako sam uopšte došao do Voje, šta smo sve pričali, šta smo popili, šta je rekao za našeg Hristifora… Ponovo smo pregledali fotografije iz Dubrovnika, i u jednom trenutku sam pročitao ime na velikom spomeniku, kojem do tada nisam posvetio ni trena. Zar da pored uspešno pronađenog Hristiforovog spomenika obraćam pažnju na neki drugi? A na ovome je pisalo ime Milovana Glišića, i godine rođenja i smrti!

MILOVAN Đ. GLIŠIĆ

1847-1908

Grob onog Milovana! Da li je sve ovo moguće? Koja je bila verovatnoća da tražeći Hristiforov grob, naiđem i na ovaj drugi, o kojem smo strina i ja, koliko juče, razgovarali? Dva groba „jednim udarcem”? Setio sam se nastavka onog razgovora sa Strinom, kada sam je nabrzinu upoznao sa životom našeg velikog pisca.

„A gdje su mu kosti?”, upitala me je, iskreno zainteresovana.

„Pa valjda u Dubrovniku, strina.”

„A koga je imo, kukavac?”

„Mislim, jednu sestru, koja ga je pazila dok je bolovao…”

„A kako se zvala sirotica?”

„Jao, strina moja draga, pa odakle vadiš tolika pitanja? A ovo, a ono… Nemam pojma kako se zvala, ali obećavam da ću potražiti, pa ako ikada nešto pronađem – prvo ću tebi javiti. Je li dogovor?”

„De, moj Miodrag, pogledaj ti”.

I tako sam krenuo u potragu za sestrom Milovana Đ. Glišića. Obećanje se nikada ne daje, ako se ne misli ozbiljno – obećanje dato strini valjalo je što pre ispuniti. Pošto sam, posle toliko godina, saznao ime rođene sestre Riste Ivaniševića, možda ću imati sreće da saznam i ime naše Antigone. Zahvaljujući internetu, uz jake pretraživače, lako ću doći do rezultata – tako sam bar mislio. Ukucao sam: „Pisac, Milovan Đ. Glišić, sestra…” Ubrzo se pojavio rezultat, koji me oborio s nogu, a verovatno će i vas:

„Uz Glišićeve pripovetke i dve komedije, knjiga je obogaćena zaboravljenim uspomenama Stane Đ. Glišić, piščeve sestre, Radoja Domanovića, Janka Veselinovića, studijama o njegovom životu i delu iz pera Goluba Dobrašinovića, Slobodana Ž. Markovića, Velibora Berka Savića, Dragoljuba Zorića, anegdotama…”

Kako, molim? To mora da je neka greška! Prosto je nemoguće da u jednom danu, na Boninovu, pronađem grobnice Hristifora Ivaniševića i Milovana Glišića, jednu do druge, i potom saznam da su im sestre imale ista imena! Ovde nešto nije u redu! Mora da je neka greška. Prevelika je to koincidencija – tražiću ja dalje…

„Umro je jednog olujnog jutra 1908. godine u 62. godini. Sačuvana je fotografija sa te sahrane na kojoj se vidi mnoštvo naroda, zastave koje se vijore, a od najbližih uz njegov les nalazila se samo sestra Stana, njegov verni drug tokom čitavog života.”

Dakle, ipak je Stana! U redu, to samo znači da je sve moguće. Možda je sada pravi trenutak da pomenem da se i moja pokojna baba, Milovanova i Mijina majka, i Zorina, i Marina, i Lukina, ona što je sve znala i pamtila, koju sam pomenuo u priči o utorniku na Kosovu polju, takođe zvala Stana?

Kao već iskusan igrač, poučen nekim lošim dotadašnjim primerima nepotpunih pretraga, nastavio sam sa češljanjem ponuđenih tekstova. Tada su mi se otvorile i neke nove opcije:

„Iz uspomena Stanije Glišić može se videti koliko su brat i sestra bili u izuzetnom prisnom odnosu. Sa njim je u mladosti delila dane kada su gladovali, zajedno su prevodili ,Mrtve duše’, a kada je stigla vest o njegovoj smrti, zabeležila je: 1908. Godine sudbina mi je duboko zarila u srce nož, od koga mi rana neprestano krvavi i nikada neće zarasti: krvavu ću je i u grob odneti. Te godine umro mi je brat Milovan, moja jedina sreća i radost.”

„Prvi deo knjige usredsređen je na život i rad Milovana Glišića, pa su tako u njemu sakupljeni tekstovi Uroša Džonića, Goluba Dobrašinovića, Slobodana Ž. Markovića, Janka Veselinovića, Jovana Skerlića, Radoja Domanovića… dok je poseban prostor dat ,Mojim uspomenama’ iz pera piščeve sestre Stanke Đ. Glišić, učiteljice u Višoj ženskoj školi. Iz njenog životopisa može se videti ne samo vreme u kojem je živeo i radio Milovan Glišić, već i pročitati nešto o njegovim poslednjim danima koje je proveo na lečenju u Dubrovniku gde je umro 20. 01. 1908, i gde je i sahranjen.”

Pa ovo kao da je pisao sam Čehov, u trenucima nadahnuća. Stana, Stanija i Stanka – „tri sestre”, koje istovremeno bitišu na globalnoj računarskoj mreži, u stvari su sve jedna ista. Trojstvo?

Strina je bez daha saslušala detaljan izveštaj o velikom piscu, i njegovoj sestri. Plakala je, i krstila se naizmenice, podižući često glavu ka nebu – kao da je imala neka pitanja za Svevišnjeg. To me podsetilo na jedan „plodan dijalog”, vođen neposredno posle naše  iznenadne spoznaje gde zaista počiva Milovan Đ. Glišić.

„Tata, da li ti je ikada moglo pasti na pamet da je naš Hristifor sahranjen pored čuvenog Milovana Glišića?”

„Pametan si, mašala, i ovo ću ti reći samo jednom – uvijek, ali uvijek drži do sebe, i do svojih! Ti pamti da je Milovan Glišić sahranjen pored našeg Hristifora, a drugi neka pamte kako im je drago!”

Raširio sam ruke, dajući mu do znanja da od njega očekujem nekakvo objašnjenje.

„Pa, ako ne poštuješ sebe, i svoje, neće te ni drugi poštovati!”

„Ma, jesi li ti to meni sve sam smislio?”, upitao sam ga, kao u šali. „To mi nešto previše liči na ono – Ako ne pamtiš svoju istoriju osuđen si da ti se ponovi!”

„Ne bih ulazio u polemiku, samo napominjem da se, kada su zemni ostaci Milovana Glišića doneseni na počinak, naš Hristifor na Boninovu već bio dobrano odmorio. Prema tome, ipak je Milovan Glišić sahranjen pored Hristifora Ivaniševića, i to je fakat!”

„Misliš, ispred Hristifora?”, uzvratio sam munjevito.

„Dobro je sine, što ono stari kažu – pametnije pile od sokola! Ama, jesi li ti mene shvatio?”

„Da, sve je jasno, o mudri oče stvaraoče!”

Možete li poverovati u sve ovo što ste pročitali?

Teško? Znam, i ja ponekad ne poverujem u sve što napišem.

*Dubrovačka Republika je ukinuta 1808. godine, i opisani razgovor je čista fikcija – kao i većina narodnih predanja.

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Ivaniševića „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi.

Knjigu Miodraga Ivaniševića „Rebusi i kako ih se rešiti”, izdavač „Hadar”, Beograd, možete naručiti pouzećem

telefon: 066/240 499

e-mail: miodrag.ivanisevic@gmail.com

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar