ARGUSOV POGLED

ISTRAŽIVAČI IZ ČLANA 126

493 pregleda

Ukupan broj finansiranih istraživača na fakultetima i u inovacionim centrima je 1.718, što je gotovo polovina od broja finansiranih istraživača u svim naučnim institutima u RS.

Akademik Zoran Popović

Moglo bi se smatrati da postoji opšti konsenzus za promene dosadašnjeg načina organizacije i finansiranja nauke u Republici Srbiji (RS). On se bazira na važećoj Strategiji naučno-tehnološkog razvoja RS i Akcionom planu za njeno sprovođenje. Navedenim dokumentima se, pored ostalog, predviđa da se dosadašnji projektni način finansiranja istraživanja zameni institucionalno-projektnim modelom.

Prvi korak u ovoj reformi načinjen je usvajanjem Zakona o naučnom fondu, početkom decembra 2018. godine. Jedan od najvažnijih zadataka Fonda je sprovođenje kompetitivnog konkursa za finansiranje novog ciklusa naučnoistraživačkih projekata. Da bi se pristupilo ovom poslu, neophodno je ozakoniti institucionalno finansiranje, što je zadatak novog zakona o nauci, čiji je nacrt objavljen početkom decembra prošle godine. Javna rasprava, koja je trajala do polovine januara 2019. godine, ukazala je i na nedostatke koji se lako mogu otkloniti.

Najviše pažnje izazvao je član 126 u poglavlju Prelaznih i završnih odredbi Nacrta zakona, kojim se sankcioniše trenutno stanje na univerzitetima u Srbiji. Reč je o sledećem: tokom projektnog ciklusa započetog 2011. godine, koji još traje, na pojedinim fakultetima većine univerziteta u RS došlo je do angažovanja novih istraživača za rad isključivo na naučnoistraživačkim projektima. Njihov rad (plate plus direktni materijalni troškovi, DMT1 i DMT2) u potpunosti se finansira (100 odsto) iz nauke, preko Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja (MPNTR).

Trenutno imamo 1.431 ovako finansiranog istraživača na svim univerzitetima u RS. Prednjači Beogradski univerzitet sa 768, zatim Univerzitet u Novom Sadu sa 333 i univerziteti u Kragujevcu (157) i Nišu (154). Najviše ih je angažovano na Filozofskom fakultetu u Beogradu (131), na PMF-u (102) i TF-u (90) u Novom Sadu, kao i na Biološkom i Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (po 83). Pored navedenih istraživača, iz projekata nauke potpuno se finansira još 287 istraživača koji su zaposleni u inovacionim centrima (IC). Najbrojniji je IC Tehnološko-metalurškog fakulteta u Beogradu sa 103 finansirana istraživača, a slede IC Mašinskog fakulteta (62) i Hemijskog fakulteta (54). Ukupan broj finansiranih istraživača na fakultetima i u inovacionim centrima je 1.718, što je gotovo polovina broja finansiranih istraživača u svim naučnim institutima u RS (3.736) i oko 25 odsto od ukupnog broja univerzitetskih nastavnika i saradnika (7.074) čiji se istraživački rad finansira preko projekata MPNTR.

Ovakvo stanje je neodrživo iz dva razloga. Prvi, inovacioni centri su formirani prema Zakonu o inovacionoj delatnosti za rad na inovacionim projektima, a ne za rad na projektima osnovnih istraživanja i tehnološkog razvoja, za koje oblasti nisu ni akreditovani. Drugi, svetska univerzitetska zajednica ne poznaje praksu koja je kod nas, nadam se, privremeno uvedena. Naime, univerzitetski nastavnici i saradnici bave se i nastavom i naukom. Svi ostali (doktorandi, postdoktorandi, gosti i drugi istraživači) zapošljavaju se na univerzitetu samo u vremenski ograničenom periodu, koliko traju projekti i programi na kojima su angažovani.

Upravo to i predlagač zakona MPNTR hoće da uredi, predlažući u okviru člana 126 stav: „Od dana stupanja na snagu ovog zakona, fakulteti i inovacioni centri ne mogu angažovati istraživače u istraživačkim i naučnim zvanjima, osim istraživača angažovanih preko projekata Fonda za nauku Republike Srbije, međunarodnih projekata i svih drugih budžetskih sredstava izvan Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Ovo angažovanje je vremenski ograničeno na period trajanja predmetnih projekata.” Za prevazilaženje postojećeg stanja u okviru istog člana nudi se čak šest mogućnosti i vremenski period za prilagođavanje od pet godina.

Nekima je i ovo nedovoljno i hteli bi da svi koji su sada zaposleni pređu na institucionalno finansiranje uz dalje povećanje broja saradnika putem novih projekata, praveći tako institute u okviru fakulteta, i to često u oblastima u kojima već postoje naučni instituti, neki od nacionalnog značaja. Za ovakvo ponašanje postoji i materijalni interes, jer su DMT1 troškovi po istraživaču u nauci dvostruko veći od istih u prosveti. Taj problem treba rešavati promenom Uredbe o normativima i standardima uslova rada univerziteta i fakulteta za delatnosti koje se finansiraju iz budžeta, koja nije menjana od 2007. godine. Konkurs za kompetitivne projekte više niko i ne pominje.

(Izvor Politika)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar