MEĐU IZMEĐU

JEDNOUSTI PRETEČA

402 pregleda

Na prvi pogled rekli biste da čovek vodi poreklo od vanzemaljaca. I ne biste pogrešili: stvorenjce nalik naboranoj vrećice, milimetar velikoj, koje je u pradavna vremena živelo u morskom plićaku najstariji mu je predak. Nedavno su ga otkrili naučnici sa Univerziteta Kembridž (Velika Britanija).

Ostatak (fosil) sićušnog bića, s jednim jedinim otvorom – za unos hrane i izbacivanje otpadaka – star je oko 540 miliona godina, a svi tragovi vode do savremenog razumnog dvonošca. Nemojte se buniti, ako vam to neko napomene: evolucija je neumoljiva.

Paleontolog Sajmon Konvej Moris, sa saradnicima, ustanovio je nedavno da ljudi, koji su se pojavili u minulih 200.000 godina, imaju „još starije evolucione pretke” od majmuna i čovekolikih majmuna, kojih se ionako ne mogu odreći.

Sav otpad izbacivan je
na usta, jer zadnji otvor
(anus) nije postojao.

Novootkrivenom stvorenjcetu nadenuo je ime Saccorhytus coronaries. (Saccus znači vreća, a rhytus je reč grčkog porekla i odnosi se na nabore kojima je bilo prekriveno). „No, nije li lepota u očima posmatrača?”, upitao se retorički pozivajući se na Tomu Akvinskog.

Majušni stvor bio je najprimitivniji član veće životinjske grupe iz porodice deuterostoma (grčki: deuteros drugi, stoma usta), životinje sa drugim ustima. Činili su ih kičmenjaci – ribe, vodozemci, gmizavci, ptice i sisari, među kojima i ljudi, ali i bodljokošci (Echinodermata) u koje spadaju morske zvezde, ježevi itd.

Živeo je u doba kambrijuma (pre 570 do 510 miliona godina) kada su mora i okeani bili, čak, 30 do 90 metara viši od današnjih, u razdoblju retkih evolucionih događaja. Svojim primitivnim biološkim osobinama utro je put brojnim vrstama drugoustih, među ostalima kičmenjacima. Ribe, preteče kičmenjaka, pojavile su se 10 do 15 miliona godina kasnije.

U kineskoj pokrajini Šangsi pronađeni su fosili četrdesetak ovih životinjica, među kojima je nekoliko veoma dobro očuvanih. Izgledaju poput sićušnih crnih zrnaca. Verovatno su obitavali u sedimentu plićeg dela morskoga dna.

Odlikuju je ogromna usta u poređenju s telom, koja je, po svemu sudeći, otvarala da bi progutala komadiće hrane ili manje životinje. No, ona su imala još jednu neuobičajenu ulogu: sav otpad iz organizma izbacivan je ponovo na usta, jer zadnji otvor (anus) nije postojao.

Na prednjem delu tela prekrivenom tankom, pokretljivom kožom, ispuštale su progutanu vodu, pa se pretpostavlja da je to preteča ribljih škrga. Po morskome dnu su se kretale grčenjem snažnih mišića i nabora. Člank koji to opisuje objavljen je u časopisu „Nejčer” (Nature).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar