ARGUSOV POGLED

KINESKI GLOBALIZAM

660 pregleda

Kina je uputila filozofski izazov celokupnom vestfalskom poretku na kojem još od 1648. godine počivaju međunarodni odnosi.

Pepe Eskobar

U novom vodećem američkom narativu, onom o „kineskoj agresiji”, sinofobi tvrde da Kina ne samo da je pretnja po američki način života, nego i egzistencijalna pretnja za američku republiku. Vredno je naravno spomenuti to da je američki način života odavno prestao da bude model koji se oponaša širom globalnog juga, a i da Sjedinjene Države sve više izgledaju i deluju kao oligarhija. U pozadini svega toga je ogromni mentalitetski i kulturološki rascep između dve velike sile, što su pojedini lideri i pisci pokušali da objasne.

Jedno od ključnih pravila spoljne politike
Pekinga je
ste da se ne meša u unutrašnja
pitanja drugih zemalja. Paralelno tome,
sled istorijskih događaja od završetka
Drugog svetskog rata nam pokazuje da SAD
nikada nisu odustale od mešanja u
unutrašnja pitanja drugih zemalja.

Nedavni govor predsednika Si Đinpinga jasno pokazuje da se Peking upustio u rastakanje pravila aktuelnog vestfalskog sistema kako bi istinski reflektovao svoju ponovo pronađenu geopolitičku i ekonomsku snagu. Međutim, teško da se radi o „svrgavanju” sistema uspostavljenog Vestfalskim sporazumom iz 1648. godine. Koliko god trgovinski blokovi vladali novom geoekonomskom igrom, nacionalnim državama je suđeno da ostanu temelj međunarodnog sistema.

Jedno od ključnih pravila spoljne politike Pekinga jeste da se ne meša u unutrašnja pitanja drugih zemalja. Paralelno tome, sled istorijskih događaja od završetka Drugog svetskog rata nam pokazuje da SAD nikada nisu odustale od mešanja u unutrašnja pitanja drugih zemalja. Ono na šta Peking stvarno cilja je nešto što je profesor Šjan Lanćin – direktor Centra za studije „Jednog pojasa i puta” u Kineskom nacionalnom institutu za međunarodnu razmenu i sudsku saradnju ŠOS – objasnio na ključnom izlaganju tokom Šangri-la dijaloga u Singapuru, juna 2016.

Lanćin je „Novi put svile”, odnosno Inicijativu pojasa i puta (BRI), definisao kao aveniju ka „postvestvestfalskom svetu”, u smislu prave geoekonomske integracije Evroazije za 21. vek koju bi ostvarile azijske države. To je glavni razlog zbog kog se Vašington – koji je uspostavio aktuelna međunarodna pravila 1945. – plaši BRI i neprekidno ga demonizuje.

Shvatanje podnebesja

Ideja da je imperijalna Kina, tokom vekova, stekla nebeski mandat nad „tjensja”, odnosno „podnebesjem” (u bukvalnom prevodu sa kineskog „svime pod nebesima”), i da je „tjensja” zapravo „diktatorski sistem” je apsolutna besmislica. To još jednom pokazuje temeljno neznanje profesionalnih sinofoba o najdubljim nitima klasične kineske kulture. Ne bi im škodilo da nauče o „tjensja” od nekoga kao što je Žao Tinjang, istraživač iz Kineske akademije društvenih nauka i autor kapitalne knjige koju je 2016. objavio China CITIC Press, da bi potom prošle godine bila prevedena na francuski pod naslovom Tianxia: Tous sous un meme ciel.

Tinjang nas uči da je „tjensja” sistem dinastije Žou (1046-256. p.n.e.) u suštini teorija (koncept) nastao u drevnoj Kini, ali koji nije isključivo vezan za Kinu, već se prostire daleko izvan te zemlje kako bi rešavao univerzalne probleme u „procesu dinamične formacije koji asocira na globalizaciju”. Ovo nas uvodi u fascinantni konceptualni most koji povezuje drevnu Kinu sa globalizacijom 21. veka, i koji ukazuje na to da politički koncepti koje su utvrdile nacionalne države, imperijalizmi i rivaliteti oko hegemonije, gube smisao kada se suočavaju sa globalizacijom. Simbol budućnosti je nova moć sveobuhvatnih svetskih mreža, što je u srcu agende BRI.

Kineski zmaj, legendano biće kineske mitologije, folklora i istočno-azijske kulture u celini

Tinjang pokazuje da se koncept „tjensja” odnosi na svetski sistem u kojem je pravi politički subjekat svet. U zapadnjačkoj imperijalističkoj vizuri, svet je oduvek bio objekat osvajanja, dominacije i eksploatacije, a nikada politički subjekat po sebi. Zato nam je potrebna viša i sveobuhvatnije ujedinjujuća vizija od nacionalne države ili, kako bi rekao Lao Ce, potrebno nam je da „vidimo svet sa njegove tačke gledišta”.

Ti nisi moj neprijatelj

Zaranjajući do najdubljih korena kineske kulture, Tinjang pokazuje da je ideja da nema ničega izvan „tjensje” zapravo metafizička, jer „tjen” (nebesa) postoje svuda. Prema tome i „podnebesje”, kako je Konfučije rekao, mora biti isto kako bi bilo u skladu sa nebesima. Stoga je sistem „tjensja” inkluzivan, a ne ekskluzivan; on potiskuje ideju neprijatelja i stranca; nema te kulture ili zemlje koja bi bila označena kao neprijatelj koji se ne može inkorporisati u sistem.

Kineski izazov je bez presedana i nije čudo
što je Vašington, zajedno sa drugim
zapadnim elitama, u šoku. Na kraju se sve
svodi na pozicioniranje „tjensja” kao
superiornog promotera „dinamičnog
ekvilibrijuma” u međunarodnim odnosima
u poređenju sa vestfalskim sistemom.

Tinjangova najoštrija dekonstrukcija zapadnog sistema je kada pokazuje kako je teorija progresa, onakva kakvu je mi poznajemo, vezana za logiku hrišćanstva, a onda „postaje moderno sujeverje; mešavina koja nije ni naučna, ni teološka – već ideološko sujeverje”.

Tinjang sa pozicija kineskih intelektualnih i kulturnih tradicija pokazuje da otkako je hrišćanstvo odnelo prevagu nad paganskom grčkom civilizacijom, Zapad se vodi logikom borbe. Svet se tretira kao ratoborni entitet, sa grupama plemena koja su međusobno suprotstavljena. (zapadna) „misija osvajanja sveta je uništila a prioriintegritet koncepta ,sveta’. Svet je izgubio svoj sakralni karakter kako bi postao bojno polje posvećeno univerzalnom dostignuću hrišćanstva. Svet je postao objekat.”

Tako smo došli do tačke u kojoj hegemonski sistem znanja, preko svog modusa difuzije i monopola nad pravilima jezika, propagira „monoteistički narativ u svemu; društvima, istoriji, životu, vrednostima”. Sistem je „prekinuo znanje i istorijsku nit drugih kultura”. Rastočio je druge spiritualne svetove u ruševine bez smisla, kako bi oni izgubili svoj integritet i sakralnost. Deplasirao je „istoričnost svih drugih istorija u ime vere u progresivizam (što je sekularna verzija monoteizma)”. Podelio je svet na centar i periferiju; na „evoluirani” svet koji ima istoriju, kontrapostiran stagniranom svetu bez istorije.

Ovo se jako malo razlikuje od drugih vodećih pravaca kritike zapadnog kolonijalizma koji se mogu naći širom globalnog juga.

Jin i jang

Konačno, Tinjang dolazi do formule Lao Cea. „Prema Zakonu neba, višak se gubi, a nedostaci kompenzuju”. A to se vezuje za jin i jang, kako je objašnjeno u „Knjizi mutacija” (dinastije) Džou: „Jin i jang je funkcionalna metafora ekvilibrijuma, koja podrazumeva da vitalnost svakog postojanja leži u dinamičnom ekvilibrijumu”.

Ono što sekira sinofobe je to što „tjensja”, onako kako ga objašnjava Tinjang i kako ga usvaja aktuelno rukovodstvo iz Pekinga, teži ka pravom „dinamičnom ekvilibrijumu” u međunarodnim odnosima, pa tako predstavlja ozbiljan izazov za američko vođstvo, kako u domenu tvrde moći, tako i u domenu meke.

Oltar neba, taoistički hram u Pekingu

Upravo se u ovom kontekstu mora interpretirati ključno, široko izlaganje kineskog ministra spoljnih poslova Vang Jia o Si Đinpingovoj diplomatskoj strategiji. Vang ističe kako je Si „napravio inovacije i transcedirao tradicionalne zapadne teorije međunarodnih odnosa koje postoje već 300 godina”.

Kineski izazov je bez presedana i nije čudo što je Vašington, zajedno sa drugim zapadnim elitama, u šoku. Na kraju se sve svodi na pozicioniranje „tjensja” kao superiornog promotera „dinamičnog ekvilibrijuma” u međunarodnim odnosima u poređenju sa vestfalskim sistemom.

Kao rezultat toga bi ogromni politički i kulturni odjeci mogli da postanu „izgubljeni u prevodu”, tako da je Kini potrebna značajna meka moć kako bi uspela da probije svoju poruku. Umesto što izaziva klevete za redukcionizam, ovaj proces bi trebalo da pokrene ozbiljnu globalnu debatu u godinama koje dolaze.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar