MENTALNA LOZINKA

KIŠNA GLISTA NA LEĐIMA

3.712 pregleda
Buše ka severu (Vikipedija)

Pričao nam je i kako je ženski deo kraći jer su u prirodi svi mužjaci po pravilu jači i veći, i da glista buši zemlju uvek prema severu, i to tupim delom tela jer su na njemu veća usta, i da gliste danju jedu zemlju, a noću je povraćaju, i da se gliste rađaju slepe…

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Orijentacija nije samo uobičajeni naziv za snalaženje u prirodi ili bilo gde drugde, već je to izraz koji je nastao kao rezultat na Zemlji mnogim organizmima urođenog okretanja prema izvoru svetla, odnosno prema suncu i mestu odakle ono jutrom izlazi. Orijent je izraz koji dolazi od latinske riječi oriens koja znači istok, a koristi se za opisivanje Istočnog sveta, odnosno kultura i zemalja azijskog kontinenta. Pod tim imenom se može podrazumevati Bliski istok ili Daleki istok, odnosno Azija u celini.

To je opšteprihvaćeni naziv za sve što pripada Istočnom svetu u odnosu na Evropu, pa tako imamo zemlje Orijenta, orijentalni ples trbušnih plesačica ili orijentalne borilačke veštine. Osnovna podela podrazumeva četiri strane sveta: istok, zapad, sever i jug, ali magnetni polovi su ono što nas sada zanima – čisto orijentaciono.

Pravi je trenutak da malo listamo domaću i stranu štampu, a tamo piše da su „nemački naučnici otkrili da krave, osim što mogu da ,predskažu’ vreme (sic!), imaju sposobnost da odrede u kom pravcu se nalazi sever”. Baš tim rečima! I vi ste to pročitali?

Pođimo redom – na koji to način krave mogu da predskažu vreme, odnosno promenu vremena? Kako se to manifestuje? Da li to mogu sve krave, i divlje i domaće? Da li to mogu sve rase domaćih krave ili samo neke? Da li su sve pripadnice jedne vrste u stanju da s jednakom, ili bar nekom približnom verovatnoćom, predskažu promenu vremena? Koliko sve ovo zvuči ozbiljno?

Nemački naučnici su zaključili da se
krave oslanjaju na zemljino magnetno
polje radi orijentacije… Do ovog saznanja
se došlo satelitskim nadgledanjem.

Mnoge životinje mogu da nagoveste skoru promenu vremena, odnosno, po njihovom neobičnom ponašanju neki „prognozeri” su u stanju da primenjujući drevna narodna znanja i verovanja daju korektno tumačenje. Prateći ponašanje divljih i domaćih životinja, ptica i insekata u odnosu na trenutno, ali i nadolazeće vreme, dolazilo se do manje-više ispravnih zaključaka koje je vredelo zapamtiti i preneti potomcima.

Na primer, porast vlažnosti vazduha prethodi skorim padavinama, a to male žabe gatalinke, pijavice, insekti i ptice mogu da osete, svako na svoj način, i u skladu s tim počinju da se „neobično” ponašaju. Padom atmosferskog pritiska, i povećanjem vlažnosti, nejaka tanka krila postaju sve teža pa se insekti počinju spuštati, a gladne ptice ih po prirodi stvari prate. Postoji stara narodna mudrost: „Laste nisu (u)više, eto ti kiše!”, ali pamtim još jednu, jako sličnu i mnogo primereniju ovom tekstu: „Kada se goveda obadaju – kiša će!”

Obad je povelik insekt sa žaokom, koji nekada ubode krupnu stoku i tada ona od bola naprosto poludi pa skače i riče. Krava s lošim iskustvom nekad se zaobada i kada se na nju, zbog povećane vlažnosti, spusti i najmanji roj – bilo kakav. Ne mogu da verujem da su nemački naučnici mislili na ovu vrstu kravljeg prognoziranja!? Ako je to za njih novost ima da se oduševe kada saznaju da i neke kanalizacije „znaju” da reaguje na povećanu vlažnost.

U nastavku udarne vesti se kaže da krave imaju sposobnost da odrede u kom pravcu se nalazi sever. „Ta prirodna sposobnost za pronalaženje severa potiče od njihovih predaka, koji su bili primorani da redovno tragaju za ispašom, čime su stekli osećaj za orijentaciju”. Urođena orijentacija, poput one kod lasti i divljih pataka?

„Koristeći se sajtom Google Earth, koji omogućava vizuelizaciju naše planete na osnovu satelitskih snimaka, istraživači sa univerziteta Duizburg-Esen konstatovali su, na brojnim uzorcima krda stoke, da se ona sistematski okreće u pravcu severa, bilo da bi se odmarala, bilo da bi pasla. Nemački naučnici su zaključili da se krave oslanjaju na zemljino magnetno polje radi orijentacije…”

Do ovog saznanja se došlo satelitskim nadgledanjem, a informaciju su, kao udarnu vest, prenele sve vodeće svetske agencije?! Nisam naišao na podatak koji bi se odnosio na bikove i telad… Valjda se to podrazumeva?

„Mahovina raste na severnoj strani drveća ili kamenja”, i to je ono što pamtim sa izviđačkih logorovanja i neizbežnih časova o orijentaciji u prirodi. Učili smo nešto i o Malom medvedu i zvezdi Severnjači, i o oltarima i zvonicima na hrišćanskim bogomoljama, i o položaju ulaznih vrata, a sve to po konfesijama, naravno. Vredi uvek znati gde je sever – može nam nekad zatrebati! Sećam se kompasa, koji smo vešto pravili od namagnetisane šivaće igle zabodene u tanki kružić napravljen od plutanog čepa. Spuštena u čašu vode igla je pokazivala pravac sever-jug.

Ako se krave „sistematski okreću u pravcu severa, bilo da bi se odmarale, bilo da bi pasle”, možemo li tada posmatrati kravu kao magnetnu iglu? Da li bi svaka krava ubačena u vodu zauzela smer sever-jug? Bez odgovarajućeg plutanog kružića ispod nje – to bi bilo teško izvodljivo.

Lepo je sve znati, ali ima nekih stvari kojima se nepotrebno opterećujemo. Recimo, još pamtim dan kada nam je debeli Zoki otkrio tajnu da se kišna glista sastoji od muškog i ženskog dela, i da je žućkasti prsten granica. Pročitao je u nekoj knjizi, bar nam je to tako ispričao, i da se preciznim rezom od jedne mogu dobiti dve žive i zdrave gliste. Morao je to da nam, po svaku cenu, dokaže naučnim eksperimentom. Gledali smo ga bez daha kako se muči da preseče to jadno biće, i na kraju, nezadovoljan dobijenim rezultatom, baca oba komadića tog nazovi mesa. Žilet je zadržao jer će mu trebati za seciranje žaba krastača, malo kasnije, tamo iza starih garaža.

Pričao nam je i kako je ženski deo kraći jer su u prirodi svi mužjaci po pravilu jači i veći, i da glista buši zemlju uvek prema severu, i to tupim delom tela jer su na njemu veća usta, i da gliste danju jedu zemlju, a noću je povraćaju, i da se gliste rađaju slepe…

I tako je Zoki pametovao i to bi potrajalo unedogled da ga ja nisam prekinuo kratkim pitanjem, glumeći naivnu radoznalost:

„A da li znaš zašto kišne gliste spavaju na leđima?”

Gledao me je bez reči, i da je pogled mogao da ubije…

„Otkuda ti to? Gde si to pročitao?”, upitao me je škrgućući zubima i stišćući pesnice, jer ga je cerekanje prisutnih počinjalo ozbiljno nervirati.

„Tako mi je rekla moja baba, a ona je sve znala”, odbrusio sam mu neustrašivo. Ah, da ne zaboravim, i Vesnica je bila tu.

Prolaze godine, srećemo se Zoki i ja tu i tamo, ali nikada više nismo pomenuli priču o glistama i konfliktnu situaciju iz našeg detinjstva. Postao je cenjen hirurg, ali nešto mu ja ne bih pod nož.

Jedna od novijih „misterija” govori o tome da mačke moraju ući u krug. Obavezno! Neizostavno! Kakav krug? Pa, bilo kakav krug na koji naiđu – to im je valjda tako uneseno u njihov mačiji kôd. Sada zagovornici teorije stvaranja mudro klimaju glavama.

Pitam se kako možemo doći do saznanja
koliko to uglova mora imati pravilni
mnogougao da bi ga mačka, bez problema,
prihvatila kao krug, i ušla u njega?

Napravio sam veliki broj fotografija mačaka u krugovima na tepihu, na linoleumu, na asfaltu i betonu… Pozirale su mi strpljivo očekujući da se baš njihova slika pojavi u knjizi o misterijama, ali na kraju sam se odlučio za ovu koju sam video u elektronskom izdanju jednog našeg tabloida. Zašto? Ma, ima dobru priču.

Dakle, vidimo da je simpatična šarena maca samoinicijativno ušla u „krug”, napravljen od sedam isečenih komada crvene lepljive trake, i radoznalo gleda u objektiv. Po ovome ispada da je sklepani sedmougao uspešno zamenio krug i tako prevario očito neiskusnu mačku. Da li je baš tako bilo? Možda je ona, samo radi fotografisanja, spuštena na pravo mesto u pravom trenutku?

Pitam se kako možemo doći do saznanja koliko to uglova mora imati pravilni mnogougao da bi ga mačka, bez problema, prihvatila kao krug, i ušla u njega? Koji je najmanji broj strana? Da li krenuti od kruga i zameniti ga, na početku eksperimenta, pravilnim mnogouglom od 360 strana, kojem ćemo oduzimati stranu po stranu sve dok mačka ne odbije da ga smatra krugom, ili ćemo nekom kvadratu dodavati ugao po ugao sve dok mačka ne prihvati taj mnogougao kao krug i „svesno” ili instinktivno, uđe u njega?

Kada u elitnom restoranu naručite
piletinu, uvek će vam doneti levi
karabatak, jer je svima dobro poznato
da kokoške noću spavaju samo na
jednoj nozi, i to isključivo desnoj.

Očekujem da negde neko „Ministarstvo za uzaludno gubljenje vremena” odvoji značajnu svotu i pokrene brojna istraživanje koja bi u dogledno vreme mogla dovesti do rezultata. Da nam najzad stručno i argumentovano objasne zašto divlje patke, prilikom ulaska u vodu, prvo zakorače desnom nogom…

Kada u nekom elitnom restoranu naručite piletinu, po nepisanom pravilu uvek će vam doneti levi karabatak, jer je svima dobro poznato da kokoške noću spavaju samo na jednoj nozi, i to isključivo desnoj, te tako odmaraju svoje srce koje je i kod njih na levoj strani. Ako kokoška svaku noć neprekidno stoji na desnoj nozi samim tim ta mora biti mišićavija, odnosno žilavija od leve. Dama koja drži do sebe nikada ne bi propustila priliku da jedva primetnim pokretom prsta pozove šefa sale i vrati mu pogrešan batak.

Dok avionom prelećete plato Naska u Peruu, ugledaćete neverovatne geoglife, crteže napravljene skidanjem ili okretanjem oblutaka. Lako se razaznaju kondor, kit, kolibri, pas, majmun, ali tu je i nekakav čovek za klavirom, bar ga ja tako vidim. Još samo nedostaje tabla s upisanim tekstom „Ne pucajte u pijanistu!” Postoje mnogobrojne teorije o tome ko je i kako pravio te crteže prepoznatljive samo sa velikih visina, ali i o tome kome su bili namenjeni i čemu su služili.

Rado bih gigantskim crtežima posvetio još prostora, ali se bojim da bi nas to odvelo predaleko – verovatno opet do upornog Denikena i podsećanja na to šta je pre nekih tridesetak godina tačno rekao o tim linijama, a kako su to protumačili oni koji o svemu znaju i bolje i više od njega, a verovatno i od nas.

U slučaju da platou avionom prilazite iz suprotnog smera videćete „čoveka” sa uzdignutim rukama. Da li samo maše ili daje neki unapred dogovoreni znak? Šta i kome „ govori”? Pokazuje nam da je rezultat pet-četiri! Za koga? Ili devet! Šta devet? Čega devet? Devet minuta do kraja? Ili devet dana? Da li „to” izveštava nekog gore u matičnom brodu o broju planeta u našem sistemu, zajedno sa još neprežaljenim malim Plutonom? Možda javljaju da je vođa misije, na našoj planeti, ostao bez malog prsta? Sve mi ovo miriše na jakuze i njihovo dokazivanje apsolutne lojalnosti! Gledali ste „Crnu kišu” s Majklom i Endijem?

Možda ovi gestovi znače da su Zemljani odustali od borbe? A opet, moguće je i da su posle epske borbe vanzemaljci izvukli deblji kraj? Da li crtež, upućen zapovedniku, gore u komandnom brodu, u stvari poručuje: „Šefe, gotovi smo, moramo se predati Zemljanima!”

Pogrešna orijentacija nekad daje potpuno neočekivane rezultate, ali tu su dežurni koordinatori da pomognu svojim mudrim i pravovremenim savetima. Proročanstva Tarabića, koja se s vremena na vreme odnekud izvuku, u zavisnosti od trenutne situacije u zemlji, nose u sebi odgovarajući primer pa ću ga iskoristiti:

Pričaju da su jednom neki pitali Deda Miloja da im prorekne ko će pobediti u ratu sa Švabama, a on im je kao rekao da uzmu jednu jabuku i preseku popola. „Ja vam deco više ne trebam, sve će vam se samo kazati“, rekao je sveznalica uvrćući brk. I krenuo.

„Koja jabuka, slatka ili kisela?”, upitala ga je poružna devojka. „Deda, reci nam kakvu jabuku da uzmemo, slatku ili kiselu?”

„Alo, gluvi, je li svejedno kakva je jabuka?”, zagalamila je pošto Miloje nije reagovao. Posle nekog vremena, shvativši da je valjda nebitno koja je jabuka u pitanju, visoki mladić je izvukao svoj džepni nožić i pružio ruku ka devojci tražeći od nje njoj najbližu. Kada je prepolovio kiselu zelenu jabuku svi su se primakli da vide rezultat. Ništa. Duplo golo. Samo pet-šest smeđih semenki u sredini prepolovljene jabuke smejalo im se u lice.

Starac se odjednom pojavio i sa stola bez reči uzeo jednu polovinu, smešeći se krajevima usana.

„Šta je bre ovo, čiča, nema ovde nikakvog odgovora? Samo semenke. To ti nas malo zekiš, a?”, upitala ga je ona nervozna.

„Niste vi deco mene dobro shvatili, nisam ja rekao da je tako presečete. Pogrešno ste je okrenuli. Dajder mi jednu celu, ti grlata. Denu taj nož, dečko.” Kada je kočoperni Miloje, usporenim pokretima, najzad presekao jabuku, teatralno je objasnio okupljenima da će rat dobiti ljudi, koji će na čelu nositi znak koji im je upravo pokazala dobro informisana jabuka.

Ne bih komentarisao proročanstvo, niti vreme kada je ono nastalo, ili ko ga je otkrio, ali sama priča kao priča, ili lucidna dosetka, ima svoj šarm.

Podsetila me na Delfsko proročanstvo, dobro poznato po upotrebi zapete onako kako je to snalažljivim profetima najbolje odgovaralo u krajnje nezgodnoj situaciji: „Ibis, redibis, numquam peribis in bello!” Setili ste se priče?

Prilikom reklamacije na neispunjeno, a dobro naplaćeno proročanstvo, delfsko sveštenstvo je ucveljenoj rodbini poginulog ratnika relativno drsko odgovorilo da je njihov prigovor bez osnova. „Ali, draga gospodo, niste vi to najbolje zapisali. Trebali ste prvu zapetu staviti ovde, a drugu ovde… Ne snosimo nikakvu odgovornost, a naše proročište nikad ne greši! Sve smo ispravno protumačili. Otići ćeš! Nikada se nećeš vratiti! Poginućeš u ratu!

I baš tako je i bilo. Molim lepo. Doviđenja, dođite nam opet.”

Ako ste nekada na isti način presekli kaki, japansku jabuku, mogli ste videti lep malteški krst – bar ga ja tu vidim. Ne znam za vas, ali sigurno bi ga odmah ugledao i snalažljivi deda Miloje, ako bi mu to odgovaralo. Možda ćemo jednog dana, ako se za tim ukaže potreba, na naslovnim stranicama naših tabloida, uz naznaku „Neverovatno!” ili „Senzacionalno!”, saznati za još neka dosad nepominjana proročanstva, teškom mukom skrivana od nepodobnih pojedinaca i organizacija.

Pod udarnim naslovom: „Konačno rešena misterija originalnih Kremanskih proročanstava!”, jedan od naših tabloida će se na sva zvona pohvaliti svojim „slučajnim” otkrićem. Tu bi bila i najava novog luksuznog projekta našeg najvećeg poznavaoca misterija svih vrsta, s velikim popustom za prenumerante.

„Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju”, što bi rekli naši stari. Tajne ili misterije, svejedno je. Da još malo pričekamo?

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Ivaniševića „Misterije i kako ih se rešiti”, koja je u završnoj pripremi.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar