MENTALNA LOZINKA

KO PRATI MRTVI MOBILNI

1.106 pregleda
Evo, ti se javi! (Vikipedija).

Da li isključeni može da posluži kao prislušni uređaj? Može li se locirati telefon iz kojeg je izvađena baterija? Hm, verovatno može i tada – jer se u svakoj kartici kriju nebrojene mogućnosti koje i ne moraju u potpunosti biti jasne nama običnim smrtnicima. A šta ako su iz mobilnog izvađene i baterija i kartica? Da li je tačno da se na unutrašnjoj strani omotača svake baterije i odštampana antena? Čuj, antena, i šta još?

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

Vraćajući se s pijace dobrodržeća dama je svratila do mlađanog doktora da bi mu se požalila na jedan od njenih mnogobrojnih zdravstvenih problema, koji je upravo tog dana došao na red:

„Doktore, čujem neke glasove u stanu, iako živim sama”.
„Zanimljivo, a kada se to dešava?”, upitao je mladić ljubazno.
„Uvek kada uključim radio, doktore”, odgovorila je stara cura.

I šta reći na ovu „misteriju”? Naravno, reč je o otrcanoj šali, ali već je postalo pravilo da se reč misterija koristi i za sve ono što ne razumemo, ili što nam nije u potpunosti jasno. Za onoga ko ne zna na kom principu radi sijalica to je potpuna misterija, ali to nije misterija za sve one koji to znaju. Za mladog neiskusnog operativca koji čuje glasove, a ne vidi nikoga oko sebe, to je misterija, kao i za gorepomenutu damu željnu razumevanja.

Da li može isključeni mobilni telefon da posluži kao prislušni uređaj i na koji bi to način funkcionisalo? Može li se locirati telefon iz kojeg je izvađena baterija? Hm, verovatno može i tada – jer se u svakoj kartici kriju nebrojene mogućnosti koje i ne moraju u potpunosti biti jasne nama običnim smrtnicima. A šta ako su iz mobilnog izvađene i baterija i kartica? Da li je tačno da se na unutrašnjoj strani omotača svake baterije naših mobilnih telefona nalazi i odštampana antena? Čuj, antena, i šta još?

Ako bi se i moglo pratiti kretanje osobe s „mrtvim” mobilnim telefonom, zna li se, bar orijentaciono, koji bi bio granični domet takvog uređaja? Postoji li neko vremensko ograničenje ili možda temperaturno? Temperaturno? Hm, da, vredi razmisliti! Čitajući sve ono što mi dolazi do ruku, shvatio sam da se dosta toga već uradilo, čak i previše, i da se na tome neprekidno radi, ali neka to ostane tema za knjigu „Mobilni telefoni i kako ih se rešiti”. Nama je dovoljno da znamo da svojim mobilnim uvek možemo pozvati pomoć, čak i kada smo u potpunosti potrošili kredit. Ili, da sa starog telefona, u kojem nema kartice, lako možemo prebaciti neke drage nam slike na drugi mobilni koji se nalazi u blizini.

Gogenova pitanja bez odgovora

Da se mi vratimo misterijama, ali onima koje to zaista jesu. Naziv potiče od starogrčke reči μυστήρια sa značenjem: skriveno, tajno, tajanstveno, čudno, zagonetno… U suštini, bio je to tajni ritual posvećenja pojedinca nekom božanstvu, dobro skriven od očiju neupućenih, a sama reč mistika je kod Starih Grka i označavala upravo to – sjedinjavanje čoveka i boga, ili boginje.

U naslovu svog remek-dela iz 1897.
godine „Odakle dolazimo? Šta smo?
Kuda idemo?” postavio je pitanja na
koja najmudrije svetske glave još
pokušavaju da odgovore.

Slične obrede inicijacije prolazili su i birani kandidati u Starom Egiptu, u Fenikiji, i u Starom Rimu, gde se svaki od njih tom prilikom dublje vezivao sa svojim bogovima i zaklinjao na čuvanje Tajne koje mu je otkrivena. Zapravo, zaklinjao se da će čuvati Znanje koje mu je poput najveće dragocenosti krišom davano na sastancima probranog kruga, o čudima koja nas okružuju, jer nisu svi smeli znati odgovore na pitanja: KO, KADA, ZAŠTO I KAKO?

Poznato nam je da se Pol Gogen, tragajući za rešenjem svojih životnih problema, oslobodio okova učmale sredine i uputio na daleki Tahiti da tamo u miru slika lepe žene i netaknutu prirodu. U naslovu svog remek-dela iz 1897. godine „Odakle dolazimo? Šta smo? Kuda idemo?” postavio je pitanja na koja najmudrije svetske glave još pokušavaju da odgovore.

U srednjem veku, u zapadnoj Evropi, pre svega u Engleskoj i Francuskoj, prvo u crkvama, a potom i na gradskim trgovima, izvodile su se religiozne drame o života svetaca, koje su se zvale, kao što verovatno i sami pretpostavljate – misterije. Širokim narodnim masama su na jednostavan, prihvatljiv način, prenošene poruke koje su bile po volji same matere Crkve, a ona je najbolje znala, kao što to zna i danas, i ko smo i kako smo nastali.

Apolonove, Demetrine, Hekatine i Orfejeve misterije su iz neke druge priče i trebalo bi nam mnogo više vremena za pojedinačno objašnjenje, ali sve one su bile priprema za zagrobni život i sve razdvajaju dušu od smrtnog tela, i pravedne od grešnika. I to na misteriozan, tajanstven način, nama zagonetan i nerazumljiv, ali i taman, mračan, skriven i nedokučiv. Pitam se da li je engleska reč mistery (,misterija) mogla nastati spajanjem reči mist, sa značenjem: laka magla, izmaglica, i reči area (ejrijә), odnosno: ravnica, oblast, zona, teritorija. Tako misterija ne bi bila ništa drugo do prostor pod maglom, kuda onaj ko ne zna put i ko nije upućen, ne može da prođe. Da li sam preterao s nagađanjem?

Priprosti seljak je doveden na imanje nadmenog francuskog kralja da pomogne u sređivanju velikog vrta, jer se očekivao skori dolazak španske svite, s prestolonaslednikom na čelu. I tako je, radeći na travnjaku, prvi put u životu video prelepu plavu koku s dugom neurednom repinom. Ugledavši joj na glavi nešto poput krunice odlučio je da to malo bolje osmotri… I tada mu je srce zamalo prepuklo od straha jer je paun iznenada ispustio prodoran krik i raširio svoj rep do neslućenih granica. Nije ga toliko prepao sam krik koliko „hiljade” izbečenih očiju koje su se pojavile niotkuda, i sve su, sa preterano široke lepeze, gledale preteći samo u njega. Svaki drhtaj paunovog repa izazivao je pomeranje svih tih očurdi i dodatno mu hladio već sleđenu krv u žilama.

Ako je taj šok nastao kao posledica moćnog audio-vizuelnog efekta ostaje nejasno da li bi se isti rezultat dobio i naglim širenjem „okatog” repa u potpunoj tišini? Misterije se često vezuju za nešto nepoznato, za ono što nikad pre nismo videli ili što čak nismo u stanju ni da zamislimo. Nekada nešto ne možemo da razumemo, ali desi se i da ponešto potpuno pogrešno protumačimo, a da toga nismo ni svesni.

Lazareva pećina

U prelepoj Lazarevoj pećini, u blizini Bora, nalaze se brojni stalagmiti, odnosno „skulpture” kratkih imena, koja ih podobro opisuju, kao što su: Fontana, Plast, Dirigent, Stogovi, Orkestar… Pogledajte fotografiju na kojoj se nalazi poznata „Glava bizona” ili samo „Bizon”, i procenite sami da li je kum bio u pravu kada je davao to ime. Pošto smo se nagledali figure koja se formirala prirodnim putem, tokom dugog niza godina, odnosno vekovima, pa i milenijumima, neko je posle obaveznog slikanja, listajući po napravljenim snimcima, primetio poveliku senku levo od Bizona i u njoj video Goluma, tužnu kreaturu iz „Gospodara prstenova”, u još jednoj potrazi za dražesnim prstenom.

Ali, stariji posetioci naše najveće i najlepše pećine shvatili su da to može biti i senka strašnog vampira Nosferatua pa su posle kraće pauze, čim su se malo pribrali, uzeli svoje mobilne telefone da to ovekoveče. Prisutni slepi miševi gledali su ih u čudu ili su ih samo slušali? Šta kaže nauka? Neka bude da su ih slušali! I mi svašta čujemo, a mnoge stvari koje vidimo još ne možemo da sagledamo!

Fatimina ruka

Duboko ukorenjeni strah od onog što ne vidimo verovatno vuče poreklo od dubokih mračnih pećina u kojima su živeli naši preci. Pojavom vatre otvorio im se čitav jedan novi svet i noć više nije bila tako strašna, ali ostala nam je ona stara narodna „Nikad nije noć ko dan!”, jer sve je bolje kada se dobro vidi. Kada dobro vidimo u stanju smo da primimo više informacija i samim tim više znamo, a to znači da bi i onaj ko nas kriomice gleda mogao saznati neke važne stvari o nama. S kojim pravom, pa zakon ne dozvoljava narušavanje privatnosti, zar ne?

Koliko ste puta čuli rečenicu,
koja se izgovara kada neko naglo
ozdravi: „Ode bolest ko rukom odnesena!”
Čijom rukom? Fatiminom?

Ali, nismo deca, ta znamo da neko uvek motri na nas! Danas, više no ikada pre, a garantovano manje nego sutra. Mnogo smo mirniji kada ne znamo ko nas sve nadzire i zbog čega to radi. Zašto da se nerviramo zbog tamo nekih „vladara iz senke”? Vremenom su neki od nas naučili da ono što ne vidimo ne bi trebalo da nas plaši! Pa zar nije i Ivo Andrić u knjizi „Znakovi pored puta” napisao: „Ja se ne bojim nevidljivih svetova”. Koliko vam je prihvatljiva ta misao? Da li su se njegovi strahovi, koje je sigurno imao, pojačavali sa poboljšavanjem uslova vidljivosti?

Tropska lijana

Na Tenerifima sam fotografisao krupnu tropsku lijanu koja donekle podseća na filodendron. Monstera Delicioza ima plodove nalik bananama, sa ukusom ananasa. Pročitao sam u „Vikipediji” da je 1763. godine naziv Monstera čitavom tom rodu dao francuski botaničar Adanson, zato što su mu neobični listovi ove biljke izgledali monstruozno, ali meni su njene velike raširene „oči”, nastale sušenjem i opadanjem listova, uvek izgledale mnogo „monstruoznije” od nekakvih iscepanih listina

Verovalo se, i još neki u to veruju, da onaj ko nas neprestano posmatra ne može doneti ništa dobro, pa je tako i nastao izraz urokljivo oko – za ono oko koje nam donosi samo zlo i naopako, za onog ko nas stalno prati i uglavnom nam loše želi. Hamza, ili Fatimina ruka, veoma je cenjen amulet, ne samo u arapskom svetu, koji čuva njenog nosioca od zlomislih očiju, odnosno od zlog pogleda, i u sebe prima sve negativno što je usmereno prema njemu. Fatima je bila kćerka proroka Muhameda i, po njemu, jedna od četiri savršene žene islamskog sveta. Uz njeno ime se često dodaje „Az-Zahra” (Sjajna) ili „Al-Batu” (Čista devojka, Devica). Fatimina šaka prepuna je simbolike i postoje razna tumačenja, ali suština je u njenoj snazi da sačuva onoga ko je nosi.

Dobro se vidi da Fatima drži na dlanu „urokljivo” desno oko. Uhvatila ga je, i u sebe primila sve zlo iz tog pogleda. Koliko ste puta čuli rečenicu, koja se izgovara kada neko naglo ozdravi: „Ode bolest ko rukom odnesena!” Čijom rukom? Fatiminom?

Ovu amajliju pominjem samo da bih još jednom skrenuo pažnju na izraze mistika i mistično. Znam da zvuči kao misterija i misteriozno, i mnogi čak ne prave razliku, jer se u oba slučaja radi o nečem tajanstvenom, nedokučivom i nejasnom. Neki tvrde da je i sama reč misterija nastala od starogrčkog mistikos (μυστικός), sa značenjem – videti zatvorenih očiju. To je, dakle, sposobnost da se vidi ono što drugi ne vide, ili da se oseti ono što drugi ne mogu. Smatra se da su mistika, okultizam i ezoterija sinonimi, mada bi neki bolji poznavaoci rado ušli u polemiku tvrdeći da razlike ipak postoje. Sve da ih i ima reč je o zanemarljivim nijansama.

Fatimina ruka

Izraz okultizam (lat. occultus – skriveno, tajno), koliko mi je poznato, nema nikakve veze sa okom ili očima, ni sa dobrim ni sa onim lošim! Naš jezik je pun nekih prikrivenih značenja, a pošto svaka reč ima i svoje logično poreklo bilo bi dobro proveriti ovaj dativ. Kome ili čemu? Oku! Verujem da je u pitanju samo puka slučajnost, mada više čovek ni u šta ne može biti siguran.

Dišanova „Fontana”

Mistika je za Crkvu sve ono što se ne objašnjava vernicima, i nikada se ne dovodi u sumnju, ali ona nije samo Ex Catedra – radi se o nečem natprirodnom i vančulnom, odnosno paranormalnom, što nadilazi standardno poimanje. Mistika je uvek direktno povezana s verom i verovanjem, a samim tim i sa tradicijom, i običajima sredine u kojoj je neko rođen ili je tu odrastao. Ima veze sa okolinom? Nikola Tesla je u jednom intervjuu, koji je ostao zabeležen pod naslovom „Mašine će zaustaviti rat”, rekao da ne postoji sukob između ideala nauke i ideala religije, ali je nauka suprotstavljena teološkim dogmama jer se zasniva na činjenicama.

Kada je Marsel Dišan na Salonu
1917. godine izložio običan beli
pisoar i nazvao ga „Fontana”, izazvao
je veliki skandal i iskreno sažaljenje.

Nagledali smo se raznih televizijskih hit-serija o istraživačima paranormalnih aktivnosti i ljudima izuzetnih sposobnosti, a na brojnim kanalima prikazuju se najnoviji nastavci, snimljeni na zahtev gledalaca. Želja da shvatimo potpuno nejasne stvari tera nas da ih i dalje gledamo kako bismo naučili nešto novo – da dođemo do još malo znanja, pogotovu ako je dosad bilo skrivano ili zabranjeno. Ni Molder ni Skali nemaju neke natprosečne moći, i lako možemo da se poistovetimo s njima. Navijamo za Moldera dok uporno traga za istinom i želi da zna. I ja želim da znam, a vi?

Dišanova fontana

„Istina je negde drugde!” Da li je tako? I ako jeste da li smo mi spremni da prihvatimo nov pogled na realnost? Kada je Marsel Dišan na Salonu 1917. godine izložio običan beli pisoar i nazvao ga „Fontana”, izazvao je veliki skandal i iskreno sažaljenje onih koji ga tada nisu razumeli ili to nisu hteli. Moglo bi se reći da je kukuriknuo pre zore, ali 2004. godina, uoči dodele Tarnerove nagrade, prestižnog britanskog priznanja, petsto vodećih likovnih stručnjaka iz celog sveta proglasilo je „Fontanu” najuticajnijim delom moderne umetnosti svih vremena! I Pablo Pikaso je svojevremeno pre svih shvatio da se u delovima starog bicikla krije „Glava bika”! I vi ste je odmah ugledali? Da, da, i ja sam…

Kada se nešto dobro objasni to odmah postaje razumljivije, međutim, sve ono što danas vredi kao standard, i merilo kvaliteta, sutra lako može postati predmet ozbiljne revizije. Veliki Gete je jednom prilikom rekao da znanje rađa sumnju, odnosno da što više znamo tim više sumnjamo. I Darvinova „Teorija o poreklu vrsta” bila je svojevremeno žestoko iznapadana i ismejana, od strane mudrih i učenih ljudi svih profila, ali se izborila za svoje mesto i dugo nam je potrajala.

Teorija o Vrhovnom Biću, Tvorcu ili Stvoritelju, stara je koliko i čovečanstvo, ali sada je odjednom ponovo aktuelizovana iz razloga koji su lako razumljivi onome koga to i interesuje. Ako se na neki volšeban način nakon brojnih sukoba mišljenja, na dobro posećenim svetskim kongresima, stari kreacionizam nametne kao postulat, i kao takav uđe u obrazovne sisteme, biće to još jedan dokaz ispravnosti Darvinove maksime da samo najjači opstaju. I tako sve do sledećeg nadmudrivanja.

Koliko mi, u stvari, zaista znamo? Ko je u pravu i ko o tome odlučuje? Ne mogu da prihvatim neke stavove, ali ne propuštam priliku da saslušam i mišljenja s kojima se ne slažem, pogotovo ako dolaze od očigledno pametnih i obrazovanih ljudi.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar