SRPSKI PANTEON

KRALJ SRPSKE MATEMATIKE

3.548 pregleda

Mihailo Petrović je u naučnom rad zadovoljavao  najviše standarde najrazvijenijih evropskih država. U briljantnom usponu, do početka 20. veka,napisao je tridesetak radova koje je objavio u vodećim evropskim matematičkim časopisima.Njegovinaslednici, povezani mentorstvomuizradi doktorskih disertacija, čine matematičko genealoško stablo odoko 800 matematičara. Od tog broja nešto preko 500 su srpski matematičari, ostatak su strani.


Prof. dr Žarko Mijajlović

Srpska akademija nauka i umetnosti i matematičari u Srbiji obeležavaju ove godine 150 godina od rođenja velikog srpskog matematičara, akademika Mihaila Petrovića Alasa. Petrović je bio ugledan profesor matematike na Univerzitetu u Beogradu, ali i ribar, književnik, filozof, muzičar, svetski putnik i putopisac. Doktorirao je na Sorboni 1894, gde je bio student čuvenih francuskih matematičara AnrijaPoankarea, Šarla Ermitea i Šarl Emil Pikara. Iste godine dolazi u Beograd gde postaje profesor Velike škole i donosi duh francuske matematike.

Na pariskoj Sorboni, vodećoj evropskoj
školi matematike, najpreje 1892. Kao
najboljistudent u generaciji diplomirao
matematiku i zatim fiziku 1893.

Njegovim povratkom, Beograd u matematičkim naukama hvata korak sa drugim velikim evropskim centrima. Petrović je imao svetski značajne naučne doprinose u diferencijalnim jednačinama, kompleksnoj i numeričkoj analizi, geometriji polinoma i matematičkoj fenomenologiji. Takođe je izumeo nekoliko analognih računskih mašina i bio je glavni kriptograf srpske i jugoslovenske vojske. Jedno od najvećih i najvažnijih dostignuća profesora Petrovića bilo je osnivanje Srpske matematičke škole, iz koje je izašao veliki broj uglednih i dobrih matematičara ne samo u Srbiji već i širom sveta, koji su nastavili rad u matematici tamo gde je Petrović stao. Do Drugog svetskog rata, sve doktorske disertacije iz matematike koje su odbranjene na Univerzitetu u Beogradu urađene su pod njegovim mentorstvom.


Alasov portret (SANU)

Mihailo Petrović rodio se 23. aprila 1868.(po julijanskom kalendaru) u Beogradu, u uglednoj građanskoj porodici od majke Milice i oca Nikodima. Nikodim je umro mlad, tako da je mali Mihailo jedva zapamtio oca. Mihailov deda po majci, prota Novica Lazarević, vodio je brigu o svom unuku i njegovom školovanju. Mihailo je završio 1885. Prvu beogradsku gimnaziju i već tada je pokazao interesovanje za matematiku, a za seminarske radove dobijao je nagrade i talentom privlačio pažnju profesora. Zatim je upisao Prirodno-matematički odsek Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao  je 1889. godine i ubrzo se uputio u Pariz na usavršavanje i dalje studije matematike.

Doktorirao na „nuli”
Tamo se upisuje na prestižnu Visoku redovnu školu (l’Ecole Normale Supérieure), odnosno na Sorboni, vodećoj evropskoj školi matematike. Tamo je najpre 1892. kao najbolji student u generaciji diplomirao matematiku i zatim fiziku 1893. Na istom Univerzitetu brani doktorsku disertaciju „O nulama i beskonačnostima integrala algebarskih diferencijalnih jednačina”. Komisiju su činili vodeći matematičari tog vremena Šarl Ermit, Emil Pikar i Pol Penleve.

Po povraatku iz Pariza Petrović konkuriše za mesto profesora na Velikoj školi u konkurenciji sa nešto starijim kolegom Petrom Vukićevićem. Na konkursu Petrović dobija profesuru za jedan glas više od Vukićevića. U to vreme na Univerzitetu važio je princip numerus clausus pa je Vukićević potom postao gimnazijski profesor i pod utiskom poraza na konkursu, nije se dalje bavio naukom. O ovom izboru Petrović na jednom mestu kaže: „Da nisam dobio taj jedan glas više na stečaju za profesora Velike škole, nikada se matematikom ne bih bavio. Živeo bih na rekama Srbije, ne na brodu, već u čunu”.

Mihailo Petrović je u naučnom radu zadovoljavao  najviše standarde najrazvijenijih evropskih država. U briljantnom usponu, do početka 20. veka napisao je tridesetak radova koje je objavio u vodećim evropskim matematičkim časopisima. Ovaj uspeh Petroviću donosi veliki ugled, a ubrzo je stiglo i veliko priznanje. Već 1897. godine, sa nepunih trideset godina primljen je za dopisnog člana SKA (Srpske Kraljevske Akademije), a 1899. za redovnog člana. Tako je na početku novog veka Srbija  dobila svog kralja matematike. Petrović se ubrzo bira se za počasnog člana nekoliko stranih akademija, u Bukureštu, Pragu, Varšavi i Krakovu. Izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije nauka u Zagrebu i postaje član mnogobrojnih evropskih naučnih društava.

Anri Poenkare bio je jedan od profesora
Mihailu Petroviću. Po kasnijem delovanju
u nauci možemo zaključiti da se na učenika
prelio duh univerzalizma profesora.

U pogledu naučnog rada, Petrović pripada specifičnom vremenu. Zbog nastalog obima matematičkog znanja bilo je teško, ako ne i nemoguće da pojedinac dobro poznaje celu matematiku. Vreme univerzalnih matematičara i naučnika je prolazilo. Anri Poenkare po razumevanju i širini naučnog rada u matematici, mehanici i filozofiji svakako je bio jedan od poslednjih homo universalis nauke. A upravo je Poenkare bio jedan od profesora Mihailu Petroviću. Po kasnijem delovanju u nauci možemo zaključiti da se na Petrovića prelio duh univerzalizma njegovog profesora.

Podjednako dobro je poznavao i dobijao prvorazredne rezultate u nekoliko matematičkih oblasti: diferencijalnim jednačinama, numeričkoj analizi, teoriji funkcija kompleksne promenljive i geometriji polinoma. Zanimao se i za prirodne nauke, hemiju, fiziku i biologiju u kojima je,takođe,objavljivao naučne radove. Takođe se uzima da je Petrović osnovao nove naučne discipline, matematičku fenomenologiju i teoriju matematičkih spektara. Pored svega, uticaj Mihaila Petrovića na razvoj matematike u Srbiji bio je enorman. Petrović je bio spiritus movens srpske matematike i snažno je doprineo duhu evropske nauke u Srbiji.

U svojoj naučnoj karijeri Petrović je objavio oko 400 spisa, od toga oko 300 u matematici. Takođe, objavio je 12 knjiga, a postoji i 14 skripti sa njegovih predavanja koje su pripremili njegovi studenti ili on sam. Akademska karijera Mihaila Petrovića bila je vezana za Veliku školu sve do njenog prerastanja u univerzitet 1905, a potom za Beogradski univerzitet sve do kraja njegovog radnog veka. Katedra za matematiku Filozofskog fakulteta bila je glavno mesto Petrovićevog naučnog i pedagoškog rada. U jednom periodu, od osnivanja Beogradskog univerziteta pa do dolaska Milutina Milankovića 1909. profesora primenjene matematike, Petrović je bio jedini profesor matematike na Filozofskom fakultetu.

Temelj srpske matematike
Otuda se dešavalo da je u jednoj školskoj godini predavao takoreći sve predmete, što se može videti videti po raznolikosti i broju sačuvanih rukopisnih knjiga, odnosno beleški sa njegovih predavanja.Sudeći po skriptama, Petrovićeva predavanja nisu bila struktuirana u obliku strogih definicija, teorema i dokaza i nisu bila teška za čitanje. Sadržavala su tačno onaj materijal koji su studenti trebalo da nauče. Objavio je tri univerzitetska udžbenika za svoje studente u Beogradu i jedan na francuskompo kojem je držao predavanja na Sorboni.

Kada govorimo o Petrovićevom radu na Univerzitetu moramo reći da je uz pomoć kolege, profesora Bogdana Gavrilovića, Petrović unapredio srpsku matematiku do evropskog nivoa. Milutin Milanković ističe da su njih dvojica postavili temelje srpske matematike. Petrović je to uradio u naučnom pogledu, a Gavrilović u organizacionom tako što je bitno doprineo prerastanju Velike škole u Beogradski univerzitet.

Zanimljivo je da se ova komplementarnost između Petrovića i Gavrilovića nije završavala na obrazovanju i nauci, već se prelivala i na njihov svakodnevni život. Petrović je bio veliki ribolovac, Gavrilović je gajio breskve. Petrović je bio svetski putnik, dok je Gavrilović slobodno vreme uglavnom provodio na svom imanju u Grockoj. Gavrilović je imao porodicu i puno dece, dok se Petrović nije ženio,niti je ostavio direktne naslednike za sobom. Gavrilović je bio blizak Dvoru, Petrović nije, pre svega zbog svog prijateljstva sa princem Đorđem Karađorđevićem koji se nalazio u kraljevoj nemilosti. Tako, Gavrilović je bio rektor Beogradskog univerziteta i predsednik Akademije (1931-1937), dok takvi predlozi iz akademske sredine za Petrovića 1927.i 1931.nisu prolazili,niti ih je vlast odobrovala, što većina autora pripisuje kraljevom animozitetu prema njemu.

Bio je angažovan u važnim državnim
poslovima, na primer kaoglavni kriptograf
srpske i jugoslovenske vojske i predstavljao
je svoju domovinu u međunarodnim komisijama
i delegacijama za obrazovanje i ribarstvo.

Ipak treba reći da Petrović nije bio ometan u nauci ili u bilo kojim drugim aktivnostima. Naprotiv, bio je vrlo uvažavan i od javnosti i od vlasti kao veliki naučnik i veliki stručnjak. Bio je angažovan u važnim državnim poslovima, na primer kaoglavni kriptograf srpske i jugoslovenske vojske i predstavljao je svoju domovinu u međunarodnim komisijama i delegacijama vezano za obrazovanje i ribarstvo. Moguće je da je i Petrovićev nekonvencionalan život doprineo gubitku mesta rektora i predsednika Akademije.

Kao mitološko božanstvo Janus, Petrović je imao dva lica. Jedno je bilo okrenuto matematici, filozofiji i duhovnom svetu. Drugo je gledalo na daleke puteve, ribolovne avanture i kafanske sedeljke. Moguće je da deo vlasti nije mogao da zamisli taj drugi Petrovićev lik, sliku rektora koji gotovo svakodnevno u ribarskim čizmama odlazi u lov na ribu po dunavskim rukavcima,  a potom violinom zabavlja narod u kafani. Funkcije rektora i predsednika Akademije, mada visoke, ipak su bile samo administrativne dužnosti i Petrović nije mnogo žalio što ih nije imao. Moguće je da i sam nije želeo da se prihvati takvih poslova jer bi to samo ometalo život kakav je vodio i voleo.


Klub beogradskih matematičara

Petrović i Gavrilović bili su dobre kolege i temelj Matematičkog kluba Beogradskog univerziteta imeđu dva svetska rata. Kada je Milutin Milanković došao za profesora Beogradskog univerziteta, odmah se pridružio tom dvojcu u svakom pogledu, i naučnom i društvenom. Ova trojica naučnika bili su naučni i moralni stubovi na kojima su počivale matematičke nauke u Srbiji sve do Drugog svetskog rata i pojave novog naučnog naraštaja. Mada su u nauci bili veliki individualisti, na primer nijedan od njih u naučnim radovima nije imao koautora niti vidljivog saradnika, vezivao ih je rad na Univerzitetu i prijateljstvo.

O atmosferi kakvu su stvorili na Beogradskom univerzitetu svedoče sledeće reči Radivoja Kašanina, uglednog profesora Tehničkog fakulteta u Beogradu: „Pored visoke stručne spreme i originalnih naučnih radova, sva trojica  su se odlikovala  nečim što najviše cenim, što  smatram za ljudsku vrednost najvišeg ranga: ljubav prema mladim generacijama, razumevanje mladih ljudi, nesebičnost i iskrena pomoć mladim, talentovanim ljudima u njihovom napredovanju. Umeli su da se  aduju i da uživaju kad se mladi  ljudi uzdižu. Imao sam cpećy da se razvijam i  radim pored njih, velikih autoriteta nauke i morala. Da se ponosim njihovim prijateljstvom. Ne verujem da je igde postojao takav ambijent kakav su stvorili Gavrilović, Petrović i Milanković.”

U međuvremenu nauka na Beogradskom univerzitetu je toliko uznapredovala da se na njemu brani prvi doktorat matematičkih nauka i to pod mentorstvom profesora Petrovića. Taj doktorat iz oblasti diferencijalnih jednačina 1912. brani Mladen Berić, suplent Prve beogradske gimnazije i  asistent profesora Petrovića. Već sledeće godine Sima Marković brani doktorat na temu Riccati-eve diferencijalne jednačine, takođe kod profesora Petrovića. Ovim počinje stvaranje Beogradske matematičke škole.

Nažalost, rad Beogradskog univerziteta je često prekidan zbog ratova. Školske godine 1912/13. Univerzitet nije radio zbog balkanskih ratova. Tokom školske 1913/14.ponovo je otvoren, ali Prvi svetski rat naglo prekida rad i studenti i profesori odlaze u rat. Avgusta 1914, tek što je  rat počeo, u bombardovanju srušen je deo zgrade Kapetan-Mišinog zdanja. Neprijatelj pljačka napuštenu i porušenu zgradu. Mihailo Petrović, učestvuje u ratu kao rezervni oficir. Spomenimo da je je imao čin inženjerijskog potpukovnik u rezervi. Sa napadom nemačke sile na Srbiju aprila 1941. godine biva mobilisan,mada je tada imao 73 godine. Odmah je zarobljen i u zarobljeništvu provodi skoro godinu dana.

Po završetku Prvog svetskog rata, početkom dvadesetih godina,Univerzitet za  kratko preme doživljava ubrzan razvoj. Mada su Mladen Berić i Sima Marković izabrani za docente na Katedri za matematiku, oni već ranih 20-tih godina napuštaju Univerzitet. Sredinom dvadesetih godina stasava nova generacija matematičara: Tadija Pejović,  Radivoje Kašanin, Jovan  Karamata i Miloš Radojčić. Svi oni su učenici i doktorandi Mihaila Petrovića. Tridesetih godina kod profesora Petrovića takođe su doktorirali Dragoslav Mitrinović, Danilo Mihnjević, Konstantin Orlov, Petar Muzen i Dragoljub Marković.

Doprinos i u filozofiji
Svi nastavnici i asistenti teorijske i primenjene matematike sa univerziteta čine Klub matematičara Beogradskog univerziteta. Ovaj seminar predstavlja zapravo matematičku školu Beogradskog univerziteta i glavno mesto okupljanja beogradskih matematičara. Može se reći da je to zlatno doba srpske matematike. Klub nije imao nekakva posebna pravila, osim što su se sastanci držali jednom mesečno i tom prilikom predstavljani su radovi i naučne rasprave članova. Matematički naslednici profesora Petrovića, povezanih mentorstvom u izradi doktorskih disertacija, čine matematičko genealoško stablo sastavljeno od oko 800 matematičara. Od tog broja nešto preko 500 su srpski matematičari, ostatak su strani. Naslednici su smešteni u osam krugova – generacija, od kojih nekoliko poslednjih obuhvataju najveći deo savremenih srpskih matematičara. Mihailo Petrović odlazi u penziju 1938. godine i dobija najveća priznanja svojih učenika i kolega. Sledeće godine dobija počasni doktorat Beogradskog univerziteta i Orden Sv. Save prvog reda.


Strasni ribolovac

Mihailo Petrović je imao bogat, zanimljiv i nekonvencionalan život. Pored zanimanja za raznovrsne teme u matematici, srećemo ga i na mnogim drugim, često neočekivanim mestima. Bio je pisac zakona i predloga međudržavnih sporazuma, ali i izumitelj i vlasnik uspešnih i realizovanih patenata. Petrovića mnogi uključuju u naše najvažnije filozofe i stvaraoca originalne teorije u prirodnoj filozofiji, matematičke fenomenologije. Pisao je na lep i zanimljiv način, pa su neki njegovi romani omiljen deo srpske omladinske literature. Pisao je naučne radove i zanimao se za druge prirodne nauke, pre svega za astronomiju, teoriju relativnosti i hemiju.

Bio je tvorac šifarskog sistema i glavni šifrant srpske i jugoslovenske vojske. Svirao je violinu i predvodio muzičku družinu „Suz” koja je sve do početka Drugog svetskog rata imala jedno od glavnih mesta u boemskom životu Beograda. Najzad, bio je veliki i strastven ribolovac i veliki svetski putnik i moreplovac po severnim i južnim morima. Veliki matematičar i svetski putnik otišao je tiho, sanjajući o nekom novom i velikom okeanskom putu. Mihailo Petrović preminuo je u Beogradu 8. juna 1943. u svom domu na Kosančićevom vencu br. 22.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar