Robertu Huku je nedostajalo tako malo da „napravi velika otkrića koja su sada vezana za imena i dugoročnu slavu drugih: Bojlov zakon pritiska zatvorenih gasova, Njutnov zakon gravitacije, Hajgensova teorija časovnika sa klatnom, Harisonov časovnik.
Prof. dr Predrag Slijepčević
Januara daleke 1665. u Londonu je objavljena neobična knjiga: „Mikrografija” ili „Male slike” na latinskom, engleskog polimata Roberta Huka. „Mikrografija” je odmah postala senzacija zbog neobičnih slika insekata i sitnih objekata pod optičkim uvećalom mikroskopa. Čitaoci su bili svjedoci nove vizije do tada skoro nepoznate ljudskom oku.
Prve mikroskopske slike-crteži su objavljene prije „Mikrografije”. Mikroskop je bio u upotrebi već nekoliko decenija. Međutim, stvarna vrijednost „Mikrografije” bila je u potpuno novoj prezentaciji, kvalitetu crteža i detaljnim objašnjenjima istih. U „Mikrografiji”
je prvi put korištena riječ „ćelija” – biološki termin za osnovnu jedinicu biljnog i životinjskog tkiva.
Knjiga se prodavala po visokoj cijeni od ondašnjih 30 šilinga. Ovo nije bila prepreka da „Mikrografija” postane prvi naučni bestseler. Reakciju čitalačke publike za istoriju je sačuvao izvijesni Samjuel Pepis. Na jednoj od stranica njegovog dnevnika „Mikrografiju” je proglasio „najgenijalnijom knjigom koju (je) ikada u životu čitao”. Samjuel Pepis je podstaknut „Mikrografijom” odmah poslije njenog objavljivanja kupio mikroskop da bi mogao istraživati novi „mali svijet”. Iste godine je izabran za člana Kraljevskog društva (Royal Society), a između 1684. i 1686. služio je i kao njegov predsjednik.
Hukova širina uma
Autor „Mikrografije” Robert Huk je nesumnjivo bio genije. Posjedovao je Leonardovsku širinu uma. Interesovale su ga fizika, hemija, biologija, inženjerstvo, arhitektura, a u mladim godinama je bio i dobar slikar na praksi kod vodećeg engleskog portretiste. Neki istoričari nauke poput oksfordskog profesora Alana Čapmana, Roberta Huka zovu engleskim Leonardom. Paradoksalno, leonardovska svestranost je Huka skupo koštala.
Biti tako blizu velikim otkrićima
u životu, a tako daleko od njih kada
se svedu istorijski računi je
nezahvalna i vrlo okrutna sudbina.
U prvim istinskim naučnim trkama u istoriji nije imao dovoljno koncentracije da prvi dođe do cilja. Istoričarka Liza Džardin je Huka opisala kao vječitog gubitnika ili viceprvaka u važnim naučnim trkama. Prema njoj Huku je nedostajalo tako malo da „napravi velika otkrića koja su sada vezana za imena i dugoročnu slavu drugih: Bojlov zakon pritiska zatvorenih gasova, Njutnov zakon gravitacije, Hajgensova teorija časovnika sa klatnom, Harisonov časovnik”.
Biti tako blizu velikim otkrićima u životu, a tako daleko od njih kada se svedu istorijski računi je nezahvalna i vrlo okrutna sudbina. Možemo je uslovno nazvati leonardovski sindrom. Važno je naglasiti da se ovdje ne radi ni o kakvom patološkom stanju obzirom da termin sindrom asocira na medicinu. U Hukovom slučaju leonardovski sindrom bio je nagovještaj epohalnih promjena u tehnici prirodne filozofije, kako se tada zvala nauka. Huk nije imao dovoljno sluha da ove epohalne promjene nasluti za razliku od recimo Isaka Njutna. Njutnu je vjerovatno bilo jasno da s pojavom moderne nauke intelektualna širina počinje da gubi prednost nad intelektualnom dubinom.
Leonardovski široki intelekt je iznenada postao prepreka dubinskoj koncentraciji neophodnoj za rješavanje ozbiljnih naučnih problema. Hukov usud leonardovskog sindroma je najjasnije došao do izražaja u njegovom poznatom sukobu sa Isakom Njutnom. Obojica su bili članovi Kraljevskog društva. U ovom okruženju i pred svjedocima kao što su Robert Bojl, Edmond Halej, Kristofer Ren i ostali velikani rane nauke, Huk i Njutn su pokušavali da objasne relevantne zakone klasične mehanike.
Isak Njutn (Vikipedija)
Kao što je dobro poznato u ovoj trci je pobijedio Njutn. On je danas sa Galilejem, Darvinom i Ajnštajnom, član neprikosnovene istorijske četvorke. S druge strane, Roberta Huka je pored nesporne genijalnosti i intelekta koji možda nije zaostajao za Njutnovim, za života bio glas lošeg gubitnika. U istom maniru je ispraćen u istoriju. Njegovi biografi, od kojih su neki pokušali da ga rehabilituju, nisu potpuno razumjeli sjenku leonardovskog sindroma čija je prva žrtva bio upravo Robert Huk.
Ne veruje se na reč
Šta je leonardovski sindrom? Leonardovski sindrom se otprilike može definisati ovako. U uslovima slabe intelektualne konkurencije širina uma nije ograničena vremenom. Intelektualno radoznali umovi rade na nekoliko problema istovermeno, kao Leonardo, i pokušavju da ih riješe bez ikakvih pritisaka sa strane. Uopšte nije važno da li se neki problem može riješiti za jednu ili deset godina. Važno je da se problem riješi.
Uvode se principi poznati u naučnim
krugovima kao peer review. Bilo koji
naučni rad ocjenjuju eksperti.
Međutim, u uslovima intelektualne konkurencije takmičar koji prvi riješi problem na validan način, pobjeđuje. Leonardovska širina uma nije potrebna. Mnogo je važnija intenzivna koncentracija usmjerena na dobro definisani problem i naravno, specijalistički talenat.
Leonardo i mnogi drugi mislioci su imali taj luksuz da ozbiljni inelektualni takmičarski format nije postojao u njihovo vrijeme. Mogli su ležerno da rade jedan dan na jednom problemu, a sutradan na sasvim drugom.
Intelektualni takmičarski format se u istoriji prvi put pojavio sa osnivanjem Kraljevskog društva novembra 1660. godine u Londonu. Moto Kraljevskog društva je bio: „Ne vjeruj nikome na riječ” (Nullius in verba). Jedini vjerodostojni dokaz je onaj baziran na emprijskoj metodologiji – opservacije prirodnih fenomena testirane eksperimentalno i potkrijepljene matematikom. Gdje eksperimentalni testovi nisu mogući validni su teoretsko-matematički testovi.
Kraljevsko društvo (Vikipedija)
Ovaj jednostavni metod je institucionalizovan i stavljen na raspolaganje onima koji su u njega vjerovali. Umomentu osnivanja Kraljevsko društvo je imalo 12 članova. Ubrzo im se priključuju mladi istraživači poput Huka i Njutna. Huk postaje glavna osoba za eksperimente (Curator of Experiments) 1662. godine. Njutna primaju u kraljevsko društvo 1672. godine.
U svakom takmičenju neophodna je efikasna arbitraža. Kraljevsko društvo u cilju arbitraže 1665. godine pokreće svoj naučni časopis: „Filozofske transakcije Kraljevskog sruštva” (Philosophical Transactions of the Royal Society). Ovo je najstariji naučni časopis u svijetu s neprekidnim izlaženjem. Uvode se principi poznati u načnim krugovima kao peer review. Bilo koji naučni rad ocjenjuju eksperti. Tek kada oni verifikuju metodološku i intelektualnu ispravnost, rad se može objaviti.
I Huk i Njutn su ovo jako dobro znali. Njutn je na sve zahtjeve starijih kolega iz Kraljevskog društva da obezbijedi formalne matematičke dokaze za relevantne probleme klasične mehanike odgovarao brzo i pedantno. S druge strane, Huk je bio ležeran i njegovi dokazi su ostajali samo verbalni. Niko od članova društva nije tvrdio da Huk nije u pravu. Samo su očekivali od njega da priloži pisane dokaze na ekspertsku provjeru. Međutim, to se nikada nije desilo. Time se put za objavljivanje Njutnove „Principije” (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica) formalno otvorio 1687. godine. „Principiju” danas mnogi smatraju najuticajnijim nučnim djelom ikada objavljenjim.
Huk je mislio da je nepravedno zakinut. Na predavanjima poslije objavljivanja „Principije” se sarkastično zahvaljivao u stilu: „Hvala Vam gospodine Njutn na objavljivanju mojih ideja”. Sam je na taj način postavio dijagnozu vlastitog leonardovskog sindroma. Intelektualna dubina je sa osnivanjem moderne nauke preuzela primat nad širinom.
Istorijske pouke
Interesantno je otkriti nekoliko istorijskih epizoda koje opisuju karaktere Njutna i Huka. Njutn je bio poznat kao osjetljiva osoba koja je teško podnosila kritike. Huk je, s druge strane, bio prznica nezgodnog temperamenta. Između njih je prije objavljivanja „Principije” posredovao Edmond Halej. Koristio je diplomatske vještine da prvenstveno ne uvrijedi Njutna obzirom da je članovima Kraljevskog društva bilo jasno ko u ovoj trci vodi.
Intelektualna širina u nauci
je rizična i uglavnom neisplativa.
Dobra potvrda ove teze je
distribucija Nobelovih nagrada.
Iako je između Njutna i Huka sukob postojao odranije, Njutn je Haleju odgovorio učtivo i diplomatski kada ga je ovaj obavijestio o Hukovom vjerovanju da je on, Huk, došao na ideju za objašnjenje univerzalnog zakona gravitacije (zakon obrnutih kvadrata) prije Njutna. Njutn je uglavnom bio uzdržan tokom daljih formalnih diskusija Principije i nije se upuštao u subjektivne rasprave prije njenog objavljivanja.
Huk i Njutn su se slučajno sreli 15. februara 1689. u Halejevoj kući. Tom prilikom je Huk od Njutna tražio da se u novom izdanju „Principije” ispravi greška i prizna Hukov doprinos objašnjenju zakona gravitacije. Njutn je ovo glatko odbio. Koristio je latinsku frazu iz udžbenika logike koja otprilike glasi ovako: „Ako neka osoba kaže da se fizička pojava može objasniti na određeni način, ne mora da znači da je ta osoba u pravu”. Aluzija je više nego jasna. Njutn je sasvim ispravno smatrao da je prednost u objašnjenju fizičkih pojava na strani onoga koji ima čvrste matematičke dokaze u odnosu na rivalske konverzacione hipoteze.
Huk je, međutim, bio nezaustavljiv u pokušajima da ispravi po njemu očiglednu nepravdu. Nije se ustručavao da nagovori prijatelje da pišu naučnicima od uticaja u njegovu korist, nadajući se da će neko uslišiti molbe i time mu omogućiti bolje mjesto u istoriji nauke. Sačuvano je pismo iz pera Hukovog prijatelja Džona Obrija uticajnom oksfordskom memoaristi Antoniju Vudu. Evo ilustrativnog odlomka iz pisma:
„Ovo je (zakon gravitacije) najveće otkriće u prirodi od kako je svijet stvoren: nikada do sada jedan čovjek nije uspio da tako dobro pronikne u problem. Znam da ćeš biti u stanju da ga (Huka) pravilno ocijeniš. Nadam se da ćeš moći pročitati njegov rukopis. Kamo sreće da je pisao jednostavnije i koristio više papira.”
Iz samog manira pisanja lako se nazire očaj. Opravdava se Hukova nemarnost i traži usluga koju niko objektivan ne može da napravi. Međutim, kasnije se pokazalo da je pismo orkestrirao sam Huk. On lično je dodao ključne detalje najvjerovatnije bez znanja Džona Obrija. I u predavanju koje je izlagao pred Kraljevskim društvom 26. februara 1690. Huk je nastavio da optužuje Njutna da je ovaj praktično ukrao njegove ideje. Članovi Kraljevskog društva prisutni na predavanju su strpljivo slušali Huka i mudro ćutali.
I pored očiglednih mana u svom karakteru Huk ipak zaslužuje poštovanje. Od Kraljevskog društva je dobio gotovo nemogući zadatak da koordinira kompletan eksperimentalni posao. Obavljao ga je predano i sasvim sigurno bolje nego što se moglo očekivati. Većina savremenika su smatrali da je Huk bio bolji eksperimentalista od Njutna, a da je Njutn bio bolji matematičar.
Dakle, Robert Huk nije bio samo žrtva vlastitog karaktera. Rana vizija Kraljevskog društva prema kojoj se kompletan eksperimentarijum rane nauke stavlja na leđa jednog čovjeka iz današnje perspektive izgleda naivno.
Kako u Njutnovo i Hukovo vrijeme, tako i danas. Intelektualna širina u nauci je rizična i uglavnom neisplativa. Dobra potvrda ove teze je distribucija Nobelovih nagrada. Broj dvostrukih nobelovaca može se izbrojati na prstima jedne ruke. Ukupno ih je troje u grupi od oko 900 laureata: Marija Kiri, Fred Sanger i Džon Bardin. Linus Pauling se ne računa jer je njegov drugi Nobel bio mirovni.
