MEĐU IZMEĐU

MAGIČNI VODONIK

788 pregleda
Bil Gejts (Vikipedija)

Glavni izazov veštačke fotosinteze jeste taj što i prirodna ima skroman učinak: biljke pretvaraju samo oko jedan procenat ugljenika i vode u ugljene hidrate.

Veštačku fotosintezu, koja koristi sunčevu svetlost za stvaranje vodonika, kiseonika i ugljenika, Bil Gejts naziva magičnim procesom. Ukoliko se poboljša učinak, može se proizvesti dovoljno čisto gorivo za vozila sutrašnjice.

Veštačka fotosinteza bi mogla
da pomoću sunčeve svetlosti rastavi
vodu u okeanima, a možda i rekama, na
vodonične, kiseoničke i ugljenične sastojke.

Fotosinteza je suštinski prirodni proces koji ne održava samo biljke, već sve ostalo živo na Zemlji, uključujući ljude. Kada biljke pretvaraju ugljen-dioksid i vodu u ugljene hidrate, one se hrane i ispuštaju kiseonik koji dišemo. Možemo li da uzmemo stranicu iz „knjige prirode” i naučimo kako da sunčevu svetlost pretvorimo u vodonik za gorivo?

Veštačka fotosinteza bi mogla da pomoću sunčeve svetlosti rastavi vodu u okeanima, a možda i rekama, na vodonične, kiseoničke i ugljenične sastojke. Tako dobijeni vodonik je lako upotrebljiv u gorivnim ćelijama električnih automobila koji se sada izrađuju, a može se koristiti i za skladištenje solarne energije. Tečna goriva poput vodonika imaju značajnu prednost nad baterijama, pošto su lakša i manje zapremine.

Na ovaj nači se dobija metanol, koji se može koristiti u motorima sa unutrašnjim sagorevanjem. Kina je već postala najveći potrošač u svetu, mešajući ga s gasom koji prodaje na benzinskim stanicama.

Veštačka fotosinteza se, takođe, može upotrebiti za metaboličko inženjerstvo u kojem se bakterije osposabljavaju da stvaraju azot, a ovaj ubacuje u

đubrivo čime se povećavaju prinosi useva u područjima gde se oranice malo ili nikako ne đubre. Povrh svega ove bakterije mogle bi da upijaju vodonik nastao vetačkom fotosintezom za proizvodnju raznorazne robe, uključujući lekove, đubrivo, goriva i plastiku.

Glavni izazov jeste taj što fotosinteza u prirodi ima skroman učinak: biljke pretvaraju samo oko jedan procenat ugljenika i vode u ugljene hidrate. Učinak je, međutim, udesetostručen u mnogim laboratorijama, a na Univerzitetu Monaš u Melburnu (Australija) dostigao je, čak, 22 posto.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar