DIGITALNI DOMOROCI

MAŠINE ĆE ČITATI MISLI

511 pregleda

Čovekoliki robot Bakster, u stanju je da analizom nečijeg elektroencefalograma (EEG) proceni da li je ta osoba zadovoljna njegovim radom. Direktorka Laboratorije za kompjutersku nauku i veštačku inteligenciju čuvenog MIT-ija, Danijela Ras, smatra da je ova tehnologija na samom začetku svog razvoja i veruje da će vremenom uređaji zaista moći samo na osnovu našeg raspoloženja da procene šta želimo od njih.

Svako je bar jednom poželeo da mašine prosto umeju da „pročitaju” naše misli i tako odmah razumeju šta želimo od njih, bez unosa komandi putem tastature, pritiskanja raznih dugmića ili izdavanja verbalnih naredbi. U laboratoriji za kompjutersku nauku i veštačku inteligenciju čuvenog Masačusetskog tehnološkog instituta (MIT) upravo rade na tome.

Naime, njihov zamorac, čovekoliki robot Bakster, u stanju je da analizom nečijeg elektroencefalograma (EEG) proceni da li je ta osoba zadovoljna njegovim radom. Direktorka laboratorije Danijela Ras smatra da je ova tehnologija na samom začetku svog razvoja i veruje da će vremenom uređaji zaista moći samo na osnovu našeg raspoloženja da procene šta želimo od njih.

Danijela Ras (MIT)

Zamislimo sada kako bi izgledao koncept čitavog niza povezanih aparata koji međusobno komuniciraju i po određenoj logici automatski obavljaju neku kompleksnu zajedničku funkciju koju od njih želimo. U pitanju je relativno nov koncept poznat pod nazivom Internet stvari (Internet of Things, IoT), a odnosi se na neformalni sistem ljudi i stvari koji su direktno umreženi na određeni način i međusobno razmenjuju podatke.

Ti podaci se potom koriste za povećanje efikasnosti u radu, pružanje komfora ili unapređenje kvaliteta života. Sam izraz internet stvari osmislio je 1999. Kevin Ešton, inovator sa MIT-a rođen 1968. IoT

koncept se oslanja na tri karike trougla koji povezuje ljude sa ljudima, ljude sa mašinama i mašine sa mašinama. Ovde se pod mašinama naravno misli na takozvane pametne uređaje. Pametne mašine šalju svoje podatke ili pristupaju podacima drugih pametnih uređaja, a zatim na osnovu toga što optimalnije prilagođavaju svoj rad potrebama korisnika.

Naime, mnogi pametni uređaji nemaju
adekvatnu zaštitu od ilegalnih upada.

Jedan od pionirskih koraka na putu ka internetu stvari napravljen je još davne 1982. kada je na Karnegi univerzitetu u Pensilvaniji uspešno umrežen automat za koka-kolu sa kompjuterima univerziteta tako da je svaki zaposleni mogao da vidi preko računara koje dugme na automatu treba pritisnuti da bi se dobila najrashlađenija boca u mašini. Razvoj kompjuterske tehnologije, širenje interneta i njihova komercijalizacija bili su ključni preduslovi za pravljenje prvih pravih koraka ka IoT konceptu.

„Pametni frižider” (Samsung)

Danas, recimo, mnoge velike firme za proizvodnju tehnike poput „Samsunga” nude pametne frižidere (Family Hub frižider) prilagođene bežičnoj blutut tehnologiji, koja omogućava korisniku da recimo pušta muziku sa svog pametnog telefona ili kompjutera na jednom takvom frižideru. S druge strane imamo i sve više aplikacija za pametne telefone, koje omogućavaju umrežavanje pametnih uređaja. Dobar primer ovoga je recimo aplikacija „Nest”, koja omogućava kontrolu pametnih termostata u kući preko telefona.

Međutim, internet stvari ima i očiglednu manu, jer povećava zavisnost društva od tehnologije. To ostavlja puno prostora za namernu ili nenamernu štetu. Naime, mnogi pametni uređaji nemaju adekvatnu zaštitu od ilegalnih upada. Veliku odgovornost za ovo često snose sami korisnici jer radi pogodnosti da sve mogu da rade lako, brzo i sa jednog mesta, često ne ulažu dovoljno truda u zaštitu svojih pametnih sistema, čak ni kad je u pitanju najjednostavniji oblik zaštite poput duple lozinke.

Hakeri koji se služe društvenim inženjeringom odnosno manipulacijama tako su između ostalog došli i do lozinke za pristup poverljivim stranačkim mejlovima američke Demokratske stranke, koje su zatim i objavili usred kampanje predstavnice ove stranke na izborima za predsednika SAD 2016. godine Hilari Klinton. Smatra se da je i ovaj incident doprineo njenom porazu na izborima.

Novozelandski haker Barnabi Džek radio
je na sistemu koji bi mogao da izazove
smrtonosan strujni udar kod svakoga
sa ugrađenim pejsmejkerom.

Ipak, nekada je krivica i na samom proizvođaču pametne opreme. Kašmir Hil, novinarka američkog poslovnog magazina „Forbs”, uspela je da iz svoje kuće u San Francisku putem pretrage određenih specifičnih pojmova u „Guglu” preuzme kontrolu nad pametnim uređajima u domu jedne porodice u Oregonu. Hilova je uspela ne samo da im pali i gasi pametna svetla u kući, već i da preuzme kontrolu nad pametnim vratima njihove garaže, kamerama za nadzor, pa čak i televizorom. Sve ovo bila je posledica nemarnosti firme „Insteon” koja je ugradila pametne senzore u kuću bez odgovarajuće zaštite za starije verzije svojih proizvoda.

Ali šta ako nikakva zaštita ne pomaže? Novozelandski haker Barnabi Džek (1977-2013) radio je na sistemu koji bi mogao da izazove smrtonosan strujni udar kod svakoga sa ugrađenim pejsmejkerom. Profesionalni hakeri poput njega, kao i razni drugi stručnjaci za bezbednost u IT oblasti svake godine prisustvuju Blek Het bezbednosnoj konferenciji, koja se upravo bavi ranjivošću modernih tehnologija.

Ilustracija (Vikipedija)

Blek Het, odnosno „Crni šešir” je termin za hakera koji koristi svoje umeće u ilegalne svrhe. Jedna od omiljenih tema na ovim skupovima je i ranjivost pametnih vozila. Na primer, hakovanjem kočionog sistema ili motora lako može da se izazove saobraćajni udes. Štaviše, ovo bi bio idealan način da se izvrši atentat ili teroristički napad.

Pored ljudskih pretnji tu je i problem ograničene upotrebe pametne tehnologije. Naime, 2016. jedan pametni automobil američkog proizvođača „Tesla motors” nije uspeo da uoči razliku između bele površine prikolice i neba i došlo je do sudara sa smrtnim ishodom. Da je i prikolica imala pametne senzore, sudar bi verovatno bio izbegnut. Drugim rečima, što je više povezanih pametnih uređaja, to je i veća njihova efikasnost, jer dobijaju više podataka o svetu oko sebe.

Iz ovog razloga velika industrija na Zapadu na primer već neko vreme radi na konceptu „fabrika 4.0”, koji predviđa ubrzan razvoj pametnih fabrika, koje će se oslanjati na automatizaciju proizvodnje i međusobnu razmenu podataka radi povećanja efikasnosti poslovanja.

Međutim, pogled iz korporativnog ugla i državnog ugla na isplativost interneta stvari nije nužno isti. Među stanovništvom pametnu tehnologiju mogu da priušte pre svega pripadnici više i donekle srednje klase, a sličan slučaj je i sa državama. Ako bi se umrežila državna infrastruktura počev od uličnih semafora pa sve do državnih bolnica, to bi zahtevalo velika javna ulaganja i visokoobučene kadrove za primenu takve tehnologije, kao i ulaganje u maksimalnu zaštitu ovakvih osetljivih sistema od ilegalnih upada i sabotaže.

S druge strane, šta ako neko ne želi
da bude deo pametne budućnosti u kojoj
se na bezbroj načina sakupljaju podaci
o vama svake sekunde svakog dana?

To se zasad dobrom broju kako lokalnih tako i državnih vlasti u svetu ne isplati, čak i ako nisu nužno siromašne. Ako je moguće da neko uhakuje vaš toster i preko njega dođe do intimnih podataka o vama ili hakovanjem autopilota u kolima može da se počini ubistvo, koliku opasnost onda nosi hakovanje infrastrukture ili bolnica ili nuklearnih silosa? S druge strane, šta ako neko ne želi da bude deo pametne budućnosti u kojoj se na bezbroj načina sakupljaju podaci o vama svake sekunde svakog dana? Postavlja se i pitanje, ko treba da ima pristup ovim podacima? Proizvođači pametnih uređaja, internet provajderi ili ovlašćeni predstavnici vlasti? I gde skladištiti ovako masivne baze podataka.

Odgovor na ovo pitanje mnoge kompanije i pojedinci danas vide u takozvanom računarstvu u oblaku odnosno klaud tehnologiji. U pitanju je sistem pohranjivanja podataka sa telefona, kompjutera i drugih pametnih uređaja na internet. Ovo uveliko olakšava deljenje informacija između sistema i pojedinaca, ali i štetu od hakera. Najprizemniji primer ove opasnosti je skandal iz 2014. kada su ukradeni i objavljeni privatni obnaženi selfiji poznatih osoba iz sveta filma i pop kulture, koji su bili pohranjeni na oblaku podataka u koji su hakeri upali.

Dakle, kao što se ne mogu poreći prednosti Interneta stvari ili pametnih tehnologija, isto tako se ne smeju ni zanemariti njihove brojne mane. Slična debata o korisnosti naspram štetnosti nove tehnologije se dugo vodi i po pitanju opravdanosti korišćenja nuklearne energije s obzirom na zastrašujuće posledice koje kvar u tako osetljivom sistemu može da ima. Međutim, kao što lagano, ali sigurno napreduje širenje nuklearnih centrala po svetu usred ekonomske isplativosti dogod nema akcidenata, tako će barem zasad i Internet stvari nastaviti da postaje realnost, dobrim delom i zato što su mlađe generacije već od malena okružene takvim tehnološkim konceptom, pa i delimično integrisane u njega.

(Andrej Samardžija Šušić, CPN)

 

 

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar