LESTVICE ŽIVOTA

MIRIŠEM, DAKLE NE POSTOJIM

1.187 pregleda

Kod većine životinja je neophodno u potrazi za hranom, u komunikaciji, u otkrivanju plena i neprijatelja. Međutim, u životu primata, čulo mirisa nema odlučujuću ulogu ‒ veći značaj imaju čulo vida, sluha, čak i čulo dodira. A od svih primata najslabije čulo mirisa imaju ljudi.

Čulo mirisa je evolucijski jedno od najstarijih i najvažnijih čula. Kod većine životinja je neophodno u potrazi za hranom, u komunikaciji, u otkrivanju plena i neprijatelja. Međutim, u životu primata, čulo mirisa nema odlučujuću ulogu ‒ veći značaj imaju čulo vida, sluha, čak i čulo dodira. A od svih primata, najslabije čulo mirisa imaju ljudi. Naučnici su otkrili da su za to odgovorni naši geni, koji su još pre oko šest miliona godina počeli da se pretvaraju u pseudogene.

Svaki čovek u oblasti nosa ima 400
mirisnih receptora, što nam omogućava
da osetimo oko deset hiljada mirisa.

Kod novorođenčadi osećaj mirisa je dobro razvijen, ali se već u prvoj godini ta sposobnost gubi skoro dvostruko. Ta tendencija se nastavlja i sa godinama se broj mirisnih vlakana u specijalizovanim nervima postepeno smanjuje. Percepcija mirisa nije tako jednostavna. Svaki čovek u oblasti nosa ima 400 mirisnih receptora, što nam omogućava da osetimo oko deset hiljada mirisa. Mirisi su obično povezani sa odgovarajućim receptorima, a zatim se podaci prenose u mozak na dalju obradu.


Hemijski potpis (Vikipedija)

Do danas, čulo mirisa smatra se najmanje istraženim čulom. Istraživanja obično idu u dva smera ‒ kako naša psiha i ponašanje utiču na čulo mirisa i kako čulo mirisa utiče na naše ponašanje. Naš prirodni miris, miris našeg tela, predstavlja jedinstveni hemijski potpis. Da li će taj miris za drugu osobu biti prijatan ili ne, zavisi od određene aminokiseline i gena koji poseduje svaki ljudski organizam ‒ ističu istraživači sa Univerziteta Djuk u Severnoj Karolini. Zato isti miris može nekome da se dopadne, a drugima ne.

Preterana upotreba masnih namirnica
u ishrani može da dovede do delimičnog,
čak i trajnog gubitka čula mirisa.

Studije koje su objavljene u časopisu „Nejčer” govore o tome da pored DNK mnogi subjektivni faktori utiču na osećaj mirisa. Prema istraživanju psihologa sa Univerziteta u Viskonsinu, negativne emocije u velikoj meri iskrivljuju percepciju mirisa, a prema istraživačima sa Univerziteta Florida ‒ preterana upotreba masnih namirnica u ishrani može da dovede do delimičnog, čak i trajnog gubitka čula mirisa.

Kada su polovi u pitanju, ustanovljeno je da je senzitivnost na mirise manje-više ista. Međutim, američki naučnici su utvrdili da su žene osetljivije od muškaraca na neprijatan miris ljudskog znoja. Pretpostavlja se da su žene evoluciono prilagođene na oštriju percepciju mirisa znoja jer su dobijene informacije bile bitne pri izboru partnera za stvaranje potomstva.

A kako mirisi utiču na nas? Od svih čula, mirisi najviše utiču na naše ponašanje i emocije. Naučnici objašnjavaju to činjenicom da je mirisni aparat isprepleten s limbičkim sistemom, delom mozga povezanim sa emocijama. Sreća, agresija ili strah mogu da utiču na lučenje različitih vrsta mirisa, a to zatim menja naše raspoloženje i ponašanje. Takođe, čulo mirisa povezano je sa pamćenjem direktnije nego bilo koje drugo čulo.

Anosmija predstavlja potpuni gubitak
čula mirisa, a nastaje kada su olfaktorni
nervi oštećeni ili mrtvi. Hiposmija
označava smanjenu sposobnost čula mirisa, dok
hiperosmija označava pojačan osećaj za mirise.

Pojedini mirisi nam bude sećanje na lepe, ali i ružne događaje iz prošlosti. Takođe, hrana iz grupe orašastih plodova, kafa ili čokolada ispušta miris koji aktivira centre za užitak i izaziva osećaj prijatnosti. Tako mirisi mogu uticati na naše raspoloženje.

Istraživači kanadskog Univerziteta Konkordija, došli su do zaključka da vlasnici prodavnica mogu pomoću mirisa kontrolisati ponašanje kupaca i učiniti da provedu više vremena u prodavnici kupujući. Prostori koji nisu atraktivno organizovani obično ne privlače kupce, ali ukoliko se oni „obogate” mirisima kafe, mora, trave, mirisa koji asociraju na prijatnu hranu ili ambijente ‒ ponašanje kupaca se u potpunosti menja i oni više vremena provode u ovakvim radnjama.

DNK „smeće”
Pseudogeni su nefunkcionalni ili duplirani geni, koji su izgubili sposobnost kodiranja proteina. Oni su veoma nalik normalnim genima, u odnosu na koje su neznatno izmenjeni. Pseudogeni se smatraju zadnjom stanicom genomskog materijala koja može biti uklonjena iz materijala, pa se često obeležava kao „DNK smeće”. Uprkos nefunkcionalnosti, oni sadrže biološke i evolucione podatke unutar svojih sekvenci koji mogu biti značajni za proučavanje.

Receptori za miris nalaze se u olfaktornom epitelu, u vrhu nosa. Pomoću čestica gasa dolazi do nadražaja olfaktornih receptora, a mirisnim nervom taj nadražaj se prenosi do mirisne glavice (bulbus olfaktoriusa) i do mirisne zone korteksa. Najviše nervnih impulsa odlazi u amigdalu, koja je odgovorna za emocionalno iskustvo i učenje.


U vrhu nosa (Vikipedija)

Poremećaji čula mirisa obično se javljaju usled nekih povreda i bolesti, kada dolazi do delimičnog ili potpunog oštećenja mirisnih nerava. Za te pojave u medicini se koristi nekoliko pojmova. Anosmija predstavlja potpuni gubitak čula mirisa. Ona nastaje kada su olfaktorni nervi oštećeni ili mrtvi. Veoma mali broj ljudi se rađa sa anosmijom, i taj poremećaj se nasleđuje. Hiposmija označava smanjenu sposobnost čula mirisa, dok hiperosmija označava pojačan osećaj za mirise.

(Blaženka Bijelić, RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar