SRICANJE ISTORIJE

MNOŠTVO SVETOVA

861 pregleda
1. Atanasije Stojković (Vikipedija)

U ovoj knjizi Atanasije Stojković se nije isključivo bavio fizikom već je dotakao i mnoge ine prirodne nauke, među kojima je i astronomija – pa bi se moglo reći da je „Fisika” i prva knjiga iz astronomije u nas. U vezi sa tim nije se mogla zaobići uvek aktuelna tema o mogućnosti da nismo sami među zvezdama.


Branko Simonović Zvezdar

… Makar Mesec bio samo hrpa kamenja, ja
bih se pre odlučio za to da ga njegovi
stanovnici grickaju nego da ih uopšte nema.
(Bernar L’ Bovije d’ Fontenel)

Svest o postojanju inih nastanjenih svetova mimo našeg je svakako starija od antičkih mislililaca za koje znamo da su ovu mogućnost zastupali. U načelu razmatra se nekoliko nastanjivih oblasti pored Zemlje; to su: planete – pre svega Mesec, ali i Sunce kao i ine za ono vreme poznate planete, kao i planete okolo inih zvezda. Kada je reč o planetama nijedno nebesko telo nije privlačilo toliku pažnju antičkih mislilaca, ali i kasnijih, kao Mesec. Ideju o nastanjenom Mesecu podržavali su mnogi, poput: Anaksagore, Ksenofonta, pitagorejaca, Plutarha, Lukijana… – bilo kao izvesnu stvar, bilo kao okvir za satiru i slično.

U načelu treba razlikovati dva pristupa ovoj temi. Jedan je spekulativni, koji teži da racionalizuje mogućnost postojanja života izvan Zemlje, bilo teološkim putem ili putem nauke, oslanjajući se pritom na aktuelna naučna dostignuća. Drugi pristup podrazumeva čistu fantaziju koja može biti više ili manje naučna, ali bez pretenzija da delo predstavi drugačije nego kao vežbu duha ili kao razonodu.

„Fisika” je za svoje vreme bila veoma
značajno delo. Napisana na srpskom (tj. slavenoserpskom),
više pesničkim nego naučnim jezikom, bila je rado prihvaćena
– na šta ukazuje i, za one prilike, veliki
broj prenumeranata (719 koji su naručili ukupno 1.178 primeraka knjige!).

Posle antike i nastupanja hrišćanstva, učenje o jednom prvom čoveku, stvorenog od Boga u Edenu, protivi se ideju mnoštva svetova. Zato će sa hrišćanskom erom ova tema biti zapostavljena, ali i odnos prema njoj će se promeniti. Tim pre što će u skladu s tom dogmom i Zemlja zauzeti posebno mesto u vasioni. Nakon utemeljenja hrišćanstva i sunovrata zapadne civilizacije u dogmatski mrak nove religije, zamire i slobodna misao o inim svetovima. Svaki pokušaj interpretacije Sveta izvan strogo postavljenih načela „Svetog pisma” biva lišen uspeha, a oni koji bi se usudili da im prkose bivali su suočeni sa Strašnim sudom i najčešće s još strašnijom sudbom. Usledili su vekovi prisilnog i bezplodnog jednoumlja. Poneki su, ipak, uspevali da proture svoje „jeretičke” stavove najčešće umotane u uvodne pozdrave papi ili inim crkvenim velikodostojnicima nastojeći da ih uvere u bezazlenost napisanog tj. da ih predstave kao hipotetičko viđenje stvari. U svakom slučaju, misao o tome da u vasioni postoji još nastanjenih svetova nije nestala, iako je bila sputana.

Evropa je mnoge vekove izgubila utamničena u ideološkim tamnicama. Posle toga, dok je Zapadana Evropa uveliko širila svoja renesansna krila i slobodno letela put preporoda, dotle je Istočna Evropa, pre svega Balkan, pa samim tim i Srbija, čamila u mraku Otomanskog carstva boreći se za opstanak. U takvim okolnostima, kada se vodilo računa o tome kako preživeti, nije bilo mogućnosti za ozbiljnija duhovna pregnuća i prosvećenost – Srbija je na svoj preporod čekala gotovo do 20. veka. Za razliku od matice, koja će se još dugo nakon oslobođenja oporavljati od ropstva, Srbi u rasejanju su imali mogućnosti da prime prosvetiteljski uticaj kako Zapada tako i Rusije – koja je ostavila snažan otisak na Srbiju u svakom pogledu, kako u prošlosti tako i u potonjim vremenima.

Naslovnica knjige

U takvim prilikama stasali su mnogi učeni ljudi među kojima je i Rumljanin Atanasije Stojković (1773-1832), pisac prve fizike na srpskom jeziku – objavljena je u tri toma: prvi 1801, drugi 1802. i treći 1803. godine, a kako sâm Stojković ukazuje u Uvodu prve knjige: „Gospodin Dositej Obradovič otkrio [je] u poučitelnih svoih basnah želanije svoje, da bi se kakovij Serbin našao, koj bi Fisiku na svojemu jeziku za rod svoj izdao. Ja se veoma radujem, da je na mene žrebije palo ispolniti želanije slavnago ovago muža…”

„Fisika” je za svoje vreme bila veoma značajno delo. Napisana na srpskom (tj. slavenoserpskom), više pesničkim nego naučnim jezikom, bila je rado prihvaćena – na šta ukazuje i, za one prilike, veliki broj prenumeranata (719 koji su naručili ukupno 1.178 primeraka knjige!). U ovoj knjizi Stojković se nije isključivo bavio fizikom već je dotakao i mnoge ine prirodne nauke, među kojima je i astronomija – pa bi se moglo reći da je „Fisika” i prva knjiga iz astronomije u nas. U vezi sa tim nije se mogla zaobići uvek aktuelna tema o mogućnosti da nismo sami među zvezdama.

Stojković o tome vrlo živo govori: „Ako su dakle – kao što sad već niko ne sumnja – nepokretne zvezde sama Sunca, to su one zato stvorene, da bi drugim nebeskim telima koja su sopstvenog svetla lišena, svetlost i toplotu predavala. Bog premudri ništa bez promišljanja stvorio nije. Niko dakle sumnjati ne može, da okolo svake one zvezde, planete i komete okreću se, kao što se okolo našeg Sunca kreću. Budući da ipak svako Sunce s planetama svojim celi svet čini, dakle toliko će biti svetova, koliko [se] nepokretnih zvezda na nebu nalazi. Na planetama koje se okolo našeg Sunca kreću – kakva je i naša Zemlja – žive živa i razumna stvorenja; dakle i na svim planetama – koje se okolo milion miliona onih zvezda okreću – života biti mora.” 1

U jednoj od narednih glava: Planete jesu našoj zemlji slične, Stojković navodi osobenosti poznatih planeta navodeći pritom tada važeće stavove u vezi sa njima: pa govori o Venerinom reljefu, prisustvu vode na Mesecu i inim planetama i prisustvu atmosfere okolo njih; potom slede spekulacije o postojanju života na inim planetama: „… Iz svega toga jasno jeste, da planete sa Zemljom našom velike sličnosti imaju. Pošto dakle Zemlju našu učena i neuka stvorenja nastanjuju: sumnjati nije, da i ostale planete razumna stvorenja na sebi nemaju. Onaj koji bi ovo odricao, bio bi sličan onakvom čoveku, koji daleko od sebe gradove i sela vidi, no ne veruje, da tamo stanovnika ima; zato što ih on nije video.” 2

Fontenel (Vikipedija)

Sličan primer naveo je i Fontenel 1686. godine u svom „Razgovoru o mnoštvu svetova”: „Predpostavimo da između Pariza i Sen-Denija nikada nisu uspostavljene veze, i da se neki građanin Pariza, koji nikada nije izašao iz grada, nađe na tornjevima Bogorodičine crkve i ugleda Sen-Deni iz daleka. Zapitamo li ga da li je Sen-Deni nastanjen kao i Pariz, on će nam smelo reći da nije; jer, kazaće, ja dobro vidim stanovnike Pariza, ali ne vidim stanovnike Sen-Denija i nikada za njih nisam čuo.” 3

Zanimljivo je da Stojković, poput
mnogih pre njega, ima pluralistički
pogled na svet, što nedvosmisleno
pokazuje pisanjem o mnoštvu svetova,
ali pritom veoma snažno i upadljivo
slavi Boga, pri čemu se drži uverenja da
On nije samo na Zemlji stvorio život,
čime je ozbiljno odstupio od osnovnih
načela religije kojoj je pripadao.

Atanasije Stojković u svom nadahnutom lepokazu čitaocu otkriva sliku sveta kako je izgledala u godinama kada je stvarao. Pritom se očigledno oslanja na izvore koji su mu bili dostupni (pre svega nemačkih autora). Među tim navodima ima i mnogo zabluda, koje će biti rešene u kasnijim vremenima, ali i onih koje su i za vreme njegovog života i u vremenu kada je stvarao smatrane spekulativnim i prevaziđenim, odnosno onih kojima je osporena ispravnost. Tako se Stojković povodi za jednim viđenjem po kome Sunce nije užareno i prirodu njegovog sjaja poistovećuje sa netermalnim sijanjem svitaca, trule ribe i slično. (Ipak, pogledaj npr. niže u prevodu §69. pod *, 7r.↓). Na taj način mogao je da predpostavi život i na samom Suncu (o čemu su u povesti i neki ini spekulisali, poput Heršela). Pa pošto izloži svoje viđenje o prirodi Sunca dalje kaže: „Ako mi Sunce dakle s takvim očima rasuđivati [posmatrati] počnemo, koliko miliona bića u njemu ne žive? Kakvi krasni nama nikada vidljivi predmeti ne moraju tamo biti?…” 4

Lomonosov (Vikipedija)

Zanimljivo je da Stojković, poput mnogih pre njega, ima pluralistički pogled na svet, što nedvosmisleno pokazuje pisanjem o mnoštvu svetova, ali pritom veoma snažno i upadljivo slavi Boga, pri čemu se drži uverenja da On nije samo na Zemlji stvorio život, čime je ozbiljno odstupio od osnovnih načela religije kojoj je pripadao. Stojković zbog toga, po svoj prilici, nije bio kritikovan od Crkve – u ostalom, među prenumerantima na „Fisiku” je i veliki broj crkvenih velikodostojnika. Odnos crkve prema pitanjima vezanim za mnoštvo svetova nije uvek bio isti. Od kada je izgubila svoju cenzorsku moć moglo se slobodnije pisati o svemu onom što je pre toga smatrano nepodobnim. Što se pitanja mnoštva svetova tiče bilo je i onih koji su u svojim shvatanjima bili ateisti, ali pre svega onih koji su svojom egzegezom nudili svojevrsnu reviziju „Svetog pisma” nametajući jedan slobodniji pogled na svet što je bilo u skladu sa rastom znanja o njemu samom. Među njima je bio i Lomonosov (Mihaйl Vasйlьevič Lomonosov 1711-65) koji se u svom čuvenom radu „Pojava Venere na Suncu” iz 1761. godine pored svega onog što se odnosi na sam prelaz i zaključaka o atmosferi okolo Venere, upušta i u izvesnu teološku raspravu. Lomonosov takođe smatra da bi na Veneri mogao postojati život: „… Govoreći ovde o velikoj atmosferi okolo pomenute planete [Venere], kažem to: pomisliti je moguće, da u njoj … se para uzdiže, zgušnjava se u oblake, padaju kiše, teku potoci, sabiraju se u reke, reke utiču u mora; rastu svuda razne biljke; njih pasu životinje…” 5

Takođe se pita: „Neki pitaju, da li ’de na planetama žive nama slični ljudi, te kakve [su] oni vere? Propovedano li im je Evanđelje? Kršteni li [su] oni u veru Hristovu?…” 5

Zbog ovakvih razmišljanja, ali i inih koja se tiču odnosa nauke i religije, sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve 1757. godine predlaže carici da donese ukaz protiv ovakvih istupanja: „… da [ne]bi niko nikako ništa pisao i štampao kako o mnoštvu svetova, tako i o svemu drugom, veri svetoj protivno i s čestitim moralom nesaglasno, pod žestokom za prestup kaznom…” 6

Pored gore citiranih izvoda iz „Fisike”, Stojković je u prvoj knjizi posvetio i jednu celu glavu temi mnoštva svetova.

§ 69.

I. Mnoštvo svetova. 7

Mi smo videli, da sve one nepokretne zvezde ništa ino nisu no sunca, okolo kojih planete večno kretanje svoje vrše. Ako je to tako, ako one planete opet za sebe svoje pratioce imaju, to oni svi razumnim i učenim telima nastanjeni moraju biti. Na čemu bi oni inače stvotreni bili? Bezbrojno mnoštvo zvezda na sve strane, od kojih mi samo najmanji deo vidimo, nisu ništa ino no svetovi nad svetovima, sunca nad suncima. Ova sunca imaju okolo sebe planete, kojima ona svetlost, i toplotu(*) saopštavaju, i koje mi zbog velikog njihovog odstojanja videti ne možemo. Nismo li dakle dužni verovati, da ove svoju sopstvenu vegetaciju, i svoje sopstvene žitelje imaju? Čovečanski duh umorio se pre nego li je o ovom predmetu misliti počeo. On traži u onom okeanu zvezda Zemlju, i vidi, da ona u okrilju celog stvaranja iščezava: on vidi, da se Zemlja tako pred celim svetom gubi, kao što se zrno peska pri velikoj gori izgubi.

Koliko bi mi novih stvari našli,
kada bi mi kao na okeanu po ovom
beskonačnom prostoru od jednog sveta
do drugog plivati mogli? Tu bi mi
našli, može biti, životinje s telom,
životinje bez tela našem slična:
životinje sa jednim i životinje sa
100 čula. Tu bi se izčešljanjem našim
isterale predstave, o kojim mi sad ni
pojam imati ne možemo. Kakvi jezici,
kakve nauke i prosvećenja caruju tamo?

Kakva bića ne žive na toliko miliona svetova! Na Zemlji našoj nema dva zrna peska, nema dve travčice, koje bi jedna drugoj sasvim jednake bile. Dve sasvim slične i jednake životinje, dva sasvim jednaka čoveka nije ni tražiti: toga na Zemlji nema. Šta dakle treba zaključiti za one bezbrojne svetove? Može biti, ovakvih životinja, ovakve vegetacije, ovaj poredak i stepen stvari ni na jednom – [od] ovih svetova – ne nalazi se kao na Zemlji. Svaka dakle ona svetska lopta imaće sopstveni svoj položaj, posebne svoje zakone posebna bića. Ni u jednom svetu neće se, može biti, ono naći, što se u drugom nalazi. Svuda će biti bezmerna različi-tost. Svuda svoja sopstvenost. Ne mogu li na kakvom od ovih svetova učena stvorenja od nas savršenija biti? Neće li se kakav svet naći, u kome poslednji stvor mudrošću svojom našeg Njutna prevazilazi? Kakve ne moraju različitosti u telu, kakve u duhi biti?

Koliko bi mi novih stvari našli, kada bi mi kao na okeanu po ovom beskonačnom prostoru od jednog sveta do drugog plivati mogli? Tu bi mi našli, može biti, životinje s telom, životinje bez tela našem slična: životinje sa jednim i životinje sa 100 čula. Tu bi se izčešljanjem našim isterale predstave, o kojim mi sad ni pojam imati ne možemo. Kakvi jezici, kakve nauke i prosvećenja caruju tamo?

Pre nego li je Tvorac silnom rečju svojom – stvorih čoveka – ovoga stvorio, nije li već stvorenja bilo po onim svetovima, koji su silu i premudrost njegovu slavili? Mnogi su od onih svetova, može biti, dotle svrhu tvorca ispunili, mnogi najveće promene pretrpeli. Jedni su večno nestali i u beskonačnost rasuli se, iz očiju iščeznuli: drugi su noviji na njihovo mesto složili se i vidljivi postali! Sačinitelj deluje neprestano. On nove svetove gradi, nova stvorenja u život uvodi, i njima zakone daje, da sudbinom života naslađuju se, da njega propovedaju. Na kojem će od ovih bezbrojnih svetova ono sveto pravosuđa Božijeg polje biti, na kome će svi smrtni okolo oca večnog i sačinitelja svojega sakupiti se? na kojem će oni po delu svom nagradu primiti?

Izvori:

1 Aθanasїй Stoйkovičъ, Fυsϊka, 1801., knj.1., §33., str. 87-88

§33. Nepokretne zvezde jesu Sunca.

2 Isto: §45., str.113 – 15r↑

§45. Planete jesu našoj zemlji slične.

3 Fontenel, O mnoštvu svetova, PAIDEIA, Beograd, 1997.

Drugo veče: O tome da je Mesec nastanjena zemlja; str. 30, 7r↓

4 Aθanasїй Stoйkovičъ, Fυsϊka, 1801., knj.1., §40., str. 106

§40. Tela u Suncu.

5 Mihaйl Vasйlьevič Lomonosov, Яvlenїe Venerы na Solnce, 1761

6 B.N. Menšutkin, M.V. Lomonosov; str. 202, 5r↓ (ruski)

7 Aθanasїй Stoйkovičъ, Fυsϊka, 1801. knj.1., §69., str. 157-160

§69. I. Mnoštvo svetova.

(Ovaj prikaz je sažetak veće studije koja se bavi temom mnoštva svetova, a ona u sebi obuhvata i malu hrestomatiju izabranih napisa od vremena antike do kraja 18. veka. Ovde je prikazan, prilagođen, drugi deo te studije koja osvetljava ovu temu kod naših ranih pisaca, pre svega (ovde isključivo) kod Atanasija Stojkovića, čija biografija i pojedinsti iz stvaralačkog rada su izostali. Sama studija o kojoj je reč je ogledna, i kao takva je preteča značajno većem poduhvatu kojim bi trebalo da se ova tema u potpunosti obradi i prikaže).

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar