VREMENSKA MAŠINA

MUMIJA NA FILOZOFSKOM

623 pregleda

Uz skarabeje i statue, ta egiptološka zbirka poseduje dva antropomorfna drvena kovčega i ostatke mumije neidentifikovanog pokojnika, koje je Hadži Pavle Riđički od Skribešća kupio u Luksoru i poklonio Narodnom muzeju davne 1888. godine.

Vlada Rašić Dragojević

Kao i drugi stari narodi, Egipćani su verovali u to da smrt nije uništenje ljudskog bića, već samo njegov prelazak u drugi svet. Težnja da se pokojniku sačuva večiti život izrazila se, u prvom redu, u sahranjivanju tela. Još u najstarija vremena, tela su zavijana u kožu ili tkaninu i sahranjivana u male rupe u pustinji; bila su uglavnom okrenuta na bok, što je trebalo da predstavlja položaj čoveka koji spava. S vremenom, Egipćani su usavršavali metod očuvanja tela, a taj proces, koji uključuje balsamovanje i umotavanje tela u lanene kaiševe, danas nazivamo mumifikacija. Zbog čega su stari Egipćani mumificirali svoje mrtve?

Egipćani su verovali da postoji šest
aspekata koji čine ljudsko postojanje.
To su: telo, senka, ime, Ka (duh), Ba
(ličnost) i Akh(besmrtnost). Svaki od
ovih elemenata igra važnu ulogu u svakoj
ličnosti i neophodan je za ponovno rođenje
u životu nakon smrti.

Egipćani su verovali da postoji šest aspekata koji čine ljudsko postojanje. To su: telo, senka, ime, Ka (duh), Ba (ličnost) i Akh(besmrtnost). Svaki od ovih elemenata igra važnu ulogu u svakoj ličnosti i neophodan je za ponovno rođenje u životu nakon smrti. Svi ti elementi, izuzimajući besmrtnost, prisutni su na rođenju, a senka, koja je uvek prisutna, predstavljena je kao mala ljudska figura obojena u crno.

Ime koje se daje na rođenju živi sve dok se izgovara. Kartuš (magični konopac) koristio se za obavijanje tela umrlog ‒ čime se njegovo ime štitilo za večnost.

Mumifikacija (Vikipedija)

Ka je čovekov dvojnik, stvoren u isto vreme kada i telo. To je ono što mi danas zovemo duhom ili dušom, a izvajao ga je ovnoglavi bog Knum. Ka postoji u stvarnom svetu i obitava u grobnici. Ima iste potrebe kao čovek za života, pa mu Egipćani ostavljaju hranu, piće i predmete za upotrebu.Ba predstavlja ličnost i jedinstvena je kao i telo. Ulazi u telo s prvim udahom i napušta ga umiranjem. Kreće se slobodno između podzemnog i stvarnog sveta.

Akh je aspekt ličnosti koji se pridružuje bogovima podzemnog sveta pošto je besmrtan i nepromenljiv. Stvoren je prilikom posmrtnih obreda i molitvi koje imaju za cilj da donesu besmrtnost. Postizanjem toga, umrlom se omogućava da ne umre i drugi put, jer bi ta smrt značila definitivni kraj postojanja.

Stari Egipćani su vremenom usavršavali
tehniku balsamovanja tela. Prvo se mozak
vadio kroz nos pomoću kuke. Kasnije su ga
vadili kroz očnu šupljinu, a poslednjim
mumijama, mozak se izvlačio kroz malu
rupu na zadnjoj strani lobanje.

Kako su mumije pravljene? Mumifikacija je operacija i religiozni obred koji je trajao oko sedamdeset dana. Tom obredu je predsedavao sveštenik ‒ sa maskom šakala predstavljao je Anubisa, boga balsamovanja.

Egipatske mumije pažljivo su se pravile: telo je isušivano natronom, prirodnom supstancom koja se u izobilju nalazila pored Nila. Natron čine četiri vrste soli: natrijum-karbonat, natrijum-bikarbonat, natrijum-hlorid i natrijum-sulfat.

Stari Egipćani su s vremenom usavršavali tehniku balsamovanja tela. Prvo se mozak vadio kroz nos pomoću kuke. Kasnije su ga vadili kroz očnu šupljinu, a poslednjim mumijama napravljenim u Egiptu, mozak se izvlačio kroz malu rupu na zadnjoj strani lobanje.

Anubis (Stok)

Unutrašnji organi su se zatim vadili zasecanjem leve strane tela, onda su ih balsamovali i stavljali u ćup. U unutrašnjost tela stavljali su se mirišljavi začini i natron, a srce se u početku ostavljalo, jer se mislilo da će Anubis tako lakše proceniti da li je osoba živela časnim životom. Kasnije se vadilo i srce; zamenjivali su ga kamenom skarabejom, simbolom obnovljenog života.

Po vađenju svih organa, telo pokojnika se prekrivalo natronom i stavljalo na iskošeni sto da bi svaka tečnost mogla da iscuri; potom se sušilo oko četrdeset dana. Posle toga, mumija se čistila uljima i četkama, ali vrlo pažljivo, jer u tom procesu ni kap vode nije smela da uđe u telo. Da bi se očuvala nežna i meka koža, telo se premazivalo biljnom smolom, kedrovim uljem, voskom i natronom. Potom se prekrivalo dragocenostima i obrednim ogrlicama, a pre spuštanja u kovčeg, mumija se obmotavala lanenim kaiševima. Konačno, mumija se stavljala u tri kovčega i sarkofag, koji su se stavljali u grobnicu.

Ko se mumifikovao? Pošto je bila veoma dug i skup proces, mumifikacija je vekovima predstavljala privilegiju koju su uživali samo faraoni. Vidno mesto u verskoj propovedi zauzimalo je učenje o tome da je car božanstvo, da mu je vlast data neposredno od Boga i da mu se stoga treba pokoravati kao Bogu na zemlji. U vezi sa tim, egipatski faraon nazivan je „dobrim Bogom”, „velikim Bogom” i „sinom Sunca i njegovog tela”. U čast deifikovanog cara, građeni su hramovi u kojima je vršen specijalan kult, kao i grandiozne grobnice, piramide, koje su imale za cilj da svojim dimenzijama svedoče o njegovoj moći.

Tutankamon (Vikipedija)

Bez sumnje, najveći egipatski faraon bio je Tutankamon, koji je vladao svega nekoliko godina i umro kada mu je bilo samo 18 godina. Njegovu grobnicu, koja je postala najslavnije arheološko otkriće, otvorio je 1922. godine Hauard Karter, britanski egiptolog. Unutra je bilo najneobičnijeg blaga ‒ prstenja, narukvica, naušnica, statua ‒ nehajno nabacanog u predvorju ispred same odaje u kojoj je vladar sahranjen. Jedan od nađenih predmeta je i najstarija stolica na svetu, a telo mladog faraona bilo je odlično sačuvano.

Pošto Tutankamonova grobnica nije bila opljačkana, te antikvitete i dragocenosti možete videti ako posetite Arheološki muzej u Kairu.

Verovatno se malo zna da je u mnoštvu raznolikih dragocenosti dospelih tokom duge istorije Narodnog muzeja u Beogradu, svoje mesto našao određen broj starina nastalih u starom Egiptu. Uz skarabeje i statue, ta egiptološka zbirka poseduje dva antropomorfna drvena kovčega i ostatke mumije neidentifikovanog pokojnika, koje je Hadži Pavle Riđički od Skribešća kupio u Luksoru i poklonio Narodnom muzeju davne 1888. godine. Oktobra 1992. godine mumija je ustupljena Filozofskom fakultetu, tačnije Katedri za arheologiju.

(Izvor RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar