RASPINJANJE MUDROSTI

NA PUTU KA BESTRAŠĆU

914 pregleda

Naposletku, cilj misticizma i asketizma jeste pročišćenje, čiji smisao nije samo preduslov za personalnu zajednicu sa Bogom (koja je neophodna da bi Bog bio Bog).

Slaviša Kostić

U našoj javnosti bilo je malo govora o vrhunskim dometima duhovnosti – poput misticizma i asketizma, i nema mnogo domaćih naučnika koji bi se bavili ovim fenomenom. Opšte gledano, smatra se da religijski misticizam jeste nešto što treba da bude domet verskih zajednica, a ne i sekularnih naučnika.

Misticizam je negativno sagledavan od strane Imanuela Kanta, što je bio svojevrstan trend tokom čitavog devetnaestog veka od strane protestantskih naučnika, koji se dovodio u vezu sa pijetizmom, dok je Nikolaj Berđajev bio rezervisan prema tradicionalnom asketizmu i pravoslavnom monaštvu. Poznata je njegova kritika usmerena prema vizantijskim podvižnicima koji su, po njemu, zasnovali transcedentni metod u svojoj asketici odbacivši emocionalnu dubinu.

Međutim, filosof Pjer Ado pozitivno je vrednovao asketizam i mistično iskustvo hrišćanske zajednice i smatrao je to nastavkom filosofskog načina življenja kakav nalazimo u antici. Značajni su i radovi istoričara Pitera Brauna, kojima je favorizovan monaški asketizam pozne antike. U novije vreme imamo proučavanje monaške škole u Gazi iz ranog srednjeg veka od strane jevrejskih naučnica – religiologa Brurije Biton Aškeloni i istoričarke Inbar Grajver koje pokazuju da su monaški pisci i tekako inspirativni i aktuelni za današnji svet, posebno u potenciranju samotransformacije pojedinca koja vodi ka njegovom spremnom suočavanju sa teškoćama i izazovima i ojačavanju nade za nastavak životnog puta.

Uostalom, ovde nalazimo podudarnost
sa modernom psihologijom: način na koji
sagledavamo svet koji nas okružuje
diktira i naše duhovno (psihičko) stanje.

 

Bernard Mekdžin (Jutjub)

Jedan od vodećih poznavalaca hrišćanskog misticizma današnjice, Bernard Mekdžin, smatra da je reč o posebnoj svesti prisustva Božjeg, a ona po definiciji nadmašuje svakidašnje okvire i za posledicu ima preobražaj subjekta koji je ostvario doživljaj. To se posebno ogleda u potenciranju preobražaja emocija, misli i delanja, što treba da vodi ka kontroli uma nad telom. Uostalom, ovde nalazimo podudarnost sa modernom psihologijom: način na koji sagledavamo svet koji nas okružuje diktira i naše duhovno (psihičko) stanje.

Drugim rečima, svaki vernik pozvan je
na dublje shvatanje svoje vere, pošto je
misticizam neodvojiv od hrišćanske
zajednice i predstavlja cilj ka kojem
streme njene duhovne prakse.

Ukoliko misticizam sagledavamo sa pravoslavnog gledišta, onda imamo na umu govor o iskustvu (Mekdžin, recimo, u ovom slučaju koristi reč svest da bi pokušao da odgovori na tenziju koja je vladala među naučnicima usled zasebnih i paranormalnih iskustava, naglašavajući da takva iskustva predstavljaju kontinuirani proces i pokušavajući da ih zaodene u formu jezika) ili intuitivno saznanje božanskog što premašuje racionalno, logičku percepciju i znanje, kao i „normalnu”religijsku svest. Drugim rečima, svaki vernik pozvan je na dublje shvatanje svoje vere, pošto je misticizam neodvojiv od hrišćanske zajednice i predstavlja cilj ka kojem streme njene duhovne prakse. Ono što je svakom mistiku dalo vrhunski doživljaj bilo je praktikovanje vere, čitanje „Biblije”, prisustvovanje Liturgiji, upražnjavanje molitve, asketizam, duhovno rukovođenje.

Grigorije Sinait stoga i smatra da viđenje ili misticizam mogu biti dostupni svakom čoveku, posredstvom zadobijanja koncentracije i praktikovanjem tehnike disanja u umnosrdačnoj molitvi, dokle je Simeon Novi Bogoslov ukazivao na to da se božanska aktivnost može duhovno i čulno opaziti. Bez doživljaja i osećaja mentalni i duhovni život umiru,da bi, naposletku, Nikola Kavasila razvio sakramentalni misticizam.

Međutim, možda je ovde bitnije ukazati na princip duhovnog uzrastanja koji nalazimo kod Evagrija Pontijskog, Maksima Ispovednika i isihasta, a u vezi je sa ispravnom kontemplacijom i ostvarivanjem bestrašća. U ovom slučaju Inbar Grajver smatra da je monaški asketski korpus koristan zbog toga što daje introspekciju ljudske psihe, usredsređen je na razvoj ljudskih potencijala i, naposletku, što propagira bestrašće ili čistotu srca – kao vrline koje u pojedincu podstiču borbu da se suoči sa patnjom ili da uspešno ispuni svoju ulogu u društvu.

Ovde bismo dodali i još jednu bitnu pojedinost na putu ka ostvarivanju bestrašća: naime, Vasilije Kesarijski i Grigorije Niski prepravili su stoički princip dobrog i lošeg korišćenja strasti. Kod njih je reč o svojevrsnom preobražaju iracionalnih strasti u vrlinu: Grigorije Niski govori da se bes može preobraziti u hrabrost, kukavičluk u obazrivost, mržnja u averziju prema zlu… Grigorije smatra da je ljudska priroda po svojoj biti dinamična i otvorena ka neprestanoj transformaciji. Reč je o svojevrsnom preporođavanju sopstva posredstvom vrlinske upotrebe slobodne volje. U takvom asketskom procesu dostizanja oboženja, ljudska priroda pored svojih ograničenih sposobnosti, mora neprestano prevazilaziti svoja ograničenja, što podrazumeva  kontrolisano i integrativno korišćenje svega onog što nas čini humanima. U početnom stupnju potenciraju se dostizanje samopoznaje, realistično sagledavanje sebe i sveta, prihvatanje patnje, razvijeni stepen društvene interakcije i ličnosnog uzrastanja da bi se stremilo ka višem obliku svesti.

Po Maksimu Ispovedniku, reč je o natprirodnoj strasti, koja podrazumeva transformaciju svih sposobnosti ljudske prirode: intelektualne, voljne i afektivne. To, ustvari, i podrazumeva da beskonačni Bog podstiče beskonačnu želju za njime kod onih sa kojima ostvaruje zajednicu i koji odbaciju sve ono što predstavlja zlo a što je označeno potpunom emocionalnom stabilnošću, dok prelest ili posednutost podrazumeva nešto što opseda centar racionalnog sopstva i poništava njegovu strukturu. Reč je o nečemu što vodi ka potpunoj dezintegraciji ličnosti. U ovom slučaju osoba nije sposobna da sebe stabilizuje i da veru izrazi na prikladan način, već uzdiže idolatrijske elemente svoje vere koja se manifestuje slabošću u prevazilaženju takve centriranosti, a ona vodi ka destruktivnom ponašanju pojedinca, poput religijskog fanatizma.

Ovde treba pomenuti Evagrijevo učenje o pomislima logoismoi, štotreba da označava treniranje misli. Prvenstveno, on ukazuje na primarne negativne pomisli koje se nazivaju demonskim, poput nezasitosti, pohlepe i taštine, koje rađaju dalji sled misli – iskušenja. Kada monah ostvari pobedu nad ovim pomislima, um može da kontemplira na realan način tako što će doći do spoznaje stvari. Videće svet kakav jeste i neće, recimo, doći u iskušenje da želi da poseduje lepotu u svetuniti samo da je iskorišćava.

Petar Damaskin (Vikipedija)

Tako, recimo, Petar Damaskin ukazuje na to da anđeoske misli dolaze usled kontemplacije istinske svrhe načela stvorenih stvari (uključujući stvorene prirode), pri čemu ukazuje na misli koje neposredno dolaze od slobodne volje kao i na prirodne misli (poput ljubavi roditelja prema svojoj deci) koje mogu odagnati demonske misli. Međutim, i takve duhovne pomisli moramo negovati sa strpljenjem, skromnošću i nadom koje nam donosi vera, u borbi sa neprestanim zavođenjem razuma.

Naposletku, cilj misticizma i asketizma jeste pročišćenje, čiji smisao nije samo preduslov za personalnu zajednicu sa Bogom (koja je neophodna da bi Bog bio Bog). Personalna transformacija podrazumeva dostizanje emocionalne stabilnosti, rasuđivanja i unapređivanja ličnih međuljudskih odnosa. Naravno, ovo je moguće ukoliko se otvorimo za svoju riznicu duhovnosti, koja danas ne interesuje samo teologe, već i naučnike u celom svetu, pošto i oni nalaze dosta toga što može pomoći savremenom čoveku.

A mi se moramo zapitati ima li kod nas autentičnih duhovnika, da li smo zainteresovani za njihov rad i da li smo uopšte zainteresovani za duhovnost i misticizam pravoslavlja.

Literatura:

Ashkelony-Bitton Brouria&Kofsky, Aryeh. Christian Gaza in Late Antiquity. Edited by Aryeh Kofsky & Bouria Bitton-Ashkelony. Brill.Leiden.Boston 2004.

Brown, Peter. The Body and Society. Columbia University Press, New York 1988.

Graiver, Inbar. Self-Transformation in Christian Aceticism in Late Antiquity. PHD dissertation. University of Tel-Aviv, October 2016.

Hadot, Pierre. Philosophy as a Way of Life.Translated by Michael Chase.Blackwell Publishers, Oxford 1995.

McGinn,Bernard. Mystical Consciousness: A Modest Proposal. Spiritus: A Journal of Christian Spirituality, Volume 8, Number 1, Spring 2008, 44-63.

The Philokalia: A Classic Text of Orthodox Sprituallity. Edited by Brock Bingman and Bradley Nassif. Oxford University Press 2012.

The Oxford Dictionary of Byzantium. Volume two. Edited by Alexander P.Kazhdan.Oxford University Press, New York, and Oxford 1992.

The Willey Blackwell Companion to Christian Mysticism. Edited by Julia A.Lamm.Blackwell Publishing, Oxford 2013.

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Koncizno, stručno, jasno i zanimljivo! Zahvaljujem autoru na trudu da ovu zanimljivu materiju prilagodi prosečnom čitaocu.

  • Bog i ljudska egzistencija

    Egzistencija je proces koji se rađa pri traženju Boga u sebi.

    Da bismo razumeli taj lično subjektivan polaritet moramo definisati dva pojma, kao nagone aktivnih pokretača interakcija dinamike telesnog i svesnog. Kontrolora tih nagona, kako estetski i etički , koji naše biće i ličnost drže u ravnotežnoj međuvezi je večiti problem i muka našem biću. U toj prostornoj strukturi svoje ličnosti između nagona i savesti čovek zbog telesne ograničenost prinuđen je tražiti Boga. Taj osećaj ograničenosti je najizraženiji u zoni nesputanih nagona koje omeđava savest ili etičke norme.Tu u toj oblasti naše ličnosti se kriju sva prokleta i spasonosna pitanja. Kako determinisati samog sebe?
    Kako formirati svoj identitet da bi uspostavio u sebi kosmičku harmoniji?
    Kako iz današnjeg apsurdnog vrtloga nemira i beznađa življenja doći do mira i spokoja?
    Tebe Boga tražimo u sebi, a da bi ga našli moramo se fokusirati na oblast u domenu biološke egzistencije,gde vladaju nagoni strasti i duhovne sfere, gde dominira naša večna sumnja propadanja i prolaznosti. Između te dve omeđenosti naslićujemo sudnju reč u nama.
    Postmodernizam sadašnjosti nam nudi izobilje čulnog i konzumentskog ugađanja telu kroz geslo zadovoljstva, po principu – sve i odmah. Međuti nagon čulnosti vremenski jača i često prelazi u svoju protivurečnost gde počinje da dominira čovekovim bićem, i subjekt potpada pod vlast očaja i osećaja zavisnosti od neispunjenih prohteva. Pod tim nagonima čovek odbacuje duhovnu komponentu i evoluira ka suviše ljudskom. Tu se čovek odriče principa izbora zla ili dobra i potpada pod nagon đavodiceje gubeći ono Hristocentrično u sebi i sopstveno koheziono javstvo. Naš život postaje plitak i prazan. Gasi se težnja ka Hristocentričnosti po duhovnoj vertikali. Postajemo gola pagansko-magijska ljuštura koja se natapa svim prolaznim slastima a večnost duše naše biva potisnuta na egzistencijalnu marginu.

Ostavite komentar