ARGUSOV POGLED

NAUKA „MATEJEVOG EFEKTA”

1.546 pregleda

Avogadrova konstanta je Perenova, Čandrasekarova granica belih patuljaka je Andresenova, Fermijev paradoks je paradoks Ciolkovskog, a Gausova normalna raspodela je Moavrova. Na kraju, zakon Stivena Stiglera nije poštedeo ni samog sebe. Kako sam autor navodi, zakon se zasniva na fenomenu koji je sociolog Robert Merton opisao kao disproporciju između naučnih zasluga i doprinosa, gde poznatiji naučnici uvek pokupe veće zasluge nego manje poznati saradnici, nezavisno od realnog naučnog doprinosa.

Nikola Tesla je izmislio struju – potvrdiće većina nasumičnih ispitanika. Informisaniji će reći da je u pitanju samo naizmenični vid struje. Na kraju, veoma mali broj ljudi će konkretno nabrojati neke od Teslinih najvećih darova čovečanstvu: indukcioni motor, obrtno magnetno polje, transformator ili sistem javne rasvete. Međutim, šta ako ni oni nisu u pravu? Na prvi pogled to je veoma blasfemičan stav koji nipodaštava neprocenjivu zaostavštinu jednog od najvećih pronalazača.

Filozof nauke Tomas Kun je u svom delu
„Struktura naučnih revolucija” odbacio
tezu o „eureka momentu” i smatra da
za naučna otkrića nije prikladno
postaviti pitanja kad, gde i ko.

Začkoljica leži u Stiglerovom zakonu eponimije (eponim – ime osobe po kojoj je nešto nazvano) koji govori da ne postoji nijedno naučno otkriće nazvano po onome ko ga je doista otkrio. Ovaj, naoko apsurd, nazvan po sociologu Stivenu Sigleru, ni slučajno ne podriva zasluge naučnika, pronalazača i mislilaca već samo ukazuje na činjenicu da se naučna dostignuća ne stvaraju ex nihilo, već su posledica procesa koji obuhvataju ogroman broj ideja, pokušaja i grešaka koje se na kraju pripišu najčešće onom ko ih sublimira u konačan oblik.


Stiven Stigler (Vikipedija)

Filozof nauke Tomas Kun je u svom delu „Struktura naučnih revolucija” odbacio tezu o „eureka momentu” i smatra da za naučna otkrića nije prikladno postaviti pitanja kad, gde i ko. Mada je nemoguće bilo koju naučnu teoriju ili pronalazak nazvati po svima koji su im makar delimično doprineli, može se reći i da je nepravedno što njihova imena ostaju u zapećku.

Što se same naizmenične struje tiče, još je Hipolit Piksi, francuski izumitelj, oslanjajući se na Faradejeve principe magnetne indukcije, stvorio formu primordijalne naizmenične struje tridesetih godina 19. veka. Pošto ona tada nije imala praktičnu primenu, na savet čuvenog fizičara Ampera, Piksi pomoću komutatora koji pretvara naizmeničnu u jednosmernu struju, osmišljava dinamo mašinu, premda se dinamo dovodi u vezu sa Simensom tek nekoliko decenija docnije.

Ruski inženjer Pavel Jabločkov je izumeo prvi sistem sijalica sa električnim lukom koji se bazirao na naizmeničnoj struji i tako 30. juna 1878. osvetlio centar Pariza tokom čuvene Svetske izložbe na kojoj su prikazani glava Kipa slobode i Belov prvi telefon. Nekoliko godina kasnije Lusijen Galjard i Džon Dikson Gibs su patentirali transformator koji su prodali kasnije čuvenoj američkoj kompaniji za snabdevanje električnom energijom „Vestinghaus”. Tek 1888. godine Tesla i Galileo Feraris razvijaju nezavisno prvi trofazni indukcioni motor bez komutatora čime naizmenična struja dobija sve neophodne sastojke za dalju upotrebu.


Primer Fibonačijevog niza (Vikimedija)

Na šlećima divova
„Ako sam video dalje od drugih, to je stoga što sam stajao na plećima divova”, glasi jedna od rečenica iz pisma Isaka Njutna upućenog filozofu i fizičaru Robertu Huku. Sama rečenica je parafraza misli Bernara Šatrskog iz 12. veka kojom se on zahvaljuje dostignućima predaka. Interesantno je da je baš Huk nezavisno od Njutna došao do ideje da jačina gravitacije opada kvadratno sa rastojanjem i da takav odnos upravlja kretanjem planeta. Još interesantnije je da se prijateljstvo dva velika naučnika prekinulo nakon što je Njutn eksperimentalno potvrdio teoriju i time prigrabio svu slavu ostavljajući Hukovo ime na marginama gravitacionih zakona.

Do otkrića niza u kome je svaki njegov član
(osim prva dva) zbir prethodna dva člana
došao je indijski matematičar Pangala
i nazvao ga mātrāmeru. Tek milenijum i po
kasnije Fibonači je razradio tu ideju.

Nezvanično nazvan najlepšom matematičkom jednačinom, Ojlerov identitet koji povezuje oblasti aritmetike, realne i kompleksne analize i trigonometriju, prvi je, ali u nešto drugačijoj formi, predstavio engleski matematičar Rodžer Kots nekoliko decenija pre samog Ojlera. Čak je i sama osnova prirodnog logaritma – broj e, koji se naziva Ojlerovim brojem, zapravo Bernulijev, a četrdesetak godina pre Ojlerove formulacije pominjali su ga i Lajbnic i Hajgens kao konstantu b. Za jednog od najvećih matematičara Stiglerov zakon je važio i u suprotnom smeru. Predstavljanje skupova Venovim dijagramima je danas uobičajen način prikazivanja logičkih relacija, ali upravo je Ojler prvi grafički predstavio odnose skupova koje je filozof i matematičar Džon Ven kasnije pojednostavio.

Mnogi bestseleri modernog vremena (Braunov „Da Vinčijev kod”, VALIS Filipa Dika), popularne televizijske serije (Fon Trirov „Nimfomanijak” i „Pi” Aronofskog), muzika (pesma Lateralus benda Tool) referišu na mātrāmeru. Čak i prosečan internet korisnik zna za mātrāmeru kao aproksimaciju zlatne spirale (zlatnog preseka) koja se kao mim koristi da podrugljivo predstavi „savršenstvo lepote” na nekoj fotografiji.

Danas ovaj čuveni niz 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13… niko ne naziva mātrāmeru , već Fibonačijev niz po italijanskom matematičaru iz 13. veka. Međutim, do otkrića niza u kome je svaki njegov član (osim prva dva) zbir prethodna dva člana došao je indijski matematičar Pangala i nazvao ga mātrāmeru. Tek milenijum i po kasnije Fibonači je razradio tu ideju.

Za jedno od najvećih matematičkih čuda svih vremena, Pitagorinu teoremu, postoje manje ili više sigurni dokazi da je korišćena znatno ranije u Vavilonu, Indiji, Egiptu i Kini. Plimpton 322 – glinena tabla iz doba Hamurabija (oko 1.800 godina pre Hrista) sadrži podatke koji referišu na čuvenu Pitagorinu trojku, brojeve tri, četiri i pet, koji su jedno od rešenja čuvene jednačine. Isti brojevi se nalaze i u Sulvasutrama, svetim hinduskim pesmama, a u obliku razlomaka i na papirusu Egipćana iz doba vladavine dvaneste dinastije (2000. p.n.e).


Umetničko viđenje Kajperovog pojasa (NASA)

Čija je Halejeva kometa?
Astronomija je izuzetno bogata pojmovima koji sjajno ilustruju Stiglerov zakon. Dva poznata pojasa u Sunčevom sistemu, Kajperov pojas i Ortov oblak, nisu nazvani po onima koji su prvi o njima hipotetisali. Prostranstvo iza Neputuna je oduvek izazivalo znatiželju astronoma. Nakon otkrića Plutona, 1930. godine, Frederik Lenard je postavio hipotezu o takozvanom transneptunskom naselju nebeskih tela. Hipoteza Keneta Edžvorta iz 1943. je glasila da je materijal koji potiče od primordijalne solarne nebule (od koje je nastao Sunčev sistem) dalje od Neptuna toliko raštrkan da nije mogao da se zgusne u jednu planetu, već je nastalo više tela sličnih Plutonu.

Ruski fizičar Aleksandar Fridman je 1922.
godine objavio šest jednačina koje su pokazale
da bi svemir mogao da se širi, a pet godina
kasnije belgijski sveštenik i astronom Žorž
Lemetr prvi je izračunao brzinu širenja.

Zanimljivo je da je astronom Džerard Kajper 1951. godine objavio naučnu rad u kome tvrdi da se u ranom Sunčevom sistemu zaista formirao pojas nazvan po njemu, ali da on više ne postoji. Mada je postojanje ovog pojasa docnije potvrđeno, a u pojasu se, osim Plutona, nalaze još dve patuljaste planete, pojas je nazvan upravo po onom ko je njegovo trenutno prisustvo negirao.
Pojas kometa na obodu Sunčevog sistema naziva se Ortov oblak po holandskom astronomu Janu Ortu, koji je 1960. postavio hipotezu o njegovom postojanju na osnovu posmatranja karakteristika dugoperiodičnih kometa, koje prilikom prolaska pored Sunca gube deo svoje mase. Međutim, tri decenije pre Orta estonski astronom Ernest Erik je pretpostavio da komete sa dugim periodom potiču iz oblasti na krajnjoj periferiji Sunčevog sistema – velikog orbitirajućeg oblaka.

Hablov zakon je jedan od poznatijih primera Stiglerovog zakona eponimije. Ruski fizičar Aleksandar Fridman je 1922. godine objavio šest jednačina koje su pokazale da bi svemir mogao da se širi, a pet godina kasnije belgijski sveštenik i astronom Žorž Lemetr prvi je izračunao brzinu širenja univerzuma koju će tek 1927. Edvin Habl preciznije definisati, te će ona biti nazvana konstantom po njegovom imenu, a formulacija da je brzina udaljavanja galaksija srazmerna njihovoj međusobnoj udaljenosti danas je poznata kao Hablov zakon.

Najčuvenija kometa – Halejeva, prvi put je nezvanično uočena još u petom veku pre nove ere u antičkoj Grčkoj, a već 240. godine pre nove ere sačinjeni su prvi zapisi o objektu koji se „pojavljuje na istoku i odlazi severno”. Skoro dve hiljade godina kasnije astronom Edmund Halej je ustanovio da je reč o kometi koja se periodično pojavljuje, te je ona nazvana po njemu.
Avogadrova konstanta je Perenova, Čandrasekarova granica belih patuljaka je Andresenova, Fermijev paradoks je paradoks Ciolkovskog, a Gausova normalna raspodela je Moavrova. Na kraju, Stiglerov zakon nije poštedeo ni samog sebe. Kako sam autor navodi, ovaj zakon se zasniva na ideji „Matejevog efekta”, fenomena koji je sociolog Robert Merton opisao kao disproporciju između naučnih zasluga i doprinosa, gde poznatiji naučnici uvek pokupe veće zasluge nego manje poznati saradnici, nezavisno od realnog naučnog doprinosa.

Merton ideju crpi iz „Priče o talentima” iz Jevanđelja po Mateju u kojoj jedna rečenica glasi: „Naposletku, skeptici bi rekli da čak ni Jevanđelje po Mateju ne pripada onome po kome nosi ime”.

(Vasilije Glomazić, CPN)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar