MENTALNA LOZINKA

NEDOKUČIVA GRAĐEVINA

2.222 pregleda

Kažu da je za dvadeset osam godina Ed Lidskalnin potpuno sam sagradio celinu od velikih koralnih blokova, koja se sastoji od nekih 1.100 tona kamenja, s tim da je prosečna težina blokova negde oko 15 tona. Pored već opisane kapije od 9 tona tu je i obelisk od 22 tone, Jupiterov blok od 23 tone, Mesečev blok od 22 tone, stolica za ljuljanje od 3 tone, razni stolovi i šta sve ne. Šta reći za kameni blok od 30 tona koji je sam napravio i uspravio?

miodrag-ivanisevic

Miodrag Ivanišević

„Koralni zamak” spada u često pominjane misterije, koje uporno odolevaju razotkrivanju, i neprestano privlači pažnju novih naraštaja željnih dodatnih saznanja o granicama ljudskih mogućnosti. Svakog dana veliki broj ljudi odlazi do Houmstida na Floridi da svojim očima vidi šta je to Ed Lidskalnin sam uradio – bez bilo čije pomoći. Bar tako su pričali retki svedoci, kojih je ostalo tek nekoliko. Ne verujem da je neko sve vreme nadgledao radove, i pratio kako zamak raste, ali pošto na Edovom imanju nikada nisu viđeni nekakvi radnici – komšije su izvukle prost zaključak.

Po njima je omaleni neimar sam napravio, i postavio, kamena vrata od devet tona, koja je lako moglo da pokrene i nejako dete svojim malim prstom. Pokušavajući da otkrije tajnu principa rada, grupa inženjera je 1986. godine dobila dozvolu da izvadi vrata iz kućišta, ali ništa epohalno nisu pronašli – bar je takva informacija data medijima. Samo su uspeli da pokvare mehanizam, a potom su postavili metalnu ogradu. Danas ta vrata više nisu u funkciji!

Pokušaću da kroz priču o Edovom zamku objasnim kako opstaju misterije. Da bismo rešili bilo koju misteriju, moramo pronaći zadovoljavajuće odgovore na osnovna pitanja: KO, KADA, ZAŠTO i KAKO? Kada, kako i zašto je neko konstruisao i sagradio sve ono što je danas poznato kao „Koralni zamak”? Da bi neka misterija ostala to što jeste dovoljan je izostanak samo jednog odgovora na bilo koje od četiri pitanja.

Iako je bio samouk, i nije imao stručno
znanje neophodno za ovakav poduhvat,
vremenom je savladao brojne zakone fizike,
pa je čak počeo i da konstruiše neke
neobične mašine.

KO? „Koralni zamak” izgradio je Edvard Lidskalnin, Letonac rođen u Rigi 1887. godine. Po prirodi je bio oštrouman momak, ali je rano prekinuo školovanje jer mu je na časovima bilo dosadno. Pristao momčić, visok metar i po, a težak oko 45 kilograma, osvojio je srce prelepe šesnaestogodišnjakinje. Pripreme za venčanje su bile pri kraju kada se verenica predomislila, jer je shvatila da je budući mladoženja em star, em siromašan.

Sa svojih 26 godina razočarani Edi krenuo je u svet da potraži sreću. Kada su mu dozlogrdili teški poslovi u Kanadi, prešao je u Ameriku, na Floridi kupio parče zemlje i povukao se u sebe. Počeo je neumorno da uči, čita, piše, konstruiše i na kraju da zida. Da bi dokazao svojoj nesuđenoj šta je sve propustila svojom hirovitom odlukom, odlučio je da stvori nešto novo, dotad neviđeno, a rezultat je čudo o kojem pričamo.

Kažu da je za dvadeset osam godina potpuno sam sagradio celinu od velikih koralnih blokova, koja se sastoji od nekih 1.100 tona kamenja, s tim da je prosečna težina blokova negde oko 15 tona. Pored već opisane kapije od 9 tona tu je i obelisk od 22 tone, Jupiterov blok od 23 tone, Mesečev blok od 22 tone, stolica za ljuljanje od 3 tone, razni stolovi i šta sve ne. Šta reći za kameni blok od 30 tona koji je sam napravio i uspravio – bar se takvi podaci svakodnevno plasiraju radoznalim turistima.

Iako je Edvard bio samouk, i nije imao stručno znanje neophodno za ovakav poduhvat, vremenom je savladao brojne zakone fizike, pa je čak počeo i da konstruiše neke neobične mašine. Svi znamo ko je sazidao „Koralni zamak”, kada je izgrađen i zašto, ali niko još ne zna pravi odgovor na četvrto pitanje, i to je ono što ovu priču i dalje čini misterijom. Kako?

Pominju se neke njegove sprave kojima je, navodno, mogao da podigne i pomeri blokove od 30 tona, a jednu od njih vidimo i na dobro poznatoj fotografiji. Ubeđen sam da je njom samo zamajavao naivne novinare, a samim tim i sve nas. Kao taj tronožac sa čekrkom bio mu je dovoljan za podizanje i pomeranje teških blokova. Vidimo Eda kako pridržava već podignuti blok od tri tone, obmotan sajlom, ali ostaje mi nejasno kako je uopšte mogao obmotati teški kameni blok – kako je uspeo da podvuče sajlu? Pod pretpostavkom da je ovom spravom odista i podigao teret na neku pristojnu visinu, šta bi potom mogao da uradi s njim? Kako ga je dalje pomerao? Da li je imao još neku specijalnu spravu?

Na slici Ed samouvereno objašnjava princip rada „generatora”.

„Ovako ja ovo jako zavrtim, jednom rukom, u pravcu kretanja kazaljke, jasno, i tako to… ” I Ed bi potom poveo prisutne da im pokaže sledeće nebitne stvarčice, nameštajući se za još jedno fotografisanje. Ne znam koliko je tačan podatak da je, razgledajući velike piramide u Gizi, veoma brzo shvatio kako su sagrađene, ali po povratku u Ameriku svima se počeo hvaliti da niko osim njega ne razume tu veliku tajnu. Ljudi su mu se uglavnom smejali, a on je počeo da gradi svoj zamak, polako i bez svedoka. Nikada ga niko nije video kako zida ili prenosi ogromne koralne blokove!

Nije sagrađen preko noći, ali zamak je rastao neverovatnom brzinom, na veliko čuđenje sviju koji bi dolazili da vide dokle je Ed stigao sa rabotom. Kada je napravio kapiju – zinuli su u čudu.

Neki svedoci tvrde da je Edov „generator” zapravo najobičnija ručna sirena, kojom je proizvodio jedva čujne tonove, pa otuda sve one spekulacije da je „Koralni zamak” građen zahvaljujući drevnom znanju o kontroli, odnosno upotrebi zvuka. Jerihonske trube su odmah ubačene u igru, a u novinama su se pojavile i priče o levitaciji i antigravitaciji. Izgubljena znanja sa Tibeta i iz drevne Indije, uvek su kao stvorena za dopunu priče o omalenom zidaru.

Pisao je dosta o kuglastim magnetima,
odnosno magnetima u obliku kugle, koji su
mogli da menjaju polove na bilo kojoj njenoj
tački. Po njemu sever i jug su posebne
magnetne struje, i kreću se nasuprot svim
drugim, vrteći se u smeru skazaljke na satu.

Možemo mu se smejati koliko god hoćemo, ali valja znati da je neuki Edvard napisao nekoliko knjiga o magnetnim silama, odnosno strujama. U njima nam objašnjava osnovni princip rada magnetnih struja, i tvrdi da su sva naša shvatanja pogrešna, a da nauka mnogo greši. Pisao je dosta o kuglastim magnetima, odnosno magnetima u obliku kugle, koji su mogli da menjaju polove na bilo kojoj njenoj tački. Po njemu sever i jug su posebne magnetne struje, i kreću se nasuprot svim drugim, vrteći se u smeru skazaljke na satu.

„Magneti su kosmička sila koja drži Zemlju, i sve na njoj, a prirodan put za magnete severnog pola je kretanje prema dole, s tim da magneti južnog pola, logično, idu prema gore”. Tako nekako pričao je Lidskalnin onima koji su hteli da ga shvate ozbiljno i saslušaju, bar delimično, njegova često neverovatna objašnjenja eksperimenata bez presedana, s magnetima napravljenim od igala, čeličnih žica, armature i elektroda za varenje, koje je povezivao sa starim, polupraznim automobilskim akumulatorima.

Na koricama knjige „Magnetne struje” nalaze se dva simbola za koje neki „razbijači misterija” veruju da su dugo traženi ključ za otkrivanje tajne kako je građen „Koralni zamak”. U suštini reč je o jednom istom simbolu, ali prikazanom kao dve opcije suprotnih orijentacija. Magneti? Naravno, svi oni koji su ubeđeni da su magneti odigrali ključnu ulogu, a na internetu možete naći brojna objašnjenja, došli su na svoje. Iskreno, kada sam prvi put ugledao te zakrivljene linije setio sam se stare drvene vešalice.

 

Setio sam se još nečega, ali to nema nikakve veze s magnetima, već opet sa zvukom. Šta možete reći za ovu sliku? Zar vam otvori na violini ili na bilo kojem drugom drvenom gudačkom instrumentu ne liče na simbole sa korica knjige „Magnetne struje”? Zašto ih je stavio? Ako nam je na taj način najavio da je ipak reč o zvuku, tada moramo drugim očima posmatrati onu kutiju na velikom drvenom tronošcu. Nemam pouzdanu informaciju šta je na kraju bilo s tom „rezonatorskom” kutijom, niti verujem da to iko zna, mada bih rado ispitao one momke koji su, uz dozvolu, izvalili devetotonu kamenu kapiju iz njenog ležišta.

I tako se još vodi izjednačena trka između zagovornika magnetne i tonske teorije gradnje „Koralnog zamka”, mada pojedine mudre glave tvrde da je to u suštini isto i da je Edi, nama još neshvatljivim eksperimentima, veštim kombinovanjem došao do dobitne kombinacije. Da li je taj čovečuljak zaista mogao svojim spravama da podiže teške blokove, a potom ih, menjajući smer zvučnim vrtlozima, šalje na unapred određeno mesto? Ko je pominjao talasnu dužinu? Frekvencija je nešto drugo, ali moglo bi se i o njoj popričati…

Još jednom ćemo se prisetiti onih naših pitanja: KO, KADA, ZAŠTO i KAKO? Dakle, svesni smo da do sada niko nije našao odgovor na četvrto pitanje, i možda je krajnje vreme da uvedemo i peto. Da li znamo od čega je napravljen „Koralni zamak”? Znamo, naravno, sagrađen je od koralnih stena i od ogromnih koralnih blokova. Ali kako je moguće da baš niko od radoznalih komšija, i retkih prijatelja, nije bio prisutan kada je na imanje istovaran koralni blok od kojeg je Edi napravio tridesetotonski obelisk.

Ne mogu da zamislim tu gromadu, ali da bi isklesao nekakav obelisk, morao je od bloka nešto i odbaciti, zar ne? Bar pet-šest tona? Ili dvadesetak? A šta ako ga nije ni klesao, već ga je napravio onako kako su nekada pravili piramide u Gizi? Molim?

Dakle, zamak, kameni stolovi i stolice,
ogromni obelisci i sve ostalo, moglo se
napraviti od smeše koralnog šljunka i
cementa, ali kako objasniti kamena vrata
od nepunih devet tona, koja je i dete
moglo pokretati jednim prstom?

Zar nam sam Edi nije rekao, po povratku iz Egipta, da mu je kristalno jasno kako su pravljene velike piramide? Da li je iko, na bilo kojoj njegovoj fotografiji, pored brojnih blokova, čekrka i lanaca, ugledao negde bilo kakav klesarski alat? Ne. I šta nam to govori? Možda čovek nije ni klesao? Pošto je na licu mesta shvatio kako su pravljeni kameni blokovi, odbačeni verenik je započeo veliki poduhvat, ubeđen da će mu se Hermiona jednog dana ipak vratiti – uz veliko izvinjenje, naravno. Živeli bi srećno u vlastitom zamku iz snova! „To ti je Amerika, mala moja!” Ubrzo je sve isprojektovao i samo mu je preostalo da napravi dovoljno blokova.

OD ČEGA? Kako sad od čega? Znamo da je „Koralni zamak” građen od koralnih stena, i samim tim je osnovna sirovina za izradu blokova morala biti ista ta stena, ali usitnjena. Ediju su, po svoj prilici, kamiondžije od poverenja noću isporučivale povelike količine šljunka, koji se dobijao mlevenjem. Solidnom mešalicom, i kalupima koje je punio betonom, pa raskivao nakon sušenja, čak i omaleni Letonac mogao je da sam ozida svoj zamak, jer videli ste već da su koralni blokovi slagani poput dečjih kockica – nema tu neke velike mudrosti.

Dakle, zamak, kameni stolovi i stolice, ogromni obelisci i sve ostalo, moglo se napraviti od smeše koralnog šljunka i cementa, ali kako objasniti kamena vrata od nepunih devet tona, koja je i dete moglo pokretati jednim prstom? Ona što su ih pokvarili vajni stručnjaci!

Kada su vrata vraćena na staro mesto, komisija je dala krajnje sumnjivo objašnjenje da su skidana jer je primećeno da je metalnu kuglicu, na kojoj su vrata stajala, načela rđa. Tu i tamo, pominje se oštećeni kuglični ležaj iz prastarog kamiona, ali nigde nema ni reči o onoj kuglici koja je stajala u rupi na vrhu vrata. Nestala je u akciji? Sada se verovatno pitate kako mi sve te ideje uopšte padaju na pamet? Pa, sama ta komisija je izjavila da je u idealnom središtu vrata teških devet tona, Edi Lidskalnin izbušio rupu od nekih 240 santimetara, kojoj nisu uspeli pronaći svrhu. Verujem da su vrata, donjim otvorom šupljine, nalegala na metalnu kuglicu, i da je samouki genije pronašao način da drugu kuglicu, onu koju niko ne pominje, precizno smesti na vrh gornjeg otvora na vratima. Šta se nalazilo u kamenim vratima, u prostoru između dveju kuglica, to još niko ne može da dokuči. Kolomast? Živa? Vakuum? Možda…

Pod pretpostavkom da je napravljena solidna čvrsta podloga postoje samo dva načina da se kamena vrata uglave u kameni dovratak. Prvi, da se vrata fiksiraju između dva uspravljena bloka, i potom poklope trećim kamenim blokom, a drugi je da se kamena vrata ubace u kameni ram. Ali šta je s kuglicama? Čemu kuglice?

Edi nije imao nikakvo stručno obrazovanje te nije morao robovati ustaljenim formama – zato mu je svašta padalo na pamet, a na kraju bi to proradilo. Recimo, mogla mu je, iz čista mira, naleteti ideja da ta kamena vrata precizno spusti na ledeni blok, visok dvadesetak santimetara, koji bi potom zagrevao i otapao sve dok se vrata ne bi spustila na za to predviđeno mesto. Spuštanje kamenog bloka donjim otvorom na metalnu kuglicu, pomoću debele table leda, bilo bi u skladu s njegovim preslobodnim shvatanjem zidarstva. Edi i slobodno zidarstvo? Ni govora!

Niko ne može da tvrdi, sa apsolutnom sigurnošću, na koji su način ta vrata prvobitno bila postavljena, ali strepim i od same pomisli da su sada „majstori” u vertikalnu rupu ugurali železnu šipku, i najkraćim putem rešili problem koji su sami napravili.

Pročitali ste moje mudrovanje vezano za „Koralni zamak”, nastalo u želji da na jednostavan način objasnim kako svaku misteriju možemo rešiti ako znamo odgovore na nekoliko kratkih pitanja. Ako nam nedostaje samo jedan tačan odgovor, to znači da će dugo proučavana misterija nastaviti da i dalje živi! Do kada?

Mislim da već znate!

O autoru

Stanko Stojiljković

1 komentar

Ostavite komentar