ARGUSOV POGLED

NEW AGE, HIPICI I,NARAVNO, BOGATAŠI

6.746 pregleda

„Novo doba” (New Age) je dobro organizovana mreža dobro obučenih kosmičkih humanista (promotera), čiji je rad kontrolisan i finansiran, a to je poznato samo odabranim pojedincima. Članovi se ne bave samo sobom, nego ciljano duhovnim inženjerstvom u mnoštvu nevladinih organizacija, alternativnom medicinom, usmerenom na preobraćenje psihe, organizavanjem raznih pokreta s patikacama, cvetićima itd. Na kraju, gde je zaseo neoliberalizam, tamo je mnogo njih, a tamo gde ga nema oni čine sve da ga bude.

Prof.dr. Ljubo Ristovski, ekspert Instituta za bioenergetska merenja i istrazzivanja

Prof. dr Ljubo Ristovski

Sledbenici „Novo doba” (New Age) doživljavaju kao oživljavanje duhovnih i božanskih vrednosti posrnule civilizacije Zapada, kao božansku obnovu civilizacije Zapada. Uzrok nastanka pokreta lažno se povezuje s vijetnamskim ratom, erozijom vere u moral i etiku civilazicije Zapada, što je izazvalo osećaj bespomoćnosti i zapuštenosti, posebno mladih ljudi. Sve to uticalo da se milioni kreativno nastrojenih mladih ljudi okrene ka učenjima, filozofijama, verovanjima, okultnim praksama i tradicionalnim medicinama civilizacija Istoka (Indije i Kine)

Kada se malo izbistre magloviti iskazi,
dolazi se do zaključka da je to sinteza
više kultura i delova nekih religija
i učenja, pre svih orijentalnih
(hinduizam, budizam, taoizam), koja su
često pogrešno shvaćena i protumačena.

U kojoj meri je ta kreativnost ispoljena, najbolje pokazuje činjenica da je u alternativnoj medicini SAD osmišljeno više od 180 autonomnih, alternativnih medicinskih sistema. Kako članovi pokreta kažu, „Novo doba” veruje u esencijalnu dobrotu čoveka, u Božansku iskru u njemu, koja ga vodi u nova postojanja. Rado navode da u „Novom dobu” ne postoji jedinstven kultni sistem verovanja i prakse, ni centralna vodeća struktura, ni zvanični vođa, ni spiskovi članova jer se radi o mreži autonomnih grupa (autonomne a povezane u mrežu!), koje su svojim planetarno koncipiranim radom usmerene na uspostavljanje svetskog mira i univerzalne ljubavi.

Na internetu je preko šest miliona sajtova „Novog doba”. Iako bez čvrste organizacione strukture, ipak čine ogromnu dobro organizovanu mrežu koja se sastoji od neznano koliko hiljada grupa, trustova, fondacija, klubova, loža i mnogih gnostičkih sekti (religija), čiji je cilj i svrha da pripremi svet za ulazak u dolazecće doba Vodolije (aquarius), da u svetu uspostave novi svetski poredak u ekonomiji i novu svetsku vladu. Skoro nepojmljivo veliki cilj, ali to nije sve. Ostvarenju prethodi čitav niz aktivnosti na duhovnom preobražaju svetske populacije specifičnim, vešto promišljenim, još bolje razrađenim duhovnim inženjerstvom.

U procesu pripreme za to pokret je ostvario značajan uticaj na skoro svaku oblast zapadne kulture: sociologiju, psihologiju, medicinu, ekologiju, ekonomiju, nauku, umetnost, obrazovanje, poslovnu kulturu, medije, zabavu, sport, čak i crkvu. Formalno gledano, kada je reč o religiji, pokret deklariše svoju strogu sekularnost, što ne mora činiti jer sve što on naziva religijom, tj. svojim religijama, jeste čisti gnosticizam i okultnost. Srž svih tih navodnih religija jeste verovanje da je Božanska suština sama stvarnost, a ne (hrišćanski) Bog, da je čovečanstvo suština te stvarnosti i da pored realnog sveta postoji transcendentna stvarnost koja se samo intuitivno može videti. Kada se malo izbistre magloviti iskazi, dolazi se do zaključka da je to sinteza više kultura i delova nekih religija i učenja, pre svih orijentalnih (hinduizam, budizam, taoizam), koja su često pogrešno shvaćena i protumačena.

Ako je već o religijijama, treba se prisetiti nekih činjenica. Postoji mnogo definicija religije, koliko religijskih toliko, a možda i više, sekularnih. Umesto baviti se nijansama tih definicija, najbolje je krenuti od pitanja: šta to nemaju kvazireligije „Novo doba”, a mora imati svaka religija, ma kakvim je atributima kitili („uzdah zgažene tvari”, „opijum za narod” – Karl Marks)? Postoje dva suštinski važna pitanja na koja svaki čovek, vernik ili nevernik, očekuje odgovore od religije ili od nauke.

Odgovor na prvo pitanje, koje se tiče nastanka Sveta i nas s njime, daje kosmogonija. U hrišćanstvu taj odgovor je sadržan u religijskom mitu o stvaranju Sveta koji je Bog stvorio za samo nekoliko dana. U nauci taj odgovor je sadržan u naučnom mitu nazvanom „Veliki prasak” (Big Bang), prema kome je Svet nastao eksplozijom nekakvog praatoma, što je bio nigde, pa je njegovom eksplozijom nastalo sve i svako naše negde. Odgovor na drugo pitanje, koje se tiče našeg nestanka – smrti, ali ne i nestanka Sveta, daje eshatologija. U hrišžanstvu taj odgovor je sadržan u mitološkom učenju o uskrsnuću i večnom boravku u paklu ili nebeskom raju. U nauci taj odgovor ne postoji, a niti će ikada postojati. Svaka gnoza koju „Novo doba” naziva svojom religijom ne daje odgovore na ova dva pitanja, zato i nije religija.

Kosmički humanisti, univerzalno jedinstvo, Bog i znanje

„Novo doba” se uobičajeno naziva pokretom, kao što je i ovde, iako je previše sadržajno raznovrstan, samim tim nedovoljno homogen, da bi se smatrao pokretom. Neki ga smatraju društvenim fenomenom, koji u proučavanju društvenih i kulturnih fenomena pripada najspornijim kategorijama, jer ga je teško dovoljno obuhvatno definisati. Mi ćemo, ipak, krenuti sa ovom definicijom: „Novo doba” čini veliki broj nehomogenih duhovnih pokreta, koji promovišu konglomerat metafizičkih, pseudonaučnih i pseudoreligijskih učenja. To su autonomni, organizacijski nepovezani pokreti, a svakog od njih promoviše labavo povezana grupa duhovnih nastavnika, iscelitelja, novih kvazireligijskih propovednika i filozofa orijentisanih ka metafizici, imenovani pretencioznim nazivom kosmički humanisti.

Naizgled spontani začeci „Novog doba”
su u dobro promišljenim okultnim i
gnostičkim učenjima teozofije (Theosophy)
i „Nove misli” (New Thought), koja su (često)
pogrešno prepoznata kao nove religije.

U nekim tekstovima navodi da se pokret pojavio 1960. godine, u drugim da je to bilo 1970. godine, a najprihvatljiviji i najbliži istini su oni koji nas vraćaju znatno dublje u prošlost – u 19. vek. Prethodno pomenuto (lažno) povezivanje nastanka pokreta s vijetnamskim ratom, a time i njegovo vremensko lociranje u šesdesete godine prošlog veka, mudro je promišljena laž, zarim su sledile još mudrije promišljene aktivnosti koje su na globalnom nivou radikalno promenile sistem vrednovanja u društvu, politici, nauci i kulturi. Ali, o tome kasnije.

Naizgled spontani začeci „Novog doba” su u dobro promišljenim okultnim i gnostičkim učenjima teozofije (Theosophy) i „Nove misli” (New Thought), koja su (često) pogrešno prepoznata kao nove religije. Ova gnostičko-okultna učenja bila su usmerena na metafizičku (filozofsku) analizu odnosa između svesti i fizičkog sveta, inspirisanu budizmom, a delimično i hinduizmom, pokušavajući da njihove osnovne metafizičke i religijske stavove uključe u svoja učenja. S budizmom je to bilo moguće, jer je on pre metafizičko učenje nego religija, ali ne i sa hinduizmom, a naročito s njegovim religioznim jezgrom – bramanizmom.

Ipak, u ovom uobičajenom prikazu začetaka „Novog doba” nije iskazana sva istina, jer je izostavljen prikaz uticaja i doprinosa koji potiče iz evropskog ezoterizma, posebno mesmerizma, a sa njim i Karla Gustava Junga. Ima mnogo toga da se kaže o njegovoj ulozi u razvoju pokreta, a za potvrdu valjanosti ovog mišljenja dovoljno je navesti šta je izjavio Pol Hilas, čija ja uloga izuzetno značajna za „Novo doba”. On je rekao da je Karl Gustav Jung jedna od „tri ključne ličnosti” (Blavacke i Gurđijeva), odgovorne za postojanje pokreta.

Teozofija božanska mudrost), posmatrana u užem smislu, jeste mistično-ezoterična doktrina, odnosno panteističko kvazireligiozno (metafizičko) učenje koje poistovećuje Boga s prirodom. Obznanjena je 1875. godine u Njujorku, kada je osnovano Teozofsko društvo, čiji je najpoznatiji predstavnik Helena Petrovna Blavacka. Kažemo posmatrano u užem smislu, jer teozofija je neoplatonska doktrina kojom se bavio i veliki Baruh Spinoza. Prema toj, izvornoj teozovskoj doktrini, spoznaja Boga se ne svodi na veru, nego na znanje – božansku mudrost kojom čovek dostižu vrhunsku spoznaju Boga putem neposrednog duhovnog udubljivanja u sebe. Pored toga, dostiže i vrhunsku spoznaju, čulima nedostupnog, natčulnog sveta, što se u teozofiji Blavacke dostiže meditativnim tehnikama, preuzetim iz budizma i hinduizma.

Individualna su samo tela, umovi
(svesti) su sjedinjeni u kolektivnu
svest. Postavlja se pitanje: Ako nastaje
jedna kolektivna svest, jedan um, jedno
nadbiće koga čine sva bića, da li to
znači da svi jednako misle?

„Nova misao” je pokret, koji je imao manji uticaj od teozofije, a osnovan je 1838. u Bostonu. U osnovi, radi se o učenju da je da svako ima potencijale da leči drugog i samog sebe (samoisceljenje), i to samo snagom uma i duhovnom svesnošću, koji se aktiviraju dostizanjem znanja višeg stepena. Snagom tog znanja višeg stepena, tj. povišenom svesnošću, moguće je rešiti i sve druge životne probleme (finansijske, u vezama s drugim ljudima itd.).

Pominjanjem pokreta „Nova misao” usmeravamo pažnju čitalaca na činjenicu da prodor alternativne medicine u zdravstveni sistem Zapada nije počeo sredinom 20. veka, kako se obično navodi, nego sredinom 19. veka (i pre). Pored toga, ne radi se o prodoru kineske i indijske tradicionalne (alternativne) medicine, nego o autonomnim evropskim alternativnim medicinama, kojih trenutno ima preko 180, što je ovde i ranije pomenuto.

Pseudonauka „Novog doba” zasnovana je na pretpostavljenoj istini o neminovnosti (pozitivnih) evolucijskih društvenih promena, koje čovečanstvo vode ka dobu više svesti. Radi se o evoluciji svesnosti. Promoteri te pseudonauke –kosmički humanisti – uveravaju nas da je u konačnom sve energija, čak i sve ono što prepoznajemo kao supstancijalno. Ne obična, nego energija koja će svakom čoveku omogućiti sjedinjenje, jedinstvo sa svima drugima u konačnom stanju kolektivne svesnosti, nazvanom stanje univerzalnog jedinstva. To je stanje u kome pojedinac nestaje kao odvojena osoba. Jedan od promotera ovog učenja (Pjer Tejar de Šarden) kaže da je osnovni cilj evolucije svesnosti da svako otkrije, razume i prihvati konačnu istinu da je čovek novog doba samo evolucija koja je postala svesna sebe.

Pjer Tejar de Šarden (Vikipedija)

Znači, umesto dalje ljudske fizičke evolucije utvrđene geografijom, okolinom i prirodnom selekcijom, kosmički humanisti se bave psihološkom evolucijom čoveka, koja vodi čovečanstvo ka višem nivou svesnosti i poimanja stvarnosti. Pri tome, postulira se ne samo individualni evolucioni razvoj čoveka, nego i uporedni društveni razvoj u funkcionalno društvo s kolektivnom svešću, u kome pojedinci realno ne postoje. Individualna su samo tela, umovi (svesti) su sjedinjeni u kolektivnu svest. Postavlja se pitanje: Ako nastaje jedna kolektivna svest, jedan um, jedno nadbiće koga čine sva bića, da li to znači da svi jednako misle?

Moralni relativizam „Novog doba”, Bog, ja bog i Hitler

Uočljivo je da evoluciona neizbežnost dostizanja kolektivne svesti poriče individualnu autonomiju, tj. autonomiju pojedinca, koja je etički apsolut promovisan pokretom „Novog doba”. Upravo se uspostavljanjem individualne autonomije, uspostavljaju unutrašnje vrednosti pojedinca koje ga čine autoritetom za procenjivanje vrednosti i osposobljenim za dostizanje tzv. višeg nivoa svesnosti: „Kad ljudi postanu autonomni, njihove vrednosti postaju unutrašnje (internizirane) i kao takve nam omogućavaju dostizanje više svesti, dok svaka spoljna granica ili autoritet blokira našu sposobnost da stupimo u kontakt s našom unutrašnjom istinom”.

Moralni relativizam vodi kosmičke
humaniste do tačke gde razlika između
dobra i zla postaje beznadežno zamagljena.
Moja istina je jednako vredna kao i laž
lažova, Božja reč vredi koliko i moja,
pa smo tako svi bogovi, čak i ja.

Iz prethodnog sledi osnovni stav etike „Novog doba” da pojedinac treba da ignoriše sva racionalna ograničenja, što znači da niko ne može prosuđivati i presuđivati drugima. Drugim rečima, pokret insistira na uspostavljanju potpune individualne autonomije, što ukazuje na aspekt moralno poželjnog anarhizma. Suštinski kredo anarhizma počiva na pretpostavci da se društvo sastoji od potpuno autonomnih pojedinaca. Društvo u kome svako potpuno slobodno upravlja samim sobom, što podrazumeva izlišnost bilo kakve hejerarhije i vlasti odozgo nadole.

Ovaj moralni relativizam vodi kosmičke humaniste do tačke gde razlika između dobra i zla postaje beznadežno zamagljena. To je etika (moral) u kojoj ne postoje apsolutna istina i pravda, nego samo individualne, odnosno postoji sam istinito i pravedno prema merilima svakog pojedinca. Postoji onoliko istina koliko i pojedinaca. Ako je tako, onda ne postoji razlika između istine i neistine, pravde i nepravde, jer moja istina je jednako vredna kao i laž lažova, Božja reč vredi koliko i moja, pa smo tako svi bogovi, čak i ja. Koliko pojedinaca toliko bogova.

U osnovi gledano, pouka je da svako stvara svoju stvarnost prema onome kako oseća da treba biti. Randal Bir kaže: „Bilo da se odlučite da budete homoseksualni, biseksualni, monogamni, poligamozni i tako dalje… bilo koji izbor koji donosite je prihvatljiv sve dok je to za vas ispravno”.

Tamo gde su svi u pravu, ne postoji pravo jer jednače se laž i istina, vredno i bezvredno, zločin i dobročinstvo, Bog i đavo. To nas vodi do društva u kome svaki čovek deluje moralno ako sledi svoju unutarnju istinu. Ali i do toga da nam jedan od kosmičkih humanista (Šakti Gavejn) objašnjava zašto treba Hitlera i svakog pojedinca osloboditi moralne odgovornosti, ma šta učinio, tvrdeći da svako ko sledi najkraći put prema višoj svesti deluje moralno: „Verujem da svako biće bira životni put i odnose koji mu pomažu da se najbrže uzdiže duhovno”.

Svesnost nauke „Novog doba” i nesvesnost Isaka Njutna i svetske nauke u celini

„Novo doba” ima i svoju nauku (pseudonauku), čijem je stvaranju prethodila kritika postojeće svetske nauke. Kosmički humanisti aktuelnu nauku vide kao sredstvo za razumevanje mehanike prirodnog sveta, čija je svrha da kontroliše zakone prirode, a nesvesni konačni cilj će biti poremećaj ravnoteže planete. Kako govore, svesna svrha nauke jeste kontrola prirode; a nesvesni efekat je poremećaj prirodne ravnoteže i haos. Zato razvoj zvanične nauke podstiče uništavanje prirode, biosfere, odnosa između biljaka, životinja i ljudi itd.

Kosmički humanisti su uvereni da je planeta već ozbiljno ugrožena, jer njeno devastiranje od strane nauke vrlo dugo traje. Ono je počelo s naučnom revolucijom u 17. veku i radovima Isaka Njutna, kome dugujemo, po kosmičkim humanistima, zakone mehanike i mehaničkih sila, koji su objasnili sve što se tiče puteva, gravitacije i sila, ali nas zatvorili u mehanički satovski univerzum. Za razliku od te nauke, koja je i danas aktuelna, pseudonaučna evoluciona teorija „Novog doba” bavi čovekom i čovečanstvom u celini, pri čemu je fokusirana na evolucione skokove (diskontinuitete), koji su odraz skokovitih pomeranja čovečanstva iz jednog evolucionog stanja u drugo. Evolucionu promene, izazvane promenama toka kosmičke energije, deluju kao slepe sile prirode na žive organizme i čovečanstvo kao deo prirodnog univerzuma, što rezultira višim oblicima života, svesnosti i humanosti

Dišanova fontana, Kejdžova gromoglasna tišina, Manconijeve konzerve izmeta, Trejsin krevet, ja i moj radni sto

Individualizam i etika „Novog doba” nije iluzija – nemoguća stvarnost, niti fantastika, to je naša realnost koju već dugo konzumiramo (živimo), a nama se dozirano servira jer bi prevelike doze bile pogubne po sam pokret. Zato se evolucioni proces planiranog dostizanja više svesti i individualne autonomije dirigovano-spontano odvija, gde oni koji ne shvataju nužnost te evolucije i ne moraju znati šta je u svemu tome dirigovano, a šta spontano.

Meni, kao fizičaru uronjenom u more formula, trebalo je dosta vremena da ponešto od svega toga počnem da shvatam. Nije zameriti mi, jer sam i u poodmaklim godinama, pa sam pozaboravljao neke važne činjenice na čiju mi je važnost, kao i drugima, indirektno ukazivano.

Štaviše, nisam uočio ni globalnu važnost tih činjenica. Na primer, predugo mi je bio neshvatljiv značaj, a mnogi su govoroli o tom značaju Dišanove fontane u kojoj sam do pre neku godinu video samo običan pisoar. Ili još jedan primer: iako u stanu imamo dva klavira, pored kojih sam mnogo puta zaludo sedeo u potpunoj tišini, da bih osetio snagu gromoslasne tišine 20-minutnog koncerta Džona Kejdža za klavir, sa zatvorenom klavijaturom. Da ne govorim koliko mi je trebalo da prepoznam i kako sam konačno prepoznao elemente estetike u konzervama Pjera Manconija na kojima je pisalo „Umetnikovog izmet”.

Ne kaže se uzalud da su uporni osuđeni na uspeh, kako svi ostali, tako i ja. Nakon višegodišnjih istraživanja po metafizičkom primraku inherentno transcendentne umetnosti, doživeo sam, bolje rečeno dosegao sam stanje više svesti, prepoznavši u sebi umetnika. To nije neko novo znanje, to je nova realnost, u kojoj se prepoznaju i razumeju čak i značenja svih transcendencija, koja su običnom umu (nižoj svesti) nepojmljiva. Pritom, sve se desilo trenutno, u času kada mi je s radnog stola pogled pao na fotografiju čuvenog kreveta Trejsi Emin, koji dokumentuje posledice prekinute ljubavne veze s njenim partnerom. Tako je i meni pao pogled na radni sto i u njemu, u stanju više svesti, prepoznao sam svoje prvo ready made umetničko delo „Radni sto s crvenom tačkom i pokvarenim printerom”.

U malo šale mnogo istine, hipi pokret, neoliberalizam i svetska vlada

Da, u malo šale može biti i mnogo skrivene istine, a u konkretnom slučaju skrivena istina se odnosi na ulogu pokreta „Novo doba” u transformaciji i promociji umetnosti (likovna, muzika, književnost), počevši od sredine prošlog veka, možda čak od 19. veka, pa do danas. Kada je reč o sredini prošlog veka, vremenu hipika i rata u Vijetnamu, nameće se zaključak da je sve tadašnje bitke u SAD vodio hipi pokret, da je taj pokret iznedrio i mnoštvo likovnih umetnika i muzičara sasvim novog senzibiliteta. To je neporecivo, ali upitno je kako su se iz tog društvenog miljea, kakve su bili hipi komune, u kojima se pevalo na poljanama, slikalo gde god se stiglo a nikad izlagalo u galerijama, gde novac nije bio cilj nego samo nužno sredstvo, dakle kako su se iz takve sredine iznedrili umetnici poput Endija Vorhola, veliki broj muzičara, čije su novčane zarade nepojmljivo brzo dostigle astronomske cifre.

U čemu su slični bedom nezadovoljni
Francuzi pre buržoaske revolicije i
pitomi ali nezadovoljni hipici stanjem
u svojoj državi i ratom u Vijetnamu?

Ko je to i zašto odvajao velike sume novca za plakatoidno naslikane konzerve „koka-kole”? Ako se to sazna, onda se mnogo lakše može saznati ko je i zašto navodno prepoznao vrhunsku umetnost u neodsviranom koncertu, krevetu sa izgužvanom posteljinom, konzerviranom izmetu. Samo je jedno poznato, a to je da su to bili ljudi s mnogo novca, toliko mnogo da su njime mogli da se razbacuju. Znači, bogataši.

Bogat čovek se nikad ne razbacuje, ako to nekad učini, učinio je samo zato što zna da da će zaraditi više, ili mnogo više novca nego što je dao. Kako je mogućnost velike zarade prepoznata u prljavim hipi komunama, gde se samo pevalo i vodila ljubav, spavalo u vrećama pod vedrim nebom i povremeno protestovalo protiv rata u Vijetnamu i protiv bogataša. Isto onako kao što je takvu mogućnost prepoznala, na primer, francuska buržoazija neposredno pre Francuske revolucije i juriša bednog i nezadovoljnog naroda, a ne buržoazije, na Bastilju.

U čemu su slični bedom nezadovoljni Francuzi pre buržoaske revolicije i pitomi ali nezadovoljni hipici stanjem u svojoj državi i ratom u Vijetnamu? Pored toga, postoji još jedna sličnost, a to je da su francuska buržoazija i američki finansijski magnati, uvek gladni novca, želeli da promene ekonomski, a time i društevni system. Prvi su hteli kapitalizam, a drugi su hteli neoliberalizam (neoliberalni kapitalizam).

Neoliberalizam je pokret u ekonomiji, nastao posle Drugog svetskog rata, koji se protivi uplitanju države u ekonomiju, insistirajući da se smanje poreska zahvatanja države i dopusti slobodna ekonomska utakmica na tržištu roba i kapitala. Pokret je, a ne ekonomski sistem, jer nema svojstva potpune ekonomsko političke doktrine.

Neoliberalna ekonomska politika, prvobitno ustoličena u Velikoj Britaniji a zatim u SAD, praktično je suzbila uticaj radničkih sindikata, ojačala vlasnike kapitala i tako dovela do drastično neravnomerne raspodele dobara na štetu velikog dela stanovništva, a u korist kapitalista. Pošto je uloga sindikata potpuno marginizovana, izrasta društvo u kome manjina kapitalista neometano zadovoljava svoje interese jer je dezintegrisana populacija nižih društvenih slojeva nemoćna da im se suprostavi. Naravno, postavlja se pitanja kakve to veze ima s hipicima i pokretom „Novo doba”?

Sredinom prošlog veka, ne samo hipici, nego i veći deo mlade populacije Amerike i Evrope bio je nezadovoljan društveno-političkim odnosima. Inicirani hipi pokretom, nastalim u SAD, počinju da se organizaju i grupno javno protestuju, tražeći društvene promene, kako u SAD, tako i u Evropi (Nemačka, Francuska, Velika Britanija itd.). Pored njih, tu su i nezadovoljni kapitalisti, koji smatraju da im se država previše meša u poslove i nameće im velike poreze, ali i niži društveni slojevi, koji preko svojih sindikata traže preraspodelu kapitala, bolje radne uslove, zdravstvenu zaštitu itd. Na kraju, postoji i neka svetska vlada u senci, koju čine najveći svetski finansijski magnati, koja od pre Drugog svetskog rata planira kako da sruši kapitalizam i ustoliči neoliberalizam.

Sa otkrićem elektromagnetizma i
ubrzanim razvojem tehnike, uspostavljaju
se kapitalistički društveni sistemi
koji omogućavaju relativno brz
ekonomski i kulturni razvoj.

Mudre su to glave, jer su znali da prvo moraju razvlastiti državu, zatim dezintegrisati sindikate i sve druge oblike organizovanja nižih društvenih slojeva, uključujući i sve društvene grupe (udruženja umetnika, studenata, ratnih veterana itd.). Pored toga, trebalo je drastično redukovati sva socijalna davanja, poput onih za zdravstvenu zaštitu, za zaštitu socijalno ugroženih grupa (invalidi, nezaposleni) itd. A na kraju, trebalo je sve to uraditi tako, da potencijalno najaktivnije grupe, a to su uvek oni koji su obrazovani (studenti i srednji sloj), steknu utisak da su malo izgubili, a mnogo više dobili. Sve što je trebalo uraditi, finansijski magnati su uradili, a kako su to postigli, može se sagledati ako se u analizi pokreta „Novo doba” uzmu u obzir ovde navedene činjenice.

Pokret „Nova doba”, kako je ranije pomenuto, realno postoji skoro vek i po, mada ne pod tim nazivom. Do sredine prošlog veka on se može smatrati gnostičko-okultnom grupom intelektualaca koji, nezadovojni okamenjenim hrišćanstvom, koje je od doba antičke Grčke do početka 19. veka civilizaciju Zapada držalo u potpunom mraku, pokašavaju da naprave iskorak, pokrenuti otkrićem elektromagnetizma i mogućnostima njegove primene. Važna ličnost u tom pregnuću je Franc Anton Mesmer sa svojim mesmerizmom, čiji se uticaj i danas oseća u nekim delovima Evrope.

Sa otkrićem elektromagnetizma i ubrzanim razvojem tehnike, uspostavljaju se kapitalistički društveni sistemi koji omogućavaju relativno brz ekonomski i kulturni razvoj. Sa njim ne rastu samo bogatstva kapitallista, nego i socijalna i druga prava nižih društvenih slojeva. To se, svakako, ne dopada kapitalistima, naročito velikim finansijskim magnatima. Razmišljajući kako da zaštite i uvećaju svoj kapital, 1938. godine dolaze do za njih vrlo prihvatljivog neoliberalnog kapitalizma. Međutim, društvene okolnosti su bile takve da do sredine 20. veka nije bilo moguće realizovati ga. Takva mogućnost im se pruža sa pojavom hipi pokreta, a oni nisu propustili da je iskoriste. Reč je, opet, o velikim svetskim finansijskim magnatima, koji su uvek činili i uvek će činiti svetsku vladu u senci, za koju i svi obični smrtnici veruju da postoji, iako je niko od njih nije video. Kako su iskoristili tu jedinu priliku da ostvare svoje planove?

Prvi cilj bio je dezintegracija i stratifikacija hipi pokreta, na manje grupe. Kako su hipici bili opsednuti muzikom, umetnošću, slobodom i sobom, stvorili su im idole – muzičare, slikare, promotere novog poimanja slobode i vlastitog selfa. Sve to osmišljeno je na gnostičko-okultni način, što je zadovoljilo i potrebu hipika za spiritualno i finansijski održivom otklonu od svojih roditelja.

Za ostvarenje ovih ciljeva regrutovane su grupe promotera – kosmičkih humanista, koji svojim različitim metafičkim i gnostičkim učenjima, sličnim učenjima opisanim u prethodnim poglavljima, veće grupe hipika razbijaju na sve manje. Tako se oni u kranjoj istanci uvedeni u koncept autonomnih pojedinaca o kojima je, takođe, bilo reči u prethodnim poglavljima.Sve to urađeno je i sa većim delom srednjeg sloja, koji je kasnije zamenjen već odraslim u preobraćenim hipicima, a sve ostalo, što se dešavalo do današnjih dana poznato je svakom prosečno obrazovanom čoveku.

Pokret „Novo doba” nije nehomogena mreža velikog broja lokalno organizovanih grupa i pojedinaca, bez vođstva i evidencije, nego dobro organizovana mreža dobro obučenih kosmičkih humanista (promotera), čiji je rad kontrolisan i finansiran, na način koji je poznat samo odabranim pojedincima. Članovi se ne bave samo sobom, nego se ciljano bave duhovnim inženjerstvom, radom u mnoštvu svetom rasejanih nevladinih organizacija, alternativnom medicinom, posebno onom usmereno na preobraćenje psihe, organozavanjem raznih pokreta s patikacama, cvetićima itd. Na kraju, gde je zaseo neoliberalizam, tamo je i mnogo njih, a tamo gde ga nema oni čine sve da ga bude.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar