VREMENSKA MAŠINA

NOVI VRLI ČOVEK

1.103 pregleda

Zemljoradnik, tehničar i „praktičar”, on koji s 13 godina uči da čita i piše, Trofim Denisovič Lisenko, počeo da je veruje da stanovište, sredina a ne geni, odnosi prevagu u stvaranju i prenošenju naslednih osobina kod živih bića – da „vrba, dakle, može da rodi grožđe”: pšenica da postane raž, a od psa (bude li živeo u šumi) – lisica.

tasic d milan

Prof. dr Milan D. Tasić

„Kako govoriti o nauci, a da se ne pomene ime najvećeg
naučnika našeg doba – velikog Staljina”

 Viktor Žoares, 1948.

I kad se nađe „čestica koja svim ostalim daje masu”, ili pokaže da je „prostor zaista zakrivljen”, neće to, po svemu, „tronuti” neku naciju dotle da ocrta same akopaliptičke obrise na njenom tkivu. Trofim Denisovič Lisenko (1898-1976) je – iz presloženih okolnosti svoga doba – počeo da veruje da stanovište, sredina a ne geni, odnosi prevagu u stvaranju i prenošenju naslednih osobina kod živih bića – da „vrba, dakle, može da rodi grožđe”: pšenica da postane raž, a od psa (bude li živeo u šumi) – lisica. Zemljoradnik, tehničar i „praktičar”, on koji s 13 godina uči da čita i piše, da tri puta biva akademik – što progovara i o onom najdaljem Marksovom izboru proletera, kao istinskih oslobodioca ljudskog roda.

Taj se ideološki diktum potom
lako preneo kroz zemlje „realnog”
socijalizma (od Poljske do Vijetnama),
da ostavi trag i u našoj zemlji
(„Mičurin, čudotvorni voćar”).

Tako su i geni, hromozomi, nukleotidi Gregora Mendela i Tomasa Morgana, na jednoj strani, našli načina da se „produže” do obaveze ruskog seljaka da sluša o Marksu i Engelsu, na drugoj, ne bi li ga čarobne reči: „dijalektika”, „jedinstvo i borba suprotnosti”… uverile da sejući, recimo, vlažno zrnevlje u proleće, ili krompir u leto (ne kao vekovima dotle!) – čini on da trijumfuje, upravo, „proleterska” nad „buržoaskom” ekonomijom, društvo napredno, nad dekadentnim društvom.

Taj se ideološki diktum potom lako preneo kroz zemlje „realnog” socijalizma (od Poljske do Vijetnama), da ostavi traga i u našoj zemlji („Mičurin, čudotvorni voćar”), ili zavede u svoje kontroverze istaknute komuniste na Zapadu: Luja Aragona, Žaka Monoa (Francuska), Haldejna (Engleska), Milera (SAD).

I kao što su nekad Romanovi bili „bolećivi” prema Raspućinu na dvoru, oko kojeg su se splitale intrige i širio loš glas o dinastiji, najpre Staljin, a potom Hruščov, našli su da Lisenkova „intervencija” u nauci biologije do najviše mere pristaje onoj domišljenoj projekciji „novog čoveka”, u društvu bez klasa, čemu su ustrajno za vladavine težili i sami. No, kako sve to počinje?

Buđenje zrnevlja

Čarlsa Darvina (1809-1882) su ona obimna posmatranja geoloških formacija i fosilnih ostataka, najrazličitijih vrsta biljaka i životinja po ostrvima Pacifika i drugde, privela do uverenja da i živa i neživa priroda istrajavaju u (istim) surovim okolnostima preživljavanja, te da opstaju samo vrste koje se izbore s njima. Čine one to na način „prilagođavanja” uslovima sredine, što jedinke koje im pripadaju izlaže – ma kako neznatnim – promenama u građi, da ove tokom vremena ili napreduju u svom razvoju, ili nestanu.

Suviše spor, takav je razvoj nazvan „evolucijom”, jer bi se same promene prenosile iz pokoljenja u pokoljenje, a Darvinove reči za to su bile: „priroda vrši selekciju”. Vrste, dakle, iznova postaju drugačije i nove, kada se promene dovoljno nagomilaju – i tako je čovek postao od majmuna, pa nije on oduvek bio čovek, kao ni majmun oduvek majmun.

Potom je Čeh Gregor Mendel (1822-1884) – inače, avgustinski fratar, čiji je rad otkriven tek 1900. godine – pokazao da ima partikula (faktora) u ćelijama koje se ukrštanjem ne stapaju, niti slabe, već „kopiraju”, da tako u celosti prenesu neko obeležje (osobinu), ili, pak, se „pritaje”, da jednako u celosti takvo obeležje izostane. Zakonito, ti će se pritajeni (recesivni) faktori ponovo da jave u sledećoj generaciji, sad bivajući dominantni itd., pa ako je, recimo, ukrštanjem okruglog (glatkog) i naboranog graška, po pravilu, dobivan prvi vid, već u sledećoj generaciji je taj odnos bio 3 : 1, u korist prve vrste.

Da bi, najzad, Amerikanac Tomas Morgan (1866-1945) „vezao” nasledne osobine za gene, našavši da su oni poređani po hromozomima na jedan „stalan” i ranije zadat način, dok se hromozomi dele i ukrštaju pri razmnožavanju, tim putem prenoseći osobine na potomke.

Onda kada, tokom izlaganja, razgaljeni
Staljin nije mogao da odoli: „Bravo,
tavariš, Lisenka, bravo!”, bile su
njegove reči. A to je dovoljno, zar ne?

Tako je genetika stupila na put svog razvoja kao nauka, da bi 1901. godine Holanđanin De Friz našao i to da geni, ipak, podležu – nasumice – promeni strukture, što je nazvao „mutacijama”, a potvrdivši realnost toga, američki genetičar H. Miler godine 1946. dobija Nobelovu nagradu itd.

Trofim Denisovič Lisenko će, samo dve godine kasnije, u celosti da prenebregne i gene i hromozome, smelo ponavljajući starulamarkističku tezu da se nasleđe duguje „učincima spoljašnjih činilaca koje organizam usvaja tokom niza pokoljenja”. A „razgrne” li se i neznatno ta teza, donosi ona samu potporu (egzaktne) nauke biologije jednoj društvenoj nauci, ideologiji, a to je da: društvo ističe primat nad svojim članovima, istinski postoji država, a ne njeni građani.

Sad kao tehničar, imao je Lisenko uspeha u Azerbejdžanu, s pretvaranjem prerija u oranice i drugo, ali je neprolaznu slavu zadobio on s „jarovizacijom” u Ukrajini, sejući zimske useve u proleće. Postupak poznat, doduše, u literaturi (DŽ. H. Klipart 1857), a sastoji se u tome da se vlažno zrnevlje podvrgne temperaturi oko nule i tako „pobudi” na klijanje, ali zbog hladnoće biva ono „očuvano” kao takvo, sve do setve. To bi garantovalo dve žetve u toku godine, mogućnost setve u hladnim predelima na severu, čemu se, u sveopštoj oskudici, pa i gladi – poverovalo na reč.

Postarao se za to i sam Trofim Denisovič i tako se, pod vlašću boljševika, već 1935. godine našlo više od 2,1 milijarde hektara oranica zasejanih na „nov” način. Dok su upitnici slati kolhozima bili takvi da su mogli da zabeleže samo uspeh izvan svakog očekivanja, jer su svi izveštaji počinjali rečima: „Milioni kolektivnih gazdinstava (kolhoza) potvrđuju da…” – što će redovno biti ne drugo do primat u svakom pogledu sovjetske nad buržoaskom ekonomijom.

Treba reći i da se ta sumorna slika valjano „uklapa” u Staljinovo još sumornije doba kolektivizacije i industrijalizacije, s osudom NEP–a (Novi ekonomski plan) Lenjina i borbe protiv kulaka. „Kulaka špekulanata”, kao nešto imućnijih seljaka, za koje će 1929. godine naći on (Staljin) da ih treba „uništiti kao klasu”. Da će već do sredine 1930. (za pola godine, dakle!) 58 odsto domaćinstava preći u kolhoze, a 320 000 kulačkih gazdinstava biti razoreno, ili sami ljudi prognani u Sibir.

Pokazatelji iz „doba industrijalizacije” su odista porazni po agrar. Tako je 1933. godine broj različitih vidova stoke bio sveden na 40-60 posto od onog iz 1929, kao što je, recimo, i prinos po hektaru 1932. bio 6 kvintala u odnosu na 8 iz 1913. godine, da bi onda 1932-1933 došli glad, epidemije, deportovanja, kada je i umrlo, procenjuje se, pet-šst miliona seljaka…

Vuku je zec vuk

Krivci su i traženi i nalaženi – ne samo sada – a bili su to, po pravilu, prerušeni „klasni neprijatelji” među inteligencijom, oficirima, magacionerima… a posebno „trockisti”, ili, pak, ovoga puta „klasični genetičari”, „antimičurinisti”. Da bi se, na drugoj strani, „raskravili” arivisti, poltroni, klevetnici… poput onoga što će, na Kongresu u Lenjingradu, reći sam Lisenko: „Recite mi, drugovi, na frontu jarovizacije, zar se ne radi uvek o klasnoj borbi?” Onda kada, tokom izlaganja, razgaljeni Staljin nije mogao da odoli: „Bravo, tavariš, Lisenka, bravo!”, bile su njegove reči. A to je dovoljno, zar ne?

Ti bradati akademici, univerzitetlije, ta buržoaska nauka koju donose oni, moraće svakako da položi oružje pred njim, samoobrazovanim, praktičarem, proleterom – uz to i klasno svesnim.

Da zrna, naime, treba saditi 30-40 njih
na jednom mestu, u vidu „gnezda”, a ne
„linijski”, jedno po jedno i na rastojanju,
kao što se oduvek činilo i svuda.

I tako je ubrzo optužen Nikolaj Ivanovič Vavilov, direktor Instituta za biologiju u Moskvi, koji je studije završio u Kembridžu i kome je još Lenjin poverio važan zadatak u obnovi poljoprivrede. Da ukrštanjem, u duhu nauke genetike, varijeteta koje je, upravo, sakupio (a taj je broj iznosio više od 150.000 vrsta) od Abisinije do Meksika i Amerike, dođe do onih najpovoljnijih, a koji bi bili uzgajani na sovjetskom tlu. Ukratko: Vavilov je uhapšen 1940. da bi posle 1.700 sati ispitivanja i petominutnog suđenja umro, zapušten, u zatvoru 1943. Pre toga ga je Britansko kraljevsko društvo iz Londona proglasilo za svog člana, a da to nije doznao.

Tako se, u godinama pre rata, probijala do svetla dana „marksistička biologija” u SSSR–u, da bi se, posle eksplicitne izjave Ždanova 1947. godine, da „objektivnost nije vrlina boljševika”, oblikovao jedan razuđen vokabular o nepomirljivosti dve ideološki disparantne sfere: sovjetske i buržoaske. I tako će se, u duhu marksističke teorije o „bazi koja određuje nadgradnju”, naći na jednoj strani zemlje realnog socijalizma: marksističke, napredne i patriotske, a na drugoj kapitalističke zemlje: idealističke, reakcionarne i metafizičke.

Ili, po rečima jednog zabludelog pristalice Mičurina: „Vajsman-Mendel-Morganova struja u biologiji je antinacionalna, pseudonaučna i zlokobna. Ona obeshrabruje delovanje i predaje čoveka rezignaciji zbog tobožnje neumoljivih zakona prirode… Njihova genetika je proizvod buržoaskog društva, a to društvo naginje teorijama o nepromenljivosti… Stoga je i ova lažna nauka, pošto je pala u ruke Hitlera, postala savršeno oruđe monstruozne rasističke teorije”.

Lisenko (Vikipedija)

Lisenko (Vikipedija)

Lisenko (Vikipedija)

Ni od kakve pomoći neće biti ni Međunarodna konferencija o miru i slobodnom protoku otkrića i pronalazaka, 25. avgusta 1948. godine u Vroclavu, koja je okupila gotovo pet stotina intelektualaca, komunista i nekomunista. Prisustvovali su joj i Verkor, Pol Elijar, Pikaso, Irena Žolio–Kiri, a ton je na njoj bio takav da je, recimo, Fadejev, na čelu sovjetske delegacije, pošto se založio za „novog čoveka”, nosioca socijalističkog realizma, bez oklevanja nazvao Žan Pol Sartra – u odsustvu – „šakalom s perom u ruci”, „hijenom za pisaćom mašinom”.

Trofim Denisovič Lisenko je tako mogao da i nadalje neguje nove „revolucionarne metode”, poput one: sađenje u vidu gnezda. Da zrna, naime, treba saditi 30-40 njih na jednom mestu, u vidu „gnezda”, a ne „linijski”, jedno po jedno i na rastojanju, kao što se oduvek činilo i svuda. To što bi većina klica, po pravilu, propala usled nedostatka vlage i drugo, znak je za ovog neimara socijalističkog truda da se one „plemenito žrtvuju” ne bi li opstale one koje će najbolje da predstave vrstu. A sve to da se ne bi u objašnjenju nazrela primesa darvinovske borbe za opstanak unutar vrste, jer je Lisenko uveravao da „vukovi jedu zečeve, a ne vukove”.

Biće to razlog da ne uspe ni Veliki plan promene prirode iz 1950. godine, da na ovaj način (u vidu gnezda) budu zasađeni ogromni šumski pojasevi po stepama, da tako štite useve od vetrova i suše.

Imamo i to da je 11. oktobra 1955. godine 297 intelektualaca – ne samo biologa – uputilo Prezidijumu CK KPSS „pismo tristotine”, u kome su navedeni svi pogubni učinci „lisenkovštine”, po ukupan razvoj društva, ali i s obzirom na decenijsko zaostajanje sovjetske genetike kao nauke.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar