ARGUSOV POGLED

OBNOVLJIVE ZABLUDE

5.753 pregleda

Nije tačno, a ekonomski i ekološki je štetno, uopštavanje da svi izvori energije iz prirode – sunce, vetar, voda, biomasa – proizvode obnovljivu energiju. Tačan zaključak se može dobiti ako se analiziraju bilansi primarne energije utrošene za izradu i održavanje takvih uređaja i energije koja će se njima dobiti. Na sličan način treba razmatrati pitanje: Da li su takvi uređaji ekološki čisti i da li doprinose smanjenju emisije „gasova staklene bašte”.

Prof. dr Branislav Đorđević

Najteže se uočavaju strateške greške.

(Mejnov zakon, Marfijevi zakoni)

Nije sporno da su obnovljivi ekološki čisti vidovi energije jedan od važnih načina za smanjenje „gasova staklene bašte” (GSB). Problem je, međutim, što niko nije na jasan, egzaktan način razgraničio ključno pitanje: Iz kojih izvora i u kojim uslovima se dobija energija koja je zaista obnovljiva i ekološki „čista”. Do neverice čudi uprošćavanje po kome su svi uređaji koji koriste energiju vetra, Sunca, biomasa, malih vodnih snaga i drugih takvih prirodnih izvora proglašeni za „obnovljive, ekološki čiste izvore”. Pritom se prenebregavaju neke izuzetno važne činjenice:

(a) Ne uzima se u obzir primarna energija (nafta, ugalj, električna) utrošena za materijale koji su ugrađeni u uređaj za proizvodnju energije iz vetra, Sunca, biomase ili utrošeni tokom njihove izgradnje. Ti materijali (čelik, bakar, aluminijum, staklo, plastika, beton itd.) su energetski vrlo skupi i za njihovu proizvodnju se utroše ogromne količine primarne energije, koja se mora obuhvatiti na rashodnoj strani ukupne energetske dohodovnosti uređaja za proizvodnju energije. Ta primarna energija utrošena za materijale, svedene na istu energetsku jedinicu – džul (J), često je veća od one energije koja će se dobiti tokom ukupnog vremena korišćenja uređaja. U tom slučaju ne radi o obnovljivoj energiji, već je takav uređaj, ustvari, potrošač energije.

(b) Kada se govori o „obnovljivoj” energiji biomase, zaprepašćuje da niko ne vodi računa o ogromnoj količini energije koja se utroši za njenu proizvodnju, sakupljanje i transport do uređaja za energetsku preradu. Nedvojbeno se može pokazati da je utrošena energija za proizvodnju, transport i preradu biomasa (nafta za rad mašina, energija utrošena za đubrivo, transport i u procesu prerade) veća od energije koja se od biomase dobije, tako da energije biodizela i bioetanola sigurno ne spadaju u obnovljive izvore energije, već se nameću kao obavezne zbog političkih pritisaka moćnih interesnih grupa. A nekada će u registar najvećih nepočinstava biti upisano i to da su zbog tih, navodno obnovljivih i ekološki čistih goriva, krčene Amazonija i druge tropske šume, pluća naše planete, da bi se oslobodio prostor za monokulture iz kojih se dobija takvo gorivo.

(v) Neki prirodni resursi (sunce, vetar) vremenski su vrlo promenljivi, tako da elektro-energetki sistem (EES) mora da ima u rezervi druge elektrane (akumulacione i reverzibilne hidroelektrane, termoelektrane na ugalj i gas) s kojima se može pokriti potrošnja kada „obnovljivi” izvori ne rade. Znači, „obnovljivi” izvori moraju, zbog sigurnosti EES, da budu udvostručeni s klasičnim elektranama, čime se samo povećava pritisak na sve materijalne, ali i ekološke resurse.

(g) Da bi se neki uređaj smatrao ekološki „čistim” izvorom energije neophodni su sledeći uslovi:

– Da se tokom veka eksploatacije „uštedi” emisija GSB u većem iznosu od emisije GSB tokom proizvodnje(bilo gde u svetu) materijala za njihovu izradu.

– Da se ne smanjuje biološka raznovrsnost u zoni takve elektrane.

– U slučaju solarnih elektrana (SE), koje zauzimaju veliki prostor, u bilans gubitaka energija moraju se još uračunati: izgubljena energija biomase koja bi se ostvarila na prostoru koji elektrana zauzima, smanjenje proizvodnje kiseonika (O2) i apsorpcija ugljen-dioksida (SO2 u procesu fotosinteze biljaka. Kada se i to uvede u račun, bilansne analize su neumoljive: ako se solarna elektrana gradi na ziratnom zemljištu bilo koje klase boniteta (uključiv i onog lošijeg, na kome je moguća samo šumska proizvodnja), energetski bilans solarnog uređaja u našim uslovima je negativan, tako da nije obnovljiv izvor. Ali, nije ni ekološki čist izvor energije: suma GSB emitovanih tokom proizvodnje materijala i građenja veća je od sume „ušteđenih” gasova tokom čitavog veka rada elektrane. I što niko ne uračunava: smanjena je produkcija kiseonika i apsorpcija ugljen-dioksidakao posledica uništenja vegetacije na tom prostoru. Kod takvih elektrana posebno je ranjiva biološka raznovrsnost, jer umesto bogate raznovrsnosti na tom prostoru (šume, livade), dobija se ograđen prostor sa biološkom raznovrsnošću – nula, jer se zbog zaštite solarnih panela od vegetacije taj prostor tretira herbicidima i biološki je potpuno mrtav.

Pošto u Srbiji nema zemljišta koje se
ne bi moglo iskoristiti za poljoprivredu
ili za uzgoj kultivisanih šuma, solarni
su mogući i poželjni samo na krovovima.

Egzaktno razgraničenje da li energetski izvori proizvode obnovljivu ili neobnovljivu energiju može se obaviti ako se uvedu sledeći pokazatelji: (1) vreme vraćanja primarne energije utrošene za građenje i održavanje, (2) indeks strateškog prioriteta izvora energije i/ili investicione mere štednje.

Vreme vraćanja primarne energije utrošene za građenje i održavanje veoma je važan pokazatelj, koji definiše vreme izraženo godinama za koje izvor energije, odnosno investiciona mera štednje, moža da vrati primarnu energiju utrošenu za njenu realizaciju. Taj pokazatelj je veoma indikativan: ukoliko su vrlo dugački periodi vraćanja utrošene energije (u nekim slučajevima duži od perioda eksploatacije), to jasno pokazuje da sa dugoročnog strateškog energetskog stanovišta nema smisla graditi takva postrojenja.

Ukupna primarna energija (UPE) utrošena za građenje i održavanje uređaja za proizvodnju energije, uvećana za izgubljenu energiju biomasa zbog angažovanog prostora, može se definisati izrazom (sve vrste energije se pretvaraju u džule – J):

UPE = PE + EE×k + OE×te + BE    [J]       (1)

Koriste se sledeće oznake: PE– primarna energija utrošena za proizvodnju materijala za realizaciju elektrane (ugalj utrošen za proizvodnju koksa koji se koristi u proizvodnji čelika i za druge potrebe, gas, tečna goriva itd.); EE– električna energija utrošena za realizaciju postrojenja; k = 1/Kk – koeficijent za pretvaranje električne energije u odgovarajuću veličinu primarne energije goriva: k= 3; Kk– koeficijent korisnog dejstva (kkd) u procesu konverzije goriva (ugalj, gas, tečna goriva) u električnu energiju, pri čemu se preliminarno može usvojiti: Kk=0,33; OE– primarna energija koja se troši na održavanje postrojenja u toku godine, te– period eksploatacije (broj godina), BE– ukupna energija biomasa što se zaceo period eksploatacije gubi na elektranom zaposednutom prostoru, koji bi mogao da se upotrebi za neki vid proizvodnje biomase, računajući sa turnusima moguće proizvodnje biomasa – ogrevnog drveta ili jednogodišnjih kultura; Pe– nominalna snaga uređaja za konverziju obnovljive ili neobnovljive energije u korisni oblik energije; Ti– godišnje vreme korišćenja snage uređaja (vreme / godina); Ku–kkd uređaja pri konverziji u korisnu energiju; Kopt– nominalni (optimalni) srednji stepen iskorišćenja snage uređaja.

Energija koja je dobijena (DEi), kao prosečni godišnji energetski prihod od uređaja koji obavlja konverziju primarne energije u korisnu energiju, može se predstaviti u opštem vidu:

DEi = Pe×Kop×Ti×Ku            [J/god]                  (2)

Pošto su velike fluktuacije proizvodnje, ostvarena snaga se iskazuje krivom trajanja snage N(t), pa se proizvedena električna energija dobija na uobičajen način integraljenjem funkcije snage u vremenskom opsegu (0-8760), tj. za fond sati jedne godine.

Ako se konverzija obavlja u električnu energiju, dobijena energija ima energetski ekvivalent ušteđene primarne energije DE:

DE = DEi× k               [J/god]                  (3)

Vreme vraćanja primarne energije (VREME-vraćanja) koja je utrošena za izgradnju postrojenja ili zasprovođenje investicionih mera racionalizacije potrošnje može se definisati izrazom:

VREME-vraćanja = UPE / DE     [J : J/god = god]  (4)

Okvirne analize pokazuju da se po ovom pokazatelju (VREME-vraćanja) najbrže vraća energija utrošena za izgradnju većih termoelektrana i gasnih elektrana, kod kojih je oko godinu dana. Slede hidroelektrane racionalnih pribranskih tipova, kod kojih je tah pokazatelj oko 1,5¸2 godine. Izrazito su dohodovne nuklearne elektrane, kod kojih je vreme vraćanja oko dve godine. Po tom pokazatelju znatno su nepovoljnija neka postrojenja za korišćenje tzv. obnovljive energije. Zbog velike rasutosti energije većine obnovljivih izvora neizbežni su vrlo visoki specifični utrošci materijala po jedinici raspoložive snage, odnosno proizvedene energije, tako da za takva postrojenja pokazatelj vremena vraćanja energije najčešće iznosi više od 10 godina. Neki vidovi konverzije tzv. obnovljive energije toliko su skupi sa stanovišta tog pokazatelja da tokom celog veka eksploatacije neka takva postrojenja jedva uspeju, a neka i ne uspeju da vrate primarnu energiju koja je utrošena za njihovu izgradnju. U tu kategoriju spadaju neki tipovi solarnih uređaja.

 

Indeks strateškog prioriteta izvora energijei/ili investicione mere štednje (ISP) analitički razgraničava dugoročni strateški prioritet korišćenja pojedinih obnovljivih i neobnovljivih izvora energije i/ili investicionih mera za štednju potrošnje (dogradnja termičkih izolacija zgrada, povećana ulaganja u tzv. solarnu arhitekturu itd). Taj indeks ISP definie se u obliku:

ISP = DE / ((UPE/te) + GE + OE)         (5)

Nove oznake: GE– potrošnja primarnih neobnovljivih energija u procesu proizvodnje korisnih oblika energije (potrošnja u termoelektranama uglja, gasa, tečnih goriva itd). Ušteđena primerna energija (DE) ima šire tumačenje u odnosu na jednačinu (3), jer obuhvata i energetski ekvivalent proizvedene i/ili ušteđene energije primenom investicionih mera za uštedu potrošnje energije (efekat energetskih ušteda zbog dodatne termičke zaštite zgrada itd.).

Pokazatelj ISP je bezdimenzionalna veličina, koja može da bude veća ili manja od 1. U slučaju kada je ISP>1, sasvim je očito da se radi o izvoru energije ili meri racionalizacije potrošnje koji imaju neospornu dugoročnu stratešku valjanost jer je energetski prihod veći od sume svih rashoda – potrošenih primarnih energija i za izgradnju i za održavanje uređaja. U toj kategoriji su koncentrisani obnovljivi izvori energije (vodne snage) i neke energetski efikasne investicione mere štednje. Jasno je da veći dugoročni strateški prioritet imaju izvori energije i mere štednje s većim pokazateljem ISP, tako da se kriterijum za ocenu dugoročne strateške valjanosti pri izboru energetskih izvora ili mera štednje, u slučaju više mogućih opcija, može formalizovati u obliku:

ISP  maximum              (6)

Vrednost pokazatelja ISP< 1 imaju svi izvori neobnovljive energije, ali i izvori obnovljive energije koji, zbog velike rasutosti, zahtevaju velike utroške materijala po jedinici proizvedene energije, pa tako veliku utrošenu energiju ne uspevaju da vrate tokom celog veka korišćanja. Ukoliko je ISP< 1, takav energetski izvor, čak i ako je u pitanju konverzija obnovljive energije (Sunce, vetar, biomase), ne može da nosi atribut obnovljivi, jer se za njegovu izradu i održavanje utroši više primarne energije no što on može da proizvede u procesu eksploatacije. Takođe, ukoliko se analiziraju investicione mere za racionalizaciju potrošnje, a indeks iznosi ISP< 1, sasvim je očito da takva mera nema energetskog smisla jer se više primarne energije izgubi za njeno sprovođenje nego što će se energije uštedeti tokom celog perioda eksploatacije.

Najviši rang u kategoriji strateški
najvrednijih izvora i mera, onih sa
ISP> 1, ima mera štednje energije
primenom termičke izolacije zgrada.

Te mere su posebno efikasne ukoliko se izvedu odmah, tokom građenja, mada su i mere sanacije već izgrađenih nedovoljno termički zaštićenih zgrada energetski vrlo efikasne. Merenja u Nemačkoj i nekim drugim zemljama pokazuju da se dobrom izolacijom zidova, podova i tavana, uz bolje britvljenje prozora i zamenu običnog stakla vakuum staklom, utrošak energija za grejanje može svesti na samo oko 30% u odnosu na energiju koja se troši u energetski neobezbeđenoj zgradi. Kada se uračunaju svi energetski utrošci za proizvodnju izolacionih i drugih dodatnih materijala, dobijaju se vrednosti ISP> 7-10.

Bitna je činjenica da je korišćenje te mere vrlo dugotrajno (računato je sa 50 godina, ali poznato je da kuće traju i duže), što povećava energetsku efikasnost te mere. Bez obzira na izvanrednu energetsku dohodovnost, ta mera se malo sprovodi zbog većih početnih investicija, neadekvatnogvrednovanjai dalje jeftine energije i nestimulisanja adekvatnim merama fiskalne politike. Međutim, u novije vreme neke zemlje (prednjači Kanada) uvele su obavezu i normative za termičko opremanje zgrada, što već počinje da daje željene efekte.

Na drugom mestu na listi strateški najvaljanijih, zajednički vrednovanih energetskih izvora i mera štednje, prema indeksu ISP, nalaze se hidroelektrane raznih tipova, kod kojih je indeks ISP, po pravilu, veći od 5. To hidroelektrane ubedljivo stavlja na prvo mesto izvora energije, sa gledišta dugoročnih strateških prioriteta. One su znatno ispred svih drugih obnovljivih izvora, od kojih neki, često apostrofirani kao „energetska budućnost” sveta (npr. solarne elektrane, elektrane na vetar) imaju indeks ISP nešto malo veći od 1, što znači da se sa gledišta bilansa unete i dobijene energije jedva mogu da svrstaju u klasu obnovljivih energetskih resursa. Naizgled paradoksalno, ali potpuno tačno, jer su ti izvori energije veliki potrošači materijala, odnosno energije po jedinici proizvedene energije. Pored toga, solarne elektrane onemogućavaju proizvodnju biomase na velikim površinama zemljišta koje zauzimaju.

Elektrane koje troše neobnovljive primarne resurse (ugalj, gas, tečna goriva itd.) imaju indeks ISP< 1. To ne znači da takve izvore energije ne treba graditi, jer se bez njih ne mogu zatvoriti energetski bilansi u najvećem broju zemalja. Međutim, indeks ISP kvantifikuje jednu logičnu činjenicu: jedina razumna dugoročna politika jedne zemlje jeste da najpre forsira korišćenje izvora energije i mera štednje čiji je indeks ISP najveći, kako bi se što više usporio utrošak neobnovljivih primarnih energenata. Iz tog ugla treba razmatrati logičan zahtev da se forsira izgradnja srednjih i većih hidroelektrana koje nasumnjivo spadaju u kategoriju ekonomski iskoristivog potencijala, jer usporavaju trošenje fosilnih goriva.

Polazeći od navedenih pokazatelja mogu se izvući neki bitni zaključci o prioritetnima i problemima realizacije sada najčešće korišćenih izvora energije.

Hidroelektrane (HE) su jedini koncentrisani izvori obnovljive energije, zbog čega ih odlikuje visoka ukupna energetska dohodovnost. To posebno važi za HE na srednjim i većim rekama (sve tri Morave, Ibar, Drina, Morača, Lim, Vrbas, Bosna itd.). Postoji tendencija u svetu da sve veći deo tehnički iskoristivog hidro potencijala (postoje pogodna tehnička rešenja za korišćenje) prelazi u kategoriju ekonomski iskoristivog potencijala (potencijal čije je korišćenje opravdano). U doglednoj budućnosti ukupan tehnički iskoristiv hidropotencijal, stavljen pod zaštitu države (prostornim planovima i drugim merama koje sprečavaju obezvređivanje namene prostora i vodnih potencijala) – preći će u kategoriji ekonomski iskoristivog potencijala.

Razloga za taj smer razvoja ima više: (1) sa razvojem EES i promenama nivoa potrošnje i strukture proizvodnje menja se uloga hidroelektrana u EES: hidroelektrane preuzimaju sve važniju i skuplju ulogu u obezbeđivanju vršne snage i energije i obezbeđivanja zahtevane rezerve i pouzdanosti sistema; (2) tendencije poskupljenja fosilnih goriva i sve oštrija, skuplja obavezujuća ekološka ograničenja u vezi s dozvoljenom emisijom GSB, menjaju uslove vrednovanja HE: ekonomične postaju sve HE čija je cena energije manja od cene energije najskupljih TE koje hidroelektrane istiskuju iz EES svojim ulaskom u pogon; (3) višenamenski sistemi su učinili ekonomičnim mnoge hidroelektrane koji nisu bile ekonomične kada su planirani jednonamenski; (4) uvođenje novih HE u EES povećava ekonomsku stabilnost EES; (5) brzi razvoj tehnologije opreme za HE (posebno za objekte na malim padovima) i njihova tipizacija čini opremu specifično jeftinijom i proširuje opseg ekonomične eksploatacija mnogih ranije neekonomičnih hidro potencijala. (6) HE raznih tipova i veličina povećavaju vitalnost EES u uslovima vanrednih događaja.

Hidroelektrane se mogu uspešno uklopiti u okruženje, pa se mogu iskoristiti za poboljšavanje uslova za opstanak i razvoj vodenih ekosistema, namenskim ispuštanjem većih protoka iz akumulacija u malovodnim periodima i upravljanje temperaturnim režimima vode nizvodno od akumulacija (tzv. oplemenjavanje malih voda). Ribljim stazama i drugim objektima i merama, npr. stabilizacijom nivoa u akvatorijama u periodima mresta riba) neutrališu se nepovoljni efekti na ihtiofaunu. Sve hidroelektrane, posebno akumulacione, jesu i višenamenske i služe i za ublažavanje poplavnih talasa, čime se njihova opravdanost znatno povećava, posebno u uslovima već evidentnih pogoršanja naravnomernosti padavina i porasta opasnosti od poplava zbog klimatskih promena.

U uslovima sve većeg učešća izvora energije sa vrlo izraženom slučajnom komponentom (vetar, sunce) raste potreba za građenjem i reverzibilnih hidroelektrana (RHE). RHE u okolnostima povećavanja i smanjivanja snage takvih izvora imaju zadatak da “peglaju“ dnevni dijagram opterećenja, jer u periodima viška energije koju isporučuju „obnovljivi” izvori, RHE koriste tu energiju za pumpanje vode u gornje akumulacije RHE, a u uslovima kada se na tim uređajima smanji raspoloživa snaga, RHE prelaskom u turbinski režim nadoknađuju manjak energije u odnosu na potrebe. U regiji postaju posebno značajne planirane RHE Bistrica 2 na sistemu Uvac-Lim i RHE Buk Bijela u okviru sistema „Gornja Drina”. Zahvaljujući mogućnosti godišnjeg regulisanja protoka, ova druga bila bi vrlo korisna za sve hidroelektrane na drinskoj kaskadi.

Male hidroelektrane (MHE) su na nizu mesta vrlo koristan izvor (npr. na ispustima za ekološki protok iz akumulacija, na denivelacijama u okviru kanalskih mreža, na ispustima iz kompenzacionih bazena itd.), ali samo ako u skladu s već navedenim kriterijumima spadaju u zaista obnovljiv izvor energij, i ako nemaju nepovoljan uticaj na ekološko okruženje. Međutim, njihovom razvoju u Srbiji, ali i u okolnim zemljama pristupilo se vrlo neselektivno, bez brižljivijih analiza. Neke MHE uništavaju neprocenjivo vredne ekološke potencijale geomorfološki i hidrološki raritetnih vodotokova, koji bi trebalo da se stave pod režime ekološke zaštite u skladu s ratifikovanom konvencijom NATURA 2000, po kojoj su zemlje obavezne da na 12,5% povećaju površine pod nekim vidom ekološke zaštite.

HE Đetinja (Vikipedija)

Brojne male HE koje se grade ili su odobrene za gradnju ne spadaju u kategoriju obnovljivih izvora, jer se za njihovo građenje troši veća količina primarne energije od one koju one mogu da proizvedu tokom celog veka ekspoatacije, a energetski učinci su im veoma skromni. A nisu ni ekološki čiste jer je ušteda gasova staklene bašte (GSB) manja od količine GSB emitovanih tokom izrade materijala potrebnih za njihovo građenje. Posebna slabost takvih MHE su vrlo dugačke derivacije kojima se vrši koncentracija pada (cevovodi dugi po 2÷3 km u koje se strpa mala reka), što uništava najfinije hidrografsko i ekološko tkivo takvih vodotokova, koji su ekološki najdragoceniji biotopi.

Kolika je opasno takvo nekritičko građenje MHE vrlo često beznačajnih energetskih performansi (snage po 200÷300 kW) pokazuje činjenica da se one nalaze čak i na vodotocima u zaštićenim prirodnim dobrima (parkovi prirode Stara Planina i Golija). Neophodno je da se odmah pristupi strogoj selekciji koje se MHE mogu graditi, polazeći od navedenih pokazatelja koji pokazuju da li se radi o obnovljivim izvorima i u skladu sa ocenama uticaja na ekološko okruženje.

Vetrogeneratori kao izvori obnovljive energije su opravdani u područjima u kojima postojano duvaju dominantni vetrovi, koji omogućavaju stabilan rad uređaja i realizaciju snaga i energija s kojima se može dosta pouzdano računati pri planiranju pokrivanja dnevnih dijagrama opterećenja u EES. Takvi vetrovi duvaju u širim priobaljima mora. Nije slučajno da su upravo u pojasu Severnog mora, ali i u vrlo dugačkim plićacima, realizovani vetroparkovi najvećih snaga (Danska, Holandija, Nemačka). Međutim, nekritičke analogije („Tako rade u Danskoj”) pri izgradnji većih instalisanih snaga vetrogeneratora besmislene su na područjima s jakim vetrovima podložnim velikim fluktuacijama, jer se ne može iole pozdano planirati njihovo uklapanje u EES. U tim slučajevima vetroparkovi velike snage (kod nas se pominju i od 300 MW!) postaje vrlo problematično, zato što nagle (nekada gotovo trenutne) ulaske i ispade tako velikih snaga EES ne može da savlada bez velikih gubitaka.

Iskustva u više država koje su pogrešnim analogijama i političkim odlukama instalisale takve vetrogeneratore upozoravajuća su: zbog naglih fluktuacija tih izvora i nemogućnosti njihovog logičnog uklapanja u EES dolazi do iznuđenog prelivanja praktično besplatne energije na protočnim HE i do prevođenje temoelektrana u nepovoljne režime rada s gledišta utroška energenata itd. Realizacija je posebno dubiozna na područjima u kojima u dugim periodima nema vetra, i to upravo u kriznim periodima najvećih zimskih i letnjih opterećenja u EES.

Pošto je snaga vetrogeneratora proporcionalna s brzinom vetra na treći stepen  u područjima u kojima su velike fluktuacije snage i brzine vetra (kod nas je opravdan izraz “udari vetra“), iskorišćenje instalisane snage vetrogeneratora bilo bi  veoma malog trajanja. Računajući s realnom krivom frekvencije brzine vetra na ovim prostorima, autor je izračunao da bi vetrogenerator instalisane snage od 5 MW razvijao tu snagu oko 130 sati godišnje ili samo 1,5% od vremena korišćenja! U 50% vremena samo 250 kW (samo 5% od instalisane snage) ili manje od toga. A posledice toga su energetski i ekonomski neumoljive: uključivanje elektrana na vetar u EES uopšte ne smanjuje potrebnu instalisanu snagu drugih elektrana, već se svodi na štednju goriva u termolektranama.

Međutim, i ta navodna štednja je pod znakom pitanja, jer bi u uslovima naglih uključivanja i isključivanja vetrogeneratora termoelektrane često radile u neoptimalnim režimima, s većim specifičnim utroškom energenata po proizvedenom kWh. Eto, to je tajna sadašnjih „negativnih cena” energije u Evropi u nekim periodima: zemlje koje su se preforsirale u izgradnji tih uređaja, suočene s nemogućnošću da ih uklope u EES, a moraju da je prihvate od proizvođača i plate velikom cenom zbog državne prinude, nude čak i novčanu naknadu ako neko tada, baš tada, prihvati tu energiju. To je prilika za dobar posao zemalja koje imaju reverzibile elektrane s godišnjim regulisanjem protoka – da preuzimaju takvu energiju i troše je na pumpanje u gornje akumulacije da bi je plasirale u energetski kriznim periodima.

Glorifikacija vetrogeneratora kao
„ekološki čiste energije” nije zasnovana
na realnosti. Takva pohvala se može
primeniti za vetroparkove u plićacima
Severnog mora gde ti objekti ne smetaju
I gde duvaju postojani vetrovi.

Međutim, bar tri uticaja su relevantna: (a) Osim u područjima s postojanim vetrovima gde su pokazatelji vetrogeneratora povoljni, vreme vraćanja utrošene energije za dobijanje materijala za njihovo građenje u zonama u kojima nema takvih vetrova dosta je dugo, tako da je upitan termin da je to „obnovljiv izvor”. Nije ni neke hvale vredan „ekološki čist” izvor, jer su za dobijanje materijala za njegovu izradu već emitovani GSB u iznosu koji može da bude i veći od količine koje će taj uređaj da uštedi tokom svog veka. (b) Buku i vibracije niskih frekvencija i u infracrvenom delu spektra ne podnose životinje i divljač, tako da se područja oko tih objekata brzo isprazne, a Srbija se sprema da strancima za to ustupi Deliblatsku peščeru, specijalni rezervat prirode, bez ikakvih ozbiljnih analiza uticaja). (v) Može se pomenuti i vizuelna devastacija pejzaža i estetskih vrednosti.

„Vetroentuzijasti” čine neverovatan previd (hotimičan!) kada ne uzimaju u obzir vrlo velike količine materijala i energije, potrebnih za proizvodnju delova elektrana na vetar, koje spadaju u skupe upravo sa gledišta utroška materijala po jedinici instalisane snage. Ta resursna skupoća je mnogo veća kada se uzme u obzir stvarno raspoloživa snaga. Kao da pretpostavljaju da materijal i energija za izradu uređaja – padaju s neba. Zbog toga je veoma naivna tvrdnja nekih autora da „iza korišćenja energije vetra nema nepoželjnih otpadaka, a da bi se iskoristio vetar nisu potrebni ni rudnici, ni vode reka”. To samo pokazuje ili nepoznavanje ili ignorisanje vrlo dugog proizvodnog lanca, od fabrika za proizvodnju industrijskog eksploziva, preko rudnika, transportnih vozila, flotacija, čeličana, topionica bakra, cementara, kamenoloma, termoelektrana – sve dok se ne proizvede vetrogenerator i montira na stub visok stotinak metara.

Vetrogeneratori

Vetar jeste obnovljiv izvor energije, ali su neobnovljivi resursi koji se moraju utrošiti za izradu uređaja za njegovo korišćenje. A ti resursi se nikako ne mogu proizvesti bez velikog zagađenja okoline, ali u Smederevu, Ruru, Boru, Majdanpeku, Beočinu, Kini i na sličnim mestima, a ne na samom lokalitetu farmi vetrogeneratora. Zato je netačna i generalna tvrdnja da vetrogeneratori ne emituju GSB: ne emituju ih oni, ali ih emituju svi ostali u prethodnim karikama tehnološkog lanca koji su morali da proizvedu obilje materijala za njihovo građenje. A ti materijali i te kako ekološki koštaju. Vreme vraćanja primarne energije vetrogeneratora nije kraće od 15-tak godina. Ako im je radni vek oko 25 godina, jasno se vidi da nema mesta za neki preterani „vetroenergetski entuzijazam”: najveći deo svog radnog veka oni rade da bi otplatili primarnu energiju koja je utrošena za njihovu proizvodnju i gradnju. Ukoliko se imaju u vidu i troškovi održavanja, koji takođe odnose energiju iz drugih izvora, proizilazi da je njihov neto energetski učinak dosta skroman.

Upravo zbog ovih ekoloških razloga sve se čvršće konsoliduje i jača otpor masovnom građenju vetroparkova. Ne tako davno je objavljen članak pod naslovom „La Manča ponovo protiv vetrenjača”, u kome se slikovito, uz poređenje sa Sevrantesovim junakom, vrlo dokumentovano opisuje otpor žitelja ove španske provincije da se nastavi s gradnjom tih postrojenja.

Korišćenje energije sunca jeste energetski veoma koristan, preporučljiv izvor, posebno na nivou tzv. male energetike, neposrednom konverzijom u toplotu, čime se štedi energija preuzeta iz EES. To se odnosi i na solarnu arhitekturu, čije je cilj da se uz nešto veća ulaganja, koristeći geofizičke zakonitosti, dođe do energetski samodovoljnih zgrada. Takav vid korišćenja sunčeve energije države treba da stimulišu fiskalnim i drugim merama. Koliko je to logičan i energetski razuman pristup, govori činjenica da se sada u nizu zemalja gotovo da ne može videti kuća na čijem se južnom krovu ne nalaze paneli za grejanje vode, a često i za konverziju u električnu energiju.

S gledišta energetske dohodovnosti
i ekološke razboritosti veoma je sporno
jednostrano ocenjivanje uspešnosti
konverzije solarne energije u električnu
energiju u okviru velikih postrojenja
(„visokih temperatura”i većih snaga).

Posebno je to sporno ukoliko se izuzetno visokim cenama solarne energije i obaveznošću njenog preuzimanja od strane EES stimuliše gradnja takvih elektrana i na ziratnom zemljištu, u nekim uslovima čak i na zemljištima najvišeg kvaliteta, ne uzimajući u obzir i energetske, ekološke i razvojne posledice takvog korišćenja dragocenih zemljišnih resursa.

Energija sunca je veoma rasut i vremenski neravnomeran izvor. Zato su za koncentraciju te energije radi konverzije u električnu energiju potrebni vrlo prostrani, veliki uređaji, za koje se moraju utrošiti ogromne količine energije: (a) u fazi dobijanja potrebnih materijala i tokom izgradnje takvih uređaja, (b) tokom njihovog održavanja i (v) sa stanovišta zauzimanja prostora, koji takođe predstavlja energetsku kategoriju, jer se velike površine na kojima su smešteni solarni uređaji ne mogu koristiti za proizvodnju bioenergije. Drugi veliki problem jeste dnevna, sezonska, godišnja i stohastička (meteorološka) promenljivost sunčane energije, uz vrlo nepovoljnu asinhronost, tako da je ona najmanja zimi, upravo kada je najveća glad za energijom.

Solarni paneli

Za konveziju sunčeve energije u električnu energiju postoje dva pristupa. Prvi je posredna konverzija: sunčeva energija – koncentracija reflektovane toplotne energije na radni medij – stvaranje pare – mehanička energija u parnoj turbini – električna energija. Drugi pristup je neposredna konverzija, preko fotonaponskih ćelija. U novije vreme se posebno razvija drugi pristup, i tu se čine značajni tehnološki prodori koji povećavaju moguć opseg korišćenja.

Okvirne analize pokazuju da je vreme vraćanja primarne energije utrošene za građenje solarnih uređaja ne manje od 15 godina. Vreme mogućeg korišćenja takvih uređaja nije duže od 20-25 godina, tako da se najveći deo vremena takvih elektrana troši na vraćanje primarne energije utrošene za njenu izradu i ugradnju. Ako se uzmu u obzir i visoki energetski troškovi održavanja solarnih uređaja (ogledala u prvom pristupu ili panela u drugom), pokazatelj efektivnosti postaje još nepovoljniji. I što se ne sme zaboraviti: solarna elektrana mora da bude udvostručena sa odgovarajućom klasičnom elektranom, čiji je rad neizbežan noću i kada je vreme oblačno. Znači, pomenuti energetski utrošci za izgradnju SE su dodatni, pored onih koji su neizbežni za klasičnu elektranu koja je i dalje potrebna.

Posle velike euforije i strateški neopreznog zatrčavanja s masovnom gradnjom SE većih snaga, u svetu nastupa izvesno otrežnjenje. Sada se shvata da su ogromne benificirane cene solarne energije (čak i preko 27,5 EURc/kWh), prevaljene na potrošače, posledica upravo energetske neracionalnosti na relaciji: (utrošena energija za gradnju SE + energija izgubljena na velikom zaposednutom prostoru + energija za održavanje), s jedne strane, prema  energiji koju SE može da isporuči, s druge strane.

Poseban ne samo ekonomski, već i ekološki problem solarnih elektrana (SE) je neohodnost zaposedanja velikog prostora za vrlo skromne snage. Ekološka posledica te činjenice se može razmatrati sa gledišta emisije kiseonika i apsorpcije ugljenika u slučaju šumske vegetacije, sa jedne strane, i ušteda u emisiji GSB koju obave SE, sa druge strane.

Prema podacima Svetske organizacije
zahranu FAO), mlada kultivisana
bukova šuma sa1 hektara emituje
oko300.000 m3 kiseonika, a veže
organski oko 150 t ugljenika.

Kada se napravi korektna bilansna analiza doprinosa šume gasnom bilansu planete (produkcija kiseonika, apsorpcija ugljen-dioksida),  s jedne, i smanjenja emisije GSB iz SE tokom radnog veka, s druge strane, bilans je neuporediv – u korist šuma. Naime, SE najveći deo svog radnog veka otplaćuje GSB, već emitovane tokom dobijanja materijala za njenu izradu i održavanja (frapantno: o tome niko ne vodi računa), a tek pri kraju radnog veka počinje da daje neke doprinose smanjenju emisije GSB.

Međutim, mlada kultivisana šuma posao proizvodnje kiseonika i apsorpcije ugljen-dioksida obavlja kontinuirano, nadmašujući u tom pogledu u ukupnom pozitivnom bilasu sve klase solarnih elektrana. Pored tog neospornog velikog ekološkog doprinosa, šuma ima i veliki energetski doprinos, jer je godišnji prirast biomase kultivisane bukove šume starosti oko 30 godina oko 15 m3/ha∙god, što je ekvivalentno energiji od oko 3.000 kWh/ha∙god. Ako se u analizu ubaci izuzetno važane ekološki kriterijum – biološka raznovrsnost, zaključak je mnogo ubedljiviji: u šumskim komleksima biološka raznovrsnost je visoka, dok je u ograđenim prostorima na kojima su smeštene SE biološka raznovrsnost praktično – nula.

Imajući sve to u vidu, može se zaključiti: državnom regulativom, a posebno merama fiskalne politike, treba maksimalno podsticati korišćenje solarnih uređaja i solarne arhitekture na nivou tzv. male energetike, s uređajima na samim zgradama, a zabraniti građenje SE na ziratnom zemljištu koje se može iskoristiti za poljoprivredu ili za uzgoj šuma. To treba uraditi što pre, jer se sada očekuje, zbog našeg stalnog kašnjenja u sagledavanju vlastitih interesa, da strani investitori pohrle (strani investitor je već napravio SE na Fruškoj gori na prostoru idealnom za vinograde ili šumu).

Bioenergije. Energija biomasa se koristi na više načina: (a) neposrednim sagorevanjem, (b) digestijom – preradom otpadaka biljnog i životinjskog porekla u biogas, kao zamena za zemni gas, (v) preradom biomasa u etanol, kao zamena za benzin i (g) proizvodnjom biljnih ulja kao zamena za dizel. Prva dva načina konverzije su tradicionalna, dok se druga dva u novije vreme uvode u upotrebu nasilno, subvencijama i obaveznošću, bez obzira na  energetske i ekološke dubioze. Korišćenjem biomase (ogrevno drvo, biljni otpaci) od drevnih vremena do sada se podmiruju potrebe domaćinstava, dok se stočne izlučevine koriste za stvaranje biogasa u malim digestorima. U Aziji ih ima gotovo u svakom seoskom domaćinstvu. Biogasom se podmiruju energetske potrebe domaćinstava, a koristi se i za pokretanje poljoprivrednih mašina. Takva upotreba otpadne biomase u „maloj energetici” je izvanredno korisna zamena energije iz velikih sistema i treba je podržavati fiskalnim i drugim merama države.

Veoma je sporno, međutim, korišćenje
biomase u tzv. velikoj energetici, za
realizaciju većih elektrana na biogas ili
za masovnu proizvodnju tečnih biogoriva.

Takav vid korišćenja treba podvrgnuti ozbiljnoj analizi s stanovišta energetske, a i ekološke i razvojne logike. Postavljaju se sledeća strateška pitanja: (a) Imajući u vidu utrošak energije na sakupljanje i transport rasute biomase, ima li smisla praviti velika centralizovana postrojenja za njihovo energetsko korišćenje; (b) Da li je sakupljanje biljnih otpadaka energetski svrsishodno, s gledišta baznih principa održavanja ekosistema koji opstanak duguje kruženju materija u njemu i (v) Ima li smisla u energente pretvarati – ljudsku ili stočnu hranu? Ozbiljnija analiza energetske dohodovnosti preko prikazanih pokazatelja, pokazuje da su odgovori na ta pitanja – negativni!

Ključno pitanje jeste energija utrošena za sakupljanje i koncentraciju biomase na mestu korišćenja. Kukuruzovina, slama i drugi biljni otpaci imaju malu specifičnu energetsku vrednost i zbog toga je besmisleno njihovo prevoženje na veća rastojanja radi korišćenje u većim termoenergetskim jedinicama. Više bi se utrošilo nafte na rad traktora i mašina za sakupljanje i prevoz, no što bi se od njih dobilo energije u elektrani. Upravo iz tih razloga se malokalorični lignit se ne transportuje na veća rastojanja, već se sagoreva u termoelektranama u blizini rudnika.

Biomasa

Strategija korišćenja biomase mora se razmatrati i u svetlu održavanja pedološkog stanja i proizvodnog potencijala zemljišta. Tu je bitna ekološka činjenica da, za razliku od energije koja protiče kroz ekosistem, materija – kruži u ekosistemu. To se posebno odnosi na makro i mikro elemente koji predstavljaju osnovne nutrijente u procesu biljne proizvodnje. Odnošenje biljnih otpadaka s polja dovodi do ubrzanog osiromašenja zemljišta u makro i mikro elementima, koji se moraju nadoknađivati pojačanim unošenjem veštačkih đubriva, za čiju se proizvodnju troše izuzetno velike količine energije. Takođe, biljni otpaci koji se razlažu na poljima imaju svoju ulogu i sa gledišta održavanja povoljne fizičke strukture zemljišta, što je jako važno za poljoprivrednu proizvodnju. Dokazano je da bi radikalno korišćenje biljnih otpadaka upravo na energetskom planu bilo potpuno pogrešna strategija, koja bi imala dva nepovoljna ishoda: (a) Dovodila bi do osiromašenja zemljišta i kvarenja njegove fizičke strukture, a time i do pada biljne proizvodnje koja ima energetski ekvivalent i (b) Zahtevala bi znatno veći unos veštačkih đubriva, čija proizvodnja je jedan od najvećih gutača energije.S dugoročnog stanovišta se može zaključiti: osiromašenje poljoprivrednog zemljišta odnošenjem biljnih otpadaka nelogično je upravo sa energetskog stanovišta, jer se više energije gubi no što se dobija pri konverziji tih otpadaka u energiju.

Energetsko, ali i važno etičko jeste pitanje: Ima li smisla hranu pretvarati u energiju? Za proizvodnju bioetanola i biodizela koriste se energetski najproduktivnije biljke – šećerna trska, kukuruz, krompir, uljana repica, slatki sirak – koje su osnovne sirovine za proizvodnju ljudske hrane, neposredno ili posredno, preko stočne hrane. A za njihovu proizvodnju se troši neobnovljiva energija, pre svega nafta, za pogon poljoprivrednih mašina, i gas i električna energija, za proizvodnju veštačkih đubriva i destilaciju alkohola.

Besmislenost odluke da se bioenergija
masovno pretvara u druge energetske
vidove, kao zamena za derivate nafte –
etanol i biljna ulja, očituje se kada
se analiziraju energetski bilans.

Čovečanstvo je problem gladi rešavalo povećanjem poljoprivredne proizvodnje unošenjem sve više energije u proizvodnju. Početkom 20. veka je za dobijanje jednog džula (J) hrane prosečno trošilo oko jedan džul energije. Sada se u proseku troši 12 J energije radi dobijanja 1 J hrane, s tendencijom daljeg pogoršavanja tog odnosa. Zbog toga je poljoprivreda postala jedan od najvećih potrošača energije. „Zelena revolucija” kojom je u drugoj polovini 20. veka ublažen problem hrane i gladi u svetu zasnivala se na eksponencijalnom povećavanju unosa energije u proces poljoprivredne proizvodnje. Isto važi za sve poljoprivredne kulture, pa i kulture iz kojih se može dobijati energija.

To se jasno uočava na slici 1, na kojoj je prikazana zavisnost prinosa žitarica od primene veštačkih đubriva, pesticida i utrošene specicifične snage mašina. Treba uočiti: da bi se udvostručio prinos, potrebno je za nekoliko puta povećati unošenje energije preko đubriva, pesticida i potrebne snage poljoprivrednih mašina. Zato je opasno mišljenje da se borba za hranu dobija genetskim inženjerstvom, a hotimice se prenebregavaju ogromne količine energije koje se moraju stalno unositi u poljoprivredu iz okoline, neposredno preko rada mašina (koje troše naftne derivate) ili posredn, preko đubriva i ostalih unetih materija, radi podrške nestabilnim, genetski „dopingovanim” agrocenozama, koje mogu da daju visoke prinose samo u uslovima „energetskog izobilja”.

Slika 1: Prinos žitarica u funkciji količine đubriva (I), snage mašina (II) i pesticida (III). U: Odum,E.P. (1975): Ecology, Holth Rinrhart and Winston, New York

Energetska nelogičnost korišćanja hrane za proizvodnju goriva kao zamene za naftne derivate jasno se uočava ako se urade iole detaljnije bilansne analize proizvodnje nekog goriva, svođenjem svih utrošenih energija na istu energetsku jedinicu – džul (J). Prikazuje se na primeru pšenice (korišćena u Evropi za proizvodnju bioetanola), ali je isti zaključak i kada se uradi i za druge kulture iz kojih se pravi bioetanol (npr. kukuruz). Energetskim bilansom treba što podrobnije obuhvatiti oba segmenta proizvodnje: poljoprivredni i industrijski.

U poljoprivrednom kompleksu se obavezno obuhvataju: energija potrebna za proizvodnju poljoprivrednih mašina (opseg 80÷120 MJ/kg, a uzima se u obzir vek njihovog trajanja), energija održavanja mehanizacije, utrošci goriva (nafta) za rad mapina od pripreme zemljišta, preko setve do žetve (utrošak: dizel gorivo: 37 MJ/kg, prosečno 90 L/ha), energetski utrošci za proizvodnju i pripremu semena (6 MJ/kg), za sve vrste đubriva (kao primer: samo za azotno đubrivo potrebna energija 75 MJ/kg), za hemikalije za zaštitu bilja (čak do 430 MJ/kg), za transport do fabrika za preradu (kamionski transport, troši naftu). Ukoliko se računa sa prosečnim prinosom pšenice od 4,9 t/ha, može se sračunati da se za poljoprivredni segment proizvodnje etanola utroši 15,3 MJ/L.

Na sličan način se mogu odrediti i najvažnije energetske komponente u industrijskom segmentu proizvodnje: izgradnja i održavanje rafinarije (računajući s vekom njenog rada), utrošak gasa, električne energije, vode (u SAD prosečan utrošak vode za 1 t etanola oko 7 m3), hemikalija, cisterni za prevoz (čelični lim energetski košta oko 100 MJ/kg) i njihovo održavanje, dizel gorivo za transport itd. Na osnovu tih analiza specifični energetski utrošak u industijskom segmentu iznosi 14,8 MJ/L, tako da se za proizvodnju 1 L etanola ukupno utroši 30,1 MJ/L. Ako se ima u vidu da je energetska vrednost etanola 21,2 MJ/L, može se doći do strateški važnog zaključka: za proizvodnju bioetanola se utroši 30,1 MJ/L primarne energije, a on u energetskom smislu vrati samo 21,2 MJ/L ili samo 70% od energije koja je morala da bude uneta u proces – od njive do pumpe za gorivo. Vidi se da je to prava energetska besmislica, koja se pokriva samo iz državnih subvencija i nameće prinudom odlučivanja u EU, jer je to u interesu uticajnih interesnih grupa. Slični su bilansi i za kukuruz (vraća se oko 71% od uložene primarne enerije).

Imajući sve to u vidu nedvojbeno se može zaključiti da je pretvaranje hrane u neki tečni ili bilo kakav drugi energent – nerazumno upravo sa energetskog stanovišta, jer se više neobnovljive primarne energije mora uneti u proizvodnju, no što se može dobiti od proizvedenog alkohola ili ulja. Zbog toga su finalni zaključci vrlo jasni: (a) Ne treba proizvoditi energiju na račun proizvodnje hrane, već je potrebno obezbediti energiju za proizvodnju hrana. (b) Upotreba biomase za energetske svrhe ima smisla samo na nivou tzv. male energetike, na nivou domaćinstava ili manjih grupa potrošača. (v) Realizacija velikih postrojenja, za koja je potrebno sakupljati biomasu na širim prostorima i transportovati ih do centralnog postrojenja – nema smisla zbog velikog utroška energije za sakupljanje i transport. (g) Sa sakupljanjem svih biljnih otpadaka treba biti vrlo obazriv zbog osiromašenja zemljišta, jer se time radikalno narušava dragocen proces kruženja materije u ekosistemu, čime se uništava proizvodni potencijal zemljišta koji mora da bude kompenziran unošenjem nutrijenata (a time i energije!) sa strane. (d) Pri korišćenju bioenergije treba ići na što manji broj energetskih transformacija. Konverzija na relaciji: biomasa – biogas – električna energija ima smisla samo na mestima gde je zbog nekih drugih razloga skoncentrisana velika količina otpadnih organskih materija (velike stočne farme, postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, u kojima se proces prečišćavanja mulja preostalog u procesu prečišćavanja mora završiti u digestorima, a kao nusprodukt stvara i biogas što se može iskoristiti za proizvodnju električne energije itd).

Toplotne pumpe. Mada toplotne pumpe nisu proizvođač energije, one su posredno jedan od čistih izvora kojima se znatno smanjuje potrošnja električne energije za grejanje. Crpu toplotu s hladnijeg mesta i prenose je na toplije – potrošačko mesto koje treba grejati. Taj protivprirodni tok toplote, suprotan smeru poznatom iz Drugog principa termodinamike, po kome se toplota prenosi samo s toplijeg na hladnije telo, omogućen je utroškom električne energije. Pošto se radi samo o prebacivanju već postojeće toplote – energetska dohodovnost je vrlo visoka. Naime, ako toplotna pumpa uzima toplotu iz sredine s temperaturom t2, a prenosi je u sredinu s temperaturom t1, tada je njena granična teorijska efektivnost EFt, kao odnos prenete toplote i utrošene električne energije, jednaka:

EFt= (t1 + 273 oC) / (t1 – t2)

Na primer, ako se toplota pumpa iz vazduha koji je na 0oC, a prenosi se na grejna tela koji se zagrevaju na 60oC, tada je teoretska efektivnost EFt = 5,55. Naravno, to nije “perpetum mobile“: nije u pitanju proizvodnja energije, već veoma efikasano prebacivanje, pa bi u pomenutom primeru bilo prebačeno čak 5,55 puta više energije no što je utrošeno električne energije za pogon toplotne pumpe. Iz jednačine za efektivnost vidi se da je efektivnost veća, ukoliko je razlika temperatura (t1 – t2) manja, tj. ako se toplota pumpa s toplijeg mesta (iz reke ili jezera). Ako se pogleda ceo energetski bilans, još je povoljnije. Naime, energetska efikasnost termoelektrana iznosi do oko 40%, jer se u električnu energiju pretvara samo oko 40% toplotne energije, dok je ostalo otpadna toplota koja se ne može izbeći. Ukoliko bi se za grejanje umesto električnih peći upotrebljavale toplotne pumpe, sa efikasnošću u prenosu oko EFt= 6, dobilo bi se oko dva puta više toplotne energije nego što je proizvedeno izgaranjem goriva u termoelektrani. Razlozi što se ovaj način grejanja ne koristi masovnije su veća početna ulaganja, jeftino vrednovanje električne energije i – tradicionalizam. Međutim, postoje indikacije da će se svet sve više okretati tom veoma efikasnom načinu grejanja.

*

Najsažetije se može zaključiti: Nije tačno, a ekonomski i ekološki je štetno, uopštavanje koje sada preovladava u medijima, javnosti, a i kod brojnih ljudi koji sami sebe proglašavaju ekološkim ekspertima, da svi izvori energije iz obnovljivih prirodnih resursa – sunce, vetar, voda, biomase – proizvode obnovljivu energiju. Tačan zaključak se može dobiti samo ako se analiziraju bilansi primarne energije koja se utroši za izradu i održavanje takvih uređaja – i energije koja će se njima dobiti tokom korišćenja. Ukoliko takav uređaj nije u stanju da vrati primarnu energiju koja je u njega uložena – nije obnovljiv izvor. Na sličan način treba razmatrati i pitanje da li su takvi uređaji ekološki čisti i da li doprinose smanjenju emisije gasova staklene bašte (GSB). Na tom važnom globalnom planu korisni su samo oni energetski izvori za koje se bilansnom analizom pokaže da su ušteđene količine GSB, zahvaljujući radu takvih izvora, veće od količina GSB emitovane u atmosferu pri proizvodnji materijala neophodnih za njihovu izradu ili za dobijanje navodno ekoloških goriva.

Na žalost, brižljivije analize pokazuju da se iz brojnih navodno obnovljivih izvora ili ekoloških goriva ne dobija ni obnovljiva, ni ekološki čista energija. Gladano iz tog racionalnog ugla, potpuno su besmislene povlašćene tarife i druge benificije kojima se stimulišu izvori i energije koje nisu ni obnovljive, ni ekološki čiste, pa se čak nameću državnom prinudom. Ovo je pokušaj da se ukaže na opasnu stratešku zabludu koju su smišljeno nametnule moćne i dobro organizovane interesne grupe.

 

O autoru

Stanko Stojiljković

24 komentara

  • Bravo za prof. Đorđevića, koji je jasno iskazivao svoj stav i po ovom i drugim ptanjima.
    Naprimer nelegalnim objektima na obaloutvrdi r. Save ili u zabranjenoj zoni uz reni bunare BVK.
    Bravo i za Galaksiju.
    Prof. Gajić

  • Veoma aktuelan i svrsishodan članak. Bez sumnje proizvodnja energije iz OIE treba da se sagleda iz svih aspekata, i dobre i loše strane, a pogotovo se treba preispitati način subvencioniranja koji nije baziran na tržišnim osnovama.

  • Pretpostavljam da je prethodnicima promakla činjenica da je to, prema mom skromnom poznavanju, najhrabriji, najiscrpniji i najpotkovaniji esej ikada na ovim prostorima u vezi s previše i neutemeljno hvaljenim obnovljivim izvorima. Autoru skidam kapu za naučničko poštenje. Zapazio sam, a možda se varam, da je u Galaksiji sve više mišljenja koja odudaraju od svakodnevnih slavopojki kojima nas altene svi opasipaju, čak i istraživači. Mihailo

  • Odlican clanak. Ustvari, javnost ne zna mnogo o ovakvim stvarima i prihvata medijske neutemeljene price o spasu covecansta sa obnovljivim izvorima energije. Nazalost cilj ovih bajkovitih prica je da opravda pljacku, ovaj clanak to dokazuje.
    Zahvaljujem profesoru Djordjevicu.

  • Iako je clanak dugacak procitala sam ga u jednom dahu. Izvanredan clanak, sve je jasno … i zabrinjavajuce. Neverovatno je kako ni kod nas, a ni u svetu, vlast ne postuje glas struke. Ako onima koji su na vlasti nije stalo do naroda valjda im je stalo do njihovih potomaka.

  • Pogled na dolinu, samo sa jednog brega daje jednu isključivu sliku te doline i sa tog brega nije moguće je sagledati sve karakteristike i probleme, ali ni vrednosti. Gledanje sa drugog brega, daje neku drugu sliku i tako redom. Kompletna i kvalitetna slika doline dobija se samo ako se dolina posmatra sa svih bregova koji je okružuju, i što je posebno važno, ako se sa svih tih bregova siđe u dolinu.
    Problematika energetike u svetlu korišćenja obnovljivih izvora, davala je jednu, gotovo idiličnu sliku „rešavanja“ problema i zamene za korišćenja fosilnih goriva. Mnogi propratni efekti, ili su ciljano „gurani pod tepih“, ili su zanemarivani zbog česte monodisciplinarnosti u pristupu. Činjenica je da korišćenje fosilnih goriva nije i ne može biti rešenje za energetski sektor, ali se mora postaviti i pitanje zamene. Problemu korišćenja obnovljivih izvora mora prići multidisciplinarno, da bi sagledali svi aspekti neke buduće efikasne i efektivne „zamene“.
    Poštovani i uvaženi Prof. dr Branislav Đorđević, koji je razvoju srpske naučne misli u svom dugogodišnjem radu dao veliki doprinos, ovim člankom otvorio je potpuno novi vizir i osvetlio zablude i zamke koje su skrivene iza naglog interesovanja „investitora“ u ulaganja u energiju iz obnovljivih izvora.
    Profesore,… Dragi Branko, jedno veliko HVALA!

  • Zaista interesantan i neobičan članak. Neobičan po tome da je kritičan (ne kritizerski) prema vladajućem mišljenju. Ukazuje da postoje misleći ljudi. Može imati oponente. Pa neka se iskažu i neka ospore. Diskusija, stručna, ne može škoditi. Naprotiv, bila bi poželjna. Sve u cilju da se rešimo nekih zabluda. Da se sve sameri i plus i minus pa da smo u rezultat sigurniji.
    Veoma je bitno da je to sada konkretizovano i da je upoznat širi auditorijum.

    Slobodan Milić

  • Prof. B. Đorđević je pokrenuo jednu od ekološki, ekonomski i razvojno najvažnijih tema Srbije. Srbija i dalje forsira prvobitni koncept OIE za koji se sada u Evropi uviđa da je bio pogrešan, pa se ukidaju ili drastično smanjuju povlašćene tarife. Bio sam prisutan kada je profesor pokrenuo tu temu u Privrednoj komori Srbije, nakon izlaganja tadašnje Ministarke energetike, u kome se energično zalagala za ’obnovljive izvore’, fid-in tarife za energiju iz OIE i obaveznost da EES sistem tu energiju mora da prihvati, čak i ako mu je tada ne samo nepotrebna, već i – štetna. Svi smo se osećali vrlo neprijatno kada je predsedavajući oduzeo profesoru reč (baš kada je počeo da izlaže da nisu svi ti izvori ’obnovljivi’ niti ’ekološki čisti’), uz obrazloženje da on ne može da diskutuje nego samo da postavlja pitanja. Znači, poznatom naučniku iz čijih knjiga hidroenergetiku izučavaju studneti i inženjeri ne samo u Srbiji već u celom regionu, treba objasniti šta su obnovljivi izvori!
    Problem je u tome što se i sada o tom ekološki i ekonomski najvažnijem pitanju odlučuje na sasvim pogrešan način.
    Zato, treba pružiti punu podršku prof. Đorđeviću na hrabrosti i upornosti, a hvala i ’Galaksiji ’ i Uredniku što su nam omogućili da sagledamo problem iz ovog veoma pristupačnog ugla.

  • Uvaženi Profesor Đorđević je i u ovom važnom članku, koji razrađuje ključne odrednice planiranja koji su značajni na državnim nivoima, strateški dosljedan u svojim naporima da hidrotehnički projekti, ali i svi drugi projekti, moraju da budu logični i skladno uklopljeni u okruženje. To je u skladu sa principom koji je stavio kao moto jednog svog poznatog članka:’ Hidrotehnički projekat se može smatrati prihvatljivim ako je: ekološki valjan, ekonomski siguran, tehnički ostvarljiv, sociološki prihvatljiv’. Mnoge male HE sa kojima sada investitori bez odgovarajuće intsrukcije i kontrole državnih organa uglavnom “divljaju” po čitavom regionu ekološki su veoma štetne, energetski su beznačajne, ekonomski krajnje dubiozne, i sociološki sasvim neprihvatljive, jer vrlo često seoska naselja ostavljaju bez njihove protoke, a upravo te riječice su im davale život i razvojnu šansu pokretanja seoskog turizma.
    Te MHE vrlo često projektuju hidrograđevinski lajici (hidrološke podloge su veoma loše, često pretpostavljene), tako da su mnoge od tih MHE i sa građevinskog stanovišta krajnje nepouzdane. U većini slučajeva upitna je opšta stabilnost zahvatnih građevina, a time u nekim slučajevima i uvećanje rizika od poplava na nizvodnim potezima vodotoka, nakon izvjesnih rušenja ovih objekata.

    Hvala autoru i hvala Galaksiji što su otvorili ovaj izuzetno važan problem.

    Zavod za vodoprivredu, Bijeljina
    N Sudar, Direktor

  • Odličan članak Profesora Branislava Đorđevića, aktuelna tema, pitko i jasno objašnjenje problematike očuvanja prirodnih resursa i domaćinskog raspolaganja energijijom. Termin „obnovljivi izvori energije“ treba pažljivije koristiti kako u stručnoj tako i u širokoj javnosti, sagledavajući upravo sve o čemu je Profesor govorio u članku.

  • Sjajan tekst za koji se nadam da će bar malo da razbije pomodarske snove o „obnovljivim“ izvorima energije, kako bi se dao fokus na istinske ciljeve koji bi obezbijedili energetskue nezavisnost. Ovo se posebno odnosi na područja koja imaju izuzetno veliki neiskorišten hidropotencijal, koji je u zapadnoj Evrop skoro u potpunosti u funkciji proizvodnje električne energije, još od polovine prošlog vijeka.

  • Veoma je interesantno zapažanje i analiza Profesora Branislava Đorđevića, koja ruši, sad već, stereotip o OIE. Na osnovu izložene analize evidentna je neophodnost revidovanja regulative koja uređuje OIE i generalnog stava prema OIE uopšte.

  • Odličan članak, vrlo poučan. Između političkih ciljeva i stvarnih mogućnosti zemalja iz regiona trenutno postoji veliki raskorak, ponajviše zbog aktualne ekonomske situacije. Zamjeni konvencionalnih izvora energije obnovljim izvorima potrebno je pristupiti analitički, promatrajući energetske ali ocjenivajući ponajprije ekološke i ekonomske indikatore.

    Osnovna poruka je da obnovljivi izvori energije koštaju, i da društvo mora biti spremno podnijeti trošak njihovog uvođenja.

  • Sasvim ispravno razmišljanje o obnovljivim izvorima energije koji mnogi ignoriraju. Uz sve ovo što je autor analizirao (izrada i održavanje opreme za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora), smatram da treba uzeti u razmišljanje i utrošak energije pri uklanjanju opreme čiji je životni vijek istekao (primjera radi, predviđeni životni vijek solarnih panela je oko 20 godina) ali i problem odlaganja takvih materijala.

    Sa druge strane, zagovornici energije iz obnovljivih izvora bi rekli da sve navedene troškove energije o kojima autor govori, sadrže i tehnologije iz konvencionlnih izvora, pa je energija iz OI i dalje manje zlo.

    • Podržavam stav da energetski bilans pored svega što je naveo prof. Đorđević uključuje i reciklažu na kraju životnog veka opreme. Novi veliki izvori zagađenja u ovom lancu biće skladišta električne energije iz vetro i solarnih elektrana (za manje upućene to su skupovi akumulatora veličine jednog ili više fudbalskih igrališta, snage do nekoliko desetina MW i autonomije 30 do 60 minuta).

  • Kao i obično profesor Đorđević argumentovano obrađuje temu obnovljivih izvora energije rušeći prisutne stereotipe koji vladaju u skoro svim zemljama bivše SFRJ. Samo bih istakao jednu najprisutniju a verovatno i najopasnija zabludu, koja je već prerasla u medijsku floskulu (’čista i besplatna energija Sunca i vjetra’) – o navodno ekološki potpuno čistim izvorima nekih energija koje se tretiraju kao obnovljive. Profesor je to sjajno objasnio svima koji to žele da čuju ali nažalost oni koji odlučuju slabo ovo čitaju.

  • Bliska mi je ova tema ali nikad nisam razmisljao o efektima vezanim za obnovljive izvore enegije. Ocigledno se to omogucuje pojedincima da ostvare profit uz povlascene cene energije koje anuliraju efekte investicionih ulaganja. Verovatno kada bi se radile postene studije uticaja na zivotnu sredinu i ukinuli stimulansi da bi se ulagalo tamo gde je opravdano i stvarno profitabilno. Kada bi moglo da se u studijama definise stepen negativnog uticaja na zivotnu sredinu i da se na osnovu negativnih uticaja utvrdi stepen izdvajanja za ocuvanje zivotne sredine onda bi i zajednica imala nadoknadu.

    • Tek sam na osnovu ovog članka prof. Đorđevića shvatila tajkunsku igru i
      opasnost koja se nadvija nad Srbijom. Tajkuni su dobili visoke tarife za
      energiju koja u suštini nije ni obnovljiva ni ekološki čista, a mi,
      nesrećni građani – treba to da im to plaćamo kroz onu podmuklu stavku ’za
      obnovljive izvore energije’ u našim računima, koja će postajati sve veća i
      veća. Pročitala sam da je naša Vlada produžila važenje te nesrećne
      ’tajkunske’ uredbe o povlašćenim tarifama, dok su ih mnoge zemlje ukinule,
      jer su shvatili o kakvoj se obmani radi. Mislim da treba svi da izvršimo
      pritisak na Vladu da što pre ukine tu nesrećnu Uredbu, jer je to uredba za
      legalizaciju pljačke potrošača.

  • Kao neko ko istražuje OIE i koga je jedan od naučnih radova doveo na ovaj sjajan članak, moram da pohvalim (subjektivno, doduše) ovako iscrpan odgovor na zanemarene činjenice.
    Dugo sam mislila da zavaravam sebe i u jednom trenutku podlegla uticaju javnosti, međutim, članci poput ovog podstiču na dublja razmišljanja na ovu temu. Još jednom, svaka čast autoru!

Ostavite komentar