ARGUSOV POGLED

OBRISI NADOLAZEĆE ERE

819 pregleda

Da li postoji alternativa svetu u kojem je jedina vrednost građanski konformizam? Postoji. I taj voz već stiže na našu stanicu.

Alister Kruk

U svojoj autobiografiji Karl Jung govori „ o trenutku neobične bistrine”tokom koga je imao čudan razgovor sa nečim unutar sebe. „Sa kakvim mitom živi savremeni čovek?”pitalo je njegovo unutrašnje ja. „Sa hrišćanskim mitom”. „Da li živiš po njemu?”(Jung je pitao sam sebe, a da bi bio pošten prema sebi odgovorio je sa „ne”) „Ja ne živim po tome”.„Onda, imamo li mi bilo kakav mit?” pitalo je unutrašnje ja. „Evidentno nemamo”,Jung je odgovorio. „Onda, po kojim vrednostima živiš?” insistiralo je unutrašnje ja. „U tom trenutku razgovor sa samim sobom postao je neprijatan. Prestao sam da razmišljam. Stigao sam do ćorsokaka”, zaključio je Jung.

Živimo u svetu zakrčenom krhotinama
utopijskih projekata koji su u stvari
bili prenosioci verskih mitova, premda
uobličeni sekularnim terminima koji
negiraju religijske istine.

Danas se mnogi osećaju slično. Osećaju prazninu. Ljudi veruju da je posleratna era – a zapravo možda i sama epoha evropskog prosvetiteljstva – došla do svog logičnog završetka. Neki žale za tim, dok je većina uznemirena i pita se šta je sledeće. Živimo u trenutku propasti dva glavna projekta: slabljenju spoznajne religije i – istovremenoj – dikreditaciji sekularne utopije. Živimo u svetu zakrčenom krhotinama utopijskih projekata koji su u stvari bili prenosioci verskih mitova, premda uobličeni sekularnim terminima koji negiraju religijske istine.

Šta mi to živimo?
Ispirisani prosvetiteljskim humanizmom Rusoa, jakobinski revolucionari su pokrenuli teror kao nasilan odgovor represiji elite; trockisti su poubijali milione u ime reformisanja čovečanstva kroz naučni empirizam; nacisti su uradili slično u ime „naučnog (darvinističkog) rasizma”. Američki milenaristički mit, nekada i sada, bio je (i još je) ukorenjen na gorljivom verovanju u američki „Manifest sudbine”i on je, u svom krajnjem cilju, jedan od mnogih pokušaja nametanja istorijskog diskontiuniteta (preko koga će se ljudsko društvo promeniti).

Drugim rečima, svi ovi utopijski projekti – svi ovi naslednici judeističkog i hrišćanskog apokaliptičkog mita – videli su kolektivnu ljudsku teženju ka približavanju nekoj vrsti „kraja vremena”(ili „kraja istorije”). Naravno, mi ne sledimo te mitove u savremenom dobu. Čak ni sekularnu utopiju, jer ni ona neće ispuniti prazninu. Optimističko uverenje povezano sa idejom pravolinijskog progresa postalo je posebno diskreditovano. Pa šta onda mi živimo? Ovo nije ezoterijska rasprava. Ovo su pitanja istorije i sudbine.

Elite su proglasile sve što ima predznak „alt”za„populizam”ili „iliberalizam”. Ali one odbijaju da vide šta se nalazi pred njima: pojavljuju se nove vrednosti. Šta su one? Odakle dolaze? I kako bi mogle da promene svet? Najočiglednija „vrednost”u nastajanju je globalna želja da se živi u sopstvenoj kulturi i sa njom; da se živi u zasebnoj i diferenciranoj kulturi. To je pojam autonomnih i suverenih kultura – u njihovim tradicionalnim okvirima istorije, religioznosti i veze krvi, tla i jezika. Pitanje migranata, koje razdvaja Evropu, očigledan je primer.

Ovde govorimo o „živojkulturi koja je
koren ličnog i kolektivnog suvereniteta.
Ona predstavlja jasno odbacivanje ideje
da kosmopolitizam može da stvori bilo
kakav pravi suverenitet.

Međutim, razlog zašto je ova „vrednost”duboko ukorenjena nije puki tribalizam već drugačije poimanje suvereniteta. Ona u sebi obuhvata ideju da se suverenitet stiče kroz akciju i suvereno razmišljanje. Ta vrhovna moć raste iz uverenja naroda da poseduje svoju odvojenu i jasnu istoriju, svoje intelektualno nasleđe i duhovnu baštinu po kojoj se izdvaja. Ovde govorimo o „živoj”kulturi koja je koren ličnog i kolektivnog suvereniteta. Ona predstavlja jasno odbacivanje ideje da kosmopolitizam može da stvori bilo kakav pravi suverenitet.

Sveti arhangel Mihail ubija Satanu (Hamburg)

To je, naravno, suprotan stav od globalističkog pojma „čovečanstva”koje naginje zajedničkim vrednostima i teži jednom neutralnom, apolitičnom „načinu postojanja”. Taj vid „čoveka”nije postojao u staroj evropskoj tradiciji. Bilo je samo muškaraca: Grka, Rimljana, varvara, Sirijaca i tako dalje. Ovaj pojam stoji u očiglednoj suprotnosti sa univerzalnim, kosmopolitskim „čovekom”. Oživljavanje tog načina razmišljanja leži iza rusko-kineske evroazijske ideje. Druga vrednost koja se pomalja izvedena je iz opšteg razočarenja zapadnim pravolinijskim i mehaničkim načinom razmišljanja koji sve stvari svodi na – navodno empirijski izvedeno – jednoznačje koje, kad je ukorenjeno u egu, daje neodoljiv osećaj sigurnosti i uverenja u ispravnost sopstvenih stavova (bar kada je reč o zapadnoevropskom misliocu). Tu vredi princip: „Mi govorimo istinu, drugi brbljaju i lažu”.

Sa druge strane, stara evropska tradicija povezana je sa konjuktivnim razmišljanjem. Da li krivica, nepravda, nedoslednost i patnja postoje na ovom svetu? Postoje, kaže Heraklit, ali samo za ograničen um koji stvari vidi odvojeno (disjunktivno), a ne povezano i notcontinuively; izraz koji znači da neko ne teži ka saznanju, već čeka da blago i moćno bude obuhvaćen saznanjem.

Kakve to ima veze sa savremenim svetom? Evo kako danas kinesko neokonfučijansko rukovodstvo razmišlja. Ideja jina i janga i njihova težnja ka stvaranju i usaglašenosti još predstavlja osnovu kineskog poimanja politike i rešavanja sukoba. Isto važi za šiitsku filozofiju i rusko evroazijstvo. Nekada su i Evropljani razmišljali na taj način. Po Heraklitu, svi suprotni polovi se nadopunjuju i stvaraju sklad koji je nevidljiv ljudskom oku.

Stiže alternativa
Ova „druga”perspektiva upravo stoji iza vrednosnog sistema multilateralnog svetskog poretka. Prihvatanje višeslojnog kvaliteta bilo koje osobe ili naroda negira preovlađujuću opsesiju da svaku naciju svede na jednaku po smislu i vrednosti.  Tlo za saradnju i razgovor tako se širi van perspektive „ili-ili”, na različite slojeve složenih identiteta (i interesa). To je, jednom rečju, tolerantno.

Zatim postoje i druge vrednosti: vršenje pravde, istina (u metafizičkom smislu), integritet, dostojanstveni i muževni maniri, spoznaja i prihvatanje onoga što jeste. To su sve bile večne vrednosti. Ovo je suština: U modernoj eri nestaju sve norme ili mitovi, osim građanskog konformizma, koji bi možda navodili pojedinca u njegovom životu i akcijama. Prisilno izbacivanje pojedinca iz svake strukture (klase, crkve, porodice, društva i pola) na neki način je učinilo neizbežnim povratak na norme koje su odavno potisnute i u velikoj meri zaboravljene.

Naš trenutni ekonomski model je u velikoj
meri nasleđen od Adama Smita. A on je bio
ništa drugo nego direktno kopiranje
političke filozofije Džona Loka i Dejvida
Hjuma (Smitovog bliskog prijatelja)?

Žudnja za ovim drevnim normama – čak iako su loše shvaćene i artikulisane – predstavlja „posezanje”za drevnim trezorima koji još uvek lebde na najdubljim nivoima ljudskog bića; povratak u bivstvovanje u i na ovom svetu. Ovaj proces se dešava u različitim režimima širom planete. Svakako da „drevno”ne znači restitutio ad integrum, odnosno potpuni povratak na prethodno stanje. To ne može da bude prosta obnova nečega što je nekada postojalo, već mora da se izdigne kao ,mladost’ koja se ponovo ,vraća kući’ – večiti povratak – iz svoje sopstvene propasti; iz sopstvenih ruševina.

Uprkos svemu ove nove-stare ideje će se sudariti sa liberalnim poretkom i izazvati ga. Naš trenutni ekonomski model je u velikoj meri nasleđen od Adama Smita. A on je bio ništa drugo nego direktno kopiranje političke filozofije Džona Loka i Dejvida Hjuma (Smitovog bliskog prijatelja)? Šta su Lok i Hjum mislili u političkom i ekonomskom smislu o protestantskoj pobedi nad katoličkom idejom verske zajednice u praskozorje Vestfalskog mira?

Različite vrednosti neizbežno diktiraju različite modele: kakve vrste modela najavljuju vrednosti koje se pojavljuju? Prvo, možemo primetiti promenu u nezapadnim društvima, gde je došlo do otklona od demagogije sa „identitetom i polom”i povratka jasnije predstave ovih pojmova, gde je porodica postavljena na centralno mesto i gde se ponovo pojavljuje potreba da svako ima svoje mesto u životnoj hijerarhiji.

Stoga će – bilo da je reč o upravljanju
državom ili o ekonomiji – buduće
strukture verovatno odražavati
principe autonomije i resuverenizacije
nacije i čoveka, te princip društvenog
ustrojstva namenjen prirodnom polju
samorazvoja čoveka sposobnog da nađe svoju
moć i sebe doživi kao sopstveni projekat.

U upravljanju državom, kao i u ekonomiji, vodeća vrednost je različito tumačenje moći. Hrišćanski mit ljubavi, okretanja drugog obraza, poniznosti i povlačenja iz svetovnog života stoji na suprotnoj strani od drevnog muževnog ponašanja koje nas uči nešto sasvim drugačije: da se borimo protiv nepravde i sledimo sopstvene ,istine’. Stoga je sve ovo prirodan politički sled događaja u kojem se posedovanje moći smatra uobičajnim.

Ovaj drevni izraz moći danas se pojavio kroz uvid da narod koji je mentalno „aktivan”, vitalan i kulturno snažan može pobediti bogatije i bolje naoružane države koje su uspavale svoj narod i lišile ga vitalnosti. Stoga će – bilo da je reč o upravljanju državom ili o ekonomiji – buduće strukture verovatno odražavati principe autonomije i resuverenizacije nacije i čoveka, te princip društvenog ustrojstva namenjen prirodnom polju samorazvoja čoveka sposobnog da nađe svoju moć i sebe doživi kao sopstveni projekat.

Sveti arhangea Mihailo na Anđeoskoj tvrđaviu Rimu

Zanimljivo je da u aktuelnoj politici vidimo otelotvorenje dva gotovo identična principa (koja na prvi pogled deluju suprotno) kako dolaze iz suprotnih tabora. U Italiji je Pokret pet zvezdica (viđen kao levičarski) u vladi sa Ligom (koja se smatra desničarskom).Naravno, mnogi će jednostavno reći da nema alternative. Ali zapravo ima. I taj „voz”već stiže na našu stanicu.

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar