SRICANJE ISTORIJE

OTAC SVIH NAUKA

2.641 pregleda
Aristorel (Vikipedija)

Sam Aristotel je napisao oko pola miliona redova i hiljadu spisa (obima današnjih poglavlja u knjigama), a zanimljivo je da nijedno od dela, u svom zaglavlju, ne nosi ime autora. Njemu se učeno srednjevekovlje obraćalo rečju „Učitelj” – kao osobenom imenicom, a pozivalo na njega putem reči: „Učitelj je rekao” (Magister dixit). Njegove su nauke: logika, metafizika (iako ne i sama reč, jer ju je zvao „prva filozofija”), fizika, etika, poetika, meteorologija, biologija i dr.

tasic d milan

Prof. dr Milan D. Tasić

Antički Grci (Atike, Peloponeza, Jonskih ostrva i Južne Italije) – poput boginje Atine koja je, naoružana sva, izašla iz glave Zevsa, kao takva – izmislili su sve, ili gotovo sve, od onog što su danas za nas mitologija, filozofija, matematika, fizika, istorija, ekonomija, demokratija, pravo, drama i dr. „Antička Grčka je najlepše otkriće svih vremena”, reći će pesnik Pol Valeri, dok je metafora „grčko čudo”, filozofa Ernesta Renana (1876), u vrlo čestoj upotrebi i danas. Ili, pak, kad je reč o Evropi, kaže Edmund Huserl: „Evropa ima jedno mesto rođenja: to je antička Grčka”, a Emanuel Levinas, pak: „Šta je antička Grčka? To su Biblija i Grci” itd.

Taj prelaz iz mita u logos,
iz fikcije u razum, iz religije
u nauku, dogodio se krajem VII v.
pre n. e. s jonskim filozofima

Grčka kultura nije do kraja samosvojna, već je elemente za svoj razvoj sticala u starom Egiptu, Vavilonu, Fenikiji… kao što joj, na istom tlu, prethode i minojska i mikenska civilizacija, iz ranijih perioda. A njeni tragovi vode i do Indije, do Kine … Za nju se može reći da je kod svojih početaka, u slici prirode i ljudskog sveta koju je sazdala, srećno „prevladala” elemente nereda, sukoba, mržnje, koji su preovladavali dotle, onima sklada, poretka, ljubavi, koji će se ustaliti potom – smenivši, dakle, paradigmu haosa onom kosmosa.

Slučaj je to i s Homerovom Odisejom (750 g. pre n. e), i s Teogonijom (700 g. pre n. e) Hesioda, jer obe počinju s haosom i ratom. U Teogoniji se pominje Haos na početku sveta, kao bezdan, nered bez kraja, mržnja, da bi se, jednom kasnije, sama od sebe rodila boginja Geja, Zemlja – kao čvrsto tlo, poredak, sigurnost. Ona će roditi titane, ovi olimpijske bogove – jednako bogove nasilja i rata itd. – što biva tako sve do pojave Zevsa, boga bogova i ljudi, mira, poretka i pravde.

Iz mita u logos

Taj prelaz iz mita u logos, iz fikcije u razum, iz religije u nauku, dogodio se krajem VII v. pre n. e. s jonskim filozofima: Talesom, Anaksimandrom, Anaksimenom. Jer se svet sada ne objašnjava na način Boga, prepotopskih voda, Levijatana i slično, već putem njega samog, tako što se, recimo, pita od čega se sastoji nešto (stvar), dok bi odgovori koji su davani bili: od vode, vazduha, vatre… i drugo. Potom se sa Sokratom, Platonom, Aristotelom, u istom smislu, od materijalnog sveta prešlo na pojmove, na apstrakcije, pitajući se, na primer, „Šta je (to) vrlina?” (Sokrat) i nastojeći da se ova jednoznačno odredi.

Utoliko što su i sofisti bili istakli stav da je „čovek mera svih stvari”, pa je sad trebalo „prozreti” istinsku prirodu stvari i bića, a onda i izgraditi valjani odnos čoveka prema svetu. Na tom se zadatku našao, upravo, Sokrat, koji je ustanovio da je znanje o svetu odista moguće na osnovu pojmova – čemu se u nauci mi priklanjamo i danas, da bi Platon „otkrio” da su tzv. ideje ono što istinski postoji u stvarnosti.

Aristotel i Platon (Rafael)

Najzad će Aristotel opisati ukupnu strukturu svih elemenata koji čine i materijalan i duhovan svet (njegove kategorije i dr.). Sem toga, po njemu, da bi se objasnile stvari i pojave, trebalo bi poznavati njihove uzroke, a ovi su četvorostruki: materijalni, formalni, delatni i finalni. On ih, inače, vezuje za po jednog od filozofa: Talesa, Pitagoru, Demokrita i Platona, kako sledi. Aristotel je (na bazi tomizma) i vrhovni autoritet u Katoličkoj crkvi. A ono gde mu istorija ni najmanje nije dala za pravo, to je shvatanje da se žene, robovi i varvari (svi drugi sem Grka) rađaju kao niža bića, da bi to i ostala, od prirode određeni da služe muškarcima, gospodarima i Helenima, kako sledi.

Valja odmah reći da Grci nisu nikada mit u celosti odvajali od logosa, niti bogove ikada izagnali iz filozofije, pa kaže, recimo, Platon: „Da bi se sazidao grad, treba iskovati mitove”, pa tako imamo i da su Atinjani, 475 g. pre n. e. u temelje Akropolja svečano položili pepeo svog mitskog junaka Tezeja. Naime, prepun alegorija i slika, mit je davao snagu racionalnim elementima koje prati, logosu, pa Platon, recimo, u „Državi” svoje pojmovno argumentisanje često iznova prožima alegorijskim kazivanjima. On koji je, kao i Pitagora, kao i Demokrit… putovao u Egipat, kod tamošnjih magova i vrača i tako mogao da upozna prastare legende i mitove.

Kad je reč o nauci, Tales,
prvi filozof, bio je i
prvi naučnik i jedan od
sedmorice mudraca.

Tako se kod Grka začela filozofija iz njihove upitanosti (divljenja, čuđenja, zabrinutosti) pred svetom i potrebe da stvari razlože u umu, a sledeći, upravo, ono agonsko, takmičarsko, pobedničko načelo u sebi. Onda kada su se narodi na istoku, recimo, priklanjali otkrovenju, a Egipćani bili radije kooperativni u odnosu na svet.

Prvi naučnik

Kad je reč o nauci, Tales, prvi filozof, bio je i prvi naučnik i jedan od sedmorice mudraca. Izmerio je visinu Keopsove piramide, podelio godinu na 365 dana i predvideo pomračenje Sunca. Potom su Pitagorejci otkrili dokaze u nauci, što će Euklid obilato da koristi u svojim „Elementima”. On uvodi definicije, aksiome, postulate… a to je revolucionisalo ne samo nauku matematike. Jer je istini sad ostavljeno da usledi samo na osnovu onoga što je već na početku stavljeno kao takvo (istinito) itd. Pomenimo i Arhimeda, čiji je lik ugraviran danas na Fildovoj medalji (ekvivalent Nobelove nagrade), za dostignuća u matematici, a koji pronalazi polugu, otkriva silu potiska kod tečnosti i dr.

I najzad, ima nešto što nam
nije dospelo od Grka u vremenu,
a to je „govor” boja na frizovima,
kipovima, ornamentima, koji su
danas posvuda beli.

Kažimo ponešto i o toliko hvaljenom obliku vladavine, o demokratiji kod Grka. Bila je ona zastupljena u Atini, od oko 500. do oko 300. godine pre nove ere, a svoje „zlatno doba” dosegla za vreme Perikla (461-429 g. pre n. e.). Reč je o pravu svakog slobodnog građanina da sam, bez posrednika, dođe na trg (agoru), gde se većalo i odlučivalo u ime polisa (države), i mogućnosti da putem žreba bude svaki od njih izabran za sudiju. Žene, robovi i stranci (metesi) bili su izuzeti od toga, no kako se radilo o siromašnim ljudima koji su, recimo, obrađivali zemlju po obližnjim poljima, procenjuje se da je to pravo koristilo (tek) nekoliko stotina građana. Onda kada je Atina brojala oko 250.000 stanovnika, od kojih je oko 100.000 njih bilo robova.

Brojke koje, inače, same po sebi kazuju da je u atinskom društvu „sloboda išla ruku pod ruku s ropstvom” – sloboda koja je cvetala na jednoj strani i ropstvo koje je carovalo na drugoj. A što navodi na jednako paradoksalna pitanja i odgovore o odnosu ove dve institucije. Zanimljivo je, naime, da je baš demokratska vlast, ovoga puta njih 500 običnih građana-sudija, osudila Sokrata na smrt – sve i da će zatim, u znak žalosti, Atinjani zatvoriti sve škole u gradu.

I najzad, ima nešto što nam nije dospelo od Grka u vremenu, a to je „govor” boja na frizovima, kipovima, ornamentima, koji su danas posvuda beli. Lepo je bilo za njih kolorit boja, koji je – kao ideal – nadilazio svu šarenolikost u prirodi, dok su boje same izražavale: bogove i ljude, Grke i varvare, žene i robove. Purpurna i boja zlata, recimo, bogove, a braon – varvare, robove, Persijance. Belo za njih nije bila boja, ili je radije boja nečeg nesavršenog, pa se prepoznaje kod ženskih likova, zbog njihovog odnosa prema ženama.

A da „izbeljuju” kipove počeli su, najpre, Rimljani, da bi ih lišili njihovih sakralnih (kao čisto grčkih) obeležja, a zadržali tek pripadni umetnčki karakter. Potom je, u srednjem veku, činjeno to radi moralne čistote likova, da bi u Renesansi bio izmenjen sâm klasičan grčki obrazac lepote. Kritičari nalaze, recimo, da čak i remek delo Mikelanđela Buanarotija, figura Davida, vidljivo odstupa od njega u pogledu mere, proporcije, dovršenosti i slično.

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Mnogo od onoga što je lepo i poetično nije tačno u naučnom smislu. Vaš tekst je vredan i interesantan. Sam naslov „Otac svih nauka“ je lep ali netačan. Česi i Slovenci i danas reč „nauka“ nazivaju „vede“ što je pravi i izvorni trag nastanka nauka. Nauke a pre svega matematika kao izvorna nauka svih nauka nastale su daleko pre dolaska Grka na Peloponez i hiljadama godina pre nego što se pojavila Grčka. Grčka je tradicionalno najzaduženija zemlja jer je konstrukcija Zapada koji joj je pripisao sve što je mogao pa ne postoji država i vlada koja može da objedini tako ogroman prostor te Zapad stalno pokriva te troškove sopstvene fikcije o Antičkoj Grčkoj, koja je u mnogome bila HelVenska odnosno KoloVenska što znači SloVenska. Nauke su nastale iz „mirovozrenja“ drevnih SloVena (KoloVena) ime kojem pogledu na svet je bilo „rAzUm“ to jest gornji i donji prenos znanja i Izvor svega. Az je bilo jedinstvo kretanja Majke-Zemlje oko Sunca u značenju Kolo pa su rezama i crtama u Lepenskom viru sistematizovali Kolo iz čega je nastala predstava o NULI, nastale cifre i zabučni znaci. Grci su ovu ideju „Sve je Kolo“ kao cikličnu predstavu obnove prirode odbili jer nije moglo biti po njihovom mišljenju kruga ili praznog prostora jer sve popunjavaju atomi – sitne, nevidljive čestice. I tako nestade nula, nestadoše cifre, što prihvati i Rim i hrišćanstvo. A onda dođođe Arapi koji ta drevna znanja pokupiše od naroda kojem beše ime ViniK (ViniKolo, ViniKijci) a koje mi danas nazivamo FiniKijci dok se njihovi mnogi gradovi i danas i u Grčkoj i u Turskoj pa i u Egiptu zovu FiniK-e.

    Zato je blago rečeno netačna i apsolutna tvrdnja „Antički Grci …. – izmislili su sve, ili gotovo sve, od onog što su danas za nas mitologija, filozofija, matematika, fizika, istorija, ekonomija, demokratija, pravo, drama i dr.
    To što je meteorologija nosila mnoge netačnosti to je druga priča ali i pored otkrića Milana S. Stevančevića i danas deca u školi uče netačnosti Aristotela o nastanku kiše zgušnjavanjem vodene pare u atmosferi.

  • Čestitam Stojiljkoviću na pregnuću, i „Novoj Galaksiji“ na rađanju i sadržaju!
    Čitao sam staru papirnu Galaksiju dok sam bio srednjoškolac i student, zadovoljavajući svoju radoznalost i potrebu za saznanjem nečega novog i zanimljivog.
    Evo, ponovo, imam tu priliku da u zrelim godinama, sa istim žarom i zanimanjem, čitam Novu e-Galaksiju.
    Neka bude na „polzu“ i dug život!

Ostavite komentar