KOSMIČKO TKANJE

PARADOKS „VELIKOG FILTERA”

1.339 pregleda
1. I dalje smo sami (Vikipedija)

Da li smo sami? Vidljivi deo univevrzuma ima prečnik oko 90 milijardi svetlosnih godina i obuhvata oko 100 milijardi galaksija, gde svaka poseduje od 100 milijardi do trilion zvezda. Kolikogod pitanje koliko ima civilizacija u univerzumu bilo zanimljivo, uvek se moramo osvrnuti i na manje popularnu mogućnost – sami smo u univerzumu. Možda je ovih 90 milijardi svetlosnih godina u prečniku prazno, bez bilo čega da nam uzvrati poziv ili odgovori na poruku? Možda smo imali sreće da se na našoj planeti razvije život?


Đorđe Janjić

Ne tako davno otkrivene su planete u drugim sunčevim sistemima i samim tim bi trebalo da postoji nezamisliv broj planeta koje su nastanjive za našu vrstu. Posle ovih početnih informacija, čini se da je odgovor na pitanje prilično jasan; međutim, zašto onda nemamo dokaz o postojanju vanzemaljskog života?

Da bismo razumeli kompleksnost pitanja vanzemaljskog života, prvo moramo steći uvid u distance između zvezda i galaksija u univerzumu. Prva galaksija do nas, komšijska galaksija, jeste Andromeda. Ona se nalazi na 2,5 miliona svetlosnih godina od Zemlje, odnosno 780 kiloparseka.

Postojao je veliki broj prilika da se
život formira i na drugim planetama.
Zašto tom životu onda nema traga i
kakve bi bile vanzemaljske civilizacije
s naprednijom tehnologijom od naše?

Hipotetički, kada bismo posedovali letelicu s mogućnošću da razvije brzinu od 99,9% brzine svetlosti, trebalo bi nam blizu 2,5 miliona godina da stignemo do Andromede.Dakle, Andromeda je nama najbliža galaksija, a opet je u pitanju ogromna razdaljina. Suvišno je reći da će naša vrsta teško moći da istražuje van svoje galaksije, a kamoli van lokalne grupe galaksija u kojoj se nalazi Mlečni put, zbog ekspanzije univerzuma. Tu bismo potencijalno mogli i da tražimo rešenje u crvotočinama koje su matematički moguće, ali do sada nismo došli do bilo kakvih dokaza. To je, ipak, priča za neku drugu priliku.

Daleko je Proksima

Pošto smo utvrdili distance između galaksija, vreme je da se osvrnemo na, kosmički gledano, manje distance. Prečnik glavnog diska Mlečnog puta je od 80 hiljada do 100 hiljada svetlosnih godina, sa oko 400 milijardi zvezda. U okviru ove galaksije, nalazi se naš Sunčev sistem. Sunce zauzima oko 99,9% ukupne mase Sunčevog sistema, veoma je prosečne veličine i mogu se naći slične zvezde u velikom broju.

Prvi do našeg jeste trojni zvezdani sistem Alfa Kentauri. Najbliža zvezda ovog sistema je Proksima Kentauri, udaljena na 4,28 svetlosnih godina od Zemlje. Kao što smo već utvrdili, s hipotetičkom letelicom trebalo bi nam blizu 4,28 godina da dođemo do te zvezde.

Međutim, nismo ni blizu takve tehnologije i ako uzmemo u obzir da rekord za najbrže inženjersko delo, relativno u odnosu na Zemlju, drži letelica „Junona” (Juno) sa 265.000 kilometara na čas, prostom matematikom, to znači da bismo tom brzinom do Proksima Kentauri stigli za oko 17 hiljada godina. Prilično depresivno, zar ne?

Utvrdili smo da sa trenutnom tehnologijom ne možemo daleko stići, što se tiče međuzvezdanog putovanja. Šta je s potencijalnim i naprednim vanzemaljskim civilizacijama koje poseduju superiorniju tehnologiju od nas?

Istraživanja su nas dovela do saznanja da je univerzum star oko 13,8 milijardi godina, a naša galaksija je rođena nekoliko stotina miliona godina kasnije. Naša planeta je formirana tek pre 4,54 milijarde godina, a u našoj galaksiji postoji bar 20 milijardi zvezda koje su slične našoj i oko petina bi trebalo da ima planete u „nastanjivoj zoni”.

Tako dolazimo do zaključka da je postojao veliki broj prilika da se život formira i na drugim planetama. Zašto tom životu onda nema ni traga i kakve bi bile vanzemaljske civilizacije s naprednijom tehnologijom od naše?

I dalje bez odgovora

Postoje tri tipa civilizacije na skali ruskog (i sovjetskog) astronoma Nikolaja Kardaševa:

  • Tip 1 civilizacija, odnosno planetarna civilizacija, bila bi u mogućnosti da pristupi svoj energiji i resursima na svojoj planeti. Naša civilizacija se trenutno nalazi na skali od 0,73 i do tip 1 civilizacije bi mogla doći u narednih 100 godina, po rečima čuvenog teorijskog fizičara Mičija Kakua.
  • Tip 2 civilizacija, odnosno zvezdana civilizacija, bila bi u mogućnosti da koristi svu energiju matične zvezde. U teoriji je to moguće pomoću Dajsonove (Friman) sfere koja bi bila napravljena oko same zvezde.
  • Tip 3 civilizacija, odnosno galaktička civilizacija, bila bi u mogućnosti da koristi i upravlja energijom na nivou cele galaksije. Takva tehnologija bila bi za nas nezamisliva i praktično bi mogla da nas zbrišu s lica Zemlje u trenutku.

Nikolaj Kardašev (Vikipedija)

Kada bismo uspeli da pošaljemo našu vrstu da kolonizuje galaksiju, tako što bi generacije i generacije putovale svemirom, trebalo bi nekoliko miliona godina da to uradimo, što nije mnogo s obzirom na veličinu i starost same galaksije. I da je to neko do sada uradio, sigurno bismo primetili. S obzirom da potencijalno postoje milioni planeta s mogućnošću za život samo u našoj galaksiji, vraćamo se na pitanje s početka – gde su svi? Sada dolazimo do Fermijevog (Enriko) paradoksa, na koji ne postoji odgovor.

Možda postoji i neka civilizacija
trećeg tipa koja osmatra univerzum
i uništava civilizacije koje
napreduju dovoljno da ih ugroze.

Ovaj paradoks se zasniva na tzv. „velikom filteru“. On predstavlja barijeru koju je veoma teško prevazići, a pogubna je za sam život. Postoji nekoliko ideja od kojih su jedne manje, a druge prilično strašne.

Prva jeste da postoji „veliki filter” koji smo mi uspešno prevazišli, dok je dosta planeta zaostalo na nekom nivou. Može biti da je dosta teže za život da se razvije na nekoj planeti nego što smo prevashodno mislili što ne bi bilo iznenađenje, s obzirom da nismo potpuno sigurni koji su sve uslovi potrebni za pokretanje života. Moguće je da je rani univerzum bio prilično nasilan, s eksplozijama i haosom, da život nikako nije mogao da se razvije, sve dok se prilike nisu smirile i nije postojala mogućnost da se planete ohlade. Kolikogod zvučalo manje verovatno, ovo bi značilo da smo mi među prvim, ako ne i prva civilizacija u univerzumu!

Enriko Fermi (Vikipedija)

Druga ideja govori o tome da su filteri tek pred nama. Ovo je već prilično strašno. Možda smo prošli kroz nekoliko filtera, ali postoji par koji su za život nepremostivi. To može biti globalno zagrevanje ili neka supertehnologija u budućnosti čijom aktivacijom se uništava planeta i život na njoj. Takođe, varijacija ovoga bila bi da postoji i neka civilizacija trećeg tipa koja osmatra univerzum i uništava civilizacije koje napreduju dovoljno da ih ugroze.

Velika praznina

Kolikogod ovo pitanje civilizacija u univerzumu bilo zanimljivo, uvek se moramo osvrnuti i na manje popularnu mogućnost – sami smo u univerzumu. Možda je ovih 90 milijardi svetlosnih godina u prečniku prazno, bez bilo čega da nam uzvrati poziv ili odgovori na poruku. Možda smo imali sreće da se na našoj planeti razvije život i ako dopustimo da izumre, ničega živog više neće biti u ovom neograničenom prostoru. Utom slučaju, moramo uložiti napore u nastanivanje ostalih planeta dok ne bude kasno.

Možda na nekim planetama postoje
ruševine i ostaci tih civilizacija
za koje nikada nećemo saznati.

Međuzvezdano putovanje, iako moguće, prilično je zahtevno. Potrebno je mnoštvo resursa, perfektna strategija i volja ljudi da održavaju život na svemirskom brodu generacijama, dok ne stignudo zvezde od interesa. Kada bismo i to uspeli da postignemo, opet ostaje prilično nemoguće da izvršimo invaziju neke planete koja je nastanjena naprednom civilizacijom, pa bi takva misija bila veliki rizik.

Ono što treba uzeti u obzir jeste vreme. Univerzum je star, kao što smo već utvrdili, a život na Zemlji postoji bar 3,6 milijardi godina, gde istorija naše vrste počinje od pre 250.000 godina, s tim da koristimo današnju tehnologiju tek mrvicu tog vremena.

Možda postoje civilizacije koje su postale tip 2 ili tip 3, ali su izumrle pre nego što smo se mi pojavili. Možda na nekim planetama postoje ruševine i ostaci tih civilizacija za koje nikada nećemo saznati. Kroz istoriju života na našoj planeti 99% svih vrsta je izumrlo i nije nerealno da se to desi i našoj vrsti. Stoga je moguće da se isto to desilo brojnim inteligentnim bićima i da je to ciklus života u univerzumu.

Ne treba, takođe, razmišljati u pravcu da je vanzemaljski život kao i naš ili da se njihova logika može primeniti na našu, bez obzira što su prirodni zakoni za sve isti. Naša sredstva komunikacije mogu biti previše primitivna za vanzemaljsku vrstu i zato ne možemo da ih spazimo ili da im se javimo, a niti oni da ugledaju nas.

Razlika u napretku može biti tolika da bi oni nas gledali kao što mi gledamo na životinje. Kako možemo da sečemo šume, čije drveće predstavlja dom za mnoge vrste, za naše potrebe i bez osvrtanja na potrebe samih životinja, tako i neka tip 3 civilizacija može videti našu planetu kao potencijal za resurse i energiju, bez osvrtanja na nas. Kolikogod ovo sumorno zvučalo, mora se uzeti u obzir i ne smemo biti arogantni misleći da smo najinteligentnija bića u univerzumu.

Matrjoškin mozak

Sledeća mogućnost bila bi da jednostavno napredne civilizacije nemaju potrebu da troše vreme za nastnjivanje drugih planeta širom galaksije, već da su izgradile megastrukturu pod nazivom „Matrjoškin mozak”. Ovakva megastruktura, sagrađena oko crvenog patuljka mogla bi da bude održiva na desetine triliona godina. U nju bi bilo moguće da se otpremi svest i da tako civilizacija živi u simuliranom univerzumu gde bi život bio savršen.

Ono što je za nas neizvesno, jeste da ne znamo koje su granice tehnologije. Da li smo blizu limita ili nas tek čeka supertehnologija koja bi nas učinila toliko naprednim, da bi ovo sada što imamo bilo primitivno?

Ipak smo mi ne tako davno napravili tranziciju ka tehnološkom dobu. Pre par stotina godina smo smatrali da smo centar univerzuma i da se sve okreće oko naše Zemlje. Bez obzira što smo od tada načinili veliki korak napred, moramo još dugo da koračamo kako bismo mogli da iskoristimo univerzum u punom i spektakularnom izdanju.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar