SRICANJE ISTORIJE

PARIMEJNIK STEFANA PRVOVENČANOG

1.109 pregleda
Ćirilična trijada (NBS)

Pored „Miroslavljevog jevanđelja” i „Vukanovog jevanđelja”, „Beogradski parimejnik” zaslužuje važno mesto u trijadi najstarijih sačuvanih knjiga pisanih ćirilicom.

„Beogradski parimejnik” je knjiga rane srpske srednjovekovne pismenosti, reprezentativna ne samo po svom formatu nego i po oblicima slova i bogatom ukrasu. Danas se čuva u Narodnoj biblioteci Srbije kao rukopis iz prve četvrtine 13. veka. Iako postoji u svom krnjem obliku, sa četrdeset posto od nekadašnje celine, i postojećih 108 listova svedoče o nekadašnjem, a i sadašnjem, monumentalnom izgledu i lepoti.

Sa ostalim vrednim dokumentima iz
Beograda, u vihoru Prvog svetskog rata
evakuisane su i srpske rukopisne knjige.
Dugo je smatrano da je poput mnogih
rukopisa stradao u vihoru rata.

Početkom 20. veka usledili su burni istorijski događaji, nalik onima iz prethodnih vremena, kada su umetnički predmeti i stare dragocenosti nestajali u zbegovima, paljenjima i hitnim premeštajima. Zajedno sa ostalim vrednim dokumentima iz Beograda, u vihoru Prvog svetskog rata evakuisane su i srpske rukopisne knjige koje su pripadale staroj Narodnoj biblioteci na Kosančićevom vencu. Među njima je bio i „Beogradski parimejnik”. Dugo je smatrano da je poput mnogih rukopisa stradao u vihoru rata.

Ustavno pismo (NBS)

Međutim, akademici Dejan Medaković i Dimitrije Bogdanović su 1969. godine, zahvaljujući pomoći Kristijana van den Berka, profesora slavistike na Univerzitetu u Bohumu u Nemačkoj, i odlukama tadašnje jugoslovenske vlade, verifikovali deset srpskih srednjovekovnih rukopisa i jednu moldavsku povelju, koji su se do tada nalazili u privatnom posedu. Tako je izbegnuta njihova umalo kobna sudbina i posle više od pola veka vraćeni su tamo gde pripadaju. Šta nam otkriva ova dragocena knjiga?

Na večernjim služenjima

Parimija na grčkom jeziku označava poučnu priču, poslovicu ili pripovedanje. U bogoslužbenom kontekstu to su izabrani odlomci iz „Starog zaveta” i „Novog zaveta”. Od 14. veka, kada se uvodi pun tekst iz „Svetog pisma”, Parimejnik kao posebna knjiga na bogosluženjima gotovo da nestaje, a parimije su pridodate minejima i triodima. Danas u crkvi imamo čitanje parimeja uglavnom na večernjim bogosluženjima.

Povoljan splet okolnosti, pronalazak „Beogradskog parimejnika” i njegovo vraćanje u maticu i višegodišnja istraživanja arheografa Biljane Jovanović Stipčević i saradnika iz Narodne biblioteke Srbije i profesora Univerziteta u Beogradu promenila su sliku o ulozi i značaju te knjige i važnosti proučavanja tog kodeksa u istoriji slovenskog, donekle i grčkog parimejnog teksta.

U nizu istraživanja koje je Biljana Jovanović Stipčević sprovodila od sedamdesetih pa sve do devedesetih godina dvadesetog veka, možemo zapaziti nekoliko tokova, od kojih su dva glavna. S jedne strane, ona je vredno sakupljala opisivala i sistematizovala rukopisnu građu, pripremajući se tako za jedno kritičko izdanje rukopisa, a s druge strane, proučavajući strukturu grčkog i slovenskog teksta, ona je šire razmatrala problem „Parimejnika”, posmatrajući ga kao fenomen, riznicu koja sadrži u sebi hrišćansku filozofiju i teologiju i jedan od važnih ishodišta umetničkog srednjovekovnog izraza, pre svega književnog i religioznog oblikovanja religiozne misli.

Publikovano naučno kritičko izdanje donosi integralan tekst, kakav je sačuvan u rukopisu, poštujući dvostubačnost teksta, raspored prema redovima, interpunkciju, kao i mnoge rešene skraćenice, leksička, morfološka i ortografska pitanja. Ozbiljan prikaz te studije objavljen je u uglednom slavističkom časopisu „Vizantinoslavikˮ. Kritičko izdanje je nagrađeno nagradom Vukove zadužbine za nauku i umetnost 2006. godine.

Osim „Beogradskog parimejnika”, postoje i „Srpski parimejnik” iz druge četvrtine 13. veka (koji se nalazi u Rusiji), „Hilandarski parimejnik” iz istog vremena, „Dečanski parimejnik” s početka 14. veka i „Parimejnik iz Crkoleza” s kraja 14. veka. Oni čine celinu sačuvanih srpskih parimejnika.

Pisan na pergamentu

Za razliku od 12. veka, kada se ‒ nalazeći se izmeću Ugarske i Vizantije ‒ borila za nezavisnost, u 13. veku Srbija je već postala nezavisna država sa velikim međunarodnim ugledom. Godine 1217. iz Rima je dobijena kraljevska titula za Stefana Prvovenčanog;  godine 1219. Sveti Sava je otišao u Nikeju, gde se izborio za autokefalnost crkve. Ti događaji su bili od presudnog značaja za dalji razvoj srpske države. Smatra se da je „Beogradski parimejnik” nastao u okolini srpske srednjovekovne prestonice Ras, u vreme kralja Stefana Prvovenčanog.

Na preostalim listovima, kojih je ukupno
108, prepoznajemo sačuvanih pet zastavica
i osamdeset inicijala. Linearne arabeske
karakteristične su za većinu.

Pored „Miroslavljevog jevanđelja” i „Vukanovog jevanđelja”, „Beogradski parimejnik” zaslužuje važno mesto u trijadi najstarijih sačuvanih knjiga pisanih ćirilicom. Na preostalim listovima, kojih je ukupno 108, prepoznajemo sačuvanih pet zastavica i osamdeset inicijala. Linearne arabeske karakteristične su za većinu. Predstave pasa i ptica, ljudskih figura i hibridnih zveri iz mašte ‒ kentaura, zmajeva i grifona ‒ obogaćene su spletovima biljnih i geometrijskih formi. Nemaju direktne veze sa tekstom uz koji stoje, ali njihove skrivene poruke naslućuju se u okvirima antičkog, hrišćanskog i istočnjačkog shvatanja sveta onog vremena.

„Beogradski parimejnik” pisan je ustavnim pismom na pergamentu. Ukrasi i slova su izvedeni uglavnom mrkim, ređe crvenim mastilom. U nedostatku podataka o naručiocu i pisarima, nameće se pretpostavka da je bio namenjen dvoru, episkopskoj ili možda katedralnoj crkvi.

(Ivanka Kovačević, RTS)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar