RASPINJANJE MUDROSTI

PRAATOM IZ NIGDINE

2.936 pregleda
Kosmos kao lopta (NSF)

Stvaranje Kosmosa (Sveta), ako već prihvatamo da je on stvoren, bio bi čin stvaranja bitka iz ništavila. To je stvaranje nečega iz ničega, ili reda iz haosa, ukoliko haos poistovetimo s ništavilom, što se u nekim mitovima o stvaranju čini. Dalje, stvaranje Kosmosa je u svim mogućim varijantama čin koji se, ako izuzmemo bogove, odvija bez svedoka. Zbog toga svaki opis stvaranja ili početka Kosmosa ima nekog smisla samo ako postoji u formi mita o stvaranju; sve ostalo se može smatrati neshvatljivo pretencioznim. To ostalo je verovanje da se snagom racija, a to znači instrumentima naučne spoznaje, u nekom limitu, nekom ekstrapolacijom spoznatog u vreme pre vremena, može doći do naučne istine o stvaranju Kosmosa.

Prof. dr Ljubo Ristovski

Kada mi, pripadnici zapadne civilizacije, govorimo o Kosmosu, koji jeste i u kome jesmo, time iskazujemo samo spoznato po nama, tj. govorimo samo o onome što smo omeđili granicama do kojih seže naše iskustvo. U tom smislu gledano, spoznajna pretpostavka našeg kartezijanskog duha je da je istina antropološka kategorija, što znači da ne postoji istina sama po sebi, nego da ona uvek ishodi iz ljudskog iskustva. Zato za istinama, onim koje nazivamo naučnim, tragamo i otkrivamo ih uvek u Kosmosu u kome jesmo, jer nikakvih nama dokučivih istina izvan njega ne može biti. Ipak postojali su i uvek će postojati i oni koji veruju da se do suštinskih spoznaja ne dolazi uvek tako, nego se one izabranima meću nama obznanjuju, ili oni takve spoznaje prepoznaju u onome u čemu su one samo simbolički nagoveštene.

Naučnik za istinom traga,
svestan da je ona nezavisna
od njega, dok Demijurg
istinu objavljuje.

Svaka istina koja ne ishodi iz ljudskog iskustva, tj. koja se odnosi na nešto što je izvan granica do kojih ono seže, neminovno je objavljena, a onaj koji je objavljuje preuzeo je ulogu Demijurga, ili njegovog ovosvetskog poslanika. Naučnik za istinom traga, svestan da je ona nezavisna od njega, dok Demijurg istinu objavljuje. Zanimljivo je, a možda i neočekivano, da je među savremenim naučnicima, a posebno među fizičarima, sve više onih koji istine objavljuju, umesto da ih otkrivaju, jer ih artikulišu na osnovu analize sadržaja, koji su, bar nekim svojim delom, izvan granica dosega našeg iskustva. Za njih ovde kažemo da imaju demijurški sindrom, jer objava svake istine, koja je u datom trenutku eksperimentalno neproverljiva, evidentna je manifestacija tog sindroma.

Objavljene istine

Brojne objavljene istine, pre svega one koje ishode iz savremenih kosmoloških teorija, nepobitno ukazuju da naučnici, pre svega fizičari, sve više objavljuju istine, umesto da tragaju za njima, odnosno sve češće se ponašaju kao demijurzi, a sve manje kao objektivni istraživači. Postojanje tog sindroma treba prihvatiti ne samo kao datost, kao što je datost i činjenica da postoji nespoznati, pa i nespoznatljivi deo realnosti, nego i kao prirodnu neminovnost, tj. prirodnu potrebu ljudskog duha da luta izvan granica dosega racia.

Teorija fizike je neprestano
u bliskom kontaktu sa
metafizikom, jer sebe
širi otimajući od nje.

Pritom ne treba da čudi da su i fizičari među onima koji nisu odoleli demijurškom sindromu, jer su zbog prirode svog posla u neprekidnom traganju po inficiranim uskim prostorima, koji dele realnost od metarealnosti, odnosno fiziku od metafizike, pa im se lako može desiti i da odlutaju u zaumne prostore metafizike.

Eksperiment u fizici jasno određuje granice ljudskog iskustva, odnosno granice koje razdvajaju fiziku od metafizike. Međutim, neporecivo je i da teorija, tragajući u blizini tih granica, u svojim pokušajima da oblast fizike proširi, da otme nešto od onoga što se dotle smatralo nespoznajnim i predmetom metafizike, često zalazi u domene iza tih granica. Drugim rečima, teorija fizike je neprestano u bliskom kontaktu sa metafizikom, jer sebe širi otimajući od nje. Fizički eksperiment joj određuje horizont koji ne sme ispustiti iz vida, jer će u suprotnom nepovratno otploviti u magično privlačne metafizičke prostore, ispunjene razumski nepojmljivim transcendencijama, što se često i dešava.

Transcendentno u fizici se nikad ne obznanjuje u fizičkim eksperimentima, nego je uvek skriveno u jednačinama teorijske fizike, pa odatle i izranja. Iz njih ne samo da izranjaju transcendentna ponašanja, poput singularnih – o kojima će kasnije biti reči, nego i transcendentni, odnosno pretpostavljeni (hipotetički) entiteti, poput tahiona, etra, partona itd. Transcendentni su svi hipotetički entiteti, jer takvo je sve što je izvan dosega ljudskog iskustva. Drugim rečima, pretpostavljena realnost je, u biti, metarealnost, a svaka fizička teorija, koja je zasnovana makar i na jednom jedinom pretpostavljenom entitetu, neminovno je metafizička.

Jezik jednačina

Pošto zapis naučnih spoznaja mora biti jednoznačan, jer nauka ispituje i zapisuje samo ono što je unutar dostignutih granica ljudskog iskustva, to bi trebalo da se u njemu koriste ogoljena značenja reči, bez značenja koja se pretpostavljaju ili podrazumevaju. Međutim, to ne samo da nije tako, nego je nauka, posebno fizika, oformila specifičan simbolički zapis svojih spoznaja koji, strogo uzevši, ne daje opis (zapis) spoznatog, nego sama omogućava da se definiše ključ za njegovo što jednoznačnije poimanje.

Drugim rečima, matematička
istina ne mora biti, istovremeno,
i fizička istina.

Reč je o matematičkom zapisu spoznatog u fizici, odnosno o fizičkim jednačinama. One jesu ključ za poimanje onoga na šta sa odnose, ali samo za onog ko taj ključ zna da koristi, odnosno za fizičare. Preciznije rečeno, formule u fizici, povezujući neke simbole sa eksperimentalnim podacima, nude kriterijume na osnovu kojih se može doći do iskaza o realnom Kosmosu i, što je vrlo značajno, omogućavaju da se ustanovi istinitost tih iskaza.

Simbolički jezik fizičkih jednačina nije fizički sam po sebi, jer sve što je u njemu fizika, tj. sve što nije matematika, apriori je implicitno pretpostavljeno, a suštinski je neiskazivo sredstvima tog jezika. Ovo potvrđuje činjenica da laiku, tj. onom koji fiziku ne zna, fizičke jednačine ništa ne govore. Nije dovoljno formalno poznavanje reči ovog simboličkog jezika, da bi se iščitalo ono što govore. Naime, fizičke jednačine su smislene simboličke celine, kojima se zapisuju saznanja o objektivno postojećem Kosmosu, ali one se same po sebi nikada ne odnose na neki određeni fizički proces ili fenomen.

Na primer, u poznatoj jednačini koja povezuje silu i ubrzanje F=ma, F se ne odnosi na konkretnu silu, nego na bilo koju silu, kao što masa m nije masa konkretnog tela, nego bilo kog tela. Zanimljivo je uočiti da je pismo jezika fizičkih jednačina slično kineskom pismu, jer slo¬vima ne odgovaraju foneme, nego fizički pojmovi, kao što u ki¬neskom jeziku pojmovima odgovar¬aju piktogrami. Zato fizi¬čar jednačinu F=ma ne posmatra i iščitava fonemski kao ef jednako m puta a, nego pojmovno kao sila je jedna-ka proi¬zvodu mase i ubrzanja

Prirodni, fizički opravdan zahtev da u svakom naučnom istraživanju treba poći od eksperimentalnih data, a zatim utvrditi koordinaciju sa odgovarajućim simbolima, tj. rečima simboličkog jezika fizičkih jednačina, jeste zahtev koji nije inherentan samom jeziku, nego je izvan njega. Primera radi, fizički kriterijumi istinitosti, po kojima se razvrstavaju fizička i nefizička rešenja, nisu u samom jeziku fizičkih jednačina, nego ishode iz analize eksperimentalnih podataka. Drugim rečima, matematička istina ne mora biti, istovremeno, i fizička istina, odnosno istiniti iskazi simboličkog jezika fizičkih jednačina, kod kojih kriterijum istinitosti ishodi iz logike samog jezika, ne moraju biti fizički istiniti.

Ukalupljeni Prokrust

Štaviše, da problem bude veći, često nije moguće utvrditi da li su takvi iskazi i fizički istiniti, jer se mnogo puta dešavalo, dešava se i sada, da ne postoje eksperimentalne pretpostavke za fizičku proveru istina, koje je teorija ponudila, sledeći logiku jezika fizičkih jednačina. Pomenimo sada kao primer tzv. Big Bang teoriju, tj. teoriju Velikog praska o nastanku Kosmosa, a pominjaćemo je i kasnije.

Sa stvaranjem savremenog simboličkog jezika fizičkih jednačina, čije pravo rađanje počinje sa pojavom diferencijalnog i integralnog računa, stvorena je specifična mapa spoznatih fizičkih prostora, koja je fizičarima omogućila istraživanja realnog bez realnosti, odnosno eksperimentisanje bez laboratorije i eksperimentalnih uređaja. Naime, u simboličkom jeziku fizičkih jednačina prepoznat je snažan instrument apstraktne spoznaje, generator apstraktnih, metarealnih svetova, koji mogu, ali ne moraju imati veze sa realnim svetom (Kosmosom).

To ne treba da čudi, šta više očekivano je, jer simbolički jezik fizičkih jednačina, kao i svaki drugi jezik, jeste živa duhovna tvorevina, koja neprekidno izrasta i sama iz sebe, nezavisno od svog tvorca, saglasno inicijalnim logičkim pravilima, ali i generišući nova.

Nije mali broj savremenih
fizičara opčinjenih bogatstvom
mogućih opcija koje nude
njihove jednačine.

Upravo zato, to je jezik koji nudi mnogo više od onoga čemu je prevashodno namenjen, a to je zapis spoznatih istina o realnosti. Iako formule nisu iskazi o realnom Kosmosu, nego samo utvrđivanje koordinacije između simbola i eksperimentalnih data, ipak jesu iskazi kojima se može generisati slika nekog metarealnog Kosmosa.

Nije mali broj savremenih fizičara opčinjenih bogatstvom mogućih opcija koje nude njihove jednačine, koji polazište za svoje teorije nisu tražili u realnosti i spoznatom, nego u mogućem, tj. u onom što ishodi iz jednačina kao takvih. To su lutalice po vlastitoj metarealnosti, koja im samo delom, ili u potpunosti, izranja iz fizičkih i matematičkih jednačina, pokušavajući, poput Prokrusta ovog vremena, da ukalupe realnost u njih. Značajni i zanimljivi primeri koji pokazuju da je moguće da takvo pregnuće urodi plodom jesu jednačine Ajnštajnove teorije relativnosti, koje su ishodište radikalno novih poimanja Kosmosa u kome jesmo, Maksvelove jednačine elektrodinamike, iz kojih se iznedrio realitet elektromagnetnog polja, i osnovne jednačine BCS teorije superprovodljivosti, koje su objašnjenje za observabilno našli u neobservabilnom.

Nedohvatni fenomeni

Osnovne jednačine Ajnštajnove teorije relativnosti, tj. one koje su ponudile novi način poimanja prostora i vremena, ne samo da nisu imale ishodište u onome što je dotle bilo spoznato o realnosti, nego su, u trenutku kada su obznanjene, nudile radikalno novu sliku o njoj. Te jednačine su već svojom pojavom poslužile kao generator metarealnog Kosmosa, jer su u to vreme, a i dugo nakon toga, opisivale pretpostavljenu realnost, odnosno Kosmos koji je bio izvan dosega iskustvene spoznaje.

Naime, virtuelna stanja,
koja su u biti neobservabilna,
neminovno su metarealna.

Vremenom je ustanovljeno da je ponuđena slika i fizički istinita, što je, s jedne strane, dokaz Ajnštajnove genijalnosti ili intuicije, odnosno, s druge strane, ilustracija neizmernih mogućnosti samog jezika fizičkih jednačina.

Maksvelove jednačine elektrodinamike su imale ishodište u spoznatom, odnosno bile su, u izvesnom smislu, generalizacija mnogih već stečenih partikularnih spoznaja, ali su, istovremeno, iz sebe iznedrile, tada samo pretpostavljeni realitet elektromagnetnih talasa i elektromagnetnih polja. Do Hercovih otkrića, koja su eksperimentalna potvrda Maksvelove teorije, pojam elektromagnetnog talasa bio je neminovno transcendentan, pa stoga, formalno uzevši, mogao je biti predmet istraživanja metafizike, ali ne i fizike. Šta bi se desilo, da je tako zaista bilo, odnosno šta bi bilo da je fizika izbegavala da se bavi onim, čemu se mogla pripisati bilo kakva metafizička odrednica?

Za razliku od prethodna dva primera, koji pokazuju da se samom analizom fizičkih jednačina mogu generisati neke suštinske odrednice realnosti, odnosno da simbolički jezik fizike omogućava da se spozna i nespoznato, objašnjenje superprovodljivosti, koje daje BCS teorija, pokazuje da fizika ponekad poseže i za metarealnim argumentima koje nalazi u simboličkom jeziku fizičkih jednačina. Naime, virtuelna stanja, koja su u biti neobservabilna, neminovno su metarealna, jer su izvan dosega iskustvene spoznaje. Ta stanja izranjaju iz formalne analize fizičkih jednačina i njihove modifikacije, koje se jednim delom zasnivaju na metodama matematičke hirurgije, a drugim delom na prokrustovskom natezanju čistog razuma da shvati da se neobservabilno može videti u observabilnom.

Neiskazivi umu nedohvatni metafizički fenomeni (meta-fenomeni) se i u realnom Kosmosu poigravaju sa naučnom spoznajom naučnika, kao što se đavo poigrava sa objavljenom verom vernika. Ovde pod pojmom meta-fenomen podrazumevamo observabilnu pojavu (zato je fenomen), u kojoj se ispoljavaju ponašanja, koja se nikako ne mogu objasniti na naučno prihvatljiv način (zato je meta). Takvi meta-fenomeni u fizici su i singulariteti, odnosno pojave u kojima se ispoljava tzv. singularno ponašanje posmatranog fizičkog sistema.

Fizički sistemi, kod kojih je registrovano singularno ponašanje, koje se po nečemu tumači kao jedinstveno (singularity = jedinstvenost), imaju neka zajednička svojstva, koja se najlakše mogu opisati na primeru feromagneta, tj. svima poznatom stalnom magnetu.

Taj tačkasti praatom sa
beskonačnom masom postoji
u nigdini, jer prostor i vreme
nastaju tek posle njegove eksplozije.

Tipični fizički singulariteti u fizici se registruju kod sistema u kojima se pod određenim fizičkim uslovima dešava tzv. fazni prelaz II vrste, pri čemu se svojstva sistema pre prelaza suštinski razlikuju od svojstava posle prelaza.

• Feromagnetik na sobnoj temperaturi se može posmatrati kao skup prostorno uređenih magnetića, koji su poređeni u istom pravcu i smeru. Ako se zagreje iznad neke kritične temperature Tc, na kojoj se dešava tzv. fazni prelaz II vrste, prostorna uređenost sistema praktično trenutno nestaje. Ali ako feromagnet ponovo ohladimo, čim se dostigne temperatura Tc, magnetići će se ponovo prostorno urediti.

• U tački faznog prelaza postoji najmanje jedna fizička veličina, koja prema važećim jednačinama postaje beskonačna, pri čemu se u eksperimentalnim merenjima registruje skokovita, ali konačna promena te veličine. Kod feromagnetika ta veličina je tzv. specifični toplotni kapacitet. Drugim rečima, beskonačnosti u fizici realno ne postoje, nego izranjaju iz fizičkih i matematičkih jednačina.

• Teorija i fizički zakoni koji se odnose na feromagnet ispod kritične temperature Tc nisu primenljivi u temperaturskoj oblasti iznad nje i obrnuto.

• Fizički sistem u tački faznog prelaza ispoljava negentropsko ponašanje, odnosno ponašanje suprotno univerzalnom Drugom zakonu termodinamike. Po tom zakonu svaki fizički sistem prepušten sam sebi spontano prelazi iz stanja sa više reda u neuređenija stanja, pa tako do stanja potpunog haosa. Međutim, feromagnetik zagrejan iznad kritične temperature Tc, prepušten sam sebi, ohladiće se do ispod Tc i tako preći iz stanja sa prostorno haotično raspoređenim magnetićima u stanje u kome su oni potpuno uređeni.

Danas bez sumnje najpoznatiji singularitet, koji izranja iz jednačina savremenih kosmoloških teorija, jeste pretpostavljeni praatom tzv. Big Bang teorije nastanka Kosmosa (teorija Velikog praska). Ova singularnost se odnosi na hipotetičko stanje, koje neposredno prethodi samom činu stvaranja (nastanku) Kosmosa. Po pretpostavkama, zasnovanim na jednom od mogućih tumačenja rezultata kosmičkih posmatranja koji pokazuju da se Kosmos širi, zaključeno je da je on nastao eksplozijom tačkastog praatoma, u kom je bila skupljena sva njegova masa, sa beskonačnom gustinom i na beskonačnoj temperaturi. Taj tačkasti praatom sa beskonačnom masom postoji u nigdini, jer prostor i vreme nastaju tek posle njegove eksplozije. Gde nema prostora i vremena, ne može biti ni materije, jer ona je uvek negde i u nekom vremenu. Dalje, ako je neka materija i postojala, otkud i u čemu je ona, kako i zašto je eksplodirala.

Iskušenja Velikog praska

Brojni su problemi sa kojim je suočena Big bang teorija. Pre ostalih problema, iz njenih jednačina izranjaju singulariteti. Gde su u jednačinama nepojmljive i nemerljive beskonačnno velike i beskonačno male fizičke veličine, tu su i singulariteti jer beskonačnost je matematički pojam, lišen bilo kakvog fizičkog smisla. Uprkos toj dobro poznatoj činjenici, Big Bang teorija postulira da je singularitet početno stanje procesa razvoja Unuverzuma, pri čemu singularitet nije i ne može biti fizičko stanje. Pored svega navedenog, Big Bang teorija protivreči Drugpm zakonu termodinamike, jer razvoj Kosmosa posle eksplozije praatoma se odvija negentropskom smeru – od haosa (eksplozija) ka redu (hemijski elementi, galaksije, planetni sistemi, biljke, životinje, čovek…).

Ostalo je bez odgovora
pitanje u kakvom je prostoru
i vremenu postojao ili
nastao taj praatom.

Opustimo li se, vođeni maštom po njenoj volji, možemo zaključiti da su singulariteti svojevrsni realno postojeći portali, iako protivreče Drugom zakonu termodinamike. Negentropskim prelazom kroz takav portal neuređeni fizičkim sistem spontano prelazi u stanje većeg reda, za koje ne važe stare teorije već su potrebne suštinski nove, nova fizika, nova nauka. Ima osnova da tvrdimo da je život nastao prelazom nekog složenog, neživog fizičkog sistema kroz neki singularitet-portal, koji je doveo do nastanka danas nama najuređenijim sistemima. Verovatno je i u tom procesu temperatura igrala važnu ulogu jer živi sistem, na primer čovek, opstaje u uslovima koji mu omogućavaju da temperaturu održi u relativno uskom temperaturskom intervalu između 36 i 37 stepeni.

Svaka teorija o postanku Kosmosa, ma kakva bila naučna težina koja joj se pridaje, mora da sadrži i neke mitološke elemente. Drugim rečima, i teorije savremene fizike o postanku Kosmosa ne mogu da izbegnu, bar u nekom svom delu, mitološku konotaciju. One samo naizgled predstavljaju racionalno prihvatljive eksplikacije pretpostavljenih, jer drugih i ne može biti, scenarija o događajima koji su svakako izvan ljudskog iskustva. Tako, aktuelna Big Bang hipoteza o nastanku Kosmosa, koja se pretenciozno naziva teorijom, nudi odgovor da je naša prostorno-vremenska stvarnost, uključujući naravno i vreme i prostor, nastala nakon Velikog praska praatoma. Ostalo je bez odgovora pitanje u kakvom je prostoru i vremenu postojao ili nastao taj praatom.

Istini za volju, hipoteza Velikog praska ne elaborira sam početak stvaranja, već ono što se dešava neposredno posle njega. Čemu takva lažna ograda da se ne bavi početkom, a polazište joj je pretpostavka da je u početnom trenutku sva masa Kosmosa bila skupljena u praatom bez dimenzija (tačku) sa beskonačnom gustinom mase, tako da u njemu, saglasno teorijama savremene fizike, uopšte nisu važili postojeći zakoni fizike. Postavljaju se logična pitanja da li može postojati ikakav fizički zakon koji bi važio za telo bez dimenzija i da li se može govoriti o bilo kakvim fizičkim svojstvima tačkastog tela, odnosno materijalnog entiteta bez dimenzija, koji je bez atributa kao što su veličina, količina, kretanje, stanje. nije veliki a nije ni mali.

Materija bez atributa

Zato su u tom Kosmosu pojmovi prošlosti i sadašnjosti bili besmisleni. Čak i da je postojalo nešto pre Velikog praska, to nije nikako moglo da utiče na ono što je počelo da se dešava sa Velikim praskom. U tom smislu se može reći da je vreme stvoreno (počelo) u Velikom prasku, jer se pre toga o njemu ne može govoriti. Znači, ako je i postojalo nešto i pre prapočetka, i ako se za to nešto može vezati i postojanje nekog vremena, ono u kauzalnom smislu ne može imati veze są našim vremenom, stvorenim u Velikom prasku.

Suštinski gledano, teorija
Velikog praska kao da je
zasnovana na Božjem planu
po kom je svet stvoren.

Sve ovo podseća na metafizičku teoriju o stvaranju sveta verovatno napoznatijeg alhemičara Roberta Fluda. On u procesu stvaranja sveta (Kosmosa) razlikuje predhaotično stanje od haotičnog. Stanju haosa prethodi stanje Velike tmine, koje predstavlja stanje neoformljene materije (materia prima). Materia prima je bez atributa kao što su količina, dimenzija, kretanje. Za nju se ne može reći ni da je mala, a niti da je velika, niti da stoji, a niti da se kreće, baš kao i praatom teorije Velikog praska. U stanju haosa, koje nastaje iz stanja Velike tmine, postoje četiri osnovna alhemijska elementa (voda, vazduh, vatra i zemlja), a prisutni su i svi antagonizmi (sve sile) između ovih elemenata. Slično u teoriji Velikog praska, u toj fazi postoje osnovne elementarne čestice i sile međusobno interakcije.
Uobičajeno shvatanje pojma vremena se ne može odvojiti od kosmogonijskih predstava i mitova o stvaranju Kosmosa. Ovaj stav je prisutan i u teološkim tekstovima. Po Svetom Augustinu vreme je svojstvo Kosmosa kojeg je Bog stvorio, pa stoga nije moglo postojati pre tog stvaranja. Drugim rečima, vreme je nastalo kad i Kosmos. Početak Kosmosa je početak i vremena, kao što sa nestankom Kosmosa nestaje i vreme. Samo je Bog vanvremenski, a sve stvoreno, kao deo stvorenog Kosmosa, uronjeno je u vremenu. Ovo religijski zasnovano verovanje, a i mnogo drugih, prepoznajemo i u naučnim stavovima teorije Velikog praska. Suštinski gledano, teorija Velikog praska kao da je zasnovana na Božjem planu (Sapientia Dei) po kom je svet stvoren.

Carska se ne proverava

Pomenuli smo prethodno da eksperiment u fizici jasno određuje granice ljudskog iskustva, odnosno granice koje razdvajaju fiziku od metafizike. Naučni eksperimet, poput realnog amalgama, metarealno preobražava u realno, nefizičko rešenje u fizičko, naizgled nenaučnu hipotezu u naučnu teoriju, jer pruža neporecive, vrhovne naučne kriterijume istinitosti. Reč je ovde o tzv. naučno ponovljivim eksperimentima, tj. o eksperimentima koji, iako obavljeni u različitim laboratorijama ali pod istim eksperimentalnim i fizičkim uslovima, daju istovetne rezultate.

Istini koju obznani naučni
tim CERN-a, neminovno se
pripisuje atribut neporeciva
naučna istina.

Galileju je za obavljanje njegovih eksperimenata bila dovoljna strma ravan i nekoliko kuglica, Hercu već komplikovaniji i skuplji stakleni balon sa tri elektrode ispunjen živinom parom, a kako je vreme odmicalo i nauka napredovala eksperimentalna oprema je postajala sve složenija i skuplja. Vremenom je postala preskupa za pojedince, zatim za mnoge naučne institucije, danas je skupa i preskupa i za mnoge države, a postoje i jedinstveni eksperimentalni sistemi, poput akceleratora CERN, koji je međunarodno vlasništvo jer je njegovu izgradnju finansiralo 22 države.

Svedoci smo da se u naučnim institucijama koje se bave fundamentalnim fizičkim problemima, pre svega fizike elementarnih čestica i kosmologije, dešava proces svojevrsnog raslojavanja. Dok je do pre nekoliko decenija svaki fizički eksperiment bio ponovljiv, jer je mogao biti obavljen u više naučnih laboratorija, danas smo suočeni sa činjenicom da se uvećava broj izuzetno skupih pa zato i neponovljivih eksperimenata, koji se mogu obaviti u samo u jednoj laboratoriji, kakvi su, na primer, eksperimenti na akceleratoru CERN.

Istini koju obznani naučni tim CERN-a, neminovno se pripisuje atribut neporeciva naučna istina, jer je niko drugi ne može proveriti i time, eventualno, poreći. Postoji li neka suštinska razlika između ovako obznanjene naučne istine i bilo koje demijurški objavljene istine? Ne postoji, ma koliko insistirali na a priori postuliranoj pretpostavci da se ne sme sumnjati u istinitost tako objavljenih naučnih istina, jer u nauci se uvek verovalo ponovljivom eksperimentu, a nikad časnoj reči ili neponovljivom eksperimentu. Carska se ne poriče niti proverava, ali svakakvih je careva i carskih istina, a svaka prava naučna istina je jedinstvena, proverljiva i zato neporeciva. Naučnih podvala je oduvek bilo i uvek će ih biti. Zato, sve dok nije zadovoljen uslov ponovljivosti, svaki obznanjeni eksperimentalni rezultat, dobijen u samo jednoj naučnoj laboratoriji, ne može biti naučno prihvatljiv.

O autoru

Stanko Stojiljković

3 komentara

  • Kad profesor pri kraju svog zanimljivog članka, koji me posebno raduje jer i on raspravlja o singularitetima, kad kaže da je Galileju za eksperimente bila dovoljna strma ravan i nekoliko kuglica a „Hercu već komplikovaniji i skuplji stakleni balon sa tri elektrode ispunjen živinom parom,“ tu svakako ne misli na Hajnrih Herca, koji je 1888. eksperimentalno konstatovao elektromagnetne talase, nego na Gustava (1887–1975), koji je tim eksperimentom sa živinom parom 1913. zajedno sa Frankom (Džems, 1882–1964) dokazao Borov model atoma: da prima energiju prelaskom elektrona na višu orbitu, zrači je njegovim padom na nižu, dok uopšte ne zrači kad je elektron na stabilnoj orbiti, te tako nema „ultraljubičaste katastrofe“ spontanog survavanja elektrona u jezgro atoma.
    Milan D. Nešić

  • Klasične antinomije, zabluda koja se neizostavno sadrži u svakom prirodniom zakonu, jer taj isti zakon ishodi iz metafižičke premise. Međutim, zaključak nije nužna kauzalna posledica polaznih pretpostavki matematičkih i čulnio logičkih sudova.
    Kant upozorava da se čuvamo zabluda u čiju zamku često upadamo kad nastojimo da dođemo do metafizičkih istina, jer su i same utemeljene u apriornom.
    Mošda je najbliža definicija kosmosa dokučena Heraklitovom mišlju. Taj kružni tok,ima svoj logos, i on je ciklična evolucija esencije u egzistenciju podložnu propadanjeu (umiranje) i gašenju i kako nastajanje (rađanje) i nestajanje su dava stanja iste nužnosti večnog kretanja. Heraklit dovodi u vezu to večno kruženje kad kaže : „Ovaj svet (kosmos), za sva bića jedan te isti, on se sa merom pali i gasi i on u kružnim ciklisima uvek prolazi kroz ista vrata.
    Priošlost je za nas nespoznatljiva isto kao i bidućnost. Vreme ima samo jedan tok.

  • Fenomenalni tekst. Bravo.
    Ako bi Veliki prasak uporedili sa nastankom čoveka, a nastali kosmos bio objašnjivo samo sa stanovišta atributa inteligencije, jer je to ona različitost koja ga izdvaja, ne bi bilo, uz pomoć tih atributa (zakonitostima) objašnjavo postojanje svega pre čoveka. Čovek zna svoj početak.
    Ali mi znamo da proističe iz Sveta Života, i da nam ne predstavlja problem uspostavljanje razvojne veze sa životinjama. Čak šta više, umemo da raspoznamo i razvojnost i naše posebnosti, intelekta, kroz Životinjski Svet. A našu sazdanost i kao razvojnost kao deo uspešnosti održanja života koja postoji i kod biljke.
    A ako bi kao svoju opštu odrednicu umesto intelekta uzeli Ljubav, razvojnost ljubavi, možda bi bili u stanju da zatvorimo i u razvojnost pre Velikog praska. I to bez potrebe prizivanja u pomoć Boga. Ne koristiti Boga da pokriva naše neznanje. Znati reći „Ne znam“. Ali želim da znam. Ali dok ne saznam, svakako mogu da volim. I neznanje, gle čuda, mi neuskraćuje sposobnost osećanja ljubavi.

Ostavite komentar