SRICANJE ISTORIJE

PRVI SRPSKI SVETLOPIS

1.040 pregleda
Kneginja Julija (Anastas Jovanović)

„Mogu, dakle, reći da sam u celom slavenskom svetu ja prvi koji sam počeo da se zanimam fotografijom”, zapisao je u svojoj autobiografiji Anastas Jovanović (1817-1899), prvi fotograf, litograf, a prema mišljenju mnogih, i prvi dizajner i primenjeni umetnik sa ovih prostora.

Kameru je prvi put video u Beču, na Akademiji Svete Ane na koju ga je Miloš Obrenović poslao da se školuje nakon što je Jovanović izrezao slova za prvi srpski bukvar i tako omogućio njegovo štampanje.

Zahvaljujući svom interesovanju za fotografiju, u to vreme još neispitan i nesiguran medij, Anastas iza sebe ostavlja zabeležene portrete mnogih značajnih ličnosti svoga doba. Među njima su Vuk Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Milica Stojadinović Srpkinja (za koju ga je Vuk Karadžić kritikovao kako ju je načinio 25 godina starijom i na sve to ružnom, iako se ova litografija danas smatra jednom od najlepših), Ilija Garašanin, Đura Daničić, Branko Radičević, Miloš i Mihailo Obrenović, Aleksandar Karađorđević i još mnogo poznatih, ali i manje poznatih ljudi. Najbolji način da se nov medij populariše i unese u svakodnevnu upotrebu video je najpre u fotografisanju elite, a potom i običnog sveta.

Pored fotografije i litografije koje
su mu bile primarne delatnosti, bio
je veoma dobar i u crtanju, bakrorezu,
heraldici, vajarstvu, terzijskom zanatu
(zanat krojenja i ukrašavanja narodnih
nošnji koji danas polako nestaje),
oblikovanju nameštaja, nakita i
ukrasa, ali najpre u tipografiji koja
ga je zapravo i proslavila.

U to vreme nije samo fotografija kao novi medij bila neuobičajena, već i slikanje izbliza gde se lik stavlja u prvi plan tako da mu se fizičke i psihološke karakteristike mogu lako razaznati dok je na osnovu odevanja moguće prepoznati i stalež kom je pripadao. Pored ljudi, kamerom je beležio i događaje, ali i gradove, najviše Beograd i Beč u kom je studirao. Tako je bio prvi koji je Kalemegdan, ulice, pristanište i reke Beograda zabeležio i sačuvao na fotografijama.

Anastas Jovanović (autoportret)

Sticajem srećnih okolnosti, što nije tako čest slučaj, skoro cela kolekcija njegovih fotografija čuva se u muzejima. Trenutno su u Beogradu povodom 200 godina od rođenja Anastasa Jovanovića otvorene dve izložbe. Prva, sa fotografijama i litografijama, nalazi se u Konaku kneginje Ljubice i biće otvorena do 28. januara 2018.

Na drugoj, u Muzeju primenjene umetnosti, mogu se videti originalni nacrti za izradu dekorativnih sakralnih i profanih predmeta kao i njihova ostvarenja u vidu svećnjaka, čajnika, samovara, fotelja, bombonijera itd. „To su prva dizajnerska rešenja kojima je Jovanović, prenoseći evropsku kulturu kod nas, uticao na oblikovanje ukusa srpskog građanstva”, kaže autorka izložbe Jelena Perać. Ova izložba biće otvorena do 31. januara 2018. godine.

„Njegov rad je spoj formalnog akademskog obrazovanja i veština koje je sam sticao zahvaljujući svom radoznalom i svestranom karakteru. Tako je jednog dana u Beču otkrio i kameru. Video je te prve gerotipije koje su bile izložene u akademiji gde se školovao i prosto se zainteresovao i tražio od mentora da mu kupi kameru, a on će mu to vraćati u određenim ratama. To je bio tada još neispitan mediji u koji umetnici nisu imali mnogo poverenja. Pre svega, nisu bili sigurni u trajnost fotografije, pa su se i dalje radije držali sigurnih tehnika kao što je bila recimo, litografija, u to vreme veoma popularna”, objašnjava autorka izložbe.

Višemedijski umetnik

Litografija, koja je u Jovanovićevo doba bila veoma popularna i cenjena, tehnika je slikanja na kamenim pločama. Nastala je krajem 18. veka, a njen slučajni izumitelj je nemački dramski pisac, Alojz Zenefelder, koji ju je nazvao još i hemijskim štampanjem, jer je to jedina grafička tehnika zasnovana na hemijskim, a ne fizičkim reakcijama. Naime, ovu tehniku otkrio je u potrazi za jeftinijim načinom štampanja svojih tekstova. Tako je jednom prilikom pisao tušem po kamenoj ploči. Kada je završio, oprao ju je sapunicom i vodom i primetio da je tokom spiranja voda bežala sa površina koje su bile pod tušem.

Knez Mihailo, Vuk Karadžić, Njegoš

Iste te površine su kasnije ujedno jedine primile boju koju je nakon pranja naneo. Ostatak mokre ploče ju je jednostavno odbijao. Tako je nastala litografija, koja se i nakon otkrića fotografije 1839. godine cenila kao sigurniji i večniji mediji i davana joj je prednost u odnosu na fotografiju koja će se još dugo boriti za svoj status među umetnicima. To, ipak, nije sprečilo Anastasa da među prvima upotrebi fotografiju i tako u slikama zabaleži srpsku istoriju 19. veka ovim najsavremenijim medijem. Ipak, treba napomenuti da je fotografiju koristio kao pomoćno sredstvo za izvođenje litografije. Sve ove ličnosti koje je fotografisao je posle zapravo prevodio u tehniku litografije.

Pored fotografije i litografije koje su mu bile primarne delatnosti, bio je veoma dobar i u crtanju, bakrorezu, heraldici, vajarstvu, terzijskom zanatu (zanat krojenja i ukrašavanja narodnih nošnji koji danas polako nestaje), oblikovanju nameštaja, nakita i ukrasa, ali najpre u tipografiji koja ga je zapravo i proslavila.

Kao petnaestogodišnji dečak dolazi iz rodne Bugarske u Beograd gde se zapošljava kao šegrt u Državnoj štampariji i uči za slovolivca. Tu je izrezao pisana slova za prvi srpski bukvar koji je potom štampan u Kragujevcu. Veoma brzo ga primećuje Miloš Obrenović, sa kojim uspostavlja jako dobar odnos kao i sa čitavom dinastijom Obrenović, i zahvaljujuću umešnosti koju je pokazao u tipografiji vladar ga šalje u Beč na Akademiju Svete Ane. Tamo je bio pod starateljstvom Vuka Karadžića, koji je zajedno sa knezom Mihailom bio njegov najstroži kritičar, ali i podrška.

U Beču je primarno učio bakrorez, ali kako je shvatio da je previše skup i komplikovan, posvećuje se litografiji kao mnogo jednostavnijoj i za izvođenje jeftinijoj tehnici. „On je bio deo tadašnjeg državnog projekta ‛planirane elite’ u okviru kog su mnogi naši intelektualci slani u inostranstvo na obrazovanje i sticanje veština koje bi posle prenosili u Srbiju i radili na unapređivanju države”, kaže Jelena Perać.

Političko delovanje

Kad je došlo do smene i kada su Karađorđevići preuzeli vlast, Anastas Jovanović je izgubio svoje blagodajanije, odnosno stipendiju, i bio primoran da se bavi komercijalnijim delatnostima kako bi zaradio i mogao da se izdržava. Njegova svestranost i brzo savladavanje novih tehnika olakšali su mu izlazak na kraj sa novonastalim životnim okolnostima. Tako je počeo da radi po porudžbinama.

Pokreće veoma značajan litografski
projekat – „Spomenici Srbski”.
Zamislio je da u okviru projekta objavi
dvanaest svezaka od kojih bi svaka
sadržala po četiri litografije (tri
portreta i jedan istorijski događaj).

Pravio je nacrte za predmete koje su najverovatnije izrađivale bečke zanatlije. Izdržavao se takođe i od litografije. Bio je umetnik koji je umeo da unovči znanje. Tako je uspeo da ostane u Beču sve dok se nije vratio u Srbiju zajedno sa dinastijom Obrenović i postao upravitelj dvora kneza Mihaila.

Njegovim najplodonosnijim periodom smatra se vreme koje je proveo u Beču, posebno razdoblje između završetka akademije 1846. i povratka u Beograd 1858. godine. Mada nije bio u lošim odnosima ni sa porodicom Karađorđević, čitav život bio je veoma naklonjen Obrenovićima, a posebno Milošu i Mihailu Obrenoviću iz velike zahvalnosti na podršci koju su mu pružili kao sasvim mladom, neafirmisanom umetniku.

Milica Stojadinović Srpkinja

„Pratio je evropske trendove i donosio ih u našu sredinu”, kaže Jelena Perać. „On je bio jedan od mnogih koji su to radili. Čini mi se da njegov značaj leži u tome što je bio prvi akademski obrazovani umetnik koji je to svoje akademsko znanje, poznavanje i savladavanje crteža kao osnovnog likovnog elementa primenio za prva dizajnerska rešenja u Srbiji.”

Kao što je kod nas širio duh i ukus Evrope, tako se i u Beču trudio da upućuje tamošnju javnost u srpsku kulturu i zbivanja. Pokreće veoma značajan litografski projekat – „Spomenici Srbski”. Zamislio je da u okviru projekta objavi dvanaest svezaka od kojih bi svaka sadržala po četiri litografije (tri portreta i jedan istorijski događaj), dok bi pored slika stajali kraći opisi. Tako je planirao da slikovito i tekstualno ispriča i zabeleži istoriju Srba od 1847. godine.

Međutim, bečka cenzura ga je sprečila zabranivši dalje izdavanje nakon svega četiri objavljene sveske. Vraća se u Srbiju 1859. godine i potpuno posvećuje politici i poslu dvoroupravitelja. Nakon što je 1868. godine knez Mihailo Obrenović ubijen u kočijama ka Košutnjaku, Anastas Jovanović se povlači iz javnog života u svoju umetničku radionicu i tu provodi većinu vremena u samoći sve do  smrti 1899. godine.

(Anđela Mrđa, CPN)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar