JUNGOVSKI PREDELI

RASKOLJNIKOVLJEVO KONJČE

788 pregleda

I ovaj san, i podlegli konj, gomila i dečak sa ocem u centru sela, možda je sve laž, pogotovo u konotaciji analiza koje su do sada ispredane upravo o ovom događaju koji ni to nije i ne može biti, a opet, u snu, samom snu kao snu, snu koji je laž nad lažima i to laž koja nas tera da joj sami verujemo dok nas čula varaju, krije se apsolutna istina. Samo je treba videti.

Filip Milošević

Equus ferus caballus, pripitomljeni, domaći konj. Konj je prva životinja koju je čovek pripitomio, prvi ne poraz prirode, već kontakt sa istom. Veza koja traje milenijumima omogućila je uzajamnu zavisnost jedne životinje od druge, integrišući svoje svetove jedne u druge. Kontakt koji čovek preko konja ostvaruje sa prirodnim svetom, ne samo da je prvi nego je i najduži, neprekidan, te konj u suštini postaje, u pravom slislu reči, čovekov prijatelj, partner i za dugo vremena, pogon koji koristi razvoju civilizacije.

Početkom industrijalizacije u Evropi, putevi prirode i čoveka kao i organskih pogona u odnosu na neorganse, razilaze se. Kratko, idustrijalizacija raskršćava s prirodom i od čoveka pravi nešto drugo?

Primer

Konji u mlinovima u engleskoj (statistika industrije piva 1802-1848). London je krajem 18. i početkom 19. veka imao između 140 i 180 velikih pivnica. U proseku, 300.000 barela piva proizvodila je svaka od njih, koristeći pogon na neorganske materije (industrijske, parne mašine i klipove).

Pre pojave industrijalizacije u mlinovima za proizvodnju piva maksimalan učinak bio je tri puta manji, nešto preko 100.000 barela. Za proizvodnju 100.000 barela, potrebno je 50-60 jakih grla, uz svu prateću brigu i uslove koje organski pogon sa sbom nosi (higijenske, zdravstvene, troškovne…), a da bi na isti pogon, u hipotetičkom smislu, jer prostora nije bilo fizički, prizveli 300.000 barela, bilo bi potrebno aproksimativno 150-180 grla.

Pripitomljeni konj (Vikipedija)

Aproksimativna svetska populacija konja procenjuje se da danas ne prelazi 65 miliona grla. Ako je uzdati se u formalne podatke o svetskoj humanoj populaciji, ona iznosi nešto preko 7 milijardi. U toj računoci, na jednog konja dolazi 108 ljudi. Populacija konja 1800. samo u Evropi bila je 14 miliona, a ljudi ne više od 150 miliona. Dakle, 11 ljudi po konju, samo u Evropi na pragu industrijalizacije.

Industralizacije koja je umnogome potpomognuta korišćenjem zaprežne stoke i najviše, upravo konja. Industrijalizacije koja je konja, u ekonomskom kontekstu, marginalizovala jer je vrednost prehrane i održavanja bila veća od proizvodnje koju grlo može izvesti.

Rusija

Ranije – gubitak Krima i neadekvatna disperzija snaga, kao i deficit oružja, pokazao je Aleksandru da reforme koje su krenule početkom veka u Evropi moraju uzeti zamah i u Ruskoj carevini. Godine 1861. na snagu stupa uredba o emancipaciji (Krasjanskaja reforma – Aleksandar II).

Većina analiza tvrdi da je Mikolkino
ponašanje i odnos prema konju simbolika
odnosa koji Raskoljnikov ima prema
zelenašici. To je, možda, na nekom od
nivoa (slojeva) razumljivo. Međutim,
personifikacija sebe u snu u trećim
licima nije uobičajena, pogotovo jer
Raskoljnikov sebe sanja kao malog dečaka
koji stoji pored oca, on ne može biti
Mikolka ni u prenosnom značenju.

Krasjanskaja formalno oslobađa potlačene ne bi li se stvorila nova radnu snagu, pri tom ne dozvoljava serfovima da poseduju zemlju već imaju isključivo pravo na sopstvenu slobodu koja se ogledala u slobodi kretanja, slobodi da se venčavaju bez dozvole i da sami, u meri kojoj mogu. upravljaju svojim životima. Kako im nije dato na upravljanje zemljište, opcije koje su im preostale bile su oskudne i ogledale se u sledećem: mogli su da nastave rad kod vlastelina i zemljoposednika kod kojih su i do tada radili, samo bez dotadašnjeg tipa nadoknade u vidu smeštaja i obroka… u kom slučaju bi nastavili rad ali uz finansijsku kompenzaciju.

Aleksandar Drugi (Vikipedija)

Problem je što je kompenzacija za rad bila toliko mala da se poslodavcima više isplatilo da radnike plate nego da ih u polurobovskom odnosu drže i hrane, kuće i brinu im o bazičnim uslovima života. Druga opcija, bila je da tzv lutajuća radna snaga, na koju je carska uprava računala, neće ostati na selima, već će hrliti u fabrike pri većim centrima, gde će, uz pomoć istih, ubrzano razviti industriju potrebnu da se stignu ili prestignu tadašnji rivali – Francuska, Nemača i Britanija.

Time Carevina staje u korak sa razvijenim svetom, ali cenu plaćaju niži staleži koji i čine veći deo populacije. Takođe, raskid sa prirodnim elementima još je očigledniji u Rusiji utoliko što se, za razliku od zapadnih zemalja gde se u istu ušlo relativno postepeno, u Rusiji u industrijalizaciju uskočilo hitno, bez razmišljanja, a sama industrijalizacija potpomognuta je artificijalno sredtsvima poput socijalnih mera nalik steroidima. Od sela i ruralnih regija, kuda su se kretali novooslobođeni, uskoro građani, usput su leševi životinja ukrašavali pejzaš, ispraćajući svojim trulim telima one koji se u te krajeve više nikad neće vratiti.

San

O sva četiri Raskoljnikova sna u delu, brojne su analize, od sva četri, san o konjčetu, kako se Fjodor M. Dostojevski izrazio, jeste najanaliziraniji. Da li zbog toga što je sanjan pred izvršenje dela, zato što je prvi, ili zato što je najslojevitiji.

Fjodor Dostojevski (Vasilij Grigorevič Perov)

Ukratko, većina analiza tvrdi da je Mikolkino ponašanje i odnos prema konju simbolika odnosa koji Raskoljnikov ima prema zelenašici. To je, možda, na nekom od nivoa (slojeva) razumljivo. Međutim, personifikacija sebe u snu u trećim licima nije uobičajena, pogotovo jer Raskoljnikov sebe sanja kao malog dečaka koji stoji pored oca, on ne može biti Mikolka ni u prenosnom značenju. Mikolka, posmatrači i ostali na taljigama, samo su reprezenti vremena koje je izvotopereno do najgnusnijih razmera, gde se, upravo kroz simbol simbioze čoveka i prirode predstavlja stanje duha čovečansta, ne samo u Rusiji – ne sme se zaboraviti da je ovo književno delo pisano u celosti u Zapadnoj Evropi, a ne u carskoj Rusiji, te se isti simboli i poruke mogu primeniti uvek i svuda, čemu svedoči život dela posle toliko vremena i njegova skoro konstantna aktuelnost.

Na kraju, Raskoljnikov se gadi čina mučnog ubijanja konja, ne podržavajući Mikolkin postupak već ga osuđuje, prilazi konju i gleda ga u umorne, mrtve oči. Ako išta, konj je simbol Raskoljnikova, utoliko jer je ovaj odsečen od ostatka sveta koga se gadi, gnuša i plaši, a koji u snu reprezentuje gomila. Ali, suštinska poruka sna leži u najtransparentijem, površinskom sloju koji je ujedno i najdublji, a koga, iz nekog razloga, niko nije preterano analizirao.

Konj ne može da povuče taljige koje se pune sve više ljudi sa svih strana, bivaju sve teže, konj je nejak, dobija sve više batina i postaje sve slabiji dok na kraju ne izdahne pod teretom koji ne može da povuče, teretom sve brojnijih ljidi koji su pozivani da se popnu na taljige i otežaju ih. Upravo to je percepcija duha čoveka koji razume raskid, validan ili ne, sa prirodom, gde se, simbolično, od prirode odrodio, i ne samo to, ona, predstavljena u konju, najstarijem i najbližem čovekovom saputniku i biću koje je čoveka bukvalno na leđima iznelo, biva mučki odbačena i uz smeh ubijena. Priroda je pala pred industrijom. Čist vazduh zamenili su gasovi, drveće i šume zgrade i naselja i putevi i parkinzi i fabrike i dimnjaci, konja vozila sa što više konjskih snaga… a čoveka, uistinu onog pravog čoveka, zamenila je gomila.

Kada se Razumihin, u nespretnom i pijanom udvaranju Dunji, Raskoljnikovljevoj sestri, poziva na svoju teoriju o lažima („…svi lažu, neka lažu, joj, ja volim kad me lažu, ako, i treba, i ja lažem, lažem, jer nas laž jedino od zveri razlikuje, oni imaju instinkt i ne mogu da lažu a mi možemo, zato neka, na kraju, istina u lažima počinje, i svaka laž vodi do istine, a istina je uvek tu i nikamo ne može pobeći, ne treba je zato odmah juriti, jer laž je samo prolazna, zato treba naučiti i znati lagati, i opet, bolje je živeti svoju laž nego tuđu istinu… ”).

I ovaj san, i podlegli konj, gomila i dečak sa ocem u centru sela, možda je sve laž, pogotovo u konotaciji analiza koje su do sada ispredane upravo o ovom događaju koji ni to nije i ne može biti, a opet, u snu, samom snu kao snu, snu koji je laž nad lažima i to laž koja nas tera da joj sami verujemo dok nas čula varaju, krije se apsolutna istina. Samo je treba videti.

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Dragi Stipe, obavestićemo Filipa Miloševića da vas dvojica uspostavite vezu. Stanko Stojiljković

Ostavite komentar