RASPINJANJE MUDROSTI

RAZUM LEVO, UM DESNO

6.448 pregleda
Zauvek podeljeni (Vikipedija)

Zbrka je potpuna, jer se i jednom i drugom pojmu često pripisuju karakteristike oba pojma. Postoje tekstovi u kojima su ti pojmovi razdvojeni, tako da se umu pripisiju više spoznajne funkcije, a razumu niže, ali to je samo vraćanje na stavove Sv. Tome Akvinskog i Imanuela Kanta.

Prof.dr. Ljubo Ristovski, ekspert Instituta za bioenergetska merenja i istrazzivanja

Prof. dr Ljubo Ristovski

Zvanična medicina, sa svojim kanonima dobre prakse, je u potpunosti zasnovana na na razumskoj, tj. racionalnoj spoznaji. To se najbolje ogleda u njenom analitičkom raščlanjivanju ljudskog tela na organe, tkiva, ćelije, pa sve do molekula i atoma. S druge strane, tradicionalna (alternativna) medicina, koja je zasnovana na intuitivnoj, nadrazumskoj spoznaji, ljudsko telo posmatra kao celinu, nesvodljivu na svoje delove. Prema Imanuelu Kantu, razum je uža i niža, a um šira i viša spoznajna moć.

Pojam uma u tekstovima zapadnjaka
se implicitno, a još češće
eksplicitno, poima kao deo razuma.

I ovlašno prelistavanje brojnih sajtova na internetu, u kojima se pominju pojmovi razum i um, pokazuje da se teško može naići na definicije gde se ta dva pojma ne poistovećuju, a još teže na dve sadržajno iste definicije tih pojmova. Zanimljivo je, ali i vrlo indikativno, da u engleskom, francuskom i španskom, jezicima naroda koji su kolonizovali druge i nametali svoje kulturne i religijske obrasce po skoro celoj planeti, ne postoje posebne reči za razum i um. Još preciznije, nemaju reč za um.

Pojam uma u tekstovima zapadnjaka se implicitno, a još češće eksplicitno, poima kao deo razuma. Tako se uz osnovno značenje pojma razum, da je to sposobnost razboritog (logičkog) mišljenja, poimanja i rasuđivanja, dodaje da razum takođe označava i više kognitivne funkcije ljudskog uma. Nailazi se i na definiciju uma, opet neodvojive od razuma, prema kojoj je um sposobnost misaone obrade razumski prikupljenih i obrađenih, čulno percepiranih podataka.

Uža i niža, šira i viša

Današnja nauka se priklonila shvatanju da je svo naše saznanje zasnovano na razumski obrađenim empirijskim podacima, prikupljenim na šim prirodnim ili produženim čulima, odnosno naučnim instrumentima. To je u skladu sa aktuelnim naučnim shvatanjem da je stvarnost samo ono što je u dosegu naših čula, ili naučnih instrumenata. Sve ono što se dešava u umu, a uglavnom se ne kaže šta to jeste, tretira se kao subjektivni tok svesnosti, tj. kao epifenomen – uzgredna, sporedna pojava, koja prati važnijie razumske procese.

„Svo naše saznanje počinje čulima,
prelazi od njih na razum i završava
se umom”. (Imanuel Kant)

Eksperimenti s ljudskim mozgom, kod koga su veoma slabe veze između leve i desne moždane hemisfere, pokazali su da se osoba sa takvim mozgom ponaša kao dvojna ličnost. Sa svakom od te dve ličnosti može se komunicirati nezavisno. Rezultati ovih eksperimenata pokazuju da smo svi mi dvojne ličnosti, koje su jače ili slabije povezane, zavisno od veza između naših moždanih hemisfera. Pošto je podatak o ovom eksperimentu naveden u jednom naučnom radu, bez navođenja refernce, ličnom sumnjam da je on izveden kako je opisan, ali nema mesta sumnji u dvojnost čovekove ličnosti, odnosno svesti. Na to je prvi ukazao Sveti Toma Akvinski u 13. veku.

U svojim teološkim raspravama on pravi razliku između uma (intelekta) kojim se neposredno (intuitivno) saznaje istina, i razuma (racia) koji zaobilazno (diskurzivno) dolazi do istine. Pri tome, umu se pripisuje viša, a raciu niža spoznajna moć: „Bića koja poseduju punu umsku snagu, npr. Bog i anđeli, ne trebaju razum, jer istinu spoznaju jednostavnim motrenjem…”

Slično je i mišljenje velika filozofa Imanuela Kanta: „Razum je uža i niža, a um šira i viša spoznajna moć”. On smatra da razum analizira i sređuje iskustvena fakta, tj. građu dobijenu posredstvom čula, dok se uopšte ne bavi iskustvom, nego u razumski sređene pojmove svojim neiskustvenim idejama unosi više jedinstvo.

Drugim rečima, za Kanta je razum saznajna moć kojom misaono analiziramo i oblikujemo čulne spoznaje, odnosno stičemo znanja o čulima dostupnoj realnosti (svetu, stvarnosti). Um je pak. sposobnost zaključivanja i sinteze, tj. saznajna moć koja nam omogućava saznanja iznad granica mogućeg, tj, dostupnog čulima. Jednostavnije rečeno, da citiramo Kanta: „Svo naše saznanje počinje čulima, prelazi od njih na razum i završava se umom”.

Nauka samu sebe poriče

Danas je nauka strogo sekularna i neumno analitička, tako da je potpuno razumska. Poriče sve što je u misaonom smislu nerazumsko, kakvi su religija, a u znatnoj meri i umetnost. Naime, za razliku od vremena Sv. Tome Akvinskog i Imanuela Kanta, kada su razmatrani religija i doživljaji religioznosti, znači nadčulno i nadrazumsko, danas se nauka svojom sekularnošču potpuno ogradila od svega toga. Kako su spoznaje o tim pojavama bile vezane za um, nauka je, prestavši da se bavi njima, prestala da se bavi i umom.

Savremena pragmatična nauka Zapada,
suočena s problemima na koje nema
prave odgovore, kao što su značaj i
doživljavanje vere i umetnosti, mentalne,
tj. misaone aktivnosti deli u dve grupe.

Međutim, i dalje postoje religije, još se govori o nadčulnim, ekstrasenzornim fenomenima, a nauka ostaje analitički, nerazumski dosledna, da se svime time ne bavi. Ako se i bavi, ni čini to u spoznajnom, nego ignorantskom smislu, uvek trudeći se da pobija, ali ne i da proverava. Ništa se naučno referentno, kako se u nauci kaže, ne može naći o svemu tome, a niti o umu. Sve što se o umu kaže, ili se svodi na razumsko, ili se podvlači pod definiciju razumskog, kao uzgredno, tj. kao epifenomen.

Savremena pragmatična nauka Zapada, suočena sa problemima na koje nema prave odgovore, kao što su značaj i doživljavanje vere i umetnosti, mentalne, tj. misaone aktivnosti deli u dve grupe. U prvu grupu spadaju aktivnosti koje smatra interesno svrsishodnim, jer služe zadovoljenju nužnih ljudskih potreba, a u drugu grupu spadaju bezinteresno-svrsishodne aktivnosti, čije je svrha zadovoljenje ličnih emocionalnih potreba, a služe pružanju zadovoljstva.

Bezinteresne i iracionalne sadržaje naše svesti, koje čine rečima neopisivi vera, emocije, ljubav, mržnja, strah i radosti, pragmatična nauka tretira kao odraz naših primitivnih, nerazumskih nagona i instinkata. Zato ih razdvaja od razumskog, potiskujući ih iz racionalne svesti u iracionalnu podsvest, za šta je dobro došao preterano slavljeni Sigmund Frojd. Ipak, ne postoji potpuna saglasnost, pa su prisutna i mišljenja da se razumsko (racionalno) i emocionalno (iracionalno) ne mogu tako rigidno razdvajati.

Sve je više tekstova u kojima je opis pojma razuma obogaćen, ali je to dovelo i do svojevrsne zbrke, jer se često razum i um izjednačuju, tj. tretiraju kao sinonimi. Zbrka je potpuna, jer se i jednom i drugom pojmu često pripisuju karakteristike oba pojma. Tako se za um kaže da je to aspekt svesti i intelekta doživljen kao kombinacija percepcije i misli (razumskog), zatim pamćenja, emocija, volje i mašte, uključujući sve kognitivne (racionalne) i nesvesne (iracionalne) procese. Ipak, postoje tekstovi u kojima su ti pojmovi razdvojeni, tako da se umu pripisiju više spoznajne funkcije, a razumu niže, ali to je samo vraćanje na stavove Sv. Tome Akvinskog i Imanuela Kanta, koji kao da su zaboravljeni u savremenoj, naglašeno pragmatično i strogo sekularno nastrojenoj nauci.

Ako se uzme malo od Imanuela Kanta i Sv. Tome Akvinskog, pa doda još ponešto, dolazi se do sledećih sažetih i sekularnih definicije razuma i uma, koje su prihvatljive čak i za naučni um:

  • Razum je misaona sposobnost, kojom se čulni utisci pretvaraju u iskustvene pojmove, sudove i sadržaje.
  • Um je aspekt ljudskog intelekta, koji se ispoljava kroz svesne i nesvesne misaone procese u kojima se operiše sa iskustvenim, genetski nasleđenim i arhetipskim sadržajima. Rezultati tih misaonih procesa nisu predvidljivi i jednoznačni, jer zavise od subjektivnih faktora, kao što su emocije i mašta.

Pod maštom, koja je se na svoj način ispoljava i u razumskoj ravni, ovde podazumevam sposobnost prepoznavanja raznih mogućnosti analize pomenutih sadržaja uma i razuma i ustanovljenih veza između njih.

Razdvojeni u dve hemisfere

Sv. Toma Akvinski i Imanuel Kant nisu locirali mesta u našem mozgu gde bi bili smešteni razum i um. Vremenom se empirijskim putem došlo do zaključka da je razum smešten u levoj, a um u desnoj moždanoj hemisferi. U stvari, ustanovljeno je da su moždane funkcije i aktivnosti raspodeljene između moždanih hemisfera, tako da se u desnoj hemisferi nalaze centri za vizuelnu komunikaciju, učenje, orijentaciju i prepoznavanje lica, a u levoj hemisferi centri za verbalnu komunikaciju, rešavanje logičkih operacija i komunikaciju.

Dve hemisfere (Vikipedija)

Dve hemisfere (Vikipedija)

Osnovna osobina osoba kod kojih je izraženija leva hemisfera je analitičnost i izrazita verbalna izražajnost, jer kad razmišljaju i odlučuju slede saznajni put od delova ka celini (induktivna spoznaja), što je tipična odlika savremenih naučnika. Vešti su sa rečima i brojevima, pa im zato dobro idu imatematika, logika, jezici, pisanje.

Iako često koristimo više jednu
stranu mozga, najčešće, zapravo,
balansiramo između obe hemisfere
(češće to rade žene nego muškarci).

Dobro se kontrolišu, organizovani su, precizni i tačni. Realisti su, studiozni i strpljivi pri donošenju odluka i uvek zaključuju na osnovu proverenih činjenica. Ignorišu nadrazumske, parapsihološke i druge ezoterične pojave, pojmove i entitete, jer je za njih stvarno samo ono što je dostupno ljudskim čulima i naučnim instrumentima. Njihova religija je nauka, u koju bezpogovorno veruju.

Osobe kod kojih je dominantna desna hemisfera, nisu vešti s rečima, zato uh teže pronalaze da jasno iskažu svoje misli, opišu svoja osećanja. Međutim, njihova osećajnost, sanjalaštvo, ne bi bolje opisale ni osobe sa izraženom levom hemisferom, jer često osećaju ono što ne osećaju ni drugi njima slični. Pored verbikalne komunikacije, loše stoje i se brojevima, ne idu im od ruke matematika, pisanje i jezici. Neobuzdano su maštoviti, zato i nadareni za sve grane umetnosti, naklonjeni vizuelnoj kominikaciji. Manje slušaju reči, a znatno pažljivije posmatraju, analiziraju gestove i mimiku. Vrlo često na taj način i zaključuju, pa im se često dešava da izbegavaju ili se priklanjaju osobi s kojom nikada nisu razgovarali i o kojoj ništa ne znaju.

Pored navedenog, neorganizovani su i neuredni, uvek nešto traže, zbog toga, a i bez toga, po pravilu kasne. Loši su planeri; ako planiraju, uglavnom se ne drže svojih planova. Ne odlikuje ih samokontrola, lako prasnu, pa i zaplaču. Kada razmišljaju i odlučuju, slede saznajni put od celine ka delovima (deduktivna spoznaja). Pre bi se moglo reći da uglavnom ne slede nikakav saznajni put, jer često odlučuju intuitivno, bez ikakve racionalne analize. Na kraju, za njih očekivano, interesuje ih sve što je nadrazumsko, parapsihološko, ezoterično. Za njih nije stvarnost sve što nauka kaže da postoji. Postoje i mnoge pojave koje su izvan dosega naših čula i razuma.

Iz prethodnog možemo zaključiti da je razumsko u nama smešteno u levoj moždanoj hemisferi, iz koje kontroliše, registruje i obrađuje čulne informacije, igra se brojkama i rečima. Sortira, koordinara, određuje pravila ponašanja, ali uvek na osnovu iskustvenih saznanja. Naš razum zna da ne smemo dirati vrelu plotnu, ne zato što je sam u sebi to spoznao, nego zato što smo bar jednom životu iskusili da je to tako.

U desnoj hemisferi je sedište našeg uma, jer iz nje izviru u našu svest ne samo iskustveni sadržaji, nego i ničim vidnim izazvane emocije i strahovi. Te emocije i strahovi su delom iskustveni, ali potisnuti u podsvest, a većim delom su nam preneti i u nas utisnuti genetskim nasleđem, a skriveni u dubokim nesvesnim arhetipskim naslagama. U umu nema reči i brojki, nema ni logike, samo su slike, boje, mirisi i zvuci. To je prostor imaginacije i intuicije, iz kog su izronila sva genijalna naučna i umetnička dostignuća, koja po svom spoznajnom iskoraku prevazilaze svaku razumsku spoznaju.

Iako često koristimo više jednu stranu mozga, najčešće, zapravo, balansiramo između obe hemisfere (češće to rade žene nego muškarci). Ako je tako, kada koristimo obe strane mozga naš mozak funkcioniše optimalno.

Jedne rečima, druge slikama

Razumske spoznaje se iskazuju rečima, čija su značenja u informacionom smislu izuzetno siromašna. Na primer, uzmimo reč jabuka. Kada je ja čujem, u sebi vidim žutu, slatku i mirišljavu delišes jabuku. Ali, jabuka može biti i zelena, ili crvena, slatka ili kisela, mirišljava ili ne, zatim meni može biti ukusna, a vama ne. Drugim rečima, kada čujemo tu reč, svako od nas prizove iskustvene čulne doživljaje neke konkretne jabuke. Oblik se može opisati rečima, boja delimično, ali pojmovi miris i ukus su rečima neopisivi. Štaviše, ono što je meni ukusno, vama ne mora biti, miris koji je meni prijatan, vama može biti čak i nepodnošljiv.

Kod nas zapadnjaka jezikom uma
govore slikari, muzičari i pesnici.
Da i pesnici, jer svojim čudesnim
prepletima reči u svoje stihove utiskuju
i značenja koja su razumski neobjašnjiva.

Iz prethodnog sledi da su reči sadržajno vrlo siromašne, iako razumski njima iskazujemo sva saznanja o svetu u kome jesmo, kao i o sebi. Suštinski gledano reč nije prenosnik informacija, nego deluje kao neka vrste šifre kojom, kada je čujemo, prizivamo odgovarajući iskustveni sadržaj, koji samo mi u sebi registrujemo. Njega ne čine reči, nego slike boje, mirisi i zvuci. To je iskustveni sadržaj, jer možemo prizvati slike pojmova, koje smo videli, osetili i čuli. Na primer, kada čujete reč mango, iako znate da je to nekakva voćka, ali ako je niste probali, nećete u sebi videti njegov oblik i boju, niti osetiti njegov ukus i miris.

A umne spoznaje, kako se one iskazuju? Naravno slikama, bojama, mirisima, ukusima, zvucima i emocijama. U umu su i sadržaji za koje smo prethodno rekli da se prizivaju šiframa, tj. rečima. To su iskustveni sadržaji, i samo se oni smišljeno, tj. na precizan način – određenom rečju, mogu prizvati . Svi ostali, a među njima i neiskustveni imaginativni sadržaji, najčešće se prizivaju neznanim mehanizmima. Stalno nam po umu šetaju razne slike i zvuci koje jedne druge prizivaju, nekim redom često lišenim logike. S jednim slikama u sebi izlazimo, s drugima se vraćamo. Slike se jedna na drugu nadovezuju, ne samo dok smo budni, nego i u snovima. Započeto samo od sebe u umu, retko se kada završi, jer je praćeno asocijacijama koje unutrašnju pažnju pomeraju na drugo. Što bujnija mašta, to veći haos u umu.

Kod nas zapadnjaka jezikom uma govore slikari, muzičari i pesnici. Da i pesnici, jer svojim čudesnim prepletima reči u svoje stihove utiskuju i značenja koja su razumski neobjašnjiva. Svako ko voli poeziju razumeće me kada kažem da je rečenica „Zvezda u velikom plavom krugu” isprazna konstatacija, a da je razumski slična rečenica, bolje reći stih Miloša Crnjanskog, koji glasi „Veliki plavi krug, a u njemu zvezda”, mnogo više od konstatacije jer nam izmešta um i misli u nebesko plavetnilo i razumski nepojmljive kosmičke dubine.

Za razliku od reči, koje su jednoznačne, slike su najčešće višeznačne, što znači da svako njihova značenja iščitava na svoj način. To se posebno odnosi na apstraktne slike. Ova napomena, kao i sve ovde rečeno o rečima i slikama, značajno je za razumevanje zapadnjačke i kineske duhovnosti, o čemu će kasnije biti dosta reči. Naime, kinesko pismo čine apstraktne sličice (logogrami, odnosno piktogrami), čija se značenja, osim u nekim posebnim slučajevima, ne mogu jednoznačno iščitati, što stvara nepremostive prepreke kod prevođenja kineskih tekstova na zapadne jezike, čije je pismo fonetsko. Na primer, u kineskom logogramu za Tao, koji je osnovni pojam taoizma, kineske filozofije i religije istovremeno, sami taoisti su prepoznali preko 30 različitih značenja.

O autoru

Stanko Stojiljković

2 komentara

  • Dobar tekst ali kao i svaki drugi koji kritikuje nauku nedorečen. U tekstu se favorizuje um šta god on značio i govori se o umnoj spoznaji sveta koja se manifestuje kroz slike, od celine ka delovima. Ne mogu da ne primetim da u takvoj definiciji uma ima mnogo slabosti. Uzmimo atom kao predmet posmatranja. Naučnici nemaju pojma kako on izgleda ali ga nekako umeju opisati. I na osnovu tog opisa danas čine čudesa. S druge strane nikada nisam video nekog umetnika ili vernika koji na bilo koji način doživljava atom. Vernici i umetnici, posebno do doba Prosvetiteljstva su izgleda uvek videli iste stvari što se svako može uveriti razgledanjem muzeja. Kasnije su se umetnici odvojili i počeli slobodno istraživati svoj um da bi stigli do nečega što zovemo moderna umetnost za koju ni najveći poznavaoci umetnosti nemaju šta lepo da kažu. Ta transformacija umetnosti od religijskih sadržaja do modernih nebuloza bojim se da ne govore ništa o posebnoj vrsti umne ingenioznosti umetnika. Bilo bi izuzetno interesantno i prihvatljivo tumačenje uma kao nadceline razuma da se desilo da crne rupe prvo otkrijemo na platnu umetnika a tek onda računajući tenzorima kroz Ajnštajnove jednačine ili da nam kakav umetnik da neku viziju atoma a ne da moramo statističkim metodama uz obilatu pomoć teorije verovatnoće da proučavamo njihovo ponašanje. Čudno je kako religiozni ljudi nemaju nikakve vizije o molekulima, atomima ili crnim rupama a redovno ih imaju o stvarima o kojima slušaju priče. Naravno da naš mozak radi na nama nepoznat način ali zbog toga i treba biti oprezan kada se govori o spoznajnim vrednostima religija ili umetnosti. Razmem naklonost prema tim sferama ljudske egzistencije ali nauka ipak ima neprikosnoveno mesto koje nikakvim relativizacijama ne može biti ugroženo.

    • Ajnštajn je bio i umetnik i religiozan – vernik, a naučio je i matematiku bez koje ne bi mogao ni da zamisli ni da formuliše svoje želje.
      Matematika se ne svodi na brojeve kao što pisac teksta zamišlja. Matematika ne postoji bez mašte, vizuelnog procesiranja i emocija, a pristupa joj se intuicijom, isključivo. Dedukcija je pre svega racionalna sekvenca – kojom se opravdava za tudje-opšte potrebe intuitivni (saznajni) prodor koji se dešava u bljesku.
      **
      Posle Higsa, usledili su intervjui sa grupom elitnih fizičara. Jedan mladji sa MIT, tom prilikom, izjavio je
      da je fizika Matematika i to bez ostatka.
      Matematičari veruju u neku specifičnu egzistenciju matematičkih konstrukata i svojstava. Religija Platonizma tu, u praksi, prevazilazi sve preostale varijante.
      Mada bi se moglo reći da Matematika hominida vuče poreklo iz prvobitnih potreba primitivnog čoveka, ne može se osporiti da se i novootkrivenom Matematikom dešifruju i razumeju dogadjaji iz početka sveta i nešto ranije.

Ostavite komentar