JUNGOVSKI PREDELI

ROB VLASTITE  SUDBINE

1.699 pregleda
Tomas Man (Vikipedija)

Da li je Tomas Man bio bezosećajni monstrum? Distancirani, uštogljeni usamljenik koji nikada ne gubi samokontrolu i koji ni sa kim nije bio na TI, čovek koji nikada nije upoznao lepotu prijateljstva? Hladni narcis koji je sate provodio u kupatilu lickajući se? Egocentrik, koji je padao u depresiju ako je aplauz bio prekratak ili dobijao napade besnila ako se neko usudio da mu uputi kritiku? Da li je bio osetljiv kao primadona i sujetan kao tenor?

Sanja Panfilov

U Nemačkoj postoje dve umetničke porodice koje su predstavljale i danas predstavljaju „intelektualno plemstvo” – porodica Vagner i porodica Man. Njihovo stvaralaštvo uticalo je, ne samo na umetnički nego i na politički i društveni život nemačke nacije. Umetničko delo Riharda Vagnera i Tomasa Mana i danas izaziva, u nemačkoj kulturnoj i istoriografskoj javnosti brojne polemike i kontraverze. Fascinantna je sličnost ove dve „dinastije” – otac podignut na nivo kulta, supruge kao alat, mnogobrojni potomci – talentovani, ali nesposobni da prežive u senci genija. Interesantna je činjenica da je Tomas Man čitav život bio fasciniran Vagnerovim delom, koje ga je inspirisalo u kreiranju mnogih literarnih junaka.

Celog života vukao je gvozdenu kuglu
tajne, osećanja krivice, emotivnog
poraza, frustracije zbog kukavičluka
da se preda svom vlastitom biću.

Mene je u slučaju „Tomas Man” zaintrigirala upravo intimna istorija te porodice, koja je bila žrtva dominantne i sveobuhvatne ličnosti oca, čoveka koji se ceo svoj život opsesivno ograđivao od spoljašnjeg sveta, istovremeno tražeći njegovo obožavanje i poštovanje: „Ja sam umetnik, glumac, zabavaljač, klovn – treba mi aplauz”, govorio je.

Njegov psihološki portret interesantan je upravo zbog antagonizama tela i duha, koji su ga proganjali kao unutrašnji demoni, ali i bili pokretačka snaga njegovog stvaralaštva. Celog života vukao je gvozdenu kuglu tajne, osećanja krivice, emotivnog poraza, frustracije zbog kukavičluka da se preda svom vlastitom biću. Težina maske koju je nosio od detinjstva bila je ogromna.

Ivo Andrić je rekao: „Od vlastitog detinjstva ne možeš pobeći”. Još od Frojda se smatra da je otkrivanje psihe, desekcija detinjstva sa akcentom na uticaj roditelja. Tomas Man rođen je 6. juna 1875. godine u Libeku, značajnom nemačkom trgovačkom gradu. Otac Johan Hajnrih Man bio je gradski senator i vlasnik trgovačke firme „Johan Sigmund Man” koja je trgovala žitaricama. Ovo bi bila uobičajeno bogata i uspešna porodica više klase, da se nije umešala ljubav na prvi pogled, koja je porodicu Man pretvorila u gradsku atrakciju.

Umetnik (ne)muškarac

Naime, Johan Hajnrih Man je, na jednom od trgovačkih putovanja u Brazil, upoznao Juliju da Silvu – temperamentnu, prelepu, bogatu naslednicu. Ona je u porodicu Man unela vatru, egzotiku nepoznatih svetova i genetiku sa kojom će se njeni potomci boriti do kraja svojih burnih života.

Julija sa Silva (Vikipedija)

Tomas Man rođen je na „bojnom polju” dva različita temperamenta; dva emotivna obrasca – pruskog (krutog i formalnog) i latinoameričkog (razuzdanog i sentimentalnog); dva nepomirljiva hrišćanska koncepta; evangelističkog i katoličkog. Toga je i sam bio svestan. U svom svečanom obraćanju Nobelovom komitetu definisao je svoje unutrašnje biće: „U meni se mešaju sever i jug, u jednu konfliktnu i produktivnu mešavinu. Jug, simbol duhovno-čulne avanture, strasti i umetničkog; i sever, simbol građanskog zavičaja”.

„Da li umetnik uopšte može biti
muškarac?” – pitao se Man. Odlukom da
ne popusti „spolnosti”, kako je nazivao
svoje stanje, postaoje talac vlastite
tajne i rob neiživljenih strasti.
Nazivao je to „držanje pasa na lancu”.

Otac je oličavao racionalno, konzervativno, disciplinu i samodisciplinu. Nepoželjno je bilo pokazati emocije i slabost. Spoljašnji svet bio je pozornica, u kojoj je svako igrao namenjenu mu ulogu. Maska je morala biti verodostojna. Otac je bio „kraljevska figura” – neprestano odsutan, nedostupan, ali svevideći i sveprisutan u očekivanjima. Sinovi su morali pokazati mušku čvstinu i pruski, militarstički duh. Male, specijalno skrojene husarske uniforme, sa mačem za pojasom i igre sa olovnim vojnicima su se podrazumevale.

Tomas je duboko mrzeo sve što ima veze sa vojskom ili autoritetima. On je bio maštovito, nežno dete, oduševljeno majčinim pričama o braziliskim prašumama i crncima koji pevaju oko vatre. Obožavao je lutkarsko pozorište,u kome je uvek bio princ ili vladar izmišljenog sveta. Takav genetski i socijalni antagonizam, morao je ostaviti traga.

Odbojnost prema autoritetima, prenela se i na školske dane – „Škola je gora nego zatvor” – žalio se. Kasnije je pisao: „Kao dete, želeo sam da postanem poslastičar ili vozač tramvaja. Kada sam video da od toga nema ništa, potpuno sam odustao.” Bio je ispodprosečan učenik i taj period njegovog života ne bi bio vredan naročitog pomena, da u 14. godini nije doživeo iskustvo koje će odrediti ceo njegov život. Zaljubio se u plavookog i plavokosog školskog druga Armina Martensa.

Armin Martins i Tomas Man (Pinterest)

Sve njegove kasnije opsesije biće slika i prilika ovog momka. Tomas mu piše pesme i otvoreno priznaje svoju naklonost, na koju ovaj reaguje podrugljivo i odbojno. Uz to, ovu duboko intimnu epizodu prepričava prijateljima koji Mana izvrgavaju ruglu. Tako je njegova prva ljubav završila poniženjem. Ovim primordijalnim šokom objašnjava se njegovo kasnije ponašanje – osećanja su smešna i ne treba ih pokazivati, pogotovo ne homoerotska. Ljubav čoveka izoluje i izbacuje iz građaskog kruga. On se povukao u svet imaginacije i svoje telesne čežnje pretakao u duhovno stvaralaštvo.

Gospođa Tomas Man

„Patim od osećaja mržnje. Najviše mrzim one koji u meni izazivaju emocije, jer me time podsećaju na slabost mog karaktera. Oduševljavam se samo estetskom čulnošću duha. Odvojimo genitalno od ljubavi” – pisao je. Time je, na neki način, potvrdio Frojdovu teoriju o pretvaranju seksualne energije u intelektualnu i pridružio se grupi istomišljenika, kao što je da Vinči, koji je smatrao da umna strast isključuje čulnost ili Tesli, koji je tvrdio da seksualna energija oduzima snagu umnoj.

„Da li umetnik uopšte može biti muškarac?” – pitao se Man. Odlukom da ne popusti „spolnosti”,kako je nazivao svoje stanje, postaoje talac vlastite tajne i rob neiživljenih strasti. Nazivao je to „držanje pasa na lancu”.

„Budenbrukovi” su mu doneli slavu u literarnoj javnosti, ali i zgražanje klase iz koje je potekao. Postao je princ nemačke građanske književnosti, knjigom koja istu tu građansku klasu brutalno razotkriva. Njegova želja da bude slobodan i beskompromisan u mišljenju i stvaranju, ukrštala se s potrebom da živi životom buržoaske visoke klase sa svim beneficijama. Prezirati društveni red i autoritet, a težiti tome da postane društveni autoritet, samo je jedna od brojnih kontradiktornosti njegovog ponašanja i karaktera.

Iako vrlo inteligentna i obrazovana,
postala je „gospođa Tomas Man” (kako se
nazivala), supruga, majka šestoro dece,
sekretarica, prepisivačica rukopisa…

U ram njegovog zamišljenog javnog života morala se uklopiti određena životna partnerka. Potrebne kvalifikacije: inteligentna, neambiciozna, požrtvovna, zavidne porodične genealogije, svakako androgenog izgleda, bez istaknutih ženskih atributa. Katja Pringshajm bila je idealna kandidatkinja.

Katja Pringshajm  (Vikipedija)

„Ona je malo čudo opšteg, harmoničnog obrazovanja, pravi kulturni ideal” – oduševljavao se Man. Ona nije bila naročito ženstvena – bila je muškobanjasta i imala dubok glas, što je, na neki način, zadovoljavalo njegove homoerotske nagone. Iako vrlo inteligentna i obrazovana, postala je „gospođa Tomas Man” (kako se nazivala), supruga, majka šestoro dece, sekretarica, prepisivačica njegovih rukopisa… Jednom rečju, „idealna supruga pisca”, kako istoričar književnosti Sokolov naziva ženske senke literarnih gromada.

Ona je na sebe preuzela komunikaciju sa spoljnim svetom, da bi on mogao neometano da stvara. Katja Man je, s godinama, postajala sve muževnija. Kaže se kako supružnici u dugovečnim brakovima počnu da liče jedno na drugo – Katja je počela da liči na Manova očekivanja.

„Psihoseksualnost”, neurotički prikraćeni oblici seksualnog ponašanja, određuju matricu socijalnog ponašanja čoveka i njegovog odnosa prema svetu. Seksualnost je mesto na kojem sukob između individualnosti i kolektivnih normi postaje neizbežan; ona je tačka kako prilagođavanja, tako i otpora. Mesto najoštrije napetosti između normi i želja, ponašanja i fantazije.

Tomas Man se, vrlo verovatno, nadao da će bračni život neutralisati njegov „zov tela”. On je svoju sklonost posmatrao kao bolest koju treba lečiti i slabost kojoj se treba odupreti snagom volje. Obratio se najpoznatijem parapsihologu tog vremena Albertu fon Šrenk-Nucingu, specijalisti za nervne bolesti i „seksualnu patologiju”, koji se proslavio lečenjem homoseksualnosti „hipnotičko-sugestivnom terapijom”. Man je bio redovan posetilac okultnih seansi i fasciniran medijumima, hipnotizerima, astrolozima, telepatama, verovatno i u „praktičnoj metafizici”, kako je to nazivao Šopenhauer, tražeći pomoć nepoznatih sila.

U hrišćanstvu nije nalazio odgovore: „Ja sam verujući ateista”, govorio je (kasnije ga je parafrazirao Sioran rekavši: „Ja sam neverujući teolog”). U protestantizmu, u kojem je odgojen, nije nalazio toplinu i bliskost. Za njega je protestantizam bio kultura, a ne religija. On posećuje crkve, kao mesta oslobođena politike, društva i životne svakodnevice. „Verovanje u Boga je verovanje u ljubav, život i umetnost” – pisao je. On želi da veruje u Boga, ali sa druge strane, to smatra izdajom svog idola Ničea.

„Nevidljivi otac”

Tomas Man bio je otac šestoro dece: Klausa, Erike, Monike, Gola, Elizabete i Mihaela. Sudeći po njegovom kasnijem odnosu s decom, oni su bili, takoreći, „kolateralna šteta” bračnog života. „Homoerotika je čista, jer je potpuno ravnodušna prema rađanju. Ljudi kao ja ne treba da imaju decu” – citati su iz njegovih dnevnika, koji nam jasno dokazuju da uloga oca nije bila željena. Valter Hazenklever rekao je: „Otac je sudbina sina”, mada bih dodala da ni sudbina ženske dece u odnosu sa ocem nije nevažna.

Tomas Man bio je kao Saturn koji proždire
svoju decu. Odsustvo kritike, ali i
podsticaja i usmerenja u životu i stvaralaštvu,
napravilo je od njih emotivne invalide.

Deca u porodici Man odrastala su s „nevidljivim ocem”, kako to naziva Vladeta Jerotić – iza drvenih kabinetskih vrata živeo je autoritet, vrhovni vladar njihovog malog sveta u kojem je sve bilo podređeno književnom geniju – „Neprestano smo morali biti mirni – prepodne jer je otac radio, popodne jer je spavao, a uveče jer se ponovo bavio nečim važnim. U stvari, najčešće smo ćutali”  – piše Golo Man.  Monika Man se ne seća da je otac ikada s njima ozbiljno razgovarao. Da bi izbegli mučnu tišinu za stolom, deca su prethodno pravila beleške o čemu će s njim razgovarati.

Sva Manova deca nasledila su umetničku crtu i bila veoma talentovana za muziku, slikarstvo ili pisanje. U senci velikog drveta teško da može da uspeva neka biljka. Svako od šestoro Manove dece imalo je neosporan talenat, ali su teško uspevali izaći iz senke čoveka koji je za sebe zahtevao toliki prostor. Tomas Man bio je kao Saturn koji proždire svoju decu. Odsustvo kritike, ali i podsticaja i usmerenja u životu i stvaralaštvu, napravilo je od njih  emotivne invalide. Teško je reći ko je u tom odnosu bio veća žrtva: otac koji ne zna da pokaže i pokloni ljubav ili deca, suočena sa emotivnom ravnodušnošću.

„Dete koje nije tražilo ništa, ima pravo na sve. Vaspitavanje nije gajenje… to je pažnja u svakom trenutku…  Biće možemo razoriti ćutanjem” – napisao je francuski filozof Mišel Onfre. Cena ove emotivne tišine bila je visoka: dva samoubistva (Klaus i Mihaeal), konzumiranje droge i tabletomanija (Erika), socijalni autizam (Golo) i depresija (Monika). Većina je nasledila i homoseksualne sklonosti.

Ko je bio Tomas Man? Možda se odgovor nalazi u njegovim romanima, jer i on sam kaže: „U knjigama uvek nalazimo sebe same”. On je ceo svoj stvaralački život tražio razumevanje za osobenjake koje niko ne voli i ne razume – za otpadnike od društva, ekscentrike, robove raznovrsnih poroka i slabosti i za glupe, tašte, ambiciozne i uobražene, jer je u svakom od tih likova bio i delić njega. Flober je rekao: „Madam Bovari, to sam ja”. Tomas Man mogao ga je parafrazirati, jer je svoj lik dao u svakom od svojih romana. Prateći ih hronološki, možemo pratiti i njegova promišljanja, doživljaj sveta, trenutna emotivna stanja, intelektualne ili političke stavove.

On je, na taj način, anagramski, da se tako izrazim, pažljivom čitaocu pružio uvid u svoju najintimniju emotivnu i intelektalnu biografiju. Ponekad i sa neverovatnom otvorenošću, kao što je to npr. slučaj sa likom pisca Fon Ešenbaha tragično zaljubljenog u dečaka Tađa u romanu „Smrt u Veneciji”, svesno reskirajući skandal, jer je tematizirao jedan od najvećih tabua u to vreme.

Uznemirujući dnevnici

Da li je bio bezosećajni monstrum? Distancirani, uštogljeni usamljenik koji nikada ne gubi samokontrolu i koji ni sa kim nije bio na TI, čovek koji nikada nije upoznao lepotu prijateljstva?  Hladni narcis koji je sate provodio u kupatilu lickajući se? Egocentrik,koji je padao u depresiju ako je aplauz bio prekratak  ili dobijao napade besnila ako se neko usudio da mu uputi kritiku? Da li je bio osetljiv kao primadona i sujetan kao tenor?

Dnevnici, pisani uznemirujuće otvoreno i
detaljno, oslobodili su ovog Janusa uloge
književnog spomenika, beživotnog i hladnog.
Na kraju života pitali su ga ko bi želeo da bude.
On je odgovorio: „Neko ko je srećniji od mene”.

Život bi bio „kič materije”, kako piše Sioran, kada bismo ljude posmatrali tako površno i jednoznačno. Intimni dnevnici pisca, dostupni javnosti od 70-tih godina dvadesetog veka, otkrili su nam senzibilnog, usamljenog čoveka koji je, uz natčovečanske napore, stvorio zamišljeni lik sebe. Otkrili su nesrećnog dečaka koji nije našao svoje mesto u svetu, čoveka koji ne funkcioniše bez tableta za spavanje i smirenje, koji dobija napade plača i panike, kada pomažu hladni oblozi i Katjino umirujuće prisustvo.

Da parafraziram Šopenhauera, još jednog od Manovih duhovnih vodiča, on je bio jež koji traži toplinu među drugim ježevima, odmah se povlačeći zbog njihovih bodlji. Dnevnici, pisani uznemirujuće otvoreno i detaljno, oslobodili su ovog Janusa uloge književnog spomenika, beživotnog i hladnog. Na kraju života pitali su ga ko bi želeo da bude. On je odgovorio: „Neko ko je srećniji od mene”.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar