ARGUSOV POGLED

SIMPTOMI UMIRUĆE IMPERIJE

486 pregleda

Jedna za drugom države pokazuju izlazna vrata američkim jastrebovima kao što su Pompeo i Bolton. A odgovori SAD su slabi ili nikakvi.

Tom Luongo

„Šta to čitate gospodaru?”– Polonije

„Reči.”– Hamlet

Nešto se promenilo u američkoj politici. I možda se konačno nešto menja nabolje. Od najave (koja nije ispraćena konkretnim koracima) okončanja našeg vojnog učešća u Siriji, ono što se smatra našim državnicima – Džon Bolton i državni sekretar Majk Pompeo – ignorisanoje, izrugivano, ili oboje. Bolton je pokušao da satera Trampa u ćošak kako ne bi bilo povlačenja iz Sirije, dok se Izrael busao u grudi kako Iranu neće biti ustupljen ni pedalj Sirije. Turski predsednik Erdogan ga je (Boltona) javno izgrdio, bez ikakvog odgovora od strane predsednika Trampa. Ili bilo koga drugog.

Kada ste poslednji put čuli da je neka vodeća američka politička ličnost otputovala preko okeana da bi joj tamo bio uskraćen susret sa nekim stranim šefom države, potom „očitana bukvica”, da bi na kraju bila ispraćena kući kao neko pomoćno smetalo? Ne mogu da se setim da se to ranije dogodilo. Bolton je došao na Bliski istok i postavljao zahteve kao da je on sam predsednik, znajući vrlo dobro da ono o čemu govori predstavlja crvene linije za Erdogana – pre svega u kontekstu garantovanja bezbednosti za sirijske Kurde.

I to je učinio iz Jerusalima. Uvreda nije mogla da bude otvorenija. Manjak Boltonove samosvesti i razumevanja situacije bio jesramotan. Sve to je Erdoganu ostavilo savršenu priliku da prozove Trampovu administraciju, a njenu politiku oceni kao taoca spoljnog faktora – Izraela.

Pompeova pompa

Dalje imamo njegovo zaobljenstvo, Majka Pompea. Otišao je u Kairo i održao govor koji ponovo pokazuje šokantan nedostatak poznavanja istorije. Pompeo je najveći deo govora proveo radeći ono što radi najbolje: lažno predstavljajući istoriju američkog angažmana na Bliskom istoku, i to tako strastveno da čovek pomisli kako je trebalo da to učini u svom ve-ce-u.

Međutim, nešto drugo što je učinio mi je privuklo pažnju. A na tome ponovo moram da zahvalim Mesecu Alabame. Pompeo je ocrtao Trampovu viziju budućnosti američkog angažmana na Bliskom istoku. A to uključuje nešto u čemu je Tramp dobar, a Pompeo loš. Reči.

Sve ove reči i beskorisne prazne priče
ukazuju na istu stvar, uprkos Trampovom
hvalisanju. Amerika više nije poštovana
na isti način kao što je nekada bila. A
države uhvaćene između rastućeg ugleda
Kine i Rusije s jedne, i umiruće slave SAD
sa druge strane, osećaju ovu promenu i
u skladu sa njome povlače svoje poteze. 

Evo dela Pompeovog govora: „U Siriji, Sjedinjene Države će koristiti diplomatiju i sarađivaće sa svojim partnerima kako bi isterali i poslednju iransku čizmu, a radićemo kroz proces predvođen UN kako bismo doneli mir i stabilnost napaćenom sirijskom narodu. Neće biti američke pomoći za rekonstrukciju u delovima Sirije koje drži Asad sve dok se Iran i njegove posredničke snage ne povuku, i sve dok ne vidimo nepovratan napredak ka postizanju političkog rešenja.”

Majk Pompeo, Džejms Matis i Džon Bolton 

Da budemo iskreni, upuštanje Trampove administracije u nešto nalik na diplomatiju bilo bi dobrodošlo osveženje. U načinu ponašanja aktuelne administracije diplomatije je do sada bilo premalo. Da li se ovde radi o svesnoj nameri ili o posledici paralize koju su joj (administraciji) nametnule pobunjena „duboka država”i politička opozicija, u suštini nije ni bitno, kao ni većina reči koje izlaze iz Pompeovih usta. No, nevoljno ću se složiti sa time da je ovo dobar znak.

Međutim, kao i uvek sa Trampom, ono što je stvarno važno jeste realizacija. Ovo bi, kao strastvenom golferu, trebalo da mu bude poznato.

Nazad u Irak i SSR

Asia Times je nedavno objavio članak s pitanjem šta to Tramp smera u Iraku. Povući trupe iz Sirije u Irak samo da bi se tamo ponovo ukopale nakon još jedne bruke – skorašnjeg izbornog poraza našeg momka Abadija – deluje kontradiktorno sa Pompeovim rečima.

Bagdad je bio domaćin premijerne konferencije o novoj NATO misiji u Iraku (NMI):,,Prema saopštenju za medije koje je izdala Komanda zajedničkih savezničkih snaga NATO iz Napulja, na konferenciji su prisustvovali ,ključni lideri iz čitavog bezbednosnog i odbrambenog sektora Iraka. Među njima su bili irački načelnik generalštaba general Otman al Ganimi᾽ i predstavnici raznovrsnih međunarodnih partnerskih misija, organizacija i entiteta, kao što su Kombinovana združena formacija za operaciju ,Nepokolebljiva odlučnost᾽ (misli se na koalicionu operaciju protiv Islamske države koju predvode SAD, prim. prev), Savetodavna misija EU u Iraku, UN misija pomoći Iraku, Kancelarija za bezbednosnu saradnju sa Irakom i diplomatske misije. Komandant NMI, kanadski general Deni Fortin, predstavio je mandat, viziju i cilj misije kao ,novo izdanje dugoročnog partnerstva᾽ između NATO i Iraka; izdanje koje će ,iz Alijanse i njenih partnera doneti ekspertize i najbolje prakse u reformu bezbednosnog i odbrambenog sektora, izgradnju institucija, obuku i edukaciju᾽.”

Ušuškavamo se sa iračkom vojskom kroz NMI koji uživa podršku istaknutih iračkih generala, dok iračko političko rukovodstvo – koje više ne čine „naši momci”– odbija da se sastane sa Trampom kada on sleti u nešto što naziva „našom bazom”. Ali mi nemamo baze u Iraku; tamo smo po pozivu iračke vlade – vlade koja nas možda više ne želi.

I opet, američki zvaničnik – ovoga puta sam Tramp – koji koristi pogrešne reči i pogrešan diplomatski protokol želi da se upusti u dijalog sa ljudima koje smo okupirali, zlostavljali, demonizovali i ubijali. Da li je, dakle, ovo promena u kursu američke spoljne politike ili odgovor na dolazak „pogrešnih ljudi”na vlast, zbog čega sada Amerika nastoji da zadobije podršku vojske? Drugim rečima, da li se išta stvarno promenilo?

Suočiti se sa suočavanjem

Za drugi primer, okrenuću se ka američkom ambasadoru u Nemačkoj, Ričardu Grenelu, koji je upravo poslao pisma Uniperu i BASF-u sa zahtevom da prekinu rad na realizaciji gasovoda „Severni tok 2”ili će se suočiti sa američkim sankcijama. Izveštaj „Bilda”razbesneojeneke nemačke političare u Berlinu. Fabio de Masi, vodeći poslanik partije Levih, zahtevao je od vlade da ukori Grenela, rekavši: „Američki ambasador izgleda misli da je on izaslanik vašingtonskog imperatora”.

Ričard Grenel

Ovo je pravo lice trampovske diplomatije: „Prekinite da radite u svoju korist inače ćemo vas dovesti do bankrota”. Situacija je do ovog trenutka već postala prilično jasna. Iako je naša vojna snaga značajna, ona ipak više ne daje blanko ček za nametanje političkih naredbi. U svetu u kojem američki prosperitet zavisi od prosperiteta celog sveta, pretnja finansijskim uništenjem je blef isto onoliko koliko i pretnja fizičkim uništenjem.

A vidimo da taj blef često biva raskrinkan. Jedna za drugom države iz celog sveta pokazuju izlazna vrata američkim jastrebovima kao što su Pompeo, Bolton, Matis, pa čak i sam Tramp, a odgovori su slabi ili nikakvi.

1) Tramp je prošle godine pokušao da uplaši Erdogana i natera ga na pokornost sankcijama i kolapsom lire. Kada to nije uspelo, Erdogan je dobro razumeo na kojoj strani su njegovi saveznici. Zato se pridružio Putinovom konceptu energetske bezbednosti za Tursku, umesto iluzornom američkom.

2) Indija je učinila istu stvar kada je kupila ruski PVO sistem S-400. Uputili su nam par lepih reči, pozvali nas da razgovaramo,a onda nas poslali kući bez sporazuma.

3) Nemačka odbija da savije kičmu povodom „Severnog toka 2”.

4) Katar je bio prvi koji se izvukao iz sirijskog konflikta, a onda je napravio zaokret i ispregovarao veliki istraživačko-razvojni sporazum sa Iranom povodom gasnog nalazišta Severni Pars.

5) Čak je i Japan u stalnim razgovorima sa Rusijom sa željom da se formalno razreše nesuglasice (i u ovom slučaju protivno američkim željama) i potpiše mirovni sporazum. Japanu je očajnički potrebna ruska energija, a Putin je dovoljno strpljiv da sačeka premijera Šinzo Abea, istovremeno ukazujući na njegovo licemerje.

Rat rečima

Sve ove reči i beskorisne prazne priče ukazuju na istu stvar, uprkos Trampovom hvalisanju. Amerika više nije poštovana na isti način kao što je nekada bila. A države uhvaćene između rastućeg ugleda Kine i Rusije s jedne, i umiruće slave SAD sa druge strane, osećaju ovu promenu i u skladu sa njome povlače svoje poteze.

Tramp ovo razume, ali na mnogo načina pokazuje da ga baš briga. On je fokusiran na stare dugove, a ne na buduće obaveze. Preokupiran je time da natera sve da požure sa isplatama i otplatama, umesto da spasava potonule vrednosti i popravlja finansije u svojoj kući.

Došao je do zaključka da svi ti angažmani – u Iraku, Siriji, Avganistanu, Pakistanu itd. – nikada ne mogu da nadoknade gubitke. Tako da dok Putin, Si, Erdogan i Modi čekaju da odemo iz Azije, on pokušava da dočeka kraj „duboke države”i opsesije njenog osoblja ostankom u istoj.

Donald Tramp stiže na svoju inauguraciju

Za to vreme, sve što nam ostaje je mnoštvo reči, punih tona i besa, koje najavljuju kraj geopolitike kakva nam je do sada bila poznata. 

(Izvor Novi Standard)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar