VREMENSKA MAŠINA

SKRAJNUTI FILOSOF

1.798 pregleda
Prof dr Sveomir Ristić (Prodična athiva)

Dve, može se reći, dominantne figure u filosofskom životu Srbije između dva svetska rata bili su Branislav Petronijević, akademik i profesor Univerziteta u Beogradu, i Svetomir Ristić, vanredni profesor Univerziteta u Beogradu (ogranak u Skoplju) u ostavci. I jedan i drugi bili su nesumnjivo autoriteti i oko sebe okupljali druge filosofe, imali svoj krug u kome su se vodile rasprave o filosofiji, poput onih filosofa kod kojih su se obrazovali u Nemačkoj i drugim zemljama. Spor između dvojice pomenutih filosofa obeležio je na određen način i razvoj naše filosofske misli.

photo Milan Rasic

Prof. dr Radomir Đorđević

 

Tek pred Drugi svetski rat 1937. godine Zagorka Mićić, Huserlova učenica počinje da okuplja druge filosofe koji su bili izvan navedenih krugova. Dok je Petronijević bio poznat i u zemlji i u svetu, njegov kritičar ostao je u senci, izolovan. Iako je imao sve uslove za rad na Univerzitetu on nije odmah dobio to mesto. Spor je počeo posle objavljivanja Petronijevićeve knjige „Istorija novije filosofije I. od Renesanse do Kanta” kada je Ristić ukazao na greške, nedovoljnu originalnost te knjige i čak plagijat u nekim delovima. Iako je Petronijević u pismu Uredništvu „Učitelj” pisao da ne želi da raspravlja sa kritičarem i arogantno dodao da kritika potiče od „početnika kome bi trebalo davati pouke iz toliko različitih nauka” i da je on „ravnodušan prema toj kritici”, on je ipak u drugom izdanju pomenute svoje knjige uneo ispravke na koje je Ristić ukazao.

Prateći Petronijevićeve radove, Ristić je nastavio svoje kritike osporavajući Petronijevićeva gledišta o entropiji vasione, o Lajbnicu, i posebno o Petronijevićevom shvatanju atoma kod Boškovića. Ristić je bio drukčiji tip filosofa, smatrao je da se u filosofiji i nauci mora reagovati na pogreške, ukazivati evidentno, na izvornike i citate. Sa izrazitom istinoljubivošću, ne mareći za posledice on je smatrao da je to imperativ, da se mora boriti za naučni moral, i to je demonstrirao u publikacijama koje je objavljivao protiv Petronijevića i privatno. Ali Petronijević je ponekad i ispravljao svoje greške, kao u slučaju Božidara Kneževića, u nekrologu ovom filosofu 1905, tako je i 1920. godine sam predložio Svetomira Ristića za profesora Univerziteta u Beogradu, u ogranku toga Univerziteta u Skoplju.

Doktorat u Lajpcigu

Iako je radio u nepovoljnim uslovima, Ristić je dao originalne priloge u filosofiji i značajne rezultate u nauci, prevodio sa različitih jezika, bio javni radnik koji je tumačio zbivanja ne samo u našoj zemlji nego i u ondašnjem svetu uopšte i to sa velikim poznavanjem. O njemu se pisalo gotovo u svim istorijskim pregledima razvoja srpske filosofije ili bez poznavanja celine njegovog opusa ili sasvim pogrešno, sa izmišljenim podacima. Imao sam priliku da slušam javno predavanje Ristića 1963. godine i bio sam pod snažnim utiskom njegove ostrašćenosti u traganju za istinom, koja je podsećala na najbolje tradicije svetske filosofske tradicije; kasnije sam čitajući neke njegove spise bio iznenađen da nema širih istraživanja opusa tog filosofa.

U jednom prilogu 2002. godine obratio sam pažnju čitalaca na život i delo Ristića; taj rad sam ponovo objavio u bloku mojih radova o srpskim filosofima. Sticajem okolnosti upoznao sam mlađeg sina filosofa, Vukana, koji mi je omogućio uvid u zaostavštinu oca i dao niz podataka; tada smo planirali i da objavimo izabrane spise Ristića, ali usled promenjenih prilika to nismo uspeli do sada.

Pored filosofije u središtu
njegovih interesovanja na
studijama bili su predmeti iz
astronomije i fizike.

Ove godine navršava se stotrideset godina od rođenja Svetomira Ristića. Obeležavanje te godišnjice ima opravdanja utoliko više što sam tokom proteklih godina imao prilike da istražim još neke vidove njegove delatnosti i umnogome upotpunim predstavu o ovom izuzetno marljivom tragaocu čiji je doprinos našoj kulturi izuzetan.

O životu i radu Ristića se ne retko u literaturi nailazi na pogrešne podatke, te je zbog toga važno da ih ovde navedem prema odgovarajućim dokumentima iz njegove porodične zaostavštine. Rođen je 26. juna, po starom kalendaru 1886. godine u Beogradu gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1904. upisao se na studije na Velikoj školi u Beogradu (već naredne godine ona je prerasla u Univerzitet u Beogradu), ali zbog bolesti nije pohađao nastavu. Naredne školske godine 1905. upisao se na Univerzitet u Lajpcigu gde je proveo osam semestara.

Pored filosofije u središtu njegovih interesovanja na studijama bili su predmeti iz astronomije i fizike. Doktorirao je u dvadesetpetoj godini na Lajpciškom univerzitetu kod ondašnjih veoma poznatih profesora Vunta i Barta sa disertacijom „Indirektni dokazi transcendentalnog idealizma” (Die indirekten Beweise des transzendentalen Idealismus). Disertacija je već naredne godine objavljena na nemačkom jeziku i to u uglednom časopisu „Kant-Studien”, a izašla je i u izdanju Univerziteta na kome je odbranjena.

Po povratku u zemlju on nastavlja rad u oblasti filosofije. Godine 1911. prijavio se na konkurs Srpske kraljevske akademije nauka raspisan povodom dvestogodišnjice rođenja Ruđera Boškovića s većom studijom „Osnovi Boškovićeve dinamičke atomistike”. Rad je bio nagrađen i naredne godine objavljen u Beogradu. Rad je objavljen i na nemačkom jeziku. Filosofskim i naučnim shvatanjima Ruđera Boškovića koja su inače različito tumačena Ristić je posvetio veliku pažnju – napisao je više radova o njemu, polemišući sa Petronijevićem.

Spor s Petronijevićem

Spor sa Petronijevićem imao je dalekosežne posledice za dalji rad Ristića u oblasti filosofije. Po povratku sa studija iz Nemačke on nije mogao da dobije mesto koje bi mu omogućilo istraživački rad. Najpre je postavljen za suplenta gimnazije u Požarevcu 1910. godine, zatim za suplenta Treće gimnazije u Beogradu 1911. Zbog prevelike kratkovidosti bio je oslobođen vojničkih obaveza te je radio na poslovima vojne cenzure u vreme rata, posle povlačenja preko Albanije prešao je u Francusku gde je u srpskoj gimnaziji predavao sve predmete.

Kada je Univerzitet u Beogradu započeo svoj rad posle završetka rata Ristić je, kao što je već navedeno, izabran za vanrednog profesora Univerziteta u Beogradu, u Ogranku tog Univerziteta u Skoplju. Tokom školske 1920/21. predavao je Istoriju grčke filosofije (dva časa), Logiku na osnovu pojma istine (dva časa) a držao je Seminar: Tumačenje Aristotelovih „Categoriae”, tri časa. U Skoplju nije dugo ostao, sam je dao ostavku 1922. i prešao u Beograd, gde je 1925. godine izabran za redovnog profesora Više pedagoške škole gde je radio do 1942. godine kada je penzionisan zbog odbijanja da prihvati dužnost rektora (tj. upravnika) te ustanove u uslovima nemačke okupacije. Pod iznudom emisara okupacionih vlasti 1941. potpisao je Apel srpskom narodu, ali je nastavio filosofski i naučni rad kao protivnik okupatora.

Po završetku rata vratio se na dužnost profesora Više pedagoške škole u Beogradu, gde je ostao sve do penzionisanja. Umro je 7. juna 1971. godine u Beogradu. Ristić je bez obzira na razne neprilike radio intenzivno i bez prekida. Godine 1913. objavio je udžbenik „Logika za školsku i privatnu upotrebu”. Ovaj udžbenik dopunjen i popravljen imao je još izdanja, 1923, 1931. i 1938. godine, bio je najbolji od svih koji su do tada korišćeni u školama. Sudeći prema beleškama na marginama svog primerka izdanja iz 1938. godine, on je nameravao da objavi još jedno dopunjeno izdanje.

Filosofija Ruđera Boškovića
ostaje takođe jedna vrsta konstante
sve do kraja njegovog života jer je
tu reč o tzv. „prvim i poslednjim
načelima svega postojećeg”.

Istovremeno je radio na razvijanju svoje opšte filosofske koncepcije; ono što je zanimljivo, u novoj srpskoj državi nastaloj u drugoj polovini 19 veka, posle Božidara Kneževića samo su još dva mislioca bili izrazito preokupirani stvaranjem vlastitih metafizičkih koncepcija; to su bili upravo dva oponenta Branislav Petronijević i Svetomir Ristić. Ovaj drugi je vrlo dugo pripremao svoj spis „Stvarnost kao celina i delovi” (Die Wirklichkeit als Ganzes und Teile).

Delo je ostalo nezavršeno, navedeni deo spisa objavljen je u Beogradu 1922. godine. Filosofski problemi nauke bili su neka vrsta konstante u preokupacijama Ristića. O tim problemima održao je niz predavanja u Kolarčevoj zadužbini početkom tridesetih godina prošlog veka. On je ta predavanja objedinio i objavio pod naslovom „Filosofija i nauka”, 1933. godine. U tom spisu Ristić iznosi svoja shvatanja filosofije i nauke kao i neku vrstu rezimea njegovih filosofskih pogleda uopšte.

Filosofija Ruđera Boškovića ostaje takođe jedna vrsta konstante sve do kraja njegovog života jer je tu reč o tzv. „prvim i poslednjim načelima svega postojećeg”, o prostoru i vremenu, atomima kao centrima sila itd. Godine 1937. on je objavio rad na engleskom jeziku „Bošković i Faradej” u Beogradu, kasnije je taj rad objavljen i na srpskom, a 1958. godine objavio je rad „Značaj Boškovićeva razlikovanja razloga i uzroka” u ondašnjem vodećem jugoslovenskom časopisu za filosofiju i sociologiju „Filozofija”.

Kao specijalista za Boškovićeva naučna i filosofska shvatanja, učestvovao je na međunarodnom simpozijumu posvećenom tom misliocu koji je održan 1958. u Dubrovniku, s radom „Der Kausalitätsbegriff im Abendländischen Denken und Boscovichs punctuelle dynamische Atomistik” (Actes du Symposium international, R. J. Bošković, 1958, Beograd, Zagreb, Ljubljana, 1959, str. 45–52). Naučnom skupu o kojem je ovde reč obratili su se pismeno povodom Boškovića Nils Bor i Verner Hajzenberg a o Boškoviću su govorili najeminentniji stručnjaci u raznim oblastima.

Bavio se i leksikografijom

Ristić se bavio i leksikografijom i u toj oblasti je ostavio veliki trag radeći marljivo. Objavio je „Francusko-srpski rečnik” (s Filipom Medićem, Miloradom Vanlićem i E. Loranom, 1930). Medić i Vanlić bili su filosofi, njegove kolege u Višoj pedagoškoj školi u Beogradu, takođe zaslužni prevodioci; „Latinsko-srpski rečnik” (s Boškom Bogdanovićem, 1931); „Nemačko-srpskohrvatski rečnik” (sa Jovanom Kangrgom, 1936, postoje manji (džepni) i veće izdanje u oba smera); „Enciklopedijski englesko-srpskohrvatski rečnik” (sa Simićem, 1959), neki od ovih rečnika su preštampavani.

Objavio neveliku knjigu „Četiri
srpske narodne pesme”, u kojoj je
analizirao pesme „Dioba Jakšića”,
„Smrt Omera i Merime”,
„Ženidba Oblačića Rada i
„Car Lazar i Carica Milica”.

Kao i u filosofiji i u leksikografiji i ostalim naučnim disciplinama, uvek ima otvorenih problema a rasprave i kritike oblik su razvoja tih disciplina. I u ovoj oblasti je marljivi Ristić vodio oštre polemike. Ovde je dovoljno navesti njegov spis „Srpsko-hrvatski i nemački jezik pred Jugoslovenskom akademijom znanosti i umjetnosti” koji je objavljen u Beogradu 1930. godine u privatnom izdanju kao odgovor na recenziju Tome Maretića na Ristićev i Kangrgin rečnik (Srpsko-hrvatskog i nemačkog jezika, i drugi deo Srpsko-hrvatskog i nemačkog jezika). Ova polemika nije izgubila aktuelnost, štaviše, iz perspektive našeg vremena reč stručnjaka bi bila svakako važna.

O širini Ristićevih preokupacija svedoče i njegova interesovanja za tumačenja našeg narodnog pesništva. On je objavio neveliku knjigu „Četiri srpske narodne pesme” (Svetomir Ristić, izd. knjižare Rajkovića i Ćukovića, 1913), u kojoj je analizirao pesme „Dioba Jakšića”, „Smrt Omera i Merime”, „Ženidba Oblačića Rada i „Car Lazar i Carica Milica”. Godine 1920. objavio je knjigu „Duševni pokreti u našem narodnom pesništvu”, u kojoj je izneo svoja razmišljanja o motivima iz jednog dela našeg narodnog pesništva i crtama našeg nacionalnog karaktera dovodeći ih u vezu sa Homerom, Danteom i Šekspirom.

U vreme Prvog svetskog rata bio je profesor srpskim đacima u Bolijeu u Francuskoj gde je predavao fiziku, a i druge predmete. Među tadašnjim učenicima bio je i Dušan Nedeljković koji je održavao prijateljske kontakte s njim do kraja, iako su imali vrlo različite filosofske poglede. Ristić je upravo podstakao svog učenika da se bavi opusom Ruđera Boškovića pa je za temu svog doktorata Nedeljković izabrao filosofiju ovog velikog Dubrovčanina, uz podršku profesora Sorbone Emila Brejea, kod koga je i doktorirao 1922. i ubrzo objavio disertaciju na francuskom jeziku u Parizu. Upravo je Nedeljković bio izabran za docenta za filosofiju ne dugo po odlasku Ristića iz Skoplja.

Ristić se afirmisao ne samo kao pisac udžbenika iz logike koje smo naveli nego i udžbenika iz fizike za srednje škole. Osim rečnika koje smo naveli, objavio je „Gramatiku nemačkog jezika za škole” zajedno sa Matejem Potočnjakom. Kao profesor Više pedagoške škole u Beogradu napisao je i objavio šapirografisano izdanje svojih predavanja pod naslovom „Istorija filosofije”.

Posle Drugog svetskog rata objavio je i knjigu „Osnovni zakoni kretanja mašina” (izd. Ra, Beograd, 1948). Ista knjiga objavljena je i u Zagrebu, a naredne godine prevedena je na makedonski jezik i objavljena u Skoplju.

Izdavao list „Sutra”

Svetomir Ristić pripada generacijama koje su u svom veku proživele dve velike ratne katastrofe. Te generacije doživele su propast naroda i države 1915, nastajanje nove države – zajednicu jugoslovenskih naroda i njenu propast 1941, a retki pojedinci iz tih generacija videli su na pomolu novu katastrofu. Sve to budilo je u ljudima tih generacija želju da se bore svako na svoj način za opstajanje. Oni najmisaoniji shvatili su da im je zadatak da rade na kulturno-prosvetnom podizanju i osposobljavanju naroda. Pojedinci shvativši svoju misiju kao istinski nacionalni radnici značili su katkad više nego i neke vojne oružane formacije.

Za Svetomira Ristića se može reći da je u potpunosti shvatio svoju ličnu i nacionalnu misiju i iskazao se stvaralački u različitim oblastima. O jednoj od tih oblasti doskora nisam ni slutio jer su brojni spisi filosofa i naučnika ostavljali utisak da on nije imao vremena da se angažuje i u javnoj društvenoj delatnosti. Sin filosofa mi je u jednom razgovoru ispričao više kao zanimljivost da je njegov otac izdavao početkom dvadesetih godina prošlog veka novine i da se on seća kako su oni u porodici spaljivali neprodate primerke tih novina da bi izbegli pretrese od strane nemačkih okupatora 1941. godine.

Nije sačuvan ni komplet koji je Ristić čuvao kao direktor i vlasnik toga lista. List se zvao „Sutra”, taj naslov je bio veoma indikativan. Bio sam začuđen jer do tada nije niko pisao, koliko mi je poznato, da je Ristić takve novine izdavao.8 Jedan od razloga je bio i taj što je Narodna biblioteka uništena od strane nacista 1941. Ljudi koji su posedovali primerke tih novina nisu smeli da ih čuvaju u svom domu. U Narodnoj biblioteci pronašao sam brojeve od 1 do 9 za 1921, 10–11, 13–15, 16, 22–24, 29, 31–32 za 1922.

Iako su godišta nekompletna, opšti karakter novina i njihov specifični i visoki kvalitet se može oceniti. Već prvi brojevi Ristićevog lista pobudili su izvesno interesovanje, pa se prema svedočenju sina filosofa, njemu tada obratio Moša Pijade s predlogom da ga finansijski pomogne verovatno iz sredstava kojim je u to vreme raspolagala partija, ali je Ristić to odbio jer je hteo da bude potpuno samostalan u uređivanju.

Polazio od osnovne premise da su
moralna načela osnova za uspešno
menjanje društva, tu ideju je isticao
kao vodilju i posebno, u gornjem
desnom uglu svog lista.

List „Sutra” čiji je vlasnik i direktor bio Svetomir Ristić zauzima, slobodno se može reći, jedinstveno mesto u štampi onoga vremena. Po tome što ga je uređivao i izdavao istaknuti filosof onog vremena i po tome što je urednik i vlasnik stajao po strani od uzavrelih polemika, sukoba, borbi koje su vođene stranački što je ograničavalo perspektive posmatranja velikih i teških problema koji su već na samom početku razvoja nove, zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca bili ozbiljna pretnja za opstanak te države. Nazivom svog lista Ristić je svakako nastojao da sugeriše potrebu da se ratom opustošena zemlja istrgne iz nevolja da se izbegnu ekstremni oblici nacionalizma, da se razvoj usmerava u pravcu mogućih većih integracija.

Naročitu pažnju Ristić je obratio na do tada neviđene oblike korupcije, velike zloupotrebe i slabosti državnog aparata, zanemarivanje najvažnijih društvenih problema, poboljšanju položaja radništva. Od velikih reformi u društvu zavisi i budućnost koja se ne sme očekivati nespremno, o sutrašnjem danu se može razmišljati samo ako se danas uspešno borimo za velike inicijative, uložimo napore za promene – bio je jedan od lajt motiva lista.

Ristić je polazio od osnovne premise da su moralna načela osnova za uspešno menjanje društva, tu ideju je isticao kao vodilju i posebno, u gornjem desnom uglu svog lista. Svuda i na svakom mestu moralna načela su temelj i to i u ličnom i u društvenom životu ljudi. Ali te zahteve Ristić nije iznosio samo kao neki apel nego je u svim svojim prilozima na odgovarajući način pokazivao na konkretnim primerima ko gde i kako u društvu prenebregava i naprosto gazi te norme. On je tom prilikom pokazivao doista na izuzetan način svoju nezavisnost.

Suprostavio se Obznani

Osim uvodnih tekstova list Ristića donosio je priloge iz svih oblasti društvenog života zemlje ali i priloge u kojima je reč o svim važnijim zbivanjima u svetu. Prilozi su bili znalački, jasni i izrazito kritički. Jedna od glavnih misli koje su prožimale brojne tekstove Ristića jeste da se stanje u državi ne može promeniti promenom ličnosti u državnom aparatu nego reformom sistema društvenih odnosa. Isticao je da je državni aparat neracionalan, da nije dopušteno da jedna država jača policijski aparat i tako opterećuje siromašni državni budžet, da je protivno svim demokratskim tekovinama da se zabranjuje bilo koja partija pa se tako suprotstavio otvoreno i tzv. Obznani.

Isticao je da se „borba duhom” ne može uskratiti, u komentaru „Moderne dahije” 31. dec. 1921. godine, ukazujući na sve veće socijalne nepravde na sve brojnije afere koje uništavaju ekonomiju zemlje, bujanje nacionalizma kojim se zapravo prikrivaju mnogobrojne nepravde i ugrožava stabilnost države.

Oštra kritika stanja u zemlji
imala je za cilj da ukaže na
opasnosti koje prete da ugroze
državu i narod ako se brže ne
reformiše država.

U tekstu „Mi i Hrvati” isticao je potrebu da se jednako odnosimo prema našim i hrvatskim ekstremističkim tokovima, da se i prvi moraju zabranjivati, da se reformiše radničko zakonodavstvo, da se radi na popravljanju položaja žene na koju gleda kao na društvenog radnika, da se povede računa o ratnicima i invalidima čija prava nisu obezbeđena. Opravdano ističe da što je više „branilaca” države ljudi su sve manje slobodni.

Nabrajajući brojne probleme i ističući da su politički prvaci glavni krivci za nerešavanje tih problema Ristić ukazuje da nemoral nagriza sve pore društvenog života. Jedna od vodilja u tekstovima različitog karaktera je da zemlju može da spasi samo moral. On prikazuje stanje zemlje u kontekstu međunarodnih odnosa. Otvoreno ističe da će načela versajskog uređivanja odnosa u Evropi biti sve brže narušavana, da Mala Antanta brzo menja karakter da taj razvoj događaja ne uviđaju dovoljno političari, posebno u našoj zemlji. Nasuprot njima on pominje Lojda Džordža koji u vreme konferencija kao što je ona u Đenovi itd. razmišlja i o uspostavljanju odnosa sa Sovjetskom Rusijom, još za života Lenjina.

O samoj Sovjetskoj Rusiji list Ristića donosi brojne i opširne izveštaje prateći u prvom redu karakter društvenih reformi koje se tamo provode. U jednom komentaru ironično piše da dok real-političari o Sovjetskoj Rusiji pragmatski misle na Zapadu „kod nas biraju Cara” aludirajući na pokušaje da deo ruske emigracije koji je smešten u našoj zemlji zagovara ideju da prestolonaslednik Aleksandar kao jedan od srodnika preuzme krunu ruskog cara. Ristićeva izuzetno oštra kritika stanja u zemlji imala je za cilj da ukaže na opasnosti koje prete da ugroze državu i narod ako se brže ne reformiše država. Iz broja u broj svoga lista on donosi izveštaje sa suđenja onima koji teže promenama društvenih odnosa, komunistima, prokomunistima, lažnim svedocima na tim suđenjima itd.

Neopravdano zaboravljen

Brojni prilozi u listu iz svih oblasti nauke kulture umetnosti, pregledi novih knjiga domaćih i inostranih, prikazi raznovrsnih zbivanja iz tih sfera u svetu pokazuju neobično širok uvid direktora i vlasnika lista i, kako potpisuje neke priloge „vanredni profesor Univerziteta u ostavci”, svedoči o neobičnom širokom uvidu ovog filosofa, naučnika i javnog radnika u svetska zbivanja.

Ako bi se objavio list „Sutra”, koji je izdavao Svetomir Ristić, u reprint izdanju danas, ili makar samo sačuvani primerci, ukoliko se već ne može naći komplet u nekoj od velikih svetskih biblioteka – verujem da bi to bio svojevrstan događaj, mogao bi da bude neka vrsta škole kao najbolji kodeks za one koji pretenduju da budu zaista nezavisni izdavači novina. Videlo bi se tada ponajbolje da je za urednika takvog glasila neophodna ličnost koja poseduje ne samo filosofski dar i znanje, lični moral i intelektualnu hrabrost, posebno istinoljublje koje su gajili neki od drevnih grčkih mudraca.

O Svetomiru Ristiću kao filosofu pisali su sa uvažavanjem istaknuti filosofi još pre Drugog svetskog rata, kao Ksenija Atanasijević, Dušan Nedeljković i neki drugi, posle Drugog svetskog rata Dragan Jeremić, Andrija Stojković i neki drugi prikazujući njegove poglede na razne načine ali pretežno parcijalno, dakle samo na osnovu pojedinih spisa. Danas smo u prilici da predstavimo lik ovog naučnika, filosofa, prevodioca i javnog radnika i da celovitije ocenimo njegov doprinos našoj kulturi uopšte. Već iz navedenih podataka može se konstatovati da je Svetomir Ristić jedna od neopravdano zaboravljenih pojava i da spada može se reći u „skrajnute” mislioca ili pak u „zaboravljene umove” čije osvetljavanje je danas važno.

Jedan od zadataka istoričara srpske filosofije jeste da istražuju i „otkrivaju” ovakve mislioce i predočavaju ih javnosti kao izuzete primere samopregornog rada, posvećenosti napretku svog naroda. Neka vrsta istrzanja iz zaborava ovakvih pojava je neophodna kao i izvesno javno priznanje za njegove decenije neprekidnog rada što može poslužiti kao primer stvaraocima da se njihovi rezultati makar i sa velikim zakašnjenjima počnu uvažavati. Na kući u kojoj je na Dedinju živeo i radio ovaj trudoljubivi čovek, koja je bila i jedna vrsta stecišta filosofa, intelektualaca njegovog kruga pre Drugog svetskog rata mogla bi se postaviti memorijalna ploča u znak sećanja na jednog neumornog stvaraoca čiji je doprinos našoj kulturi zaista veliki.

Radomir Đorđević: Filosofija u Srbiji u prvoj polovini HH veka. Panoramski pregled. Izlaganje na Simpozijumu u organizaciji Srpskog filosofskog društva 12–13. XII. 2008 – „Unus mundus”, časopis za umetnost, nauku i kulturu, 43/2012, str. 509–521.

Branislav Petronijević Izabrana dela u 12 knjiga, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1998, knjiga 12, str. 237 (prilog A. Stojkovića Hronologija života i rada B. Petronijevića)

Radomir Đorđević: Počeci filosofije nauke u Srbiji. Svetomir Ristić – Razvoj astronomije u Srbiji, priredio Milan Dimitrijević, Publ. Astronom. Observ. Belgrade, sv. 72, 5–7, april, 2002, str. 71–76. Taj rad objavio sam i u bloku radova o srpskim filosofima i naučnicima u knjizi Radomir Đorđević Čovek, vrednosti, istorija, izabrani spisi iz praktičke i srpske filosofije, izd. Institut za filosofiju Filosofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 2006, str. 241–245.

Očekivalo bi se da grešaka i proizvoljnosti nema u knjigama koje su ujedno i neka vrsta priručnika u kojima se izlaže razvoj srpske filosofije kao što je knjiga Slobodana Žunjića Istorija srpske filosofije, ali nažalost nije tako. Na veći broj grešaka, proizvoljnosti ukazao sam još kada se pojavilo prvo izdanje; u drugom izdanju tih grešaka ima još mnogo više te sam predložio da se knjiga povuče iz upotrebe bez obzira na štetu koju bi to pričinilo izdavaču, jer bi „na duge staze” šteta od ove knjige bila znatno veća. Zalažući se za povratak institucije recenziranja objavio sam prikaz prvog izdanja i u Srbiji i u Republici Srpskoj kao i na Internetu, i prikaz drugog izdanja takođe na Internetu (Radomir Đorđević) i na Sajtu Nove Srpske političke misli. Žunjić prikazuje Ristića kao istaknutu pojavu ali prilikom navođenja podataka pravi nedopustive greške koje bacaju sumnju i u pogledu opravdanosti razmatranja uopšte, uvida u izvorne spise. Na str. 252 drugog izdanja svoje knjige Žunjić piše u fusnoti broj 28 pored ostalog sledeće: „Odvučen obavezama (Ristić – R.Đ.) podalje od epicentra filozofskog života Ristić je godinama pripremao veliku knjigu na nemačkom: Die Wirklichkeit als Ganzes und Teile. Za sobom je inače ostavio znatnu rukopisnu zaostavštinu iz koje bi se verovatno mogla izdati ta zamišljena kruna njegovog filozofskog rada.” Ako je Žunjiću bila stvarno poznata zaostavština toga filozofa kako je mogao da u odeljku u drugom izdanju svoje knjige (str. 250) u jednom pasusu dopusti toliko grešaka? Evo šta on piše o Svetomiru Ristiću: „Opterećen nastavom nefilosofskih predmeta (fizike i matematike), rastrzan između skopskog Filozofskog fakulteta i beogradske Više pedagoške škole, objavio je posle Prvog svetskog rata uz novo izdanje svoje Logike, svega dve kraće mada vredne filosofske rasprave Celina, delovi, stvarnost (Beograd, 1922) i Filozofija i nauka (Biblioteka Karlovačkog univerziteta, 1932.” Ristić je zaista radio kratko vreme u Skoplju, a izabran je za vanrednog profesora na fakultetu koji je bio ogranak Filosofskog fakulteta u Beogradu, sam je dao ostavku 1921, godine te nije bio „rastrzan” između rada u Skoplju i u beogradskoj Višoj pedagoškoj školi gde je počeo da radi tek od 23. XII 1925. Videti Gonjišnjak Više pedagoške škole u Beogradu Spomenica desetogodišnjice života i rada škole, 1924–1934, Beograd, 1935, str. 24. O predavanjima u Skoplju videti Dokument, Arhiv Jugoslavije, fond br. 66, fascik. br. 156, jedinica opisa br. 429. U Višoj pedagoškoj školi predavao je Istoriju filosofije i objavio skripta, šapirografisano, logiku itd. U toj ustanovi su pored stalnih profesora radili mnogi najugledniji univerzitetski profesori a u pomenutoj Spomenici objavljivali su svoje naučne i stručne radove. Svetomir Ristić je objavio rad pod naslovom Merljivost i upravljenost uzroka i problem prostora, u fusnoti napominje da je to „Jedna vrlo sažeta glava iz rukopisa glavnoga dela Celina, delovi, stvarnost (koje će uskoro izaći na nemačkom).” Dodajmo još da je studiju Filozofija i nauka Ristić objavio 1933. a ne 1932. – ona je nastala iz više predavanja na Kolarčevom univerzitetu gde je on i kasnije držao predavanja, izdata je u Biblioteci tog univerziteta a ne Karlovačkog univerziteta. Ako još napomenemo da se „raspoloženje” Žunjića prema Ristiću „menjalo” kao i prema nekim drugim tokom izlaganja pa se recimo on na str. 241 drugog izdanja knjige zajedno sa Dragišom Đurićem, Nikolom Popovićem, Kajicom Milanovim, Tomom Živanovićem uvršćuje u one koji su pisali „suvoparno”.

Godine 1986. disertacija je objavljena i kod nas. Videti Svetomir Ristić Indirektni dokazi transcendentalnog idealizma. Kritički prilog istraživanju Kanta, u prevodu Olge Kostrešević, sa pogovorom Dragoljuba Mićunovića Filosofija Svetomira Ristića, izd. Književna zajednica, Novi Sad, 1986. Mićunović je s pravom potsetio na Ristića, označivši njegov početak kao briljantan i ističe da mu je kritika Petronijevića zatvorila vrata univerziteta. Ali, život je pun iznenađenja i, kao što sam već pomenuo upravo na predlog Petronijevića Ristić je izabran za vanrednog profesora u Skoplju, što ne bi trebalo ni da začuđuje ako se zna da su u Skoplje upućivani najistaknutiji i afirmisani profesori univerziteta Jugoslavije.

Taj rad je već svojevrsna najava jedne originalne pojave u našoj filozofiji i nauci.

Godine 2011. obeležen je u celom svetu pa i kod nas jubilej Ruđera Boškovića simpozijumima, predavanjima i novim izdanjima. Pisac ovih redova je objavio sve Ristićeve radove o Ruđeru Boškoviću zajedno sa drugim radovima koji su ranije objavljivani u Srbiji, koji spadaju u najvažnije radove o Boškoviću kod nas. Videti Radomir Đorđević (priređivač) Srpski istraživači dela Ruđera Boškovića, 1711–2011, ICNT, MST Gajić, Beograd, 2011, str. 333.

Jedan od razloga za to je svakako okolnost da nije sačuvan komplet tog lista u našoj zemlji. O tome svedoči i podatak da se u dvema stručnim bibliografijama (Vuk Dragović i Milica Kisić) u kojima je registrovano da je taj list postojao, jedan bibliograf je imao uvid u jedan broj, dok drugi u dva ili tri broja tog lista. Teško je reći da li je tačan podatak koji je izneo na osnovu usmenih svedočanstava jedan bibliograf da su iza redakcije lista stajali socijalisti i komunisti. Ovaj podatak naveden je i u knjizi: Slobodan Gavrilović Živojin Pavlović i bilans sovjetskog termidora, Evro Giunti, Beograd, 2011, str. 58. Imajući u vidu nezavisan duh Ristića možda je to bilo moguće samo delimično ukoliko su se poklapale intencije Ristića i levičara, posebno kada je reč o neophodnosti radikalne kritike društvenih odnosa u novostvorenoj državi. U brojevima koje je pisac ovih redova pregledao jedini potpisani vlasnik i direktor bio je Svetomir Ristić a među saradnicima su mogli biti i pojedini levičari.

Prikazujući knjigu Ristića o naučnom moralu u Srba ona je 1928. godine pisala pored ostalog sledeće: Dr Svetomir Ristić jeste jedan između najistaknutijih pretstavnika filosofske misli kod nas. Solidan poznavalac filosofskih disciplina, matematičkih i fizičkih nauka i klasičnih i modernih jezika. Dr Ristić je ne samo obdelavao filosofiju u strogo naučnom i krajnje preciznom istorijskom smislu i ne samo da se vrlo aktivno borio zato da se sprovede krajnja savesnost kroz istorijsko obrađivanje filosofije kod nas, nego je stvorio i svoje lično shvatanje stvarnosti i života.

Prevodio je veoma mnogo i naučna i umetnička dela. Od naučnih knjigu Sokolova Tečaj fizike, Vilhelm Šeperklaus Riblje bolesti, G. Babit Zemlja Peef, od umetničkih Karl Maj Vinetu, i Karl Maj Odabrana dela, zajedno sa drugima. Kao stručnjak u oblasti filosofske terminologije sudelovao je i u izdanju dela Marksa i Engelsa Sveta porodica, zajedno sa drugima, Lenjinovih Filosofskih svezaka, takođe zajedno sa drugima, zatim, kao redaktor Leksikona stranih reči i izraza Milana Vujaklije, zajedno sa Radomirom Aleksićem. Veliki doprinos dao je i u izradi Rečnika tehničkih izraza, englesko-francusko-nemačko-srpskohrvatski, zajedno sa urednicima ing. Nikolom Obradovićem i ing. Pavlom Vasićem, izd. Tehničke knjige, Beograd, knjige 1–3, 1964. i 1971.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar