ARGUSOV POGLED

SMRT ILI PRAZNINA LEŠA 

2.439 pregleda

Kao kraj života ona ukida onaj besmisao koji bi život imao kada ne bi imao svog kraja. Ona, smrt, ugrađuje život u stvarnost vremena. Inače bi sve moglo da se odloži i nikada ništa ne bi moralo da se započne, jer bi za sve bilo vremena napretek. Mogućnost odlaganja u beskonačnu, a ne konačnu, budućnost, obesmišljava, čini mi se, delatnost kao takvu.Život je smrtan, po definiciji. Ali to ne znači ništa više od toga da je život u vremenu. Osobine vremena određuju sve što se nalazi u njemu, događaje i vrednosti, prve nužno a druge u modalitetu slobode.
Prof. dr Jovan Babić (Lična arhiva)

Prof. dr Jovan Babić

Smrt može da se istražuje na razne načine, detaljno, i ta istraživanja mogu imati značajne praktične implikacije. Na primer pitanje da li je smrt nešto trenutno, precizna tačka diskontinuiteta između postojanja i nepostojanja, života i stanja kada života više nema, ili je to jedan interval umiranja (koji može da se vidi i kao celina života) povlači veoma važne praktične posledice, naročito u suočenju sa mogućnostima koje nudi savremena tehnologija.

Ali, bez obzira na to, smrt predstavlja jednu tajnu, i to ne samo zato što ne možemo da opišemo suštinu trenutka smrti nego i, još više, što ne možemo uverljivo da opišemo razliku između onoga pre i onoga posle, razliku koja je, za nas, više tajna nego obična promena. Ovu razliku pokušavamo da razumemo uvođenjem u kontekst vanvremenosti, večnosti, što otvara teško pitanje smisla i vrednosti besmrtnosti. Sa ove strane gledano, individualna smrt ima sasvim praktičnu relevanciju u inventaru ukupnog života, jednom kao nada, ili očekivanje, urednosti umiranja dostojnog čoveka, a sa druge strane, sve više, kao dužnost urednog i ispravnog umiranja.


Ljubomir Tasdić (Vikipedija)
 
Svoju knjigu „Zagonetka smrti”Ljuba Tadić počinje tvrdnjom da je to čovekova najveća zagonetka koju on „od davnina”pokušava da reši. Smrt je ne samo zagonetka već zapravo tajna u pravom smislu reči, a ljudska zainteresovanost, pa možemo reći i opčinjenost tom tajnom (ili pokušajem da odgonetne zagonetku) složenijaje nego što se vidi na prvi pogled. U izvrsnom romanu američke književnice Meri Dorija Rasel, delu punom dubokih mudrosti o životu, trajanju, prostoru, i smislu koji se probija kroz stvarnost stvarajući od nje ono što zovemo svet (svet je u jednom smislu samo deo stvarnosti ali u drugom smislu on suštinski nadilazi ono na šta referiše pojam stvarnosti), u romanu The Children of the God, glavni junak tog romana (i onog koji mu prethodi, TheSparrow), Emilio Sandoz razmišlja na sledeći način: „Ako išta može da dokaže postojanje duše … to je totalna praznina leša”(„If anything could prove the existence of the soul, …[he thought] …it it the utter emptiness of the corpse”, Russel,str. 400).

Upravo to, nepovratnost, ireverzibilnost,
suštinsko jesvojstvo ovog prelaza ali to
nije običan prelaz, obična promena u kojoj je
ono što se promenilo još isto ali ne sasvim,
ne u svim detaljima i svojstvima.

Pored glavne reči, reči „duša”, koja treba da označi suštinu i vanvremenost ličnosnog života, dve druge ključne reči su „postojanje”(existence)i „praznina”(emptiness). Nešto što je bilo očigledno stvarno, što je postojalo, iako nevidljivo, život, ne postoji u lešu. Kada lekar kaže „Gotovo je”, „Otišao je/ili otišla je”, on ima istu misao koju ima Emilio Sandoz pri pogledu na leš: tu više nema onoga ko je bio u tom telu, telo je postalo samo jedna složena masa koja se sastoji od mesa, kože, kostiju ali sve je to postalo nešto drugo i krenulo jednim pravcem, pravcem oksidacije (pa bilo da je u pitanju truljenje ili neka brža forma poput kremacije), i mi jasno percipiramo da se desilo nešto nepovratno.


Nepovratan odlazak (Vikipedija)

Upravo to, nepovratnost, ireverzibilnost, suštinsko jesvojstvo ovog prelaza ali to nije običan prelaz, obična promena u kojoj je ono što se promenilo još isto ali ne sasvim, ne u svim detaljima i svojstvima. Iako se može reći da se svaki trenutak u životu, a naročito oni u kojima se donosi neka odluka, može smatrati ireverzibilnim, ipak ireverzibilnost smrti je drugačija. To da je svaki trenutak ireverzibilan, što je suštinsko svojstvo vremena, može nas navesti da kažemo da čovek, živeći, umire u svakom trenutku (a onda ponovo u tom trenutku rađa!); u svakom slučaju svakim trenutkom se približavamo onom trenutku koji će biti trenutak smrti. Ali ono jedino što je u svim tim trenucima isto jeste ireverzibilnost.

Ovo je zanimljivo, metafizički i stvarnosno: svaki trenutak jeste irevezibilan u procesu toka vremena, on je takođe ireverzbilan na jedan jači način kao trenutak koji je proživljen (pa makar i nezapamćen), ali onaj trenutak u kome se donosi odluka je poseban jer se u njemu dešava nešto što izgleda mistično: dešava se promena budućnosti sveta, svet se, tog trenutka, menja. Jer odluka je početak delanja (odluka spada u sferu htenja a ne u sferu želja ili pak samo zamišljanja), delanje proizvodi nešto čega bez odluke ne bi bilo, što ne bi postojalo jer bi umesto toga postojalo nešto drugo.

Odluka je zasnovana na onoj uzročnoj moći koju zovemo sloboda, kapacitet da se postavi neki cilj i taj cilj pokuša realizovati (budućnost se menja i kada realizacija izostane, jer delanje, i neuspešno kao i uspešno, uključuje upotrebu sredstava da bi se postavljeni cilj ostvario, a to povlači delovanje drugih i drugačijih uzroka od onih koji bi inače delovali, što znači da delanje uvek menja unapred zacrtanu budućnost). U tom smislu svaka odluka je kardinalno ireverzibilna, jer menja ne samo normativnu poziciju celine sveta nego i ono što u njemu onda stvarno postoji.

Zato mislim da je smrt više tajna nego
promena. Postoji smisao u kome ona, smrt,
i nije promena, jer ono pre smrti i ono
posle smrti uopšte nije ne samo isto nego ni
slično. Nema promene, ima više od promene.

Ovo mi se čini važnim jer bismomogli da budemo skloni da smrt označimo kao kardinalnu promenu u vremenu, ali ako su ireverzibilne tačke u životu kardinalno ireverzibilne onda izgleda da se time nije mnogo reklo. Tu ima nešto što nam izmiče, što nadilazi svaki mogući sadržaj pojma promene, i što je onda u nekom smislu tajna.Zato mislim da je smrt više tajna nego promena. Postoji smisao u kome ona, smrt, i nije promena, jer ono pre smrti i ono posle smrti uopšte nije ne samo isto nego ni slično. Nema promene, ima više od promene. Tako da mi se čini da je opravdano govoriti o tajni smrti. Smrt jeste tajna koja je izvan dosega naših epistemoloških moći, kako empirijskih tako i transcendentalnih. U tom smislu čini mi se da, kada je reč o ireverzibilnosti, nije puno rečeno ako se time misli prosto i samo na promenu. U životu ima dve tačke koje su ireverzibilne na jedan poseban način koji jeste kardinalan (tj. ne predstavlja samo radikalnu promenu u sadržaju života), ali koje su neka vrsta tajne. Te dve tačke su trenutak rođenja i trenutak smrti. Obe ove tačke predstavljaju tajnu, u oba navedena smisla, empirijskom i transcendentalnom.

U obe imamo promenu koja nije promena, jer ono pre i ono posle nisu deo istoga. Ni u jednoj nemamo posla sa nečim istim što se promenilo i postalo drugačije. U oba slučaja promena je kardinalna, totalna. Takva promena predstavlja tačku nakon koje više nema onoga što je bilo ali zato ima nečega čega pre toga nije bilo.

Smrt predstavlja prekid sa budućnošću,
prekid kontinuiteta života kao
delatnosti postavljanja ciljeva i
pokušavanja njihove realizacije (na osnovi
slobode kaomoći da se ciljevi postavljaju
i pokušajustvarno realizovati).

I dok nas početak života mnogo manje zanima (iako je početak u filozofskom smislu jednako misteriozan kao i kraj, ako ne i misteriozniji – jer ono što nastaje može, po istoj logici, i nestati ali pitanje kako nešto nastaje time nije ni dotaknuto), kraj života je povezan i sa mnogim drugim pitanjima, pre svega upravo praktičnim, u jednom važnom smislu koji je različit od pitanja nezavršenih životnih planova usred prekida života (kraj je jednostavniji, i komforniji, od prekida, jer tada, po pretpostavci, više i nema nezavršenih, a pogotovo ne tek napravljenih i započetih planova). Ta druga pitanja se odnose na ono što je u smrti tajna, delom u istom smislu u kome je i život tajna, a delom u smislu koji ukazuje na druga pitanja povezana sa vremenom i, ponajviše, sa onim što, u vezi sa vremenom, možemo nazvati kapacitet slobode kao moći da se u stvarnosti poveže nešto što je samo zamišljeno sa učinkom tog zamišljanja u stvarnosnom sadržaju budućeg vremena.

Smrt tako predstavlja prekid sa budućnošću, prekid kontinuiteta života kao delatnosti postavljanja ciljeva i pokušavanja njihove realizacije (na osnovi slobode kao moći da se ciljevi postavljaju i pokušaju stvarno realizovati). Zato je smrt, ne samo u doživljaju nego i sasvim praktično, direktnije od rođenja, povezana sa procesom života, koji je usmeren na budućnost i u kome neka tajna nastanka, za razliku od tajne nestanka, više i nema realnu praktičku već samo filozofsku važnost i zanimljivost.

Smrt, naročito kao prekid života, predstavlja važan činilac u procesu života. Tajna rođenja nas se u praktičnom smislu zapravo i ne tiče, to je trenutak od koga se počinje i koji ostaje u prošlosti koja je nužna (jer da nije bila nužna ne bi se desila), tako da nas tajna rođenja ne intrigira upravo zato što ne predstavlja parametar u procesu delanja, planiranja budućnosti, odlučivanja, prakse. Činjenica da je neko rođen, uprkos nezamislivo niskoj verovatnoći da se to desi, samo je od apstraktne, teorijske, zanimljivosti. Ne možemo ništa učiniti sa tim, samo razmišljati i kontračinjenički zamišljati ono što je nemoguće, da se nismo rodili.

Ali smrt je drugačija, smrt je direktno važna, ona je, kao stalno prisutna mogućnost, zapravo izvor podrazumevanog ali konstantnog napora izbegavanja, da bi se nešto uradilo, ili prosto da bi se nastavilo sa življenjem. Ona može da se desi svakog trenutka, ali u većini tih trenutaka mi smo u stanju da je izbegnemo, nekada lako a nekada teže, napornije i skuplje, ali ona je uvek tu latentno prisutna, kao mogućnost. (Kao što rekoh, rođenje nije mogućnost, ono je nužno, svačije rođenje, kao zamrznuta tačka u prošlosti, je nužno i nepromenljivo, uostalom kao i sve drugo što se desilo). Rođenje nije prekid ničega, ono je jedan novum pre koga, po pretpostavci, nema ničega od onoga što je njime nastalo, dok smrt jeste tačka prekida, čak i kod lepe i uredne smrti koja je prosto samo kraj života kao jedne vremenski privremene pojave. Šta se tada dešava?

Treba dodati da pored ireverzibilnosti,
smrt ima i jedno drugo svojstvo, jače od
ireverzibilnosti (ma koliko prošlost
bila nužna), a to je neizbežnost.

Šta tada nastaje, ili ostaje, predstavlja tajnu koja opstaje, ili treba da opstane, paralelno sa onom stvarnošću koja i dalje, kroz procese života, opstaje kao ostatak onog istog što je delom nestalo, života: neka totalna smrt u kojoj više ne bi bilo nikakvog života i nikakvog sećanja prelazi granicu zamislivog smisla i utapa se u apsurd koji samo liči na smrt u običnom smislu u kome neko drugi, blizak i poznat, nastavlja da živi, pa bilo da se seća onoga koga više nema ili je on, kao pojedinac, čak i potpuno zaboravljen: život koji se nastavlja čini da bilo čija smrt ulazi u njegov tok kao deo večnog obnavljanja.

Treba dodati da pored ireverzibilnosti, smrt ima i jedno drugo svojstvo, jače od ireverzibilnosti (ma koliko prošlost bila nužna), a to je neizbežnost. Taj parametar nije nikakva tajna, što tajnu smrti dodatno čini misterioznom: kako je moguće da se toliko malo zna, ili ništa ne zna, o nečemu što je neizbežno i nužno?
* * *

Ali mi o smrti možemo govoriti, bez gubljenja filozofske relevancije, i na drugi način. Smrt, bilo da je kraj ili možda ipak prekid života (vratiću se još na ovu distinkciju između kraja i prekida života), jeste nešto od najveće praktičke važnosti: to je tačka u vremenu iza koje više ne možemo da delamo, ne možemo da odlučujemo, u kojoj sve staje, i nestaje. Ne možemo da planiramo budućnost jer budućnosti, u ovom praktičnom smislu, više ni nema.

Ono što u političkom, ekonomskom, ili istorijskom smislu ostaje kao skup pitanja, od sve većeg praktičkog značaja, jeste ne samo smrt kao tajna zamrznute budućnosti, nego i praktička, pravna,običajna i moralna regulacija umiranja koje, kao i život, treba, ali ne mora, da bude u skladu sa principom humaniteta, odnosno principom univerzalnog poštovanja koji ne poznaje, ne sme da poznaje, ovu vremensku dimenziju u kojoj budućnost menja svoju prirodu u smrti. Ova praktička pitanja, od dalekosežne važnosti za smisao i vrednost života, povlače da samo umiranje treba da bude uredno i ispravno, i to ne samo u smislu potrebe i eventualno uspostavljenog prava na dostojanstvenu smrt bez poniženja, nego i na dužnost urednog umiranja kao dužnosti ne samo prema drugima nego i prema samome sebi.

I zaista, vraćanje pokojnika je jedna od najstrašnijih predstava za koju izgleda
da je uveliko nezavisna od onoga što o
budućnosti posle smrti propoveda
većina religija, ili sve religije.

Pre svega mora se reći da smrt nije bolest, iako bolest može da proizvede smrt. Ono što ona međutim jeste to je da je u pitanju odlazak, i rastanak. Onaj ko odlazi ostavlja iza sebe svoje telo sa kojim oni koji ostaju moraju da se suoče kao sa nečim o čemu se moraju pobrinuti, iako je ono očigledno prazno. Osim toga rastanak je obično tužan, ponekad teško podnošljiv. (Rastanak sa klasom studenata sa kojima se radilo neko nedugo vreme uvek sadrži taj element tuge, što je u suštini zasnovano na ovom istom parametru smrti: to nije prosti rastanak nakon koga dolazi neki novi sastanak već kraj jedne kratkoročne kolektivne forme života, razređene i raštrkane, često shizoidne, ali ipak forme života koja ovakvim rastankom prestaje da postoji).

Telo ostalo (Vikipedija)

Smrt je prestanak postojanja žive osobe, iako je telo preostalo. Telo je ostalo onima koji nisu bili u tom telu, i oni ga, ceremonijalno i ritualno, sa skrivenom namerom da to pomogne u amortizovanju trajnog rastanka i žalosti koju to proizvodi, zakopavaju, spaljuju, odlažu na posebna mesta itd. Zakopavanje se po pravilu vrši u sanduku, koji se zakucava. To upućuje na skrivenu želju da se pokojnik spreči da se eventualno vrati. I zaista, vraćanje pokojnika je jedna od najstrašnijih predstava za koju izgleda da je uveliko nezavisna od onoga što o budućnosti posle smrti propoveda većina religija, ili sve religije.

Kada je u pitanju urednost ovog procesa mora se reći da je razvoj nauke, suprotno onom što bi se očekivalo, učinio umiranje znatno težim, bolnijim i skupljim nego što je to bilo u prošlosti. Pre svega nema pneumonije, „prijateljice starih ljudi” (koja treba da pomogne da kraj dođe na vreme, ne u smislu da ne dođe prerano nego da ne dođe prekasno, da smrt ne dođe nakon kraja života!).  Pneumonija i druge bolesti za brzo i lako umiranje su sada samo „lake infekcije” koje se lako leče i zato više nisu „naše prijateljice”.

Druga komplikacija koju donosi naučni napredak jeste razaranje jednog od ključnih momenata u pojmu smrti, pretpostavke da je to jedan trenutak. Umiranje je doduše uvek ponekad znalo biti dugo, a i bolno (pa i skupo, u raznim smislovima), ali se, za razliku od umiranja sama smrt smatrala trenutnom, ili bar vremenski kratkom. Sada je to sasvim drugačije, pojam umiranja i pojam smrti se sve više preklapaju, pa imamo više različitih tačaka u tom procesu koji svi svaki za se, imaju svoju važnost i mogu da se jedan drugom suprotstavljaju.

Stara, tradicionalna, definicija smrti je podrazumevala prestanak disanja i, zbog toga (zbog prekida električnog impulsa iz mozga zbog prestanka dotoka kiseonika) prestanak kucanja srca: odsustvo daha i pulsa. Ali danas se ventilacija (disanje) postiže veštački, i onda srce nastavlja da kuca i bez električnog impulsa iz mozga, što upućuje na potrebu za preciziranjem i, kako se ispostavilo, redefinicijom smrti.  Iako svako preciziranje predstavlja parcijalnu redefiniciju, ipak, čini mi se, ima važna razlika između jednog i drugog: preciziranje obezbeđuje one vrednosti koje se pripisuju smrti, dok reč redefinicija otvara prostor i za dalekosežnije zahvate.

Nećemo se ovde dalje time baviti, ali mislim da je ovo tačka na kojoj se menja naša civilizacija i njen odnos prema životu i onome za šta je život uslov, ličnosti, za koju, po pretpostavci važi zahtev univerzalnog i čak apsolutnog poštovanja koje povlači veliki broj prava i dužnosti. Sve se to može promeniti pogodnim redefinisanjem koje ne ide za preciziranjem onoga što je suština nego za nečim drugim, na primer za organima za transpantaciju.

I ovde se, kao i na nekim drugim mestima, pokazuje značaj pojma „kraja života”, i sa njim povezan pojam „prekida života”, podrazumevajući normalnost prvog i nasilnost, zlo i neispravnost drugog. U oba slučaja čini se, epistemološki i praktično, boljim da smrt može da se definiše kao jedan trenutak, utvrdiv i definljiv. Ali prelazak sa ireverzibilnosti vitalnih znakova života na prestanak električnog impulsa može da traje veoma dugo. To povlači praktički važno pitanje da li će se onaj ko je „već umro” u starom smislu „pustiti da umre” i u novom smislu. Smrt može da traje.

Definicije smrti koje se danas koriste (npr. harvadska definicija moždane smrti) omogućavaju da se kaže da „pacijent čije srce kuca i čije se oči kreću može biti mrtav” (G. Pens, 95). Ono što ovakve definicije omogućavaju jeste da se biološki živo telo mrtne osobe prikači na aparate za veštačko disanje i da se biološke funkcije održe. Smrt osobe i smrt njezinog tela se razdvajaju. Možda čak može i da se umre više puta. Imamo tako primer (Truog, 274) trudne žene koja je zadovoljila uslove da joj se izda smrtovnica čije je telo veštački održavano biološki aktivnim do trenutka kada se mogla poroditi: da li je ona „održavana u životu da bi se spaslo nerođeno dete” ili je „moždano mrtva žena konačno umrla nakon rođenja deteta”, kada je isključena sa aparata. Kada je ona zapravo umrla, u maju ili avgustu? Da li se u tim aparatima radilo o pacijentu ili o lešu?

* * *
Nećemo se dalje baviti ovim pitanjima novih načina umiranja, kao ni klasičnim pitanjima u vezi sa fenomenologijom smrti (da li je smrt jedna vrsta lišavanja, da li je loša i predstavlja zlo, da li nas se zaista tiče i na koji način, ili, kako kaže Epikur, zapravo ne tiče jer kada smo mi tu nje nema a kada je ona tu mi smo odsutni1, koga smrt zapravo pogađa i zašto itd.), samo ću se na kraju još malo osvrnuti na smisao i vrednost smrti u okviru pitanja smisla i vrednosti života, u okviru pitanja odnosa prema vremenu (i sa time povezanim pitanjem besmrtnosti). Zašto nam je toliko stalo do budućnosti (dok smo prema prošlosti praktično ravnodušni)?


Epikur (Vikipedija)

Uprošćeno, izgleda da se budućnost ugrađuje u naš identitet direktno kros proces egzistiranja (pa nas zato prošlost, koja em što je nužna em više i ne „postoji”, zato ne zanima). Ovo ugrađivanje se onda uzima kao participacija u celini sveta i tako obezbeđuje smisao života, kao pretpostavku vrednosti života. Ovo jeste metafizički zanimljivo, ali istovremeno izgleda nejasno i neuverljivo: život je pojava, temporalna i konačna (prolazna). Ličnosti su smrtne, iako postoje sub specie aeternitatis(uostalom kao i sve druge vrednosti). Život je vrednost, ali i smrt je takođe vrednost. Vrednost smrti je konstitutivna za vrednost života.
Kao kraj života ona ukida onaj besmisao koji bi život imao kada ne bi imao svog kraja. Ona, smrt, ugrađuje život u stvarnost vremena. Inače bi sve moglo da se odloži i nikada ništa ne bi moralo da se započne, jer bi za sve bilo vremena napretek. Mogućnost odlaganja u beskonačnu, a ne konačnu, budućnost, obesmišljava, čini mi se, delatnost kao takvu. Realizacija mogućnosti koje se pojavljuju kao prilike omogućava da se sve što se realizuje ugradi u inventar postignutog – što životu daje konkretnu vrednost, različitu u zavisnosti od sadržaja tog inventara – i u smislu onoga što se ugrađuje (vrednost pojedinačnog života) i u smislu onoga u šta se ugrađuje (vrednost pojedinačnog sveta u kome se živi, koja takođe može biti različita bez ugrožavanja moralne apsolutnosti, odnosno jednakosti, vrednosti ličnosti: vrednost svih ličnosti jeste moralno jednaka, ali tu se ta jednakost i zaustavlja – u svim drugim smislovima vrednost ličnosti je različita i u direktnoj zavisnosti od dva faktora, slučajnosti u protoku vremena i truda da se delanjem u životu postigne onaj ekvilibrijum između željenog i ostvarenog, sreća).
Ima i drugi argument, možda još dalekosežniji: da bi inventar postignutog mogao da se konstituiše vrednosti moraju biti uporedive – što nije lako zamisliti u kontekştu večnosti. To znači da u večnosti nema vrednosti, da je za uspostavljanje vrednosti potrebno vreme (i sloboda, kao moć transcendencije kontinuiteta vremena).

Ni u jednom od ova dva argumenta ne radi se o moralnom vidu vrednosti, moralna jednakost osoba i svetova (univerzalnost) je samo nužna normativna polazna pozicija: opšta granica slobode. Ono do čega nam je stalo je uspeh, unutar granica moralno ispravne slobode. Sloboda međutim uključuje i mogućnost izbora zla (Babić, Ogledi o odbrani, glava 3).

Život je smrtan, po definiciji. Ali to ne znači ništa više od toga da je život u vremenu. Osobine vremena određuju sve što se nalazi u njemu, događaje i vrednosti, prve nužno a druge u modalitetu slobode. Za događaje vreme je simetričan kontinuitet u oba pravca, po načinu na koji funkcioniše nužnost u prirodi. Za vrednosti, i njihove „proizvođače” i „nosače” (ličnosti) vreme je asimetrično između prošlosti, koja je resurs, i budućnosti, koja je skup mogućnosti, odnosno prilika. Da bi prilike bile realizovane one prvo moraju da uđu u domen (nameravanog) cilja a onda i da se odlukom, i delatnošću zasnovanoj na odluci, i ostvare. To isto važi i za život: da bi se ostvario, mora da se završi – kao zaokružena, potpuna, celina delanja. Smrt je zaista rđava samo ako predstavlja prekid života, kao njegov kraj ona je i prirodna i dobra. Problem je što ova razlika često nije u našoj vlasti, ili je zanemarujemo. Otuda je smrt zaista često tragična, bilo da je rđava bilo da je neispravna.

Svoju knjigu o smrti Ljuba Tadić završava poglavljem „Ljubav protiv smrti”. Ljubav označava vrednost u kojoj se kontinuitet trajanja u događajima prevazilazi diskontinuitetom sadržanim u transcendenciji vremena u „večnoj ljubavi”: ljubav je vanvremena (ili je nema). Ali takve su sve vrednosti, koje su sve odreda manifestacija slobode u njenom kapacitetu da se događanju koje traje doda dimenzija nadvremenosti. U naše scijentističko, zapravo pozitivističko, doba ovo je zapušten, i zato neistražen teren.

Sve vrednosti, za razliku od činjenica, imaju ovo svojstvo nezavisnosti od vremena, svojstvo sub specie aeternitatis. Ali vrednosti imaju i jedno drugo svojstvo koje činjenice nemaju (činjenice su indikativne, podležu indikativnoj logici): polarnost, aspekt pozitivnog i negativnog koji odražava suštinsku suprotstavljenost života i smrti: pozitivne vrednosti, među kojima je ljubav reprezentativna, idu na afirmaciju i – život, odnosno dobro, dok su negativne vrednosti usmerene na zlo, obično zlo sebičnosti ili čisto zlo radi samog zla (ili pak doktrinarno, manihejsko, zlo, zbog nemoći prihvatanja ograničenosti u vremenu). Kao indikativne, činjenice postoje u trenutku, i sa tim trenutkom prestaju da postoje.

Ali vrednosti postoje tako da se uzimaju kao da su nadvremene – sub specie aeternitatis. I to je tako i onda kada prestanu da postoje u realnom vremenu (vremenu sadašnjeg trenutka): čak i u sećanju one zadržavaju ovo svojstvo pretenzije na večnost: ako neka prošla ljubav nije imala tu pretenziju ona nije ni postojala, ni tada, u prošlosti. Tako je i sa životom: ako nije zasnovan na slobodi kao moći odlučivanja i delanja, moći da se učini da bude nečega čega inače bez te moći i njenog ispoljenja  ne bi bilo, onda se takav život svodi na puku biološku činjenicu, i kao svaka činjenica nestaje u prošlosti kao da ga nikada nije bilo. Ali ako je život ispunjen (pozitivnim, jer negativne su usmerene na smrt) vrednostima onda se on, život, uzdiže iznad vremena, tj. iznad prošlosti, i makar u sećanju obnavlja postojanje onoga što je pretendovalo na večnost. Na jedan zoran način ovo što mi sada radimo, razgovarajući o Ljubinom delu, oživljava, u vrednosnom mada ne i u činjeničkom smislu, život Ljube Tadića.

1Epikur, Ep. Men. 125. To mesto se nalazi u Poslanici Menoiku (Epistula ad Menoeceum); u prevodu Albina Vilhara glasi ovako: „Smrt, to najstrašnije zlo, nema nikakvog posla s nama; jer dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nas više nema“ (Diogen Laertije, str. 371).

Reference
Jovan Babić, Ogledi o odbrani, Službeni glasnik, Beograd, 2018.
Epikur, prema: Diogen Laertije, Životi i mišljenja istaknutih filozofa, Dereta, Beograd 2003.
Gregori Pens (Gregory Pence), Klasični slučajevi iz medicinske etike, Službeni glasnik, Beograd, 2007.
Mary Doria Russel, TheChildren of the God,izdanje Fawcett Books, NY, 1998.
Ljubomir Tadić, Zagonetka smrti. Smrt kao tema religije i filozofije, Filip Višnjić, Beograd, 2003.
Robert D. Truog, Brain Death – Too Flawed to Endure, Too Ingrained to Abandon, J Law Med Ethics, 2007 Summer;35(2):273-81.

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar