LESTVICE ŽIVOTA

SPASAVANJE SEĆANJA

595 pregleda

Kakve bi primene moglo da ima novo otkriće da se neposrednom elektrostimulacijom amigdale drastično poboljšava pamćenje kod ljudi koji pate od epilepsije.

Pamćenje i zaboravljanje su ne samo predmet naučnih istraživanja, već i običnih, svakodnevnih priča, jer čoveka čini sve ono što mu se dogodilo, sva njegova sećanja i sve uspomene.

Mada se put ka izlečenju Alchajmerove bolesti još ne nazire, poslednjim istraživanjem na mozgu učinjen je veliki napredak na polju očuvanja sećanja. Tim neurologa Zdravstvenog centra Univerziteta Emori otkrio je kako sećanje koje traje samo nekoliko trenutaka može da se zadrži i ceo sutrašnji dan. Ekperiment se sastojao u naizmeničnom prikazivanju različitih slika ispitanicima nakon kojih je odmah sledilo električno draženje amigdale, dela mozga zaduženog za pamćenje i emotivno ponašanje.

Pacijenti su se bolje sećali samo onda
kada su im prikazivane slike posle kojih
je stimulisana amigdala, dok pri
prepoznavanju kontrolnih slika nije
došlo ni do kakvih promena.

U međuvremenu su im prikazivane i kontrolne slike nakon kojih nije bilo nikakvih intervencija na mozgu. Kada su sledećeg dana istraživači ispitanicima prikazali istu kombinaciju slika, pokazalo se da se njih 11, od ukupno 14, sećalo slika nakon kojih je sledilo stimulisanje, dok samo troje nije pokazalo nikakav napredak. Pacijenti su se bolje sećali samo onda kada su im prikazivane slike posle kojih je stimulisana amigdala, dok pri prepoznavanju kontrolnih slika nije došlo ni do kakvih promena.

Zanimljivo je da je do najvećeg poboljšanja došlo kod pacijenata sa najlošijom memorijom. Jedan od takvih ispitanika narednog dana nije prepoznao nijednu kontrolnu sliku, dok se onih stimulisanih veoma dobro sećao.

Električno pamćenje

Ovo je prvo istraživanje koje je električnim stimulisanjem mozga ljudi dovelo do poboljšanja pamćenja. „Rezultati bi jednog dana mogli da budu primenjeni u stvaranju uređaja koji će služiti za pomoć pacijentima sa teškim oštećenjima memorije izazvanim traumatskim povredama mozga ili blagim kognitivnim oštećenjima povezanim sa različitim neurodegenerativnim bolestima, ali je za sada ovo više naučni zaključak nego terapeutsko rešenje”, rekao je u saopštenju za medije jedan od autora istraživanja, Kori Inman sa Departmana za neurohirurgiju.

Kori Inman (Vikipedija)

Istraživači su odlučili da eksperiment rade na amigdali, a ne hipokampusu, jer smatraju da bi stimulusanje hipokampusa bilo preblizu samih memorijskih mehanizama, što je rizično. Sa druge strane, na glodarima se već decenijama rade eksperimenti na amigdali i na osnovu toga se dosta zna o njenim vezama sa drugim memorijskim strukturama.

Kao predmetu neprestanog interesovanja mnogi su se naučnici, ali i umetnici posvetili temi pamćenja i zaboravljanja, pa su tako nastala brojna dela inspirisana pričama ljudi koji su doživeli neki vid amnezije.

Neke od ovih filmova, kao što su „Memento”, „Milioner iz blata”, „Daleko od nje”, „Pijev život”, „Avatar”, „Rođen četvrtog jula”, psiholog Džon Simon povezao je sa istinitim pričama iz života. Na osnovu ovih živopisnih filmskih priča napisao je knjigu Memory and Movies: What Films Can Teach Us about Memory, u kojoj objašnjava različite aspekte memorije kroz primere iz filmova.

Sećanja koja bi u budućnosti mogla da
budu spasena zahvaljujući spomenutom
pronalasku neurologa odnose se na
fizičke povrede mozga.

Ljudi često o memoriji razmišljaju kao o nečemu jedinstvenom, celovitom, što ili dobro ili loše funkcioniše. Neretko se žale na svoje loše pamćenje i uvek poznaju bar nekog ko suprotno tome pamti veoma dobro. Psiholog Džon Smit u ovoj knjizi, između ostalog, objašnjava da je ovako celovito shvatanje pogrešno jer ljudi zapravo imaju četiri različita tipa memorije, koji, iako pretežno funkcionišu povezano, čine odvojene celine pa sa različitim oštećenjima gube i različite sposobnosti.

Na primer, neko može imati oštećenje epizodne memorije koje onemogućava mentalno putovanje kroz vreme i prisećanje pojedinosti u vezi sa događajima iz prošlosti, dok proceduralna memorija istovremeno može ostati netaknuta, te će tako ta osoba bez teškoća savladati veštinu skijanja na primer, ali kasnije neće znati ni ko ju je, ni gde tome naučio, dok će se i dalje sećati kako da skija.

Dajanin telohranitelj

Međutim, može se desiti i da proceduralna memorija bude sačuvana, a semantička – zadužena za sva činjenička znanja, kao što je, na primer, značenje reči (ljudi znaju na šta se odnosi reč globus zahvaljujući semantičkoj memoriji) – izgubljena. U tom slučaju, neko će se sećati svog prvog poljupca, mesta, vremena i raspoloženja tog dana, ali će zaboraviti samo značenje reči poljubac. Raznolikost memorijskih funkcija vodi raznolikosti zaborava. Ipak, kada je reč o memoriji, treba napomenuti da je epizodna najosetljivija. Ona se u detinjstvu postepeno razvija, a u starosti se prva gubi.

Dve vrste amenzije (Vikipedija)

Sećanja koja bi u budućnosti mogla da budu spasena zahvaljujući spomenutom pronalasku neurologa odnose se na fizičke povrede mozga koje Džon Smit slikovitije objašnjava filmom The Music Never Stopped, u kom je opisana organska amnezija, vrsta zaborava do koje dolazi usled potresa mozga, davljenja, neuspelog vešanja, težih trovanja, epileptičkog napada, ili degenarativnih promena određenih delova mozga.

Kada se nesreća desi, osoba uglavnom ne može da se seti šta joj je neposredno prethodilo, ovakva vrsta amnezije naziva se retrogradnom, a poznat primer predstavlja telohranitelj princeze Dajane, Trevor Riz Džonson, koji se u trenutku saobraćajne nesreće u kojoj je Dajana poginula, nalazio u istim kolima. Zbog teškog potresa mozga koji je doživeo, ne seća se uzroka nesreće niti bilo čega što joj je prethodilo.

Nasuprot retrogradnoj, anterogradnu amneziju karakteriše nedostatak mogućnosti da se stvore nova sećanja, koju Adam Brns u knjizi Surviving Amnesia: Mind Over Memory veoma dobro opisuje, između ostalog, dijalozima koje je vodio s prijateljima nakon saobraćajne nesreće i teškog potresa mozga.

(Anđela Mrđa, CPN)

O autoru

Stanko Stojiljković

Ostavite komentar